Josip Osti

Srođenost s duhom grada
Valerijan Žujo: Leksikon Sarajeva

         

O autoru:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.

 

SROÐENOST S DUHOM GRADA
Valerijan Žujo: Leksikon Sarajeva, Mediapress-Buybook,
Sarajevo, 2009

Književnik Valerijan Žujo, Vanja, kako smo ga nekada zvali i kako ga, vjerojatno, i danas zovu najbliži prijatelji u Sarajevu, rođen je 1948. godine. Objavio je 3 knjige pjesama: Da nije nas (1973.), To ti je to (1980., za koju je dobio nagradu za najbolju knjigu za djecu objavljenu te godine u izdavačkoj kući Svjetlost iz Sarajeva) i Strah od fotografisanja (1981). Pored poezije piše prozu, dramske i esejističke tekstove, te scenarija i putopise. Autor je drame Matija Samek koju je snimila televizija Sarajevo 1982. godine. Kasnije se prevashodno posvetio monografskim i leksikografskim djelima, te scenarijima. U bilješci o njemu na kraju Leksikona Sarajeva pomenuto je više njegovih knjiga te vrste, koje ukazuju na to šta je najčešče bio predmet njegovog zanimanja. Od Knjige o ljiljanu, preko knjige Nijaz Abadžić, čovjek iz budućnosti, do većeg broja knjiga o Sarajevu, fotomonografija o njemu, posebnih publikacija o sarajevskim općinama Stari Grad i Centar, te većeg broja scenarija emisija i filmova o Sarajevu, u kojima, jednom govori o Isa-begu Ishakoviću, utemeljitelju Sarajeva, drugi put o Zetri, izgradjenoj za potrebe zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu, 1984. i njenoj sudbini. Za film Ilidža za sva vremena dodjeljena mu je Nagrada za najbolji scenario na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Splitu 2002. godine. I iz pomenutog je vidljivo da je svoju pažnju već niz godina usredsredio na grad Sarajevo, u kojem nije rođen, nego u Pančevu, što ne piše u bilješci, a po ljubavi prema Sarajevu koja zrači iz brojnih njegovih djela, mnogi, koji to ne znaju, kladili bi se da je rođeni Sarajlija. Što potvrđuje moje uvjerenje, da Sarajliju ne određuje samo činjenica, da je neko u njemu rođen, nego, i više od toga, da je s gradom, odnosno s njegovim duhom srođen. Jer teško je smatrati Sarajlijama one koji su u njemu rođeni, a 1992. izašli iz grada, opkolili ga, rušili i u njemu ubijali do tada svoje sugrađane.  A kruna tog Vanjinog bavljenja Sarajevom, koji je svojevrsni otpor dobrog duha grada njegovom zlom duhu, nesumnjivo je ovaj dvotomni Leksikon Sarajeva, kojem je prethodila dokumentarna televizijska serija Televizije Sarajevo u 99 epizoda.
Leksikon Sarajeva,objavljen u dvije korisne knjige, dragocjene sadržine, nego i izgleda jako lijepo. Likovno i grafički. Što me raduje, kao što mora radovati i svakog drugog ljubitelja lijepe knjige. Vjerujem posebno autora, jer, pošto to u bilješci ne piše, da pomenam da se Vanja i sam svojevremeno bavio slikarstvom. I da je u Sarajevu imao i samostalnu izložbu. A tu njegovu ljubav, bar se meni čini, otkriva i uvrštavanje, umjesto fotografija mnogih, posebno književnika, pa i moje, reprodukcija njihovih portreta koje je naslikao Mirza Ibrahimpašić. To je samo jedna od posebnosti tog iznutra i izvana lijepo i bogato ilustriranog leksikona. Ljepoti njegove vanjštine doprinosi na ovitku slika Simfonija Sarajeva u svijetu poznatog slikara Charlesa Billicha.    
