Jasna Šamić

Mistika i «mistika»
esej o Ljubavi Smrti i Lijepom

         

O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost.

MISTIKA I «MISTIKA»
esej o Ljubavi Smrti i Lijepom

« Onaj ko je posmatrao ljepotu, vec je bio predrodredjen za smrt ». Ovo su rijeci Thomasa Manna u djelu « Smrt u Veneciji », rijeci koje posudjuje, kao moto za svoj istoimeni film, reziser Luchino Visconti. Misao koja neodoljivo podsjeca na misticki (sufijski) koncept  o ljepoti i smrti, odnosno o « smrti prije smrti », iako se tu moze prepoznati i eho jednog drugog mistickog koncepta : bol.

Dozivljaj smrti je od izuzetne vaznosti za mistickog umjetnika, dozivljaj koji se desava prije one stvarne, fizicke smrti. Tada ne   umiru, nego se bude sva cula, spremna da prime u sebe Ljepotu, a umire, ponistava se svaki odnos i osjecaj prema ovome svijetu. « Smrt » u mistici predstavlja krajnji stepen ekstaze, vrhunac svih duhovnih i dusevenih senzacija, koji se postize dugim duhovno-dusevnim vjezbama, nakon sto mistik predje odredeni « put » (tarîk). Tu apoteozu strasne ljubavi, smrt, zaljubljenik (âsik) ce postici za vrijeme zajednickog rituala  (zikr), pracenog ljubavnim kricima - invokacijom Njegovih imena. U tim casovima, mistiku, koji je najcesce i pjesnik, ukazuje se Lice, lice Lijepoga. Bog. Ljubavnik nestaje, ostaje samo osjecanje, Lijepo Lice koje « silazi » u centar osjecanja : srce (kalb). U tom srcu, postoji jos jedno srce, fuad, u njemu je tajna, u tajni je skriveno, u skrivenom jos skrivenije, a u najskrivenijem je tacka, zvana suveyda (suvejda), u kojoj ce zaljubljenik Istine i Ljubavi, osjetiti, i to samo u izuzetnim trenucima, upravo tu Istinu za kojom cezne, a koja se moze nazvati i Ljubavlju, i Ljepotom, i Tajnom. On , Bog, koji je simbol svega toga, sveg ovostranog i onostranog, krije se, za onoga koji Ga ljubi, iza vela. Taj veo ce spasti s Lica, u casu kada se ukaze « smrt prije smrti«  : u vrhuncu Ljubavnog zanosa.

 Mozemo li djelo Thomasa Manna, odnosno Luchinija Viscontija, posmatrati na isti nacin kao stihove orijentalnog, mistickg pjesnika ? (Ne zaboravimo da je poezija imala monopol nad svim ostalim zanrovima u orijentalnoj knjizevnosti, posebno sufijskoj /mistickoj).

Mistika, ili asocijacija koja nam se javlja na misticku knjizevnost, dok citamo Thomasa Manna, nema kod evropskog umjetnika mnogo veze sa sufijskim dozivljajem svijeta, posebno Lijepoga. Mannova « mistika » nije plod dugog i svjesno izabranog puta, ispunjenog duhovno-psihickim vjezbama, s ciljem da se postigne dozivljaj onostranog, da se dopre s one strane zavjese. Cilj evropskog pisca nije bio, dakle, dozivjeti « smrt prije smrti », iako ju je na neki nacin dozivio jer je osjetio ceznju, krajnji vid slasti, iskazan u patnji, u bolnoj ceznji. Evropski umjetnik ne tezi, pak, za dokidanjem sebe, a ako se nestanak « ja » desi, on ce biti fizicke prirode. Evropski autor, dalje, nije obuzet idejom o Bogu, kao sto je to orijentalni vjernik- mistik. Djelo Thomasa Manna, « Smrt u Veneciji », spoj je izuzetnog literarnog senzibiliiteta, intuicije, kulture i obrazovanosti, a u njemu dominiraju senzualnost i misaonost. Umjetnost knjzievnika kao sto je Thmas Mann, ili kao sto je sineast Luchino Visconti, zaustavlja se na glorifikaciji ovozemaljskog, u ovom slucaju na slavljenju covjekove ljepote, makar ona bila i ljepota djecaka - efeb - ,  kao i profane strasti koja nema svjesno zajednickog sa metafizikom. Iako ljepota postaje na kraju bozanskom (samo u metaforicnom smislu), pa time i bog / Bog, a ljudsko bice utjelovljenje i simbol te ljepote, nije rijec o  pravim sufijskim konceptima i filozofiji Lijepoga. Kod orijentalnog umjetnika - mistika, sve je podredjeno Apsolutu i usmjereno ka Njemu, sve postaje Njegov simbol, i odjsjaj Njega samoga. Sve je On, koji je Jedini, Velik, Univerzum, koji je i Okean i kap, u isto vrijeme, kao sto je i perla u skoljki. On je to sto jeste, a to znaci sve, i u krajnjoj analizi, svoja vlastita negacija = nistavilo, smrt. On je Poznato i Nepoznato. Sufi ce naravno, kategoricno odricati ovakvo, laicko (sekularno) tumacenje smrti i tajne, buduci da za njega, sufiju, On, Bog, nije nistavilo i smrt. On je jedina Realnost, dok je zivot samo san, a mi samo privid Stvarnosti.

