Blaga Dimitrova

Bosno, boljko moja

         

O autoru:
Blaga Dimitrova, koja se smatra jednom od najvećih bugarskih pjesnika i pjesnikinja, odrasla je u Veliko Tarnovo odakle je preselila u Sofiju. Diplomirala je na Univerzitetu u Sofiji, odsjek za slavistiku, 1945. Zbog kritika vlasti, imala je problema pa su joj i izdavači odbijali da objavljuju djela. Umrla je 2003.

 

 

BOSNO, BOLJKO MOJA

preveo Gančo Savov

 

BOSANSKA MAJKA

Majko, imaš li djecu?
- Ubili su ih.
Majko, imaš li supruga?
- Nije se vratio.
Majko, imaš li kuću?
- Srušili su je.
Majko, imaš li njivu?
- U korovu je.
Majko, imaš li susjede?
- Postali su neprijatelji.
Majko, imaš li psa?
- Otrovali su ga.
Majko, imaš li hljeba?
- Mrvice nemam.
Majko, imaš li vjere?
- Ni u kog.
Majko, šta imaš?
- Muku, muku.

BIJESOVI

Balkanski bijesovi-stogodišnjaci
iskočili su sa bosanskih osoja,
samovilske vihore raspuhali su,
zazmajili, zasiktali, zabijesnjeli su,
izbrazdali su zemlju vatrom i pokoljima.
Potpaliće šarenu čergu Balkana,
a odatle planuće i cijeli svijet.

Ali pitam se: otkud su iskočili?
I ko ih je nahuškao? Čime ih je zadojio?
Oj, kume stare! Razdjelnice-granice.
Nezastne strasti za naše i vaše.
Nevjernice vjere, porijekla razdornice.
Proročice crne – od kolijevke do groba
proklele braću na mržnju i smrt.

KRVOPROLIĆE

Kada bi nafta tekla po venama,
o, doletjeli bi odmah
svemoćni vladari planete –
kako bi zapušili neprocjenjivi benzol.

A evo – iz rane krv šiklja –
obilna, purpurna, topla, ljudska,
nije ni za benzinobiznis, niti čak za đubrište.
Upija se u suhu čeljust zemlje.
I ko bi zaustavio krvoproliće?

HLJEB I PRIZOR

Ugodno raspoloženi u fioteljama
uz pune domaće trpeze,
u papučama pratimo vijesti
s čašom vina u ruci.

I sa ukusnim zalogajem zastaje nam u grlu
kuća srušena u prah.
I sa žednim gutljajem davi nas
šiknula krv iz rana.

I rone mrvice našeg hljeba
sa prstima što umiru od gladi.
I vino kaplje po prekrivaću
sa krvlju djece po snijegu.

I ciljevi sa nanišanjenim ciljevima
obaraju nas u tegobni san.
I uvijek osvanemo sa pitanjem:
- Šta ćemo vidjeti danas?

Tragedija je prizor.
Prizor je – pogibija-
Čovječe, preživaj svoj zalogaj
i zijaj svoju sramotu.

PTICA U IZGORJELOJ ŠUMI

Glas požara je divlji buk.
I onaj ko ga nije čuo,
ništa ne zna o paklu.

A čim se rasiju zloslutni dimovi,
umjesto prašume
niče priviđenje šume.

Prijeteće štrče dimne buktinje
i crni panjevi u čađi.
Zgarišta od žrtvenih lomača.

Samotna ptica u toj šutnji –
živi ugljen, kruži li kruži
i traži svoje razgranato drvo.

Oko joj je – krvareća iskra.

I s krikom zlokobnim pita naokolo:
- Gdje si, rodno gnijezdo?
- Gdje ste, moji goluždravci?

- Gdje si, šumo, zaštitnice?

SUDBINA

Bogumili,
jeretici bugarski,
žive luče sa lomača,
protjerani, katranom žigosani,
proklinjani, prokleti burama
sve do devetog koljena.

Bogumili –
izbjeglice protjerane,
u Bosni našli sklonište –
u oblačnim orlovim gnijezdima.
Ali i tamo vas je sudbina urekla.
sustižući vas pogibijom.

Bogumili,
bogu nemili,
mili mom srcu jeretičkom,
Bosno, boljko balkanska!
Samo ljubav bi obrnula
kob u blagoslov.

Ali gdje je takva ljubav?

ETNIČKO ČIŠČENJE

Daleko u Nebeskom imperiju
naredili su mudraci
da se istrijebe vrapci.