Leksikon je popraćen kratkim i jezgrovitom autorovim uvodom, u kojem govori o tome kako je otpočela ta njegova leksikografska pustolovina, kako je se latio, otkud je crpio građu, na čemu je inzistirao, a čega se pokušao kloniti, odnosno kakvi su pri tom bili njegovi osnovni kriteriji.
Kada sam prvi put listao dva obimna toma Leksikona Sarajeva, on me je, kao na letećem ćilimu, prenio u rodni grad, u vrijeme djetinjstva, mladosti i zrelosti… u muzej mojih uspomena, prepun nekadašnjih lica članova obitelji, prijatelja, poznanika… sugrađana… ulica, zgrada… slika, mirisa, događaja, prijatnih i neprijatnih doživljaja u stvarnosti i snovima… prvih i sljedećih ljubavi… nesanice, rana i melema koji su ih iscjeljivali… Usprkos onome što se događalo sa Sarajevom i u njemu, u vrijeme posljednjeg rata i opsade grada, i mojim najbližim, mami, tetki, ujaku… sijamskom mačku Širazu, brojnim prijateljima, pa među njima i Vanji.. a nekoć i meni, sjećao sam se bolje i više lijepog, nego ružnog.
I tu noć je preda mnom mnoga šta, pa i zaboravljenog oživjelo. Znane mi i neznane povijesti grada, ali i puno onoga što sam pamtim i ljudi kojih se sjećam. A vjerujem da će na sličan način oživjeti uspomene i mnogih drugih koji ga budu listali i čitali.   
Lijepo je provjeravati ima li onoga koga si se i čega si sjetio, što je neko pomenuo ili si negdje pročitao, u Leksikonu ili nema. Dakako prelijepo je kada se uvjeriš da ima. Posebno kada u bilješci o tome nađeš i ono što dotad nisi znao, što te, dakako, obogati. Ja sam, mada nisam od onih koji (pre)malo znaju, našao u njemu mnogo i onog što dosad nisam znao. U toj vrsti bogaćenja i vidim vrijednost svakog leksikona, a kada se radi o Sarajevu, o u različitim oblastima značajnim ljudima, koji su rodjeni u njemu, u njemu živjeli i još uvijek žive, jer ti su, uz sebi slične prethodnike, upravo ponajviše doprinijeli da je Sarajevo grad takav kakav je, sa svim svojim posebnostima i  vrijednostima.
Ponos je svakog grada u kojem su kraće ili duže živjeli veliki pjesnici. Zato mi se čini značajnim da su, recimo, veliki hrvatski pjesnici Silvije Strahimir Kranjčević i Tin Ujević živjeli u Sarajevu, o čemu pruža podatke Vanjin Leksikon. Kao i o boravku u njemu, u dva navrata, u posjeti bratu Karlu, svećeniku, velikog slovenskog književnika Ivana Cankara.
Kada pomenuh Ivana Cankara pomenem još ponekog od Slovenaca u njemu. Recimo, kasnije ljubljanskog nadbiskupa dr. Antona Bonaventuru Jegliča, koji je u Sarajevu živio 16 godina, slikarku Ivanu Kobilicu, glumicu Mariju Veru ili one kojih se i sam sjećam i koje sam poznavao, balerinu Katarinu Kocku, glumca Branka Ličena, koji sada igra u teatru u Novoj Gorici. A mnogo je i drugih. Da ih ne bih sve nabrajao, još samo ime-dva, mada znam da ću time biti nepravedan prema onima koje ne pomenem. Recimo književnica Valerija Skrinjar Tvrz, koja sada živi u Ljubljani, Metka Kraigher Hozo, slikarka i likovni pedagog, inženjer Petar Skert desetljeća, kao što je Vanja napisao. »sinonim za sarajevsko štamparstvo«, koji žive u Sarajevu, Stanislav Koblar, glazbenik i publicist, koji živi u Ljubljani,  priređivač knjige, naslov koje sam mu ja ustupio, jer sam u jednom sarajevskom intervjuu sebe tako odredio unutar BiH, Četrta stran trikotnika znameniti Slovenci in slovenska društva v BiH, 1878-2000 i autor nedavne dokumentarne izložbe postavljene u Cankarevom domu na temu: Od zabrisa do prenove identitete Slovenci v BiH 1530-2009.
