Barbara Korun

PJESME

         

O pjesnikinji :
Barbara Korun, rođena je 1963. u Ljubljani gdje je završila studij književnosti; pripada mladjoj generaciji slovenačkih pjesnikinja.
Autor knjiga poezije i proze, dobitnik više književnih nagrada.
Njene pjesme su zastupljene u mnogim antologijama poezije i prevedene na trinaest jezika

PJESME
Sa slovenskoga preveo Josip Osti

KAMENJAK

Poput djeteta zurim
u tamno lice noći.
Oči su do ruba
pune žalosti.

Poput djeteta zurim
u svijetlo lice neba.
Oči su do ruba
pune čuđenja.

 

UZNESENJE

Ležim na tvom ramenu.
U dolini, kao veliki crni mak,
tiho raste mrak.
S vrhova kapa usijano
mlijeko zapada. Probuđena je
topla zemlja, iz večernje
trave izbija jara. Naručje neba
sve niže je i bliže.
Sve se rasplinjava. I tvoje
tijelo iščezava u duboko tamno
nebo.

 

EURIDIKA

Kada dođem,
Pjevat ću.
A moja pjesma
bit će svjetlo
koje podstiče cvijeće da raste
i ljude da se ljube.
Sve je moguće, sve.
Iz trbuha
lije svjetlost.
Sve je oprošteno,
sve poravnano.
Svaki list se pomjera
u ljubavi.

 

JELEN

probudim se s toplim jezikom jelena među nogama.
kroz otvorena vrata dopire vodoravna večernja svjetlost.
jelen me lagano bode u dojke i liže. pustim
da mi hrapavim jezikom obliže međunožje,
grudi i lice. omamljuje me njegov miris,
miris zemlje, mahovine, truleži i straha.
miris nagona.
potom legne pored mene, uz moj trbuh, tako da milujem njegovu
oštru dlaku. glava mu je dignuta kao da osluškuje i pogled
zagledan u stranu, u šumu.
u mraku se crveni njegovo golo spolovilo.

kad se vrijeme zgusne i posegnem rukom u tamu, napipam muško tijelo.
želja za ljubljenjem je moja i vrela.
ljubi me jednostavno i blizu.
u rukama ima sjeverne i južne vjetrove.
kroz njegovo tijelo teku rijeke i pomjeraju se oceani.
usta su topla i puna poput proljetne kiše.
soba je puna zemaljskih i nezemaljskih glasova.
pokatkad mu izgubljena mjesečeva zraka raskrije lice.

ne gleda me u oči. kao da me štiti od sebe.
pokatkad me ljubi tako da više ne osjećam tlo.
pokatkad teče  strast iz njegovog pupka poput malog bistrog izvora.
pokatkad iz njega izbija lava.
ali nikad me ne rani.
uvijek me beskrajno pažljivo položi potrbuške na zemlju i
dok me grize u vrat i osjećam njegov vreli dah, znam
da ću biti pošteđena.

u prvo svitanje napipam roščiće u njegovoj kosi.
struna mu se z glave širi na leđa, do trtice.
po stomaku mu niče meka životinjska trava.
u zoru gleda u mene jelenja glava s još jedva čovječjim očima.
očima s one strane granice.
sve ružičastije ruke odsutno me miluju.
raste mu kruna.

u kolibi zamiriše na jutro i jelen se digne.
kad stupim pred vrata, pogleda me,
tako da me u trenu presječe do tla i spali.
a kad slušam šum odjeka brzih životinjskih koraka,
osjećam kako iz mojih spaljenih polovica divlje raste
cvijeće.

