Damir Uzunović

(Dvije priče)

         

O piscu:
Damir Uzunović rođen je 1965. godine u Sarajevu. Studirao građevinarstvo. Do sada objavio tri knjige pjesama: "Brod sa talismanom" izdavač Veselin Masleša, 1992., "Mađioničar", izdavač
Svjetlost, 1995., "Ljudi i ptice", izdavač Space produktion, 2005.
i knjigu priča: "Kesten" izdavač Dani, 1996. Direktor je sarajevske knjižare i izdavačke kuće Buybook, a uposlen je kao urednik
u istoj kući.

(DVIJE PRIČE)

KOLINJE


Prošao je Božić. U katoličkim kućama ispod i iznad ceste u prozorima su ostale okićene jelke. Svjetlucale su po noći i djeca su ih u svojim školskim sveskama crtala i bojila u svim veličinama. Pokraj njih, ukrivo su upisivala Sretna Nova 1972. godina. Moja majka se zaista trudila da mi objasni zašto i u našoj kući nema jelke. Ne probijaj mi više glavu s tim, nije još vrijeme da je kitimo. Kad dođe, brate, Nova godina! Govorila je kako mi nešto slavimo, a nešto ne slavimo, a ja sam toliko čeznuo za tom zelenom kupom od granja, zapaljenoj u hiljade iskrica koje se odbijaju od njenih girlandi i kugli,  I špicasto kao iglice upadaju u snijeg oko kuće. Jelka je bila lažna i nestvarna i zato sam je toliko volio. Nekoliko dana prije, za moj šesti rođendan, dobio sam projektor i crtane filmove na dijapozitivima. Bio sam lud za crtanim filmom Snježna kraljica i svaki čas bih navlačio roletne da opet u mraku tjeram majku da mi pušta film. Noćima bih onda sve to sanjao i tamo dodavao ton koji je nedostajao. Snježna kraljica je pričala nekim jezikom koji mi je bio blizak. Kako se u snovima svi jezici razumiju ja sam tačno znao šta ona govori. Plakala je i na kraju filma iz njenih očiju ispadale su ledene suze. Sve vrijeme je činila neka zla ali tako da ti se sažali nad njom. Bila je to gospođa Zima i ja joj se svaki put naklonim s dužnim poštovanjem znajući da će svi njeni minusi, ledovi, ledenice i snijegovi proći, tek što su došli, zapušeni, zamagljeni, veliki i strašni, kao da su  htjeli  zauvijek tu da ostanu, štipajuci naše prste i obraze.

Tih dana trajalo je zakašnjelo Kolinje, taj katolički običaj da se s prvom zimom kolju svinje u dvorištima ispred kuća. Tek je pao snijeg i nije bilo bolje prilike da se ona krmad, što su po cijeli dan skičala i grebala,  zatvorena u poljskim šupama, konačno pokolju. Krmad su izgledala kao mladunčad nilskih konja, ugojena preko svake mjere. Prema običaju trebala su još prije mjesec dana biti isječena na trake, povješana po gredama i nabijena u raznobojne kobasice. Nekoliko puta na dan su ih izvodili napolje a ona su se po snijegu gegala i padala kao da su na klizaljkama. Djeca su ih preskakivala i sve im je  ličilo na bajku, pogotovo njihova roskasta boja. Šada, stara gazdarica, pobjegla je iz tih starih kuća i roktajućeg dvorišta i danima nije izlazila iz naše zgrade. Samo je mijenjala položaje. Čas je bila kod Fahre, čas kod Nune, čas u našem stanu, i  uvijek je sjedala kraj prozora koji je gledao u to šejtansko dvorište, gdje su ljudi za uši i za noge vukli krmad. Šada nikad ne zvoni na vratima, tek pomoli se odjednom, pogrbljena, kriva kao štap na koji se naslanjala; ona u našu kuću uđe kao ajet iz Kurana i mi se od toga malo postidimo.