Žao mi je što u Leksikonu nisam našao jednu od najboljih, ako ne i njabolju bosanskohercegovačku pjesnikunju, Muberu Pašić. Ili majstora lutkara, svjetski zanog inovatora, Ivicu Bileka. Kao ni Samija Bugrya, iz Gane, koji je došao poslije učešća na tokijskoj olimpijadi u Sarajevo studirati medicinu, u njemu ostao deset godina, u medjuvremenu učestvovao na još dvije olimpijade u Münchenu i Meksiku, u kojem je bio u finalu na 400 metara, a štafeta atletskog kluba Sarajevo 4x400 m, u kojoj sam, uz njega i ja trčao, šest godina nije izgubila ni jednu jedinu trku, oborila je klubski jugoslavenski rekord i držala ga 12 godina, a još i danas je, poslije više od 40 godina, to državni rekord BiH, da ne pominjem njegove druge rezultate, a veseo sam da je u njemu čika Mišo (Hasan Hasani), veseli i omiljeni čistač cipela u glavnoj sarajevskoj ulici, kao i još neki sarajevski osobenjaci.
Žao mi je, mada je Vanja u Leksikon uključio samo umjetnička udruženja, odnosno društva, što u njemu nije bilo prostora za Udruženje književnih prevodilaca BiH, ne zato što sam, svojedobno, bio predsjednik tog udruženja, koje je po opsadi Sarajeva prestalo djelovati i dosad se još nije ponovno konstituiralo, nego zato što mi se čini prevodilaštvo korisnim, pa i dragocjenim. A čini mi se da i Vanja slično misli, jer katkad pomene one koji su se bavili prevodilaštvom ili i njim. Od prevodilaca iz ranijih vremena, kao što je to bio, recimo, dr. Fehim Barjaktarević, prevodilac Hajamovih Rubajia, s kojima se je Vanja, kao i ja, vjerojatno upoznao posredstvom tih prevoda, pa i novijih, recimo, Zorana Mutića, koji je preveo više knjiga s engleskog, a još više s novogrčkog (istina na kraju jedinice o njemu piše, da djeluje u Ljubljani, gdje na Filozofskom fakultetu predaje novogrčki jezik, a on se prije desetak, i više godina vratio u Sarajevo, a več više godina je u Haagu, kao prevodilac. Što prije svega govori o tome, da, zbog dugog čekanja na objavu leksikona, nije ga bilo moguće stalno dopunjavati novim podacima, odnosno neprestano aktualizirati.