 

 

VUK

a stran mi je, stran, taj, što je vuk i zagrize se u moje tijelo
odozdo, svoju njuškicu utakne u sve rupe i liže, čudno je,
čudno, skrivam se, zgrčim u svom tijelu, pobjegnem u
svoju glavu, u stranu, udaljim se, bojim se osjećati svoje
tijelo, bojim se osjećati njegovo tijelo, a on se još više zagrize,
njegova njuškica je njuška, ima oštre zube i jede me, jede me kao
meko, sočno jelo, kida, zarije se unutra među moje noge
jezikom, nosom, bradom, šapama, dlakama, batom, kada
se može otrgnuti od slatkog jela i zabije ga do korijena,
još i još i opet, u to tijelo, koje nije više moje, čisto nasilje, koje
dopuštam, ne branim se, ali se i ne puštam otplaknuti, meka
sam, pomjera me kao lutku, pomislim, tako je to, on je muškarac
a ja sam žena, tako treba, tako to ide, tanji me i
tanji, samo još tanka opna, tanka kožica me dijeli od, a
onda se otvori raj u mojoj glavi, raj u tijelu, raj,
ne, nije onaj od tijela; još uvijek se potapa u mene,
udara me, kida, zabija se unutra, traži, traži, a u meni je
puno, ispunjeno, vedra sam i mirna, tako puna čiste
tekučine da mi je svejedno šta je sa mnom, svejedno, kad bi
tekla krv, ne osjećam ni bol ni užitak, a istodobno znam da će
sve biti u redu, nemam povjerenja u vuka, ali sve će biti u redu, ta
sila, koja je u meni, jača je od njega, mijenja ga,
njega liječi, mene liječi, liječi ranu.

 

TAMAN I PLAŠLJIV

uzmičeš. kao žena. čekaš. mek si kao žena.
volim muškarce koji su meki kao žena. ležiš
pored mene, gotovo me dotičeš, a taman si i plašljiv.
potpuno miruješ i tvoj cvijet je sasvim rastvoren,
kažem sebi, takav je kao žena. osjećam se snažnom i
sretnom. mogu posegnuti rukom u njega, tako je otvoren i ovdje,
istodobno se bojim da se njegov osjetljivi cvijet ne zatvori,
da ga ne oštetim. cvjeta crno crno, sasvim crno,
taj njegov cvijet, mek, dubok i poput baršuna
gubi mi se u tami i meka meka tišina ključa
iz njega kao nečujna, beskrajno lijepa glazba.
moj muškarac. moj. koji je mek kao žena.

 

 

 

TI, KOJEG

ti, kojeg uzimam uvijek sobom. ili ti mene, ne znam.
opsjednuta tobom, uporno, blago, sjetno. kad se probudim,
prvo se spotaknem o tebe, prije zaspim, milujem te, sa mnom si
u šutnji ili kad govorim, među opažanja, među osjećanja,
među svjetlost se miješaš, među najnježnije, najviše moje.

gnijezdim se, gnijezdim. otvaram se, mekšam se,
ovijam se oko tebe, u zemlji, u pijesku pravim jamicu za
gnijezdo, ti si os tog gnijezda, uzemljujem te, usidravam te,
osmišljavam, čuvam, otvaram, da legneš na mene svom
svojom težinom, za tren, da me sasvim pokriješ. ne, ništa me
ne smije ostati napolju, nek budem sva u tebi. sva.

 

 

MUŠKARAC OD TAME

muškarac od tame. to si. ne vidim te. samo osjećam tvoju gustu
prisutnost, osjećam tvoj miris i meku kožu i tvrdu čekinjastu
kosu, i kušam te. cijelu vječnost bih se samo ljubila.
a otsutan si. otsutan i prisutan, istodobno. kad govoriš,
uvijaš tamu, činiš je mekom, sigurnom, zgušnjavaš je, tako da je
crna vata. i izgoniš strah.

čujem tvoj glas, kojeg nema. osjećam tijelo, tvoju nezamjenjivu i
uvijek prepoznatljivu prisutnost, tvoju tišinu, tvoje kucanje srca,
disanje, šum krvi u žilama. ne mogu se zaustaviti, ne mogu sebi
to zabraniti (a pokušavam, uvijek iznova). osjećam taj
ritam, tvoj ritam, koji me smiruje. smiruje, a ne uspava.
budi me. zove, jer ima tajnu u sebi, magnetnu moć. i
utjehu.

ne znam šta je to. ne znam je li opasno. anđeli me čuvaju.
uz tebe imam osjećaj da sam došla. da sam ovdje. doma.

i šta sad? u stoljeću, koje sve vrijeme, već dugo, gubi
svoj dom?