Zamka je lijepo lice. Onô koje ce postati Lice Lijepoga.

Simbol Lijepog predstavljen je u liku djecaka (efeb) , kome su tek poceli nicati brcici. Mlad muskarac postaje, dakle, prvo simbol ljepote, a potom « sredstvo », poput vina, pomocu kojeg ce Zaljubljeni postici ljubavno pijanstvo i zahvaljujuci tome, potpunu spoznaju Ljepote, kao i potpuno spajanje s Njim, dozivjevsi svoj vlastiti nestanak. Kod Thomasa Manna, junak djela « Smrt u Veneciji », profesor Aschebach posmatra lice lijepog djecaka i dozivljava slicne senzacije koje su svojestvene (zrelom) ljubavniku (âsiku), mistiku, koji je presao naporan put da bi stigao do ekstaze.
Djecak Thomasa Manna, medjutim, vise je povod za racionalno  raclanjivanje ideje o zivotu i smrti, povod za razmisljanje o (ovozemaljskoj) ljepoti i ljubavi, nego sto je on « sredstvo » putem koga ce se spojiti s Bozanstvom, postati, bar na trenutak, Vjecnost, Bog. Jer u sufizmu, trenutak i vjecnost mogu imati isto trajanje, jer su bezvremeni, jer vrijeme ne postoji, buduci da se vezuje za cistu Apstrakciju, koja je u misticizmu jedina Realnost. Taj paradoks Vjecnosti i Trenutka vrlo su izrazeni u sufizmu, ali se on, paradoks,  na ovome ne zaustavlja: cijela sufijska filozofija ljubavi i ljepote sastavljena od paradoksa. Zato T. Mannovo « posmatranje ljepote » ne odvodi autora do virtuelne smrti : uzitka, slasti, kao sto je to sucaj u misticizmu; tacnije, Varuna njegovog uzitka ne zaustavlja se u smrti iz koje ce se probuditi u novi « san« , nego ga taj uzitak dovodi do potpunog fizickog isceznuca. Drugim ri écima, junak djela « Smrt u Veneciji », profesor Achenbach, umire od srcanog udara, gledajuci Lice Lijepoga. Osjecajuci beskrajnu bol pri tom susretu s Lijepim, bol koja je uslov za dozivljaj srece i ljubavnog susreta u mistici. 

 Ljubavna ceznja kod mistika je uvjek zelja za onostranim, ona se pretvara u vatru u kojoj on, mistik izgara. To je vatra metafizicke strasti.

