Josip Osti

Razgovor vodila Jasna Šamić

         

O autoru:
Josip Osti je rođen u Sarajevu gdje je bio učenik Prve gimnazije; diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; u rodnom gradu bio dugogodišnji urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša, i godinama
bio Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. Autor niza djela gotovo svih žanrova, posebno poetskih; preveo devedeset knjiga sa slovenačkog.
Njegove knjige su prevođene na mnoge evropske jezike.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada.
Živi u Sloveniji kao slobodni umjetnik.

RAZGOVOR S JOSIPOM OSTIJEM

PRIJE I POSLIJE SVEGA LJUBAV

         Tvoja knjiga »Učitelj ljubavi« je knjiga o tvojoj porodici, tvom djetinjstvu, ali i tvom Sarajevu, koje je iščezlo davno; da li je pisati ovu knjigu za tebi bio jedan od načina da ponovno živiš, i ti i tvoj bivši grad? To je inače tvoj prvi roman pisan u obliku pripovjedaka gdje životinje igraju značajnu ulogu.

          Čini mi se da sam od onih za koje postojati znači čitati – jer se prevashodno smatram čitateljem, kojeg su knjige načinile piscem i prevoditeljem, pa i uopće takvim kakav sam, a na drugima je da sude kakav – i pisati. Naravno – i obratno. Naime, čitajući i pišući imam osjećaj da postojim. Svaku pročitanu knjigu, kao i napisanu smatram još jednim proživljenim životom. Pošto sam ih nešto napisao, a ogromno pročitao, čini mi se da sam s tom fintom s glavom, kako bi se reklo u nogometu, mada se tamo ponajmanje glava upotrebljava, obmanuo, odnosno nadigrao frazu da je život kratak. Naravno, svjestan, kao Što sam to bio i kada sam se, u mladosti, kao sprinter, bavio atletikom, da je svaki boj s vremenom unaprijed izgubljen.
Usprkos toj svijesti o neminovnoj prolaznosti i kratkovjekosti i čovjeka i svega oko njega, književnost je za mene, bilo da je čitam ili pišem, svojevrsna spriritistička seansa kojom prizivam duhove zaboravljenog, pa i umrlog. Njom sam i u knjizi »Učitelj ljubavi« prizvao i pokušao oživjeti, a time i oteti zaboravu, vlastitom i drugih, svoje djetinjstvo, članove svoje obitelji, kao i svoj rodni grad.
Sam ne bih, rekao da je Sarajevo iščezlo. U »Sarajevskoj knjizi mrtvih«, u pjesmi s naslovom Sarajevo će, i ako ga ne bude, biti ono što je bilo kažem:

razbijen krčag
nikada više
ono što je bio ne može biti

ali
krčag
koji pamtimo
nikada se i ne može razbiti

Sarajevo se, svime onim sto mu se i u novije vrijeme, posebno u vrijeme četvorogodišnje opsade, odnosno u više nego krvavom posljednjem (daj bože da je posljednji!) ratu u Bosni i Hercegovini dogodilo i poslije njega događa, u mnogo čemu promijenilo. Ja ga se, mada se i mojima i meni u njemu mnogo šta i ružnog dogodilo, uglavnom sjećam s velikom ljubavlju. Odnosno u onome što pišem, kao i u knjižici napisanoj i objavljenoj početkom rata, s naslovom Sarajevo nekada i sada, pokušavam oživjeti upravo tom ljubavlju.
U posveti, na početku, knjige »Učitelj ljubavi« napisao sam: »Ovaj mozaični obiteljski roman posvećujem mami, tati, baki, tetki, ujaku, stricu, golubovima, mačkama psima«, što znači, da te i tu ne pomenute životinje, a o kojima također u knjizi pišem, smatram članovima svoje obitelji. Prvo izdanje pripovjedaka iz kojih je sačinjen taj romaneskni mozaik (a moj prijatelj, izvrsni pisac Mirko Kovač sugerirao mi je da knjigu nazovem romanom) bilo je naslovljeno Odrastao sam sa životinjama. I mnogima se, po naslovu te knjige, prvo izdanje koje je izašlo u Ljubljani, a drugo u Sarajevu neposredno poslije rata, prije nego su knjigu pročitali, činilo da u njoj pišem o ratu i ljudima u kojima je rat probudio sve ono animalno, odnosno čak krvoločnije od životinjskog. A u toj knjizi se rat u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća pomene samo na dva mjesta, u rečenici-dvije.

