Jasna Šamić

M. Riđanović: O Bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i …o Vama

         

O autoru:
Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmansnog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost.

 

MIDHAT RIĐANOVIĆ: O BOSANSKOM JEZIKU,
O PROPADANJU BOSNE, I …O VAMA;
Zalihica, Sarajevo, 2009

“Znam da ce ova knjiga izazvati burne reakcije. Neka, tako i treba, zato sam je i pisao. Bosanci danas u glavnom kunjaju u nekoj neizljecivoj apatiji, pa ce im dobro doci da ih nesto prodrma”. Ovim rijecima na kraju svoje knjige “O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne i  …o vama”, pise profesor, lingvista Midhat Ridjanovic.  Ipak, da svi u ovom drustvu nisu « uspavane ljepotice », svjedoce i burne “polemike” koje je autor vodio sa nekim bosanskim (hrvatskim) intelektualcima i koje je uvrstio u svoju knjigu. Ali o tome, kasnije.
Profesor Ridjanovic je bio i moj profesor opste lingvistike na studiju treceg stepena krajem sedamdesetih. Nije trebalo mnogo pameti pa vidjeti da se radi o zaljubljeniku u jezik, tacnije u nauku o jeziku, a mozda i zakljuciti da se radi o jezickom geniju. Prof. Ridjanovic ne govori samo engleski bez akcenta, nego tako govori i francuski jezik. Istovremeno, opsjednut lingvistikom, oduvijek je pokazivao nervozu cak i prema studentima koji nisu pokazivali istu ljubav prema ovoj nauci.
Studij opste lingvistike, kao i predavanja - u americkom stilu - profesora Ridjanovica obogatili nas intelektualni zivot, otvorili studentima oci za mnoge fenomene, ne samo u jeziku nego i drustvu.
Knjiga o bosanskom jeziku… zanimljivo je stivo, a njen prvi dio se cita sa vise uzitka nego mnogi romani.
Ova knjiga potvrdjuje ono sto uci i lingvistika, pa i to da, izmedju ostalog, nema lijepih i ruznih jezika, da jezik ima samo jedan cilj: sporazumijevanje medju ljudima, da nema siledzijstva u jeziku i da, cak i kad je silovan, jezik ostaje virgo intacto. Ridjanovic insistira na svemu ovome, pa i na cinjenici da leksika jezika nije presudna za odredjivanje identiteta jednog jezika i da Bosanski, Srpski, Hrvatski i Crnogorski ne mogu biti nista drugo nego jedan jedini jezik koji ima svoje podjezike – varijante -, koji su se prije posljednjih balkanskih ratova zvali srpskohrvatskim i dijelili na zapadnu i istocnu varijantu, a  izmedju kojih je stajala bosanska varijanta sa svojim specificnostima. Za ovu varijantu su se borili osnivaci Sarajevskog lingvistickog kruzoka, prof. Ridjanovic i prof. Srdjan Jankovic. Moderna lingvistika dokazuje da drugacije ne moze ni biti, ma kako se « siledzije« , i   “dvorski lingvisti” upinjali da dokazu suprotno. Po M. Ridjanovicu, « dvorski lingvisti », odnosno najcesce kvazilingvisti, ali koji su dobrostojeci kod vlasti, unistavaju svoj maternji jezik koji postoji od vajkada na prostorima Bosne, i kojim su govorili zajednicki preci svih Bosanaca. Rodjanovic podvlaci i to da “stranih rijeci u jednom jeziku nema”, odnosno da su to “manje poznate rijeci” , ukazujuci na pravilo po kome se sve strane rijeci koje se “usele” u jedan jezik prilagodjavaju fonestko-fonoloskom sistemu jezika, ponasajuci se prema gramatickim pravilima jezika u koji su “usle”.  Isti autor na vise mjesta ismijava i normativce jezika koji, inace, naziva Bosansko-Crnogorsko-Hrvatsko-Srpskim jezikom (BCHS), tvrdeci cak da je  opste protiv  normiranja.
