O piscu:
Ismael Kadare je rođen 1936. u gradu Gjirokastr, Albanija, u obrazovanoj građanskoj sredini.) Studirao na Sveučilištu u Tirani i na Zavodu za književnost Maksim Gorki u Moskvi. Godine 1963. objavljuje prvi roman, Gjenerali i ushtrisë së vdekur (General mrtve vojske), koji doživljava uspjeh i u zemlji i u inozemstvu. Otad redovno objavljuje brojna djela koja su ga učinila jednim od najvažnijih europskih pisaca XX. stoljeća. Godine 1990., dobiva azil u Francuskoj. Živi na relaciji Tirana-Pariz.
MALI PORTRET VELIKOG PISCA
Kada sam ušla u polumračnu neveliku klimatiziranu salu kuće kulture
svijeta u Berlinu, ugledala sam svega nekoliko ljudi. Kraj staklenih vrata što vode u vrt, oko povišeg okruglog stolića stajala su dva muškarca osrednjeg rasta i nekoliko žena. Pogled mi je potom pao na kauč naspram ulaza na kom je sjedio omanji čovjek u pratnji mlade žene tamne kose i nekoliko mladića. Po nečemu su vidjelo da su Albanci. Sve me je neodoljivo podsjećalo na dekor iz "Generala mrtve vojske"; ni moje osjećanje nije bilo daleko od Generalovog: "Dobro se osjećao u ovom salonu(...), iza ovih teskih zastora, uz ovu tudju muziku - cak vise od toga. (...) To je ta tuđa zemlja - pomislih. Zemlja kao svaka druga. Ono isto crno blato, kao bilo gdje, pomiješano sitno kamenje i žilice trava, isparavanje, pa ipak tuđa."
Naravno odmah sam prepoznala omanjeg čovjeka neodređene dobi: Ismail Kadare je imao meke crte lica čije usne su se razvukle pri susretu naših pogleda. Onda se digao i prišao mi da se pozdravimo. Kao da smo stari znanci. Organizatorka okruglog stola o Balkanu, našla se gotovo istovremeno u našoj blizini i predstavila me slavnom albanskom piscu. Izgledao je kao sto je to inače slučaj s ljudima koje "znaš" sa TV-ekrana, mnogo sitniji. Glas mu je bio ljubazan i srdačan. Tom neposrednošću izbrisao je u hipu sliku koju sam o njemu radije izgradila. Kada sam igrom slučaja nedavno razgovarala sa njim telefonom u Parizu na molbu jednog američkog profesora i izdavaca, taj isti glas - čiju boju ni danas nisam u stanju opisati riječima - učinio mi se da pripada nekoj izuzetno arogantnoj medijskog zvijezdi koja kao da se boji da ćeš je zadaviti nevidljivom žicom ili ćeš joj sasuti metke kroz rupice na slušalici. Onome politički nedefinisanom intelekteualcu koji je nekada važio kao prijatelj Envera Hodže a donedavni prijatelj "demokrate" Salia Berishe.
Preda mnom je sada pak stajalo jednostavno i ljubazno biće koje je sticaj okolnosti i isti cilj doveo na ovo isto mjesto kao i mene: razgovor o Balkanu i nemili događaji u tom dijelu svijeta.
Podsjećam Ismaila Kadarea na nas telefonski razgovor i na želju koju sam imala u Parizu da napravim s njim intervju.
- Možemo iskoristiti ovu priliku i ovdje razgovarati, predložio je sam bez oklijevanja, dodavši: - kad god želite!
Njegova intervencija za okruglim stolom sutradan u skladu je sa slikom iz salona prethodne večeri: Otvoreno, jednostavno, nesutrašivo i čini mi se nepogrešivo u analizi srpske agresije i mržnje koja nije počela tek nedavno kako nam eliptično poručuju razni teoretičari dobra i zla.
Za tih nekoliko dana boravka u Berlinu više puta imam priliku da razgovaram sa slavnim piscem. Kadare s interesom sluša moje stavove o balkanskom pitanju i nezaboravne utiske koje je jos davno ostavila na mene njegova prva knjiga "General mrtve vojske". Ali moja radoznalost sigurno je još veća dok ga slušam kako bez bojazni i mržnje govori o toj tuđoj nerazumnoj i nerazumljivoj mržnji.
Jutro je. Idući pješice od hotela do Kuće kultura kroz romantične aleje pored kanala dok lađe promiču jeva nesto brže od naših koraka, Kadare me u jednom času pita, misleći na Srbe:
- Šta mislite, otkud kod njih tolika mržnja sto tako dugo traje? Šta joj je stvarni uzrok?
Kako naći racionalan odgovor na tako ogromnu iracionalnu emociju, bez obzira na sva znanja o dalekoj i bliskoj prošlosti? Sve što mogu je da promucam i nabrojim neka historijska fakta od kojih se toliko diže kosa na glavi mnogim evropskim, a posebno, čini mi se, njemačkim "zelenim" intelektualcima. "Ah, samo ne činjenice!", odzvanjaju njihovi protuargumenti na NATO intervenciju. Sjećam se usput i Glucksmannovih riječi: "Filozofija me je naučila ako nista a ono jednom: da je u stanju da komplikuje stvari".
- Znate li sta ja mislim o tome?, nastavlja Ismail Kadare, nakon što me je pristojno saslušao. - Mislim da su Srbi u historiji, posebno u Osmanskom carstvu bili istinski ugnjetavani i poniženi. Oduvijek su bili i ostali ljubomorni na privilegije koje su u Carstvu uživali Albanci i Grci. Ta njihova mržnja samo je izraz njihove vijekovne frustracije.
Upravo smo bili zavrsili zvanični intervju za vrijeme doručka u hotelu.
Ovaj razgovor u sjenci drvoreda kraj kanala duži je od naseg zvaničnog razgovora za novine. U toj šetnji saznala sam jos mnoge druge stvari o Kadareu i o njegovom gledanju na Balkan i na Bosnu, ali pošto ga nisam pitala za dozvolu da sve to prenesem na papir, presutjeću i ostaviti to možda za neku drugu priliku. Drago mi je što sam ga upoznala i što sam otkrila da nije samo riječ o nekome ko važi za velikog i slavnog pisca nego je riječ i o obicnom i srdačnom čovjeku.
Bogatstvo ovih skupova upravo i jeste samo u poznanstvima dok se sustina o njima vjerovatno može izreći onim što je rekao i Kadareov junak: "I ponovo osjetih da nema šta da kaže. Čak shvati da nema više šta da misli. Sve je već ranije bilo smisljeno do tančina. Sad je samo bio umoran. Bolje je zato ostaviti se novih misli."
|
|
