Bisera Suljić-Boškailo

Pešter

         

O piscu:
Bisera Suljić-Boškailo rođena je u Tutinu. Studirala je u Sarajevu, Mostaru i Njemačkoj. Doktor je filoloških nauka, germanista i dugogodišnji predavač njemačkog jezika u Ingolstadtu, Njemačka. Trenutno je predavač i šef katedre za Germanistiku na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, prevodilac, novinar, i književnik. Član je Društva pisaca BiH, Njemačkog društva pisaca i Društva novinara BiH. Prevela je nekoliko značajnih djela sa njemačkog jezika. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih nagrade A.B. Šimić za poeziju 1989. god. Dobitnik je godišnje Deretine nagrade za najbolji neobjevljeni roman u Srbiji za 2009. god.

 

 

PEŠTER

Ahhh! Pešter! Ta prokleta Pešter!

...I dok je mraz, taj bijelobradi car, vrijedno kitio ledenim draguljima svoju ljubljenu Pešter, jedna žena je prtila kroz namete. Iza nje su, po srebrenom tijelu beskrajne visoravni, ostajale vijuge. I osim puna mjeseca na nebu, i njenih koraka po mrzloj ledini, nemaše te noći, više ničeg živog, na putu. Ne bi čak ni vučijih tragova, da joj insanski hod po razapetoj mreži februarske zubate bjeline, prate. Ne bijaše, ama čak, ni ponoćnih utvara, da joj uz svoj kikot tu škripu poderanih opanaka, dok mraz ispod sebe drobahu, ravnicom raznesu.

Noćas se samo jedna bremenita jadnica, do grla natovarena, ljuljaše preko otvorene poljane, bez imalo straha, bez ijednog jecaja, bez ilijek boli, bez ijedne suze. I jedino krupne graške krvi, kao stijene očepljene s litice, ponekad bi joj se niz lice muklo survale, i trznule je svojom toplinom. A ona bi, kada bi ih osjetila oko suhih promrzlih usana, jurnula iz sebe i kao okrilatila poletjela prostranstvima slobodne i ponosne sebe. Ah! Kako je taj njen let svojim veličinama bio tumbajući! Prekinut mačem plačnih majčinskih riječi:

«Žena koja ostavi evlad iščupala je time sebi drob! Ta nije više žena, ta je samo pola insana!»

Kao smrtonosne urvine odzvanjali su joj ti glasovi po utrobi, dok je kroz zamagljene poluzatvorene oči vidjela svoje uplakane četiri sirotice. Bremenita je ubrzanim korakom pokušavala da se otme toj slici, da zaboravi svoju djecu, da izbriše tugu, da pobjegne od tog prokletstva što joj se za korakom vuklo kao teški, hladni, neraskidivi lanci.

Cijele noći je hodila po tom kraljevstvu bijelog vilajeta. Do sabaha koji se po bljedunjavoj postelji lijeno gniježđaše, dok pospane kućice šćućurene nemoćno čekahu na malo sunca, i na tog njihovog roba, što ispred smrzlo, s vriskom u utrobi, ukočeno stajaše.

«Hajde kreni! Kreni majko!», kao da je čula u sebi.

«Naprijed kreni! Ne boj se! Pa zar ti mogu više išta uzeti, neg’ ti je uzeto, ženo?!»

Nije mogla više ni koraka dalje. Vidjela je lica. I pitanja:
«Kako sine?! Kuda kćeri?! Odkud ti sestro?!»