šta drugo nego da se ponovno potopim u tuđinstvo. i pokušam,
s jedne strane, pobjeći tom svijetu, a, s druge, kad me privija i
kroti, pokušam se pomiriti s njim. s njegovom konačnošću,
omeđenošću, jer granica najviše boli. zabrana. nemoć. sve
što je ne-, što nije. kao što tebe nema, sada. i neće te biti.

tvoja otsutnost me ispunjava. točnije: šuplji. to, da te nema,
raste u meni i prazni me. moj opseg se sve više tanji.
brzi zec tjeskobe šmuga po mojim grudima. njegove paperjaste
dlake začepljuju mi nozdrve tako da ne mogu disati. zalijeće se u
krhke staklene niti koje drže zemljasto nebo nada mnom.
tankim, mliječnim zvukom se lome i teške, crne plahte
neba padaju na mene.

 

MLJET

potom je soba. bijela soba.
zidovi, okrečeni, drveni pod, bijeli prozorski kapci.
samo je postelja u toj bijeloj, praznoj sobi. u kutu kraj zida
dva ruksaka. kroz širom otvoren prozor prodire miris
borova.

u toj sobi je postelja.
ležite u njoj. vručina, čak cvrčanje je zamrlo.
kakva modrina neba! oba pogleda se utapljaju u njoj.
tijela se dotiču nogama, bokovima, rukama, srcem.
pogledom ne. pogled je u modrini, u beskonačnom.
tako se spajaju duše, tako idu jedna k drugoj.
pod kožu i još dublje. pokrivam te, svog? tvoja sam
sigurna zavjetrina? u tišini, u muku žure duše po nevidljivim
blistavim nitima jedna u drugu. u mliječnom zraku sobe
dugine šare, eksplozija najnježnijih boja.
šta je još mekše od jagodica tvojih prstiju? kakav okus
imaju tvoje usnice, sada? daj da okusim tvoje kucanje srca,
milujem šum krvi po žilama, osluškujem ritam toplog disanja
sate i sate, nepomična u tišini.

u toj bijeloj podnevnoj svjetlosti razlomi se svijet.
sve, sve se izbriše, samo je tvoja blizina sve bliža,
sve više je ovdje. i strah me je, jeste, tako je silovito,
tako treba paziti da te ne ranim, da se ne ranim.
polako, ne žuri se. nema više vremena, nema više prostora, samo
ti. tako se rastvorilo more pred mojsijem. tako mi se
rastvara svijet. sve, što je, pulsira u tvom tijelu, u tvom
srcu. da budem još bliže, da budem sasvim u tebi, ti.

a potom čuda. riječima i dodirima spustiš me na
svoj proplanak, obasjan mjesecom. mogu broditi po šipražju
tvog međunožja, skloniti se u meko gnijezdo pupka.
treba oblizati tvoje pazuhe kao tek rođene srne.
jezikom golicati uhanca, jezikom vrtiti u školjkino
srce. slatke srsi tresu i moje tijelo. osjećam svako
tvoje opažanje, svaku tvoju misao. opna samoće se
prodre i zalije me val tvog soka.
pogledaj kako se obradujem tvojim nožnim palčevima!
hrapavoj koži peta! kakvo čudesno igralište je tvoje tijelo!
na svakom koraku čeka nas iznenađenje. kao dva djeteta smo,
kao dva djeteta u beskrajnom moru drugog. još nema straha.
još nema srama. sve je jedno: ti, ja, more. more.

 

 

LAVICA

lavica je moja ljubav prema tebi. zlata lavica, lavica
zlatne kože i zlatnih očiju. stalno ide pored mene, a kad
sjednem, da se odmorim, liježe kraj mojih nogu poput vjernog,
odanog psa. igram se s njom. liježem među njene šape i pustim
da me prevrće kao svoje mladunče. točno osjećam
težinu njenih šapa i oštrinu kandži. i osjećam dah mesoždere
životinje.

sad umire, zlata lavica. sve više tetura za
mnom i katkad me sustigne tek kad već ustajem iz
odmorišta. oko gubice skoreni tragovi njene krvi, leži
na boku i gleda me žutim pogledom, koji gasne.
lavice, gdje je tvoja snaga? gdje se izgubio tvoj glas? mogu
samo leći među tvoje umorne šape i sklopiti oči s tobom.

