O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost.
Turneja Gorana Markovića
U tekstu “Skandal knjige u Puli” , 2008., pominjala sam film “Turneja”, redatelja Gorana Markovića. Evo nekoliko riječi o tome filmu koji sam nedavno ponovo gledala na bosanskoj televiziji.
Poseban događaj bio je susret u Puli s Goranom Markovićem, piscem knjige « Male Tajne », zbog koje je i bio pozvan kao “autor iz susjedstva“, ali i zbog hrvatske premijere njegovog posljednjeg filma, ”Turneja”. Konačno je jedan “pravi Srbin“, a ne onaj koji se “opredelio da to bude”, napravio film o zločincima (iako to još uvijek nije do kraja i film o zločinima.) I da film Gorana Markovića nije toliko dobar koliko jeste, autoru u svakom slučaju treba čestitati na jasnim stavovima koje pokazuje, kao i na činjenici da se nije poistovjetio s barbarima. Naprotiv, on ih je jasno osudio. Ova parodija, taj tragikomični film, prvenstveno je metafora protiv rata općenito, pa i onog konkretnog, na Balkanu. To je istovremeno kritika srpskih intelektualaca, bilo da je riječ o njihovoj direktnoj involviranosti u rat, ili o njihovoj indolenciji, nezainteresiranosti, egocentrizmu, i šutnji, ma kako da se vidi da u tom ratu postoje i druge, “zaraćene strane”. Istovremno, film je i metafora o kulturi, možda i optimistična poruka da je kultura ipak važna, da ipak pobjeđuje, ili treba da pobjedi, svejedno, ma kako često bila nemoćna i izgledala apsurdna. Jedno od “čitanja” filma navelo bi nas da shvatimo i to da stvarna književnost ima « prolaz » čak i kod barbara. Goran Marković je konačno dobio priliku da napravi film u svojoj zemlji o svojoj zemlji, i da se ogradi od prljavštine razaranja, raskrinkavajući je. Veliki broj Srba trebalo bi da mu za to budu zahvalni, jer ih spasava odgovornosti. Goran Marković nije govorio “ovo nije moj rat”, nego je svojim duhom i oštrom kritikom pokazao i dokazao da taj rat nije, niti je bio njegov ! Naravno, i ovaj film mogao bi podleći kritikama, malo je nedostajalo da klizne u potpunu karikaturu i potre osnovnu ideju antiratnog filma, ali ipak je u posljednji čas uspio da se izvuče. Treba priznati da jednom poštenom Beograđaninu nije lako naći ton kojim bi raskrinkao zločine, a kao prvi i jedini film te vrste, « Turneja » sigurno zaslužuje sve komplimente. Treba reći i to da su glumci izvrsni, počev od Voje Brajovića u ulozi odvratnog, profitabilnog piskarala –falsifikanta, kakvih je 90-tih godina bilo mnogo i koji su podignuti na razinu narodnih heroja, pa Dragana Nikolića čiji šarm i jednostavnost, praćeni odličnom glumom uvijek plijene, odlične Mire Furlan u ulozi razmažene damice sa Zapada Balkana, ili uvijek dobrog Emira Hadžihafizbegovića u koži domaćeg četnika-mafijaša, sve do najmlađe generacije beogradskih glumaca. I ovaj film samo je jedan od dokaza da je to bio rat, ne “između sela i grada”, nego rat divljaka protiv civilizacije, a može se shvatiti i kao rat primitivizma protiv kulture. Film obiluje duhovitim anegdotama, čiji će humor na kraju ostaviti vrlo gorak osjećaj u ustima gledaoca, utisak drame neizmjernih granica. Mnoge dosjetke ćemo pamtiti, a možda ponajviše onu kada u autobus upada četnik i pita “ima li ovdje muslimana”. Glumci će u horu odgovoriti: ”Nema, svi smo naši”. – Kako nema? A ko je ovdje Džavaharlal? Četnik će istu rečenicu ponoviti još koji put, i na kraju upitati preciznije: “Ko je od vas Džavaharlal Nehru”! – Pa, čoveče, ja stanujem u ulici u Beogradu koja se zove Džavaharlal Nehru !”, odgovoriće mu mladi glumac.
Da, ovaj film je izvrsna metafora borbe protiv gluposti.
|










|