Ako je, dakle, jezik kojim su prije rata govorili Srbi, Hrvati i Bosanci bio i ostao jedan, to eo ipso znaci da je to jedan narod. Ipak, Bosna je fenomen u mnogom pogledu pa i u sljedecem : uz pretpostavku da su svi  « konstitutivni narodi », pa i sve manjine koje su u Bosni zivjele, bili stranci, oni ni nakon dvije hiljade godina zajednickog zivota nikad nisu postali jedan narod, a danas manje nego iakda to zele da budu (iako je gotovo sva razlika medju tim narodima bila u nacinu kako se mole Bogu, sto je vjerovatno za njih bila ogromna, a danas postala nepremostiva razlika). Ako je lingvisticki dokazano da je jezik bio jedan za sve Bosance, onda u Bosni nije moglo biti nikakvih etnickih grupa, buduci da je prva odrednica etniciteta jezik. Ali, o ovome je postalo bespredmetno, pa cak i opasno po zivot govoriti.
Bosna je fenomen u jos jednom pogledu : jezik / jezicki sistem je u ovoj zemlji odredjen religijom, odnosno religijskom pripadnoscu neke osobe. Na isti nacin na koji je religijska pripadnost i odrednica za nacionalnu pripadnost. Samo zato u Bosni tri prve komsije, kako primijecuje Ridjanovic u prvom dijelu knjige, komsije koji su, dakle, starosjedioci na ovim prostorima, govore tri razlicita maternja jezika.
Kad je, dalje, rijec o jezickom silovanju, Ridjanovic narocito ismijava kroatizaciju bosanskog jezika, buduci da se “ovdje , u Bosni , nije nikad govorilo tim (i takvim) jezikom”. Podsjetimo se da je upotrebljavati hrvatsku  varijantu, ali i govoriti i pisati ekavski, u Sarajevu je uvijek bilo “sik”, a tako je ostalo i poslije rata. Paradoks je da je jezik kojim se govori u Republici Srpskoj ostao pravi bosanski, i ako neko zeli cuti taj « pravi bosanski« , M.Ridjanovic savjetuje da slusa dnevnik RS, a bosanskim Hrvatima preporucuje da konsultuju kvalitetne hrvatske gramatike i rjecnike (medju rjecnicima izdvaja Rjecnik Matice Srpske i Hrvatske, objavljen u Novom Sadu pocetkom sedamdesetih). Buduci da mnogima danas smetaju i turcizmi, Ridjanovic predlaze “prevod”  Santiceve « Emine », koji ne moze a da ne nasmije ni najnamrstenijeg citaoca, pa ga i ja moram ovdje, barem djelimicno, citirati:
“Sinoc kad se vratih iz toplog javnog kupatila/ Prodjoh pokraj vrta starog voditelja islamske molitve/ Kad tamo u vrtu, u hladu jasmina, s vrčom u ruci stajase Emina/ Isuse sto je lijepa! Tako mi islamske vjere/ Stid je ne bi bilo da je kod imperatora! ….”
Optuzujuci prvenstveno politicare za katastrofalnu jezicku situaciju, Ridjanovic pravi prepjev jedne druge pjesme ovog pjesnika, “Ostajte ovdje” :
“ Ne ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba/ Grijace vas bolje neg’ sto ovo grije,/ Slatki su tamo zalogaji hljeba / Gdje Harisa nema i gdje Milorada nije. »…