Da ne bi kljuvali mrvice hljeba,
jer zbog njih ljudi gladuju.
Ali kako da ih unište?

Buka ubija poput munje.
Pištaljke, bubnjevi, zurle
zloslutno trešte sa svih strana.

Poput gustih oblaka lete
naježeni vrapci protjerani
uraganom buke.

Stropoštavaju se bez daha
i poput omlaćenih oraha
posipaju čitavu zemlju.

A uskoro potom – potop
horde insekata pakosnih
što pojeli su sve do posljednje trunke

Nasta sveopšta glad.
I pogledi umirućih puni čežnje
da bar jednog vrapca ugledaju –

poput profućkane nade.

Ali iznad Nebeskog imperija
ucakljeno nebo pusto
i ni sjenke krila.

KLATNO

Dijete se bez prestanka ljulja
naprijed-natrag, naprijed-natrag
automatskom ustrajnošću.
Tako ono sebi samo pravi ljuljašku,
koju mu majčina ruka
nikad nije zaljuljala.
Tako zamjenjuje polet
ka majčinom toplom krilu
od kojeg je bilo otrgnuto.

Ono će porasti i njihaće se
na isti način naprijed-natrag
do kraja svog života.
Tim pokretom nametljivo
uvijek će težiti nježnosti,
toplini i ljubavi pravoj.
Ali ne nađe li ih nigdje,
zaljuljaće se odjednom
i može nekog nožem zbosti.

I novi požar zapaliti.
Da bi se osvetio tebi,
rasklimani svijete naprijed-natrag,
zbog toga što si uništio njegovu sudbinu.
Klatno očaja:
naprijed-natrag, naprijed-natrag.
Dođi – gubi se! Dođi – gubi se!
Neiscrpiv sirotinjski tik.
I stalno raste njegova amplituda –
mjeri našu krivicu.

U Sofiji, 21. Septembra 1993.

S bugarskog preveo Gančo Savov

 

Riječ-dvije o autorki i prevodiocu

Draga Jasna,
moj poznanik i prijatelj, bugarski slavist, esejist, publicist i predvodilac Gančo Savov, koji je svoja uvjerenja u preddemokratkom bugarskom režimu platio dugogodišnjim zatvorom, poslao mi je, u vrijeme rata na prostorima nekadašnje Jugoslavije i opsade Sarajeva, ciklusa pjesama o Bosni, tada najveće žive bugarske pjesnikinje, i jedne od najvećih u bugarskoj poeziji uopće – Blage Dimitrove. Te pjesme, pod naslovom Bosno, boljko moja, koje su tada, kada su napisane, 1993., bile objavljene prvo u bugarskom sedmičnom listu Literarni forum, objavio sam, u originalu i njegovom prevodu, u jednoj od knjižica svoje biblioteke »Egzil-abc«, 1994., i prije nego što su u Bugarskoj štampane kao zasebna knjiga.
O pjesnikinji mi je Savov, u popratnom pismu, napisao: »Blaga Dimitrova je, zbog svojih slobodoumnih misli, još od 60-ih godina dvadesetig stoljeća, bila na crnom spisku, kao jedan od najvećih disidenata za vrijeme komunističkog režima. Autorica je brojnih pjesničkih zbirki. Njene knjige su prevedene u Evropi i Americi. Njena tri romana su bila, u svoje vrijeme, bestseleri. Ona je sama prevela mnoge južnoslavenske pjesnike. 80-ih godina bila je je jedan od organizatora otpora inteligencije protiv živkovljevog despotizma , a poslije pada komunističkog režima bila je jedan od vodečih demokratskih političara. 1992. godine bila je izabrana za potpredsjednicu Republike Bugarske, ali, nakon izvjesnog vremena, sama je napustila taj položaj.«
Moja objava tih pjesama bila je zahvala Blagi Dimitrovoj za ljudsko i pjesničko suosjećanje s tragedijom ljudi u Bosni i Hedrcegovini, a vjerujem da u prevodu Ganča Savova, koji je puno pisao o Bosni i književnosti u njoj, te, pored ostalog, prevodio i djela bosanskohercegovačkih autora na bugarski, zaslužuju da budu objavljene, i sada, u »Sehari«. Jer, bilo – ne ponovilo se. Nikome, nigdje i nikada!
Srdačan pozdrav,

Josip Osti Tomaj 20.10.20011.