 

 

SRCE

srce boli. ludo lupa i opet se zaustavi.
ne umirujem ga, a šapućem mu same prijatne riječi:
predraga smrti!

sad znam: tamu pretvarati u svjetlost. ali uvijek
treba zaustaviti sve: svoj život. doći do granice,
kad se nanjuši i osjeća smrt. inače nije ništa.

jedva dišem. kratki udisajčići, plitki i brzi,
jer je u plućima smrt. i u srcu i u jetri, svuda.
svo tijelo je puno želatinaste, ljepljive crnine.
kad tijelo počne pretvarati crninu u svjetlost,
u svjetlo?

nije još dovoljno, nije. još više boli, više tereta, gušću
crninu. misao mili k srcu poput kaplje, sila teže pobjeđuje.
kad dođe, srce se zgrči, u boli, a onda ga raznese,
raširi do granice i preko. U potpunoj tišini, u sabranosti,
u najnečujnijem kriku.

 

 

OGLEDALO

Nad mene se nadnese muškarac
kao nad vodu.
U ogledalu moje vode želi
vidjeti svoje lice.
Ali moja voda je tamna,
tamna i duboka i
ne vraća mu odslik.
Muškarac traži, iznenađen,
začuđen i bojim se
da će skočiti unutra, u mene,
kako bi na dnu potražio
svoje mrtvo lice,
mrtav.

 

 

PJESME O SMRTI

prva

da sanjam otvorenih očiju.
da rijeka snova
protiče kroz mene i puni
ogromnu vreću svijeta
ljubavlju.
da mi bude dana otsutnost
i u toj otsutnosti
čista radost –
imenovati svijet.
voljeti ga,
voljeti.

 

druga

voljela bih se u tvom tijelu
sa svojim likom sliti,
voljela bih u tebi vlastito srce pojesti.
budi hladna rijeka dugih prstiju.
budi borova šuma, da, niski borići
iglicama se dotiču butina.
budi mjesec, budi svjetlo.
nek bude radost velika do smrti,
da, nek uništi svu tamu, svu smrt,
koja ne može bez nje, nek ostane
sama svjetlost, milina.
i tada, kada mi između nogu
mili tanjušan curak krvi.

 

treća

misao na smrt je poput mekog
jastuka
stavljam je svaku
večer ispod
uzglavlje je
puno
tamne tajanstvenosti
velike ljubavi
milosti božje koja nas
ranjene i osiromašene
uvijek iznova preporodi
u živo sjeme svjetlosti
i anđeli anđeli!
S blistavim krilima
pune zrak mirisom
na mirtu sandalovinu i cimet

 

četvrta

Pjesma, tijelo od riječi, diše svoj san.
Noć se igra u njoj.
Noć i smrt, voljene sestre!,
uzmu iz duha
sjećanje i slobodan je,
slobodne su riječi pjesme,
kad se ljubi s besmislom,
kaosom i tamom.
Nema smrti i nema života.
Na rubu postojanja nema trajanja.
I tajne nema.
Samo žalost,
beskrajni bezdan žalosti,
u koju padam,
sretno, vječno,
beskonačno.

 

peta

s svjetlom koje dolazi od
múka
vibrira duboko u grlu
u srcu
ti s glasom
ja s glasom u smrti
smrt je kao sestra
došla me je posjetiti pri rođenju
moja dva sina
smrt sestra!
u predanju riječi u koju
sam bila rođena smrt je
čista i lijepa
velika prijateljica i puna
jasna tajna
kao da smo iz nje došli
kao iz velike maternice
i još uvijek smo isti
nepromijenjeni
bez straha

 

šesta

još sasvim sitno još sasvim tiho
oglašava se mala piskutava bol
zoblje me danju
noću
preplavi me
kada svi spavaju
drobi me
u svakidašnji prah

 

sedma

Sve misli su se osušile,
dah u grlu već tiktaka,
ruže su glave pognule,
smrti se čuje bat koraka.