U Leksikonu je primjetan velik broj umjetnika, posebno slikara i književnika, pa i novinara, a mali, recimo, političara, uz to su jedinice o njima kraće nego one o umjetnicima, jer kod njih, najčešće, izuzev funkcija, nemaš šta pomenuti, a za, pa i veoma značajna djela umjetnika, prostor određen za jedinice je mali i za njihovo nabrajanje. Tako, recimo, političar Branko Mikulić ima 10 redaka, a pored njega pisac za djecu Aleksa Mikić 14. Izet Sarajlić, koji je bio počesto meta napada političara, pa 18. A nema ni redka o nekim od onih koji su u naše vrijeme, Vanjino i moje, u kojem nam je bilo nametnuto da živimo politiku kao sudbinu, kao što je, recimo, dugogodišnji sekretar CKSKJ BIH i kadrovik u kulturi Hrvoje Ištuk ili Hasan Grabčanović, dugogodišnja siva eminencija CKSKJ BiH, za mnoge strah i trepet, koji je za sebe govorio, a i drugi o njemu to ponavljali, izvrsan, ako ne i najbolji poznavalac djela Miroslava Krleže, a o tome za njim ne ostade nikakav pisani trag. A zasigurno bi redaka i kod Sarajlića i kod mnogih drugih bilo i više, kada ne bi i u tom, kao i svakom leksikonu odnosno enciklopediji mogući prostor dat pojedincu bio svojevrsna Prokrustova postelja. Jer se kod jednih, koji su uradili mnogo, mnogo toga mora izostaviti, dok se kod drugih, na umu imam političare, koji nisu učinili mnogo, mnogo šta mora i  dodati. Ta vrsta prednosti koju Vanja daje umjetnicima pred političarima, čini mi se prednost njegovog leksikona nad nekim drugim leksikonima ili enciklopedijama i, vjerujem, obezbjeđuju mu veću objektivnost i time dužu trajnost. A kada Vanja i uvrštava političare, uvrštava samo nekolicinu najznačajnijih i one koji su, recimo, bili gradonačelnici Sarajeva ili na drugi način više vezani za grad. Kriterij vezanosti za grad je primaran i kada se radi o strancima, koji su bilo kada, a posebno u vrijeme posljednjih ratnih zbivanja i opsade grada, nešto učinili za grad i njegove stanovnike, te BiH u cjelini. Tu vrstu skromnog uzdarja na ma kakvu vrstu dara smatram lijepom gestom zahvalnosti i doprinosa, da se učinjeno dobro ne zaboravi. Što se, inače, ne rijetko događa.    
Leksikoni su inače odupiranje zaboravu, jer je ono što je u njima na svoj način i bar za neko vrijeme mnogo šta spasilo od zaborava.
Raduje me da je Vanja u Leksikonu pomenuo, malo kome znanog, Rasima Sejdića, koji je pisao pjesme na romskom jeziku i kome su izašle dvije knjige u prevodu na italijanski jezik. A žao mi je što nisam uspio u Veselinu Masleši, gdje sam bio urednik, objaviti njegovu knjigu, na rukopisu koje smo zajedno radili godinu dana, jer je umro 1981. i jer su mene, u to vrijeme (političari, ko bi drugi) smijenili s mjesta urednika.
Leksikon je dijelom i rječnik orjentalizama u BiH, odnosno nekadašnje i sadašnje upotrebe arapskih, perzijskih, turskih i hebrejskih riječi. A i nekih riječi sarajevskog žargona, koje su u njemu prevdene i pojašnjene.
Ovu promociju je organiziralo Društvo B-51 u okviru svog projekta Rajvosa, a u drugom tomu leksikona, na stranici 336 nalazi se jedinica, koja nam otkriva da se u sarajevskom žargonu tako kaže Sarajvo (kao što se skraćeno govori u Sarajevu, kao, recimo: mušca, umjesto mušica, Zenca, umjesto Zenica i slično) odnosno da u tom načinu govora prvi slog dolazi na kraju riječi. Sjećam se da smo u mojoj mladosti znali čak satima tako govoriti. Mane štani, tebra. Likoko mai tisa? Tajše ljeda, što znači Nema ništa, brate. Koliko ima sati? Šetaj dalje….  
Leksikon, pored ostalog,čitatelja upoznaje s čestom promjenom imena ulica u Sarajevu, što, i bez dodatnih komentara, ukazuje na mnoge druge, posebno političke promjene u gradu. (Ja sam rođen Čadordžinoj ulici, koja je, poslije drugog svjetskog rata, dobila ime Porodice Focht, a staro ime joj je vraćeno poslije posljednjeg rata. Prije njega se ulica u kojoj sam stanovao zvala Nemanjina, poslije njega joj je vraćeno nekadašnje ime Čekaluša. Ne rijetko se dogodi da me neko, kad sam u Sarajevu, pita za neku ulicu, a ja mu, mada u njemu rođen, ne znam odgovoriti.) Uspoređivanje podataka u Leksikonu o onima po kojima su imenovane sarajevske ulice, kojima se često mijenjaju imena (posebno ih je puno dobilo u novije, poratno vrijeme), s podacima onih koje je ta čast mimoišla, omogućavaju provjeravanje i utvrđivanje zašto jedni nisu, a drugi jesu dobili ulicu s svojim imenom. Nekima je data i ne čekajući da se, poslije smrti, ohlade. (Tu bih dodao svoje mišljenje, da, ako se pri imenovanju ulica ne mogu izbjeći ličnosti, daju onima koji su mrtvi pedeset i više godina. Ne prije.)