          Roman »Učitelj ljubavi« je knjiga koja se čita u dahu. Duhovita i tužna u isto vrijeme, ispunjena nostalgijom,  mada događaji o kojima pišeš nisu uvijek oni koji bi mogli izazvati čežnju. To je za mene jedan od najljepših romana koji sam pročitala u posljednje vrijeme. Misliš li za sebe da si nostalgičan, odnosno šta uopšte misliš o nostalgiji?

          Mnogi koji su knjigu čitali rekli su mi to isto ili slično, odnosno da su je pročitali u jednom dahu. Naravno da me ta vrsta pohvale knjizi raduje. I samome mi mnogo znače upravo knjige koje sam na taj način čitao. Koje su me iz svijeta svokodnevice privukle u svoj poseban, stvarnosti usporedan i uz sve sličnosti od nje različit, čudesni svijet iz kojega nisam izašao dok ih nisam dočitao.
Mogu reći da je i napisana na sličan način. Skoro u jednom dahu. Što ne čudi, jer su u njoj mnoge priče koje sam pričao i prije nego sam ih napisao. Jednom sam, u vrijeme opsade Sarajeva i rata u BiH, koji su me zatekli u Sloveniji, neke od njih pričao Tomažu Šalamunu cijelu noć. Pred jutro je skočio iz fotelje i povikao: »Pepi (a tako me zoveš i ti, kao i mnogi prijatelji iz Sarajeva, pa i mnogi od starijih prijatelja među slovenskim piscima), to moraš jednom napisati!«. I napisao sam. A te njegove riječi sam i stavio na početak njihovog prvog izdanja, 1996. godine, objavljenog u Ljubljani, u osam knjižica, obogaćenih s nešto obiteljskih fotografija koje sam uspio spasiti iz vlažnog podruma u koji ih je onaj koji je na silu ušao u moj sarajevski stan, bacio zajedno s mojih skoro desetak tusuća knjiga, dokumenata, rukopisa, pisama… gdje je mnogo od toga naprosto sagnjilo.
U sarajevskom izdanju, koje je objavila Bosanska knjiga, 1997. godine, ispod naslova piše, na sreću, priče, a ne roman, jer se dogodilo da izdavač, greškom onih koji su knjigu prelamali, a bilo ih je više, nije poštovao moj redoslijed priča u njoj, tako da se, recimo, priča o tome kako mi je baka umrla, našla ispred priče u kojoj mi je, u ranom djetinjstvu, pričala priče i time me uvela u svijet književnosti, što je, uz ostalo, narušavalo njegovu romanesknu strukturu sačinjenu iz priča po sebi i za sebe odnosno iz pripovjedačkih mikrokozmosa, koji istodobno grade romaneskni makrokozmos knjige. 
A pisao sam ih tako, da sam svako jutro, kad je moja žena Barbara, odlazila na posao, sjedao za stol i na starom običnom pisaćem stroju pisao sve dok se nije vratila s posla. Priče su prosto curile iz mene brzinom kojom sam uspijevao tipkati. Počesto me zatekla kako se, pišući, i sam smijem, jer se u njima ružno i tužno u životu prepliću s lijepim i veselim, kao što se u njemu smjenjuje i prepliće slatko sa slanim, pa i gorkim.
Šta god ja mislio o nostalgiji uopće, pa i vlastitoj, ta knjiga, čini mi se, najbolje potvrđuje moju nostalgiju, koja, vjerujem, nije od onih prenaglašenih i izvještačenih, kojom se autor želi predstaviti čitatelju osjetljivijim odnosno senzibilnijim nego što jeste. Jer to jesi ili nisi, a čitatelj, onaj pravi, to zna prepoznati.

          Tvoje ime   ovo sam već maločas rekla na drugi način ali vrijedi ponoviti   neodvojivo je od Sarajeva. Ti si taj grad poznavao bolje nego mnogi drugi; možeš li mi nešto reći o tom izgubljenom Sarajevu, o Sarajevu danas: Kako Sarajevo izgleda tebi, kao nekome  koji više ne živi u njemu.