Ptice su posljednji let zakasnile,
na tamnom nebu bijeli oblak,
prostor, gdje obično plešu vile,
umio je krvavi mrak.

U polju malen mrtvac leži.
Hladno je tjelešce djevojčice.
Nebo nad njom - ptica što kruži
i kljuje joj sklopljene okice.

 

NEPROSPAVANA NOĆ

Neprospavana noć, borba za svjetlost.
Spas – prvi plašljivi cvrkuti.
I sjećanje… ulica na vrhu noći,
meni blag glas, razgovor. Točno
o tome: kako se nježno i milo
oglašavaju ptice na početku jutra.
Potom mi sine, saznanje:
da će mi to ostati, taj nježni vez –
svijetlim cvrkutima prošiven kraj noći.

 

 

U CRNOJ LJETNJOJ NOĆI

u crnoj ljetnjoj noći
išla sam u vrt
ubrati ružu za tebe

borila se dugo
svim svojim trnjem
šuštala lišćem

sad čekam
na uglu kuće
da dođeš

osjećam
kako drhti
u rukama
kako u tami
ističe njena
crna vruća krv

 

 

CVIJEĆE

cvijeće
dolina cvijeća
sniježno cvijeće
zvjezdano cvijeće
cvijeće ledeno na prozorima
cvijeće žila na tvojim rukama
cvijeće u postelji
jako mirisno cvijeće
sjena

ruže u ustima
s trnjem.
ubodi trzaji
tražim slane
tragove krvi
tvoje moje
pljuvačkom poližem krvareće
rane srca zazidane
u zamak
pljuvačka krv i mlijeko

ispred širom otvorenih
očiju rađa se
svitanje.

 

 

BIJELA SJENA

sastavci
sastavci slatkih
svijetlih rijeka
tvoj dah
u mojem
tvoje korijenje
u mojoj zemlji
u mojem tijestu
diže se
nabrekuje
izlijeva se
nektar
kaplja u ustima
vručina iz usta
iz ruku
iz trbuha
tako da tonem u tebe
da se gubim u tebi
da si kraška špilja
da si pomajka
da si moja kolijevka
utočište inja
koža vode
porub srca
bijela sjena
talasanje
talasanje u srcu
himna
kruženje sunca
rast mjeseca
ples zvijezda
mrmljanje galaksija
sve teče teče
po mojim žilama
moja si krv
moj dah
moj dah koji miriše
na zemlju koja se budi
na proljeće rano
mirisne prepone
meko i izmigoljivo
tamnotajno
uvijek iznova
uvijek kao prvi put

 

 

BIJELI BIKOVI

otvorim prozor
i u sobu banu
bijeli bikovi noči
ona poput tamne sjene
spi

njena koža je hladno
holandsko platno
u svakom čvoriću
luna se skriva.
svilena je njena koža
kada se stopi
baršunast njen šiprag
ugiba se poda mnom
šumska mahovina njenog spola

prime me usta
vir cvjetne vode
jezikom crtam
ishlapljive čipke
među njene pupoljčiće
zasljepljujuće bijel krajolik
izgubljena putnica
kako šušti i pucketa
crnina kose

vrh jezika
dotakne opnu nesluha
zabruji struna neriječi

 

 

JAJE

ja sam jaje jaje
jaje sa zlatnom sredinom
s kuglom od žute
svjetlosti
čekam
svijena u klupče
da se svjetlost stvrdne
ali ne previše
ne previše
da bi bila još tekuća
rominjava

sredina zlatna
raste
osjećam kucanje
tuđeg srca
neka se ne stvrdne previše
biće
od svjetlosti

 

 

 

VEČER MI RASČEŠLJA KOSU

večer mi rasčešlja kosu
kada kročim u mračne ulice
vlažni dašak
zimskih virova
rastvori lepezu

snažno udaraju pete
o raspucali asfalt
misao odlijeće
u uskim krugovima
narančaste svjetlosti
glasove guši magla
samo su se ruke obje
zaustavile
u najnježnijoj kretnji

pred jutro mi se
na vrelo uzbuđenje
u srcu
nakupi rosa