Treba napomenuti  da u turskom i persijskom jeziku, na kome je pisana misticka poezija, nema gramatickog roda, za razliku od arapskog jezika u kome gramatikicki rod postoji. Stoga je ocita  ambivalentnost u persijskoj i turskoj poeziji, i citalac ne zna ko je takozvani objekat jubavi : zena, muskarac, ili Bog. U prividnoj viseznacnosti orijentalne misticke poezije, Evrpljanin je upravo i prepoznao cari ove poezije. Za sufiju, medjutim, ne postoji nikakva ambivalentnost : radi se iskljucivo o jedinoj Ljubavi ka kojoj on tezi i koju osjeca, a to je ljubav prema Jedinoj Istini. Jedninom Okeanu i Jedninoj Kapi i Perli u skoljki : Bogu. Sve ostalo  samo je « privid » koji nas okruzuje, i u kome mi zivimo (prividan, efemeran) zivot koji nije nista drugo nego odsjaj vjecnog, onostranog zivota. Sve ovozemaljsko, sve te slike privida, isljucuju stvarna osjecanja. Ipak, sav misticki vokabular pociva na profanom. I drukcije je nemoguce. Onostrano se moze iskazati samo rijecima svakodnevnice. Ljubav moze biti dozivljena uz pomoc profanog, ovozeljaskog, a rjecnik « prizemmnog » vodi upravo do bozanskih sfera, u metafizicke vrtove, i konacno do izgaranja u plamenu, s one strane Postojanja : do vjecnog zanosa gdje je ljepota ovaplocenje Ljepote.
(Ne zaboravimo pri tome, da za orijentalnog pjesnika, misitka, zena nije simbol ljepote, jos manje simbol bozanske ljepote, jer ona je samo majka; kazem « samo« , jer je nemoguce zensko bice svesti samo na tu ulogu, ma kako ona bila « noble » ).

Ukoliko mozemo reci da je odnos orijentalnog umjetnika prema zeni « razumljiv », s obzirom na stus zene u drustvu, moze li se, pak, Mannovo i Viscontijevo  djelo posmatrati  samo kao rezultat latentne homoseksualnosti?  Odgovor je : ne moze.

Ono sto je za sufijskog umjetnika Bog, to se u djelima , kao sto je « Smrt u Veneciji« , moze ukratko oznaciti sublimacijom.

Homoseksualna tumacenja za mistika su skrnavljenje, homoseksualnost je izricito zabranjena i osudjena u sufizmu, kao i uopste u islamu, kao sto se osudjuje i zabranjuje svaka devijacija. Iako ovim ambivalentost nije dokinuta! O tom najbolje svjedoci slika: minijature starih orijenatlnih majstora kicice, na kojima su prikazane ljubavne scene, koje su ponekad i scene ljubavi izmedju zrelog muskarca i djecaka. Drugim rijecima, ako bismo se posluzili jezikom psihologije, i psihonanlize, to su scene pedofilije.

U kontekstu ovog posljednjeg, cesto se znalo cuti i ime velikih svjetskih umjetnika kao sto je Thomas Mann, Lewis Caroll, Vladimir Nabokov, svi oni koji su daleko od misticke simoblike rabili u svojim djelima ljubav prema maloljetnicima. Ponekad, u vezi s nekom pedofilskom aferom, novinari se upitaju « treba li objavljivati rukopise velikih pisaca u kojima prevladava ono sto nazivaju erotsko-pornagrafskim, tacnije , nije li bolje da takvi rukopisi ostanu pohranjeni u nacionalnim bibliotekama, pristupacni samo za istrazivace. Odgovor na ovo pitanje nikad nije dat, a ni jedan veliki pisac nikada nije doveden u pitanje, kad je rijec o pedofiliji. 

Pitanje koje se samo namece jeste: moze li  dobra literatura uticati na zlocin, kao sto je pedofilija? Samo pitanje je vec po sebi opsceno. Koliko puta treba ponoviti da je bitno razlikovati stvarnu, veliku umjetnost, ma o cemu ona govorila, od kvazi umjetnosti, razlikovati djelo genija od efemernog, pomodnog umjetnickog dogadjaja? Ali trziste se ne pita za fenomen estetskih, moralnih, etickih i literarnih vrijednosti. Vazno je danas znati prodati. I znati se prodati. 
Ovim zatvaram zagradu u vezi sa aktuelnoscu i vracam se  konceptu ljubavi, smrti i ljepote.