Nama su rijetko dolazili gosti i jedva smo čekali da odu. U našem malom stanu oni su sjedili na našim mjestima. Otac bi se uglavnom smješkao i odobravao sve što gosti govore i to je bio njegov način da kaže da mu je već dosta. Prije nego bi gosti krenuli svojim kućama, postojala je uvijek pauza od nekoliko sekundi u kojoj niko ništa nije govorio. Ispratili bi ih u uskom hodniku koji bi se u tim prilikama potpuno začepio. Otac nikad nije kročio u taj hodnik, samo se iz dubine, naslonjen na štok smješkao i govorio sebi u bradu polovicu od riječi Doviđenja! i Dođite nam  opet!, a sestra i ja nismo mogli dočekati da se zatvore vrata i da se zaletimo na one iskrižane jabuke, kekse I praline koji su za gostima ostali na stolu. Dok su oni odlazili, jeli smo u njihovu čast. Samo bi majka uvijek zakasnila jer je imala običaj da požuri na prozor, skloni zavjesu i gleda za njima dok ne zamaknu iza zgrade. Sa šiljatim i povijenim nosem, košćatih i od vena zelenih ruku, sa zlatnim prstenjem koji bi je pritezali kad god je pomislila da nekome da kakvu sadaku, Šada je u našoj kući kreštala kao nekakva velika ptica i govorila bajatim i ušećerenim jezikom starih, sarajevskih muslimana, čiji je imetak, već dobro stariji od njih, bio sklonjen na mjesta gdje ih rijetko ko može pronaći, pa čak više ni oni sami,  jer su u svojoj sklerozi na njih već davno zaboravili. Šadino se bogatstvo u praznim sobama, u starinskim kućama uz prugu, sitno treskalo kad god bi prošao voz I svi bi najradije skočili da ga traže da to nije bilo toliko nepristojno. Poslije II Svjetskog rata komunisti su joj oduzeli tri velike kuće uz prugu, ostavili joj jednu veću i jednu manju sobu, i u kuće naselili nekoliko željezničarskih  porodica bosanskih katolika.

Kolju ga!, zakuka Šada i s tespihom u ruci prošaputa opet stotine molitvi na nekom neobičnom, grlenom jeziku. Pogledao sam kroz prozor. Oblaci pare dizali su se iz Šadinog dvorišta, odakle se čulo stravično skičanje jadne životinje. Šmugnuo sam napolje I ušao u jedan mračan, zapušen svijet u kojem se odvijao  odvratan zločin koji nije imao ništa sličnog sa bilo čime što sam do tada vidio.

Izgledalo je kao da je u svinji zatvoren čovjek. Ne kao da je čovjek dobio svinjske oblike, uši, njušku, papke, svrdlasti rep,  već kao kad vaser vagom hoda mjehur; tako je svinjom išao čovjek, lebdio unutar nje, ukočen od straha što ne može van iz te roskaste prostorije, u trenutcima dok ga vrelom vodom fure u staroj kadi nasred dvorišta i nekim metalnim nazubljenim predmetima stružu mu dlake i kožu.

Svinja se u vreloj kadi sijala kao ružičasti sapun i plivala je u sopstvenim govnima koja su iz nje štrcala od straha. Sve se pušilo. Nazirala su se torza ljudi kao da su na nekom oblaku. Činilo se da u rukama drže osti, ali se nije moglo dobro razaznati. Jedan među njima imao je bijeli mantil, pukao po šavu ispod  pazuha. Sličan laborantici koja prstima navlači venu prije nego zabode iglu, ploštimice je nožem nekoliko puta prošao po svinjskom vratu, bijelom kao dlan i onda  zario nož do drške. Kao da se otkačilo vatrogasno crijevo, kao izvor nafte, kao pumpa koja ispumpava blato, kao ukuhani pekmez, u debljini jedne ruke, pokuljala je krv u litrima. Mara je zakasnila da podmetne lavor, bar tri lavora, i krv se razlila po snijegu u obliku neke mamutske svinje. Znao sam da to sve dolazi iz srca i mislio sam, Koliko mora biti srce da iz njega istekne toliko krvi?

Nije bilo veliko. Kao jedna šaka. Dok se zaklana svinja ljuljala na vratilu, nataknuta na kuke, čovjek u bijelom mantilu je svinji odsijekao srce. Baba Ivka je iz kuće iznijela onu tacnu za kafu koju je imala svaka kuća, sa bijelim labudovima, i odnijela na njoj svinjsko srce. Sada je svinja, bez srca i utrobe, raspolovljena na dva dijela mogla da stoji u izlogu bilo koje mesnice i pokraj nje bi se prošlo samo kao pokraj običnog mesa.