Kako da bude drugačije kada je Sarajevo moj rodni grad, a samo majka i rodni grad su ono u što ne može biti nikakve sumnje. Čak i otac je uvijek upitan. A pošto sam u Sarajevu odrastao i živio više od dvije trećine svog dosadašnjeg života, skoro pola stoljeća, ne čini mi se neobičnim da sam ga poznavao dobro. Što, naravno, ne znači da ga dobro poznajem takvo kakvo je danas, usprkos povremenim, kraćim ili dužim boravcima u njemu. O nekadašnjem Sarajevu ti, mada si i sama rođena i dugo živjela u njemu, mogu puno više reći, nego o sadašnjem, koje ti, jer češće od mene dolaziš i boraviš u njemu, poznaješ bolje od mene. A, kakvo je danas, u poređenju sa nekadašnjim, svakako najbolje znaju oni koji su sve vrijeme živjeli u njemu. Mada je takvih sve manje, a sve više onih kojima je rat ispunio životnu želju da iz provincije ili sa sela dođu u grad. Starosjedioci se, vremenom, navikavaju na došljake, a došljaci na starosjedioce i duh grada, koji ti nastoje očuvati, a oni ga promijeniti svojim navikama i običajima. Ponešto od toga vidljivo je i prostim okom, a ponešto vidi samo pronicljiv pogled, koji seže i iza kulisa i maski. Pošto sam, 1994., sa svojim prijateljima slovenskim piscima Borisom A. Novakom, Dragom Jančarom i Nikom Grafenauerom bio i u opkoljenom Sarajevu, moj je dojam, da su oni koji su tada, usprkos granatiranju, snajperistima, nestašici hrane, vode, elektrike… živjeli u njemu, dijeleći zajedničku sudbinu onih koji mogu svakog trena umrijeti ili od gladi ili od metka, bili bliži nego što su sada, toliko godina poslije rata (za koji se još ne zna je li okončan). Čak sam jednom vrativši se iz Sarajeva, napisao pisamce svom prijatelju Abdulahu Sidranu, da svaki put s velikom radošću dođem u Sarajevo, a sa još većom tugom odem iz njega, jer mi se čini da će se tamo međusobno poklati i požderati. Prevashodno sam imao u mislima pisce, mada se to ne odnosi samo na njih, jer pri svakom susretu mi je jedan govorio protiv drugog, i to sve gore od goreg, a skoro niko ništa dobro i skoro nikada da je neko drugi, izuzev, njega nešto dobro napisao. A to me je prevashodno i zanimalo.    
Ja zapravo nikada nisam otišao iz Sarajeva. U bilješkama o autoru u nekim mojim predratnim knjigama je pisalo: »Živi u Sarajevu i Ljubljani od ljubavi i onoga što prevede i napiše.« Ja se, jednostavno, od aprila 1992., nekoliko godina nisam mogao vraćati u Sarajevo.
I mada je otada moje privremeno boravište u Sloveniji postalo stalno, dolazio u Sarajevo ili ne, ma kako to zvučalo patetično, ostaću za sva vremena vezan za taj grad, jer čovjek može izabrati domovinu (koja je za mene tamo gdje mi je pisaci stol), rodni grad, i kada bi htio, ne može.         
Mada me mnogi u Sloveniji smatraju Bosancem, kao što su me u Sarajevu smatrali i smatraju Slovencem, ja sam prije svega Sarajlija. Sarajevo, u kojem se sreću i prepliću Zapad i Istok, trajno me je obilježilo. Život među Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, Židovima i pripadnicima drugih naroda trajno me je obogatio različitim kulturnim i književnim tradicijama. Vjerujem, više nego što bi me na bilo kojem drugom kraju svijeta. 
Nažalost, i prije nego je (dosad) posljednjim ratom u BiH država bukvalno razdijeljena nožem, tamošnja dotad zajednička književnost razdijelila se na tri nacionalne književnosti antologijama kasnije takozvanih konstitutivnih naroda, Bošnjaka, koji su se tada još zvali Muslimani, Hrvata i Srba, za mene, odnosno za moje pjesme, koje su bile u mnogim antologijama prije toga, jer sam iz miješanog braka i nisam nacionalno opredijeljen, u tim antologijama nije bilo više mjesta. Što znači da sam ja bukvalno bio izgnan iz tamošnje književnosti. Tu vrstu izgnanstva primio sam mirno, racionalno, jer nisam ni Bošnjak, ni Srbin, a, po onima koji ustanovljavaju, čistoću krvi, ni pravi Hrvat. I, pošto smatram da ta sva tri naroda imaju dobru poeziju, o tim antologijama sam veoma afirmativno pisao i u Sarajevu i u Ljubljani.