Ukratko, autor gore pomenute knjige o jeziku na duhovit nacin, u prvom dijelu knjige, pokazuje da je sve u Bosni prozeto neznanjem i politikom, da bosanski covjek usvaja bez kriterija sve sto dolazi “odozgo”,  jer je njemu oduvijek najvaznije bilo kahvenisati i plandovati. Treba se, medjutim, prisjetiti da je od nedavno, nakon agresije, bosanskom narodu vaznije od svega, pa i od hljeba, da ima bogomolje. Zato u Sarajevu (gdje nijedna dzamija nije srusena za vrijeme rata) munare nicu k’o gljive poslije kise.

Treba neizostavno reci nesto o polemikama koje su se vodile o clancima koje je autor objavljivao u sarajevskim glasilima i koje je uvrstio u svoju knjigu , sto je, najblaze receno, dovelo do mijesanja « baba i zaba ». Na tekstove Midhata Ridjanovica su narocito burno reagovali Hrvati iz Bosne jer je Ridjanovic tvrdio da u Bosni nije bilo Hrvata sve do kraja 19. vijeka, a  jezik do tog doba (za sve stanovnike i pripadnike raznih religija) zvao se  Bosanski. Cinjenica je da od 19. vijeka katolici Bosne postaju definitivno Hrvati, a pravoslavci, Srbi. Drugim rijecima,  od 19. vijeka ni poravoslavci ni Katolici, tacnije vecina njih, vise nece da budu Bosanci (ranije je za to sluzila rijec Bosnjak koja je oznacavala sve stanovnike Bosne) i niko ih ne moze  primorati da budu Bosanci ako nece. Prije 19. vijeka, osnovni identitet je bio religijski, a danas ovaj fenomen zivi svoju apoteozu. Dalje, u vezi sa kroatizacijom bosanskog jezika, Ridanovic je u nekim svojim polemikama, po misljenju mnogih, presao granicu pristojnosti i ukusa i, pored toga sto se okomio na “ikone” bosanskog intelektualnog drustva, nazvao neke bosanske Hrvate pavelicevcima i fasistima. Nekad ni crni humor ne spasava od neukusa. Ako se ne uci maernjem jeziku ,kako veli autor knjige, onda moramo priznati da se uci stilu i ponasanju. Ne spasava ga ni to sto su samo neki razumjeli da je mozda autor prvenstveno zelio reci da je silovanje jezika takodje zlocin, i da se u istoriji pokazalo da su fasisti silovali kako zene, tako i jezik. Ali bosanski Hrvati, koje je autor  nazvao fasistima zbog toga sto vise vole neke rijeci zapadne varijante, i «time siluju jezik koji su naucili od majke », a koji govore, po autoru ove knjige, nekim rvatskim hibridom, ne misle tako. Zeljko Ivankovic, na primjer, tvrdi da je on svoj, hrvatski jezik, naucio direktno od svoje majke, da mu je, drugim rijecima, hrvatski maternji. (Uzgred recimo, da bi Bosna bila rajska basta kad bi svi fasisti bili poput Zeljke Ivankovica.)
Vazno je sjetiti se, medjutim, i toga da su lingvisti Sarajevskog lingvistickog kruzoka smatrali da bosanska varijanta prihvata lekseme i iz zapadne i istocne varijante (kako su se prije rata strucno zvali hrvatski i srpski), i da te lekseme nisu bile sinonimi /dubleti, u bosanskom, nego su cesto imale razlicita znacenja. Tako je “srecan” znacilo da je neko dozivio unutrasnje ispunjenje, spokoj, srecu, a “sretan” je znacilo “onaj koji ima srece” (koji ima sansu za nesto).
Ono sto posebno treba istaci jeste da je nedopustiva ovakva vrsta polemike, koja je nazalost postala nesto vrlo uobicajeno u bosanskim glasilima. Tacnije, tu se uopste ne rado o polemici, nego o optuzbama koje samo sto nisu pracene psovkama. Autor knjige o jeziku pao je u afekat, zaboravivsi na pravilo, kojeg se inace drzao u dobrom dijelu knjige, da samo  “smijeh ubija”. A ni drugi polemicari, medju kojima je bilo i diplomata, nisu se pokazali na visini.
Zbog ovakvih polemika, knjiga je sasvim izgubila na kredibilitetu, a dosavsi do kraja knjige, citaocu se cini da je cak i prvi dio izgubio na znacaju i na sarmu koji ima.   
Dodala bih, mjesto zakljucka, jos jednu stvar u vezi sa silovanjem jezika: zna se da se nakon svakog silovanja ipak moze roditi zivo bice, koje ce jednog dana, u demokratskim sredinama, postati ravnopravan clan drustva. Tako je i sa jezikom. Sa dolaskom Ataturka na vlast i nastankom republike Turske, turski jezik je bukvalno silovan; iz tadasnjeg turskog, koji, iako je imao oko 90% leksike iz arapskog i persijskog jezika, a opet ostao po sistemu turski jezik, izbacivani su svi arapski i persijski elementi. U te svrhe, Ataturk je osnovao Jezikoslovno drustvo i sam ucestvovao u “ciscenju” jezika od stranih elemenata. Taj posao je bio mukotrpan i dugotrajan, tj. trajao je (od 1923. i dolaska Ataturka na vlast) sve do danas. Umjesto arapskih i persijskih rijeci, Turci su, pak, sirom otvorili vrata, prvo francuskom, pa onda njemackom, i napokon engleskom jeziku. Danas  taj novi jezik Turci s ponosom zovu « öz türçke » - čisti turski. Turci smatraju da je napokon doslo do strandardizacije tog jezika (koji je bio « kopile ») i da vise nece biti potrebna purifikacija, niti ušpricavanje neologizama koje ne samo da nisu nista znacili, nego su narušavali i sam jezicki sistem.