Bilo se već smrklo. Počele su da svjetlucaju jelke u prozorima. Ova svinjska ubijanja bila su neočekivana intervencija u moju narastajuću radost. Čudio sam se zašto me majka još ljutito ne zove sa prozora. Nije mi se išlo kući. Neka milina mi je stizala sa svakom ostavljenom stopom u snijegu. Padajući neprestano, snijeg mi je s vidika brisao ružnu zgradu u kojoj sam živio. Htio sam da zalutam i odem nečijoj tuđoj kući. Pozvonio sam, ali niko mi nije odgovarao. Vrata su bila otvorena. Začudilo me je to da je veliko ogledalo u hodniku bilo potpuno prekriveno bijelim čaršafom. Sve je bilo na svom mjestu, ali nekako drukčije. Ušao sam u jednu od dvije sobe. Nekoliko predmeta također je bilo prekriveno bijelim čaršafima. Najveća bijela guta bila je ona pod kojom je bio televizor. Nisam znao smijem li sjesti na kauč ili fotelju. Čuo sam kako majka u drugoj sobi plače. Počeo sam i ja da plačem iako nisam znao zašto. Ona me je mazila po kosi i plakala onako kako se plače kada ti umre majka. Znao sam da će to sigurno imati veze sa mojom jelkom, da ako je otac i donese, bit ce sigurno kao i sve drugo pokrivena bijelim čaršafom i za trenutak sam pomislio da sam zaista ušao u pogrešnu zgradu.

 

PIJETAO

Majka je cijeli dan prestajala na prozoru. Uopšte nije mislila o meni jer sam u njenom svijetu bio uredno složena stvar, čista i oprašena kojoj nikada ne može dojaditi to mjesto na koje je stavljena. Činilo se da u meni pameti nema; po majčinom još joj je bilo rano, samo jedna hrpa lijepog ponašanja i stida koja me je pritiskala a da nisam znao zbog čega. Sigurno je imala još mnogo drugih poslova ali u njenoj glavi nije bilo ništa preče od toga da kao kip, od kojeg se micala samo zavjesa, prestoji cijeli dan tu kraj prozora što gleda na našu garažu, trotoar i Drinsku ulicu. Evo ga!, vrisnula je. Uspentrao sam se na sto i nisam vidio ništa; samo neko sjajno i zeleno auto koje staje ispred naše garaže. Vrata su se otvorila i otamo je kao iz nekog insekta izašao otac. Bio je to novi Princ NSU 1200 i od tog su trenutka otac i Princ počeli da liče jedan na drugog.

Bio je Prvi maj. Moja sestra punila je svoju devetu godinu: odlična prilika da probamo novi auto. Mojoj nani se taj Hvar činio predalek, nepotreban i tuđ otok ili bolje rečeno zemlja na kojoj nana opet mora da pronađe neko svoje sklonjeno mjesto odakle će se kao i svaki dan klanjati Bogu. Promjena mjesta njoj je uvijek značila i promjenu razdaljine prema Bogu i uvijek joj se činilo da ga onda moli s pola snage, neubjedljivo, na brzinu i da je on zbog toga prekorava. Ona bi najradije da ostane kući ali kako moja majka nije trpila nikakva kolebanja spakovala je naninu serdžadu, tespih, musaf, dala joj novi mantil iz ormara, dokaćila sestru, obukla joj novo karirano odijelo, svezala joj pletenice, a meni je nabila kožni kačket iz Italije, jer je po svemu na tom otoku trebalo da puše kako nikada do tada nije puhalo. Sve mi se to sviđalo jer nije bilo kao  svaki dan, ali opet ni na šta nisam mislio jer to je umjesto mene činila moja majka. Pošli smo babi Luciji u Vrisnik, hvarsko selo navrh brda i samo je tako velika stvar poput isprobavanja novog Princa mogla da odagna utisak da je ovo putovanje potpuni promašaj, da u selu za koje je teško reći da se otprije znalo da postoji, nema žive duše i da ga što prije treba napustiti. Mogu samo da pogađam naninu nelagodu kada je vidjela da tu nema ni slavine ni česme, samo neki crni bunar iz čije dubine nas gleda i plaši unakaženo i izuvijano sopstveno lice. Kao ludi motoristi na zidu smrti tamo su prolijetali zeleni gušteri hvatajuću u letu, u tom kratkom času, kada dizanjem poklopca unutra nahrupe zrake svjetla, muhe, zaostale komarce i sve druge krilce i opnokrilce koje je taj nenadani čas podigao uvis, u ustajali dah bunara od kojeg se moglo spasiti samo naglim spuštanjem crnog metalnog poklopca.