          Znamo da si slovenačkog porijekla, a ipak, osjećaš li se kao ekspatrid, bez obzira što nisi otišao tamo za vrijeme rata ili sve to nije važno?

Sve je u našim životima, bar za nas, važno. Naravno, nešto manje, a nešto više.
Kad pominješ porijeklo, ja sam miješanog porijekla. To je ono na šta ja sam nisam uticao, niti mogao uticati, jer roditelje ne biramo sami. Majčino djevojačko prezime je Meštrović i ona je Hrvatica. Ili kako je ona voljela uvijek dodati – bosanska. Otac, rođen u Bosni, sve vrijeme se izjašnjavao kao Slovenac, mada nije znao ni jednu jedinu riječ slovenskog jezika. Njegov otac, moj djed, sa talijanskim prezimenom Osti i imenom Narcis, kako se zvao i moj otac, porijeklom je iz sjeverne Italije, gdje su bila svojevremeno italijanizirana slovenska prezime i imena. Iz područja tromeđe između Italije, Švicarske i nekadašnje Jugoslavije, a današnje Slovenije, koja je u to vrijeme bila pod Austro-ugarskom. Školovao se na njemačkom jeziku, kao tada svi tamo. U Bosnu je došao kad je u njoj Austro-ugarska gradila željeznicu i u njoj ostao. Očeva majka, Justina Lay, koja je umrla tri godine poslije njegovog rođenja, tako da je ja nisam poznavao, a i on je se jedva sjećao, bila je bosanska Poljakinja, tako da je u meni mješanica hrvatske, slovenske, poljske i ko zna koje još krvi. Meni, za razliku od nekih drugih, nacionalnost nikada nije bila zanimanje. Pa ni posebno važna, jer mi se uvijek činilo važnijim kakav si, nego ko si. I kada se radilo o popisima stanovništva u BiH jednom sam se izjasnio kao Jugoslaven, kako se ne bih morao opredjeljivati, drugi put kao Hrvat-Slovenac, naglašavajući majčinu i očevu nacionalnu pripadnost, mada znajući da ću time biti svrstan u kategoriju neopredijeljenih, treći put, neposredno pred rat, kao Slovenac, dakle po ocu, kako je u nas uobičajeno, mada se meni čini da bi bilo pouzdanije i pravednije po majci. Time nisam htio da me svrstaju medju neopredijeljene, a niti u jednu od nacija čiji nacionalisti si prouzrokovali rat i raspad nekadašnje zajedničke države. Time, kao i u jednom poratnom intervjuu u Sarajevo, odredio sam se kao četvrta strana bosanskog trokuta. I to ostajem i dalje. Mada je on opasniji i od bermudskog.
U Sloveniju, u kojoj me je, kao sto sam već rekao, rat zatekao, nisam otišao zato što sam po ocu Slovenac, nego zato što me je njoj privukla ljubav prema slovenskoj književnosti, koju sam zavolio ne zbog porijekla, nego zato što mi je njene vrijednosti otkrio dr. Juraj Martinović, moj profesor slovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i otada moj najbolji sarajevski prijatelj. I za nju sam bio vezan prevashodno kao čitatelj i prevoditelj. A razlog mog života nekoliko godina prije rata između Sarajeva i Ljubljane bila je ljubav. Muško-ženska. Jer je moja žena Barbara, s kojom sam, sve do njene smrti prije dvije godine, u Ljubljani i u Tomaju na Krasu proživio dvadeset godina, bila Slovenka. I da je, kada je rat otpočeo, izabranica mog srca živjela bilo gdje drugdje, tamo bi me zatekao.
To kako se osjećam i u Bosni i u Sloveniji je posebno pitanje, jer nisam  ničiji, što je za pisca, odnosno za njegovu neovisnost jako dobro, ali je pitanje koliko je to dobro za njegovo djelo, pa i za život, odnosno za golo preživljavanje.
Ne jadam se, mada, recimo, za dvije trećine prevodilačkog opusa, a smatraju me čovjekom koji je dosad preveo najviše knjiga slovenskih autora, a nagrade koje sam primio za prevođenje potvrđuju, da ti prevodi nisu bili slabi, nisam dobio ni prebijene pare, a i ono sto sam dobio, jer su te knjige izlazile u kokuznim dijelovima nekadašnje Jugoslavije je tako malo, da je pitanje je li sve skupa više od prevodilačkog honorara onih koji su preveli sedam mojih knjiga na slovenski jezik. A i to malo para postalo je u skupoj Sloveniji još manje. Istina, pošto prevodim prevashodno iz ljubavi, dogadjalo se, ne rijetko, da uvredljivo male honorare odbijem, jer mi se činilo i čistije i dostojanstvenije objaviti prevod bez ikakvog honorara. A taj spoljašnji sjaj, koji skriva unutrašnju bijedu nije bitno drugačiji ni kada se radi o mojoj izvornoj književnosti. Usprkos tome, da me mnogi svrstavaju među ponajbolje slovenske pjesnike odnosno da su moje knjige napisane na slovenskom jeziku jako dobro primljene i od čitalaca i od kritike, te da sam za njih dobio mnoge značajne nagrade, visine nagrada, kao i autorski honorari tako su mizerni, da jedva pokriju i najosnovnije životne troškove. Na sreću, mogao bih reći u toj nesreći, moje potrebe nikada i nisu bile velike.
Moj najkraći odgovor na tvoje pitanje osjećam li se kao ekspatrid bio bi, upotrijebim li ponovno metaforu krčaga: zovi me kako hoćeš, samo me nemoj razbiti.