Pitanje koje se dalje namece glasi: mogu li se porediti koncepti ljubavi kod Nabokova (Kubricka) i Thomasa Manna (Viscontija) na primjer?  Primarnu razliku citalac (gledalac) ce naravno naci u cinjenici da je simbol ljepote kod Manna djecak, a kod Nabokova djevojcica. Treba jos precizirati da se kod Nabokova uopste ne radi o simbolu ljepote. Mann govori o ljepoti koja odvodi / vodi do smrti, dok se kod Nabokova radi o seksualnosti, o simbolu putenosti, i ovozemaljske strasti. Tu nikako nije rijec o inkarnaciji ljepote u (Bozanskoj) Ljepoti. Nema sublimacije ovog posljednjeg. U «Loliti », na koju se aluzija odnosi, necemo naci ni daleki eho orijentalnog umjetnika koji tezi ka apsolutnoj ljubavi i lijepom. Kod Nabokova, smrt nije koncept, - kod Manna ona nalici na koncept -,  nego se ona radja iz susreta zelje i nemogucnosti njenog ostvarenja; ona nema veze sa dokidanjem sebe, nego drugoga.
I u mistici, i kod Thomasa Manna, pa i kod Nabokova, medjutim, postoji odredjeno pijanstvo, izvjesna ludost, iako su sva tri « pijanstva » i sve tri « ludosti » razlicite prirode. Kod mistika se radi o misticom pijanstvu, metafizickoj ludosti, neophodnom stanju koje ga vodi do ljubavi, stanju u kojem ce se poistivjetiti sa Apsolutnom Ljubavlju, Apsolutom. Kod Manna je u pitanju drugo pijanstvo, koje je prisutnije od same « Ludosti », potusnute u drugi plan, ali je istovremeno u vezi i sa intelektom i sa intuitivnim dizivljajem ljepote i Ljubavi, istovremeno usko povezano za strast  (bez koje ne postoji Ljubav , mistikcka Ljubav;  iako se mistik mora odreci ovozemaljskih strasti, strast je osnov njegove Ljubavi i teznje za spajanjem). Napokon, ludost /pijanstvo kod Manna povezani su sa staroscu, odnosno izgubljenom strascu, izgubljenom mogucnoscu realizacije dozivljaja Strasti, ali gdje je Plamen zadrzao svoj titraj. Ne zna se kakva bi bila  strast da je evropski âsik (« Ljubavnik« ), u ovom slucaju Profesor Aschenbach, bio mladji. Slicno je u ovo slucaju i sa Nabokovim junakom u romanu « Lolita » gdje je prisutno « pijanstvo », koje se moze dovesti u najblizu vezu sa staroscu, i koje je ocitije od « Ludosti ».
Paradoksi postoje kod sva tri tipa pomenutih « erotskih » autora, i kod orijentalnog, sufijskog, i kod evropskih, T. Manna, i V. Nabokova. Dok se kod msitika sa Orijenta, dakle sufije, javlja binarna opozicija ovozemaljsko/onostrano, privid /stvarnost, zivot/ smrt, ekstaza / ljubavno spajanje, nestanak svog « ja », kod Thomasa Manna (« Smrt u Veneciji« ) javlja se opoziija mladost/ stvarnost, ljepota/onemocalost, zivot/smrt;  kod Nabokova (« Lolita« ), pak, postoji opozicija mladost/ starost, zivot/ smrt, nekontrolisana strast, zanos i culnost koji potiru racionalno i mogu odvesti ne samo do fizickog samounistenja, nego i do fizicke likvidacije drugog. Ipak treba mozda reci i to da je Lolita jedna od rijetkih « erotksih «  knjiga, koja je potpuno lisena senzualnosti  i culnog naboja. Zato u njoj nema ni malo primjese mistickog, pa ni dalekog odjeka  « mistike »  koju secam u « Smrti u Veneciji » , kod Thomasa Manna.
Mnogo vecu « mistiku » i ono sto na mistiku nalici, naci cemo kod jednog drugog « zapadnog » autora sa dalekog Istoka : kod Misime, i to mozda ponajvise u njegovom djelu « Ispovjest jedne maske », gdje autor na vrlo delikatan nacin, izvnarednim stilom, opisuje  « ljubav » prema svojoj vjerenici, i « strast », tacnije  radjanje « homoseksualnosti » u sebi, osjecanje stvarne strasti ciji je vrhunac nalici na  sufijsko/misticki koncept  « umiranja prije smrti« , kada se , kao renoms,  prava cula prema ljubavi bude, a simbol Ljepote postaje Mladic. 