Takav leksikon je mogla sačiniti samo ogromna ljubav prema gradu. Pored ostalog to potvrđuje mnogo jedinica u njemu o arhitektima, graditeljima, što ima posebno značenja, ili ga ja tako razumijevam, kada znamo da je Vanja počeo intenzivan rad na izradi Leksikona u vrijeme opsade i rušenja grada.
Leksikon je lijep izvana i iznutra. I, što je najvažnije, dobar, obuhvatan i pouzdan. Naravno, takav posao ne može biti obavljen bez grešaka. Pitanje je samo da li manjih ili večih i koliko, kao i jesu li nenamjerne ili namjerne. Mnoge od njih su prenijete iz izvora kojima se autor služio. A morao je koristiti što je moguće više te vrste literature. I događa se da se greške iz jednog leksikona ili enciklopedije prenose u druge i tako se nezaustavljivo umnožavaju. Ponešto sam ih i sam uočio i u Vanjinom. (Jedna od njih je, pored već pomenutih, recimo, da su Sarajevski dani poezije utemeljeni na inicijativu Izeta Sarajlića, što također i ponegdje drugdje piše, a utemeljeni su na inicijativu Ahmeta Hromadžića, što je i Izet više puta rekao, pa i napisao, a prve su zajedno organizirali.) Naravno, greške, propusti ili neujednačenosti, su sitnice, koje ne mogu zasjeniti, ne samo dugotrajan i mukotrpan, nego i odlično obavljen leksikografski posao. U kojem je, svjestan njihove neizbježnosti (o čemu i sam govori u uvodnom tekstu, mada je pitanje propusta često i pitanje viđenja onoga koji čita, o čemu govori citat teksta Matije Antuna Reljkovića, koji prethodi uvodu), Vanja ispoljio viši stupanj objektivnosti, koji je neminovan kada se radi o leksikografskom prikazu multikulturne sredine. A Sarajevo je, unutar BiH, pa i znatno šire, čak i od nekadašnje Jugoslavije, uzoran primjer multukulturalnosti. A to podrazumijeva od sastavljača leksikona ne samo da afirmira posebnosti i vrijednosti tz. »svojih«, kako se radi u leksikonima jednonacionalne sredine, nego i svih drugih, jednako, odnosno, da i njih ima za svoje. Kao što ih imam i sam. I Muslimane odnosno Bošnjake, i Srbe, Hrvate, Jevreje, Slovence, Albance, Madžare, Čehe, Poljake… Rome i ostale, koji u Sarajevu žive. A Vanja je, koliko ga ja poznajem, a što potvrđuje i Leksikon, upravo takav. Reklo bi se, uz njegovu davnašnju ljubav prema podacima, bogom dan za takav posao. Kad mi je Leksikon dospio u ruke, napisao sam mu, da mu čestitam od srca. I zahvaljujem na urađenom. A čini mi se da bi mu svi građani Sarajeva (naravno oni u pravom smislu te riječi), usprkos našim običajima, morali biti jako zahvalni. I dodao, da je naravno, najvažnije da sam osjeća da je napravio nešto korisno. I to trajno. A ko (misli da) umije bolje – široko mu polje!
I da, na kraju još dodam, da je dragocjeno imati tako dobar, a i tako debeo leksikon u kući često pri ruci, a bogami i pri nozi, jer kad staneš na ta dva, i pojedinačno debela toma, možeš, i bez stolice, dokučiti neku drugu knjigu i sa jako visoke police.