          Ti si, pored ove knjige, autor skoro tridesetak knjiga poezije, petnaestak esejističkih, književno-kritičkih i publicističih knjiga, desetak antologija, a preveo si šesnaest drama i  devedesetak knjiga sa slovenačkog jezika, večinom poezije, da ne pominjem tvoje druge paralelne aktivnosti, koje si istina obavljao prije rata. Naravno da si nagrade, koje si dobio i te kako zaslužio! Ovo je svakako uzvik, a ne pitanje. Čini mi se naprosto nemoguće da se sve to uradi u toku jednog života i da se uradi tako dobro. Najčešće pitanje koje novinar u toj situaciji postavlja je: Kako stižeš sve to? Znam da stižeš, jer mnogo radiš, ali, ipak, reci nešto, prvenstveno o tvom radnom danu, o tvojoj organizaciji posla?

I sam se, kad se suočim s brojem napisanih i prevedenih knjiga, na što počesto, na sreću, zaboravim, upitam kad i kako mi je to uspjelo, ali sam se ne smatram ni izuzetkom, ni previše vrijednim. Možda i zato što mi je, uz sve urađeno, skoro sve vrijeme, uspjelo i mnogo čitati. Ne samo knjige koje sam prevodio i o kojima sam pisao. A o njima sam i pisao mnogo, jer sam samo radeći za lirerarnu redakciju Radia Slovenija od 1991. do 2002. godine napisao 3.600 stranica od čega je bilo skoro 90% o knjigama. Nego i one koje sam čitao iz samog čitateljskog užitka, od čega za mene nema ljepšeg. Mada sam i dok sam živio u Sarajevu radio puno, moj radni dan u Sloveniji je bio i duži. Pisao sam, prevodio i čitao skoro svakodnevno oko 16 sati. Sve do težih operacija 1997. godine, poslije kojih mi je trebalo nekoliko godina da se vratim u istu radnu formu. A i od unazad koju godinu, radim manje, ali zato čitam više. Usprkos tome, posljednjih godina mi je izlazio i veći broj knjiga, nego obično. Čak desetak godišnje, tako da sam se često našalio, a bila je istina, da mi izlazi više knjiga kada manje radim. A radi se, zapravo, o minulom radu i ne samo novim knjigama, nego i mojim prevodima i prevodima mojih knjiga na druge jezike. A i o ranije napisanom i prevedenom, što je, kraće ili duže vrijeme, čekalo na objavljivanje.  

          Ti pišeš na slovenačkom,  to je, ipak, strani, naučeni jezik za tebe. U bivšoj Jugoslaviji, nekada slavni pjesnici smatrali su da ne treba učiti strane jezike, jer oni »kvare maternji jezik«, pogotovo je bilo nezamislivo pisati na stranom jeziku. Pokazalo se da je ta teorija netačna. Šta misliš o tome?

          Pisati na slovenskom jeziku nije lako, kao što to nije lako ni na jednom drugom. Teže je, naravno, onome kome to nije maternji jezik. Za mene još teže, kao i za svakog ko počne pisati na drugom jeziku u zrelim godinama.
Svaki pjesnik se, usprkos tome da je rob jezika, sigurno osjeća slobodnijim u maternjem jeziku. Svjestan sam toga da se, vremenom, sve više udaljavam od jezika u kojem sam ranije pisao, kao i toga da se nikada neću približiti slovenskom jeziku tako blizu kao maternjem, ali kada sam, kao pjesnik, već skočio u tu rijeku slovenskog jezika, ne preostaje mi drugo nego plivati do druge, nevidljive, a možda i nedosegljive obale.
Pored ostalog, zanimljivo je da kada sam se već odlučio pisati na drugom jeziku, jer sam to, da bih i dalje radio za radio, morao učiniti, (a što se poezije tiče to mi se, potom,  prosto dogodilo, jer sam u jednom tjednu u Tomaju napisao dvije trećine knjige »Kraški Narcis«, u što Barbara nije mogla povjerovati, razumljivo, jer sam u to i sam jedva vjerovao) nisam, kao što to učini većina, počeo pisati na engleskom ili na jeziku nekog drugog brojnijeg naroda, nego na jeziku koji govori manje ljudi nego jezik na kojem sam ranije pisao. Što znači da se u mom slučaju nije radilo o želji i pokušaju da se afirmiram u širem svjetskom prostoru, nego prije svega o ljubavi prema slovenskom jeziku i slovenskoj književnosti, koju čitam, prevodim i o kojoj pišem već više od trideset godina. 
Čitanjem i prevođenjem, koje je, kao što kažu mnogi, a sam se s tim slažem, najdublji način čitanja, koje, i inače smatram najboljom školom kreativnoig pisanja, učio sam (i još učim) slovenski jezik. Mada se ne smatram posebno hrabrim, moj pokušaj pisanja na slovenskom jeziku bio je više nego hrabar čin. Pisati pjesme na jeziku naroda, koji svoj duhovni i kulturni identitet, bar simbolično, utemeljuje na jeziku, i to pjesničkom, koji državnim praznikom slavi svog največeg pjesnika – Prešerna i, da ne nabrajam dalje, velik je izazov i rizik istodobno. Posebno, jer se to meni dogodilo prevashodno iz ljubavi prema slovenskom jeziku. Moguće su mi, čak, ljubav prema slovenskom jeziku i prema ženi Barbari čak spasili i glavu. Da sam se zatekao u Sarajevu, kada je rat počeo, vjerojatno bih morao uzeti pušku u ruku, te možda biti ubijen ili nekoga ubiti. A sumnjam da bih mogao i dalje pisati pjesme rukom koja je nekoga ubila.  
I prije nego mi se dogodilo da, pored kritika i eseja, počnem i pjesme pisati na slovenskom jeziku i sam sam, u razgovorima, pa i u tekstovima, često pominjao Haidegerovu tvrdnju da je »jezik kuća bitka«, vjerujući da se ona odnosi na maternji jezik. A otad vjerujem da je, za pisca, »kuća bitka« jezik na kojem piše.
Pisac odnosno njegovo djelo uglavnom živi tamo gdje ga čitaju. I pored velikog broja knjiga objavljenih drugdje, večina mojih čitatelja je u Sloveniji i zato se tu osjećam ne kao, nego uistinu kod kuće. To mi se čini i značajnijim od velikog broja uistinu lijepih mišljenja kritike o mojim knjigama, pa i brojnih nagrada koje sam za njih dobio.  

          Prevođen si na mnoge jezike, a sam bio jedno vrijeme na čelu Udruženje književnih prevodilaca BiH, prije posljednjeg rata (1992-1995) u Sarajevu. Reci nešto o prevođenju?

Nažalost, jedna od posljedica rata u BiH je i to da je njegovim početkom Udruženje književnih prevodilaca prestalo djelovati. Raspalo se i do danas nije ponovno formirano. I ne znam kad će, ako će uopće biti. Šteta.
Istina, kao pisac, blizu sam mišljenjima onih koji tvrde da prevod nije moguć, kao prevoditelj pak vjerujem, da je moguć. Kako inače objasniti da većina najvećih svjetskih pisaca tvrdi da je na njih najviše utjecala »Tisuću i jedna noć«, a skoro niko od njih je nije čitao u izvorniku, nego u prevodu. Što, po meni, znači da literatura, posebno ona koju smatramo velikom, prevazilazi sam jezik na kojem je napisana i da i u prevodu očuva, ako ne sve, bar velik dio upravo onoga što je čini velikom. Čak i u Bosni smo prvi prevod sa izvornika dobili prije desetak godina. A upravo je »Tisuću i jedna noć« bila jedna od prvih knjiga koju sam, rano naučivši čitati, čitao kada sam bio star sedam godina. Naime, majka mi je kupila izdanje beogradske Prosvete, koje je, u prevodu s ruskog i s predgovorom Maksima Gorkog u više knjiga, počelo izlaziti 1949, a do konca objavljeno, ako se ne varam, 1952. godine, kad sam tu knjigu i počeo čitati. Od tog lijepog izdanja s originalnim minijaturama, uspjelo mi je, usprkos uništenju većeg broja mojih nekadašnjih knjiga, sačuvati četiri knjige. I danas ih imam u Tomaju. Uvijek su mi na domaku ruke, odnosno na noćnom ormariću kraj uzglavlja kreveta. I nema sumnje, da je i na mene utjecalo Šeherezadino pripovijedanje. I da me upravo ono, kao što je i nju, a i mnoge druge pisce, razumije se i pjesnike, održava u životu, usprkos svih prijetnji grube i nasilne svakodnevice.
Najviše iskustava, naravno, imam s vlastitim prevođenjem djela slovenskih autora. Slovenski jezik sam učio i naučio sam, prevashodno čitajući i prevodeći. A prevodilačko iskustvo je sigurno bilo i presudno da sam i sam počeo pisati na slovenskom jeziku, mada dotad nisam vjerovao da ću ikada, na bilo kojem jeziku, napisati i jedan jedini stih. To je za mene bilo čudo. A čudo nad čudima, da posljednjih godina svoje knjige napisane na slovenskom jeziku prevodim na svoj maternji odnosno jezik koji već petnaestak godina nazivam jezikom svojih uspomena.
A što se prevoda mojih knjiga na druge jezike tiče, moram reći da me je svaki, a dosad ih je bilo – ubrojim li medju njih i knjige koje su objavljene istodobno višejezično – oko 55, jako obradovao. I zato što ih je neko prevodio s ljubavlju, vjerojatno sličnom onoj s kojom ja prevodim knjige slovenskih autora i što će doći u ruke čitatelja do kojih inače ne bi došle. Naravno, svjestan sam da se poezija uopće, a time i prevedena, malo čita, mnogo manje nego proza, a neusporedivo manje od romana, koji su, pokatkad, bestseleri i štampaju se u velikim tiražima. Ali, kada se radi o poeziji, i mali broj čitatelja, posebno ako su to oni pravi, čini mi se puno, odnosno dovoljno.  

          Znam da, pored toga što imaš izuzetnu radnu sposobnost, imaš i izvrsno pamćenje; sjećaš se takvih detalja, kao da si ih upravo juče doživio; ali ti imaš izuzetnu sposobnost da voliš, tačnije da budeš pijan od ljubavi; o tome govore sve tvoje knjige. Da li je to lijepo osjećanje za tebe važan podsticaj i za pisanje?

Zahvaljujući uistinu stalnoj opijenosti ljubavlju cijeli moj život je, a takav se zrcali i u mojoj poeziji, uglavnom ekstatičan. I u najgušćem mraku – pun svjetlosti, a i u vrijeme najveće studeni – pun topline. Mada kažu da nas ljubav učini slijepima, meni se čini da slijepi od ljubavi vide bolje od onih koji su slijepi od mržnje. Čak i oni koji su bili uistinu slijepi, kao što su to bili, recimo, Homer, Borges i da ne nabrajam dalje, a bili opijeni ljubavlju prema jeziku, vidjeli su i dublje i šire od mnogih drugih. Nisu li i mnogima i od nas pomogli da progledamo? Unutrašnjim