« Ana-l-Hakk », Ja sam Istina  , rekao je veliki sufijski pjesnik Halladj, i zato bio ubijen od ortodoksnog islama, dok Misima, sa svoje strane, opisuje « snagu misica », koja u njemu budi  « pijanstvo », pravu ludost, sto vodi do okeana u kome se, poput perli, blista  « bijela pjena »  proizisla iz vatre njegove strasti, pjesna sprme, i mijesa se sa pjenom valova. Za razliku od Hafeza, Junusa Emrea, Halladja, ili bilo kog drugog mistika s islamskog Orijenta, gdje je simbol ljubavi i put ka vjecnoj strasti efeb, glatkog lica, ispunjen njeznoscu, kod Misime je simbol uzbudjenja grub, virilan muskarac, cija snaga misica postaje potpuna suprotonst svega prefinjenog, sublimiranog, pa i intelektualnog. I kod Misime smo svjedoci sudara dviju krajnosti: ljepote i ljubavi sa svojom suprotnoscu : gruboscu i mrznjom, istancano osjecanje se mijesa sa krajnjom sirovoscu koja, dalje, vodi do vrhunca ushicenja. Kao kod Thomasa Manna, Viscontija i Kubricka, vrhunac strasti, erotska ekstaza, postize se gledanjem. Jedini dodir jeste pogled (unutrasnjeg oka) : masta. Slicno kao kod stvarnog mistika, koji posjeduju « unutrasnje oko », koji je i  Pogled, a kojim on osjeca ono stvarno. A « unutrasnje oko », misticki pogled, bliski su inace svim velikim pjesnicima, pa i « mistiku Mannu », i « mistiku Viscontiju.

Posebno poglavlje moglo bi se posvetiti Baudelaireu i njegovom « Cvijecu zla » , u kome takodje  srecemo niz « mistickih » koncepata, a posebno mjesto zauzimaju vino, opijum, Ljubav, Bozanska strast i Ljepota, a iznad svega : BOL , koja je sigurno najbliza misticom konceptu boli. I za Baudelaire se moze reci da on   stize do Ljepote gledanjem, a njegova « smrt »  dotice sufijsku   « smrt prije smrti », kao sto je i njegovo pijanstvo odjek  « Pijanstva », a pjesnicka « ludost » , odjek « misticke Ludosti ».
Dok kod sufijskog pjesnika vrijeme ne postoji, kod Baudelairea je  ono «prozrdljivi igrac« , a « ponor uvjek zedan ».  Kod pjesnika kome je « bol jedina plemenitost« , i  « slast »,  Badelairea, srescemo  i « koncepte »  perla /okean kao i vatru i pakao. Pa  i veo: « Umro sam bez iznenadjenja,  strasna zora me obavijala,  i sta? Je li to sve?  Veo se digao i ja sam i dalje cekao »!
Sufija ce cekati dugo Trenutak kada ce Veo spasti sa Lica Lijepoga da « umre prije smrti ». Beaudleaire je dozivio to zahvaljujuci svojoj senziblinosti i geniju.

Slicnu simboliku, koja nas vodi do filozifije ljubavi i boli,  nacicemo naravno, i to prvenstveno ,  kod ruskog pisca, Dostojevskog, koji jeste istinski zaljubljenik Boga, koji je bio mistik, pisuci o onom krajnje « efemernom »  i profanom za mistika, ljudima i zivotu na ovo svijetu. Medju mistike , pred kraj zvitoa , moze se ubrojiti i Lav Tolstoj, posebno svojim djelom « Otac Serjoza ». 

Na islamskom Orjentu je vrlo malo prozaista mistika, malo njegovih teoreticara. Gazali je jedan od tih. Ali Gazalijeva pohvala sufizmu ima prilicno poetican stil i nalici na poeziju.

Mora li se biti pjesnik da bi bio mistik? Makar bio i « mistik »?