Nisam se skrivao iza mamine suknje ili plakao, samo sam buljio dole u zemlju, pa u crne zepe, da bih se onda odvažio i u samo jednom hipu osmotrio čudovište koje je stajalo ispred mene. Bila je to baba Lucija i ja sam mislio da su oživijele sve Diznijeve vještice i babaroge. Kada je bila mala Lucija je zaspala i glavom pala u ognjište. Izgorilo joj je pola lica i ta nova roskasta koža, veo lubanje, umirala je nekom svojom, mladom smrću, usred koje je, nervima drugačijim od desnog oka, igralo tuđe, čudovišno oko. Njen gluhi hod po kamenom dvorištu presijecali su brzi gušteri, skoro okrznuvši babine zepe, derući se  Avanti, Avanti, kako ih je već godinama Lucija učila da kažu. Krivim staračkim prstom probala je moje mlado salo iznad pantalona i iskezila se kao da nikada u životu nije dotakla nešto tako meko i pihtijasto. Miješala je talijanske riječi i hvarski dijalekt i od svega sam razumio samo Partizano, Partizano. Mirisao je gorko i sladunjavo cvijet badema, zahroptala je mazga u štali, zvonila je crkva, nebom je kao da je nageto dole prema moru klizio oblak, žene su hodale u crnini i sve bi bilo kao i svaki dan da se nisu pojavili gosti u kamenoj kući babe Lucije i zaškripali po starinskim podovima i kaučima odakle je štrcala bocava slama. Novi očev Princ je blistao na suncu i ličio je na zelenog zmaja. U njemu su se ogledali seljaci, mazge, magarci i koze.

Baba Lucija me nije pojela kako sam ja strahovao da će se sigurno desiti čim zažmirim. Mislio sam da ću biti skuhan u onom velikom kazanu iz podruma zajedno sa zmijama, gušterima, škorpijama i paucima čija sam mrtva tijela i izvrnute suhe kože nalazio ispod kauča i u istoj onoj vodi koju sam po cijeli dan izvlačio iz bunara i nosio gore za pranje i nanin abdest. U sobi punoj svetaca, krstova i raspeća koja su visila po zidovima, nana je pronašla istok, razmotala sedžadu, kosu skupila pod šamiju pokretom ruke kao da ne da dlaki da padne, i opet, po ne znam koji put, ponovila taj čudni ritual da se pada  na pod i ustaje, i da se na mene ne skreće ama baš nikakva pažnja, ni okom, ni obrvom, bez obzira da li dubim na glavi, pretrčavam ili je zovem Nano, Nano. Smetalo mi je to nanino iznenadno odsustvo iz svijeta koji nas je okruživao svojim bojama, drekama, razbijenim koljenima, gušterima i onaj huk tijela kroz tišinu sobe koje se disciplinovano do neizdrživosti, kao zamah biča spuštalo dole do šarene sedžade. Nana se ne bi pomakla ni  kada stanem hodati unatraške, što je nju posebno ljutilo. Čim bi po završenoj molitvi odložila tespih fatala me je i okretala na pravu stranu; kao igračku, bez batina, s prijetnjom da majke umiru onoj djeci koja hodaju unatrag. Hodao sam onda tako još više. Počeo sam čak i da trčim unazad, sve da dokažem da to nije tačno. Ubrzo mi se taj način hoda, da se odmičeš od onoga u šta gledaš, počeo strašno sviđati i samo sam tako hodao. Svako malo sam zvao Mama! i kada ona izađe na prozor i kaže Šta hoćeš!, ja vidim da je i dalje živa i kažem Ništa!.

I onda sam ugledao nebo. Bilo je plavo i htio sam očajnički da se uhvatim za njega i za smokvine grane dok sam sasvim neočekivano propadao u neku staru krečanu koja se najednom stvorila iza mojih leđa. Pritrčao je Fita i izvadio me iz jame na čijem dnu sam ležao kao da sam se sada probudio, a crna krv, slana i željezna, curila je iz nosa. Krv je bila teška, moja krv i stala je sama od sebe iako ju je majka u panici brisala vatom i zavojima. Htjela je da plače ali je bila previše uplašena za moju glavu jer su mi se oči već bile izvrnule. Kada sam uskoro došao sebi njeno lice je bilo sretno i onda me je po običaju, ne znajući šta drugo da uradi sa mnom, dobro istukla. Fita me je branio nazivajući je ludom ženom, a ja sam trpio, misleći kako joj je to napravedno rečeno.

Prestao sam da hodam unatrag. Baba Lucija me prozvala Nosač i nisam je se više plašio. Ja sam bio bijel a ona je bila moja crna sijenka na zemlji. Osjećao sam da sam porastao preko noći. Bio sam visinom do ivice stola. Najviše sam volio da ganjam babine kokoši a one su klepatale i kokodakale. Bile su bijele i glupe i po čitav dan su nešto iskljucavale. Trčao sam za njima ne bi li se one konačno dosjetile da su ptice i da mogu da polete. Letjele su kratko, jedva, ne dalje od onog mjesta dokle ih je neko jači mogao baciti. Obarao ih je njihov teški trup, pun glista, zrnevlja, kamenja, trava. Nisu bile krive ni za što ali ja sam ih prezirao i htio sam da ih otjeram sa ovoga svijeta. Bježale su ispred mene bez plana, potežući svoja zakržljala krila od čega su mi se još više smučile. Moja je šipka fijukala i promašivala ih a njima nije ni na pamet palo šta će ih zadesiti; da će sve do jedne morati poskakati u more. Vjetar me je nosio na ramenima a žene su se krstile. Ja i kočija od bijelih kokošaka spuštali smo se niz Vrisnik u prašnjavom oblaku dole prema moru.

On me je čekao na jednom zidiću, prestravljen panikom među njegovim kokošima kakvu on nikada nije digao. Bijeli osvetnik stajao je preda mnom, velik i lijep, našušurenih perki na prsima i vratu, s dugom vratnom resom i kraljevskom krijestom. Njegova raširena krila u jednom su času vratila dostojanstvo svom kokošijem rodu i ja sam osjećao da su me zaustavila. Skočio je na moju glavu, uhvatio se hladnim kandžama za okovratnik moje jakne i stao da me bjesomučno krvnički udara kljunom po vratu, iza ušiju, u tjeme, čelo, po rukama kojima sam zaprepašten mahao. Moja se glava pretvorila u njegovu bijelu kokoš na čijim leđima je balansirao i lepetao krilima kljucajući je u ono malo pameti što joj je preostala. S horozom na glavi čije je srce tuklo kao da vodi posljednju bitku u životu, trčao sam nazad mami, nani, babi Luciji, da mi skinu tu živu vatru zapetljanu u mojoj kosi s kljunom na čijem je vrhu, mislio sam u agoniji, nabijeno moje oko. Vrisnik je vrištao dječijim glasom. Starim ženama u crnini izgledalo je da su se to dva anđela na mojoj glavi posvađala. Ta vijest došla je do crkvenih zvona koja su stala da udaraju u nepredviđen čas tjerajući ljude iz susjednih sela u dolini čije su crkve mirovale da pomisle kako se opet neko priviđenje i ludost dešava gore u Vrisniku. Možda sam pao u nesvijest ili komu, ali ne sjećam se kako su horoza skinuli sa moje izbušene glave. Više od boli osjećao sam njegovu osvetu i prve, muške batine, tvrde, surove, pobjedničke, neopraštajuće kakve bi i nekad prije upoznao da se na mene spustila očeva ruka. Tek što sam došao sebi, osjećajući još zamahe njegovih krila koja hlade, čuo sam babu Luciju kako ga ruži. Kuhinjskim nožem odsjekla mu je glavu i njegovo bezglavo tijelo letalo je po dvorištu udarajući o kamene zidove. Ta slijepa snaga koja ga je bacala i podizala uvis izašla je iz tog rijetkog spoja krvi, prašine i bijeloga perja. Htio sam užasnut da izletim i da tom smješom zamrljam svoju opranu kosicu, novu talijanski kačket, lijepu kožnu jaknu, nove cipele, zelenog Princa, moj krasni kućni odgoj, sve te odvratne razlike zbog kojih su, osjećao sam to, zaklali tog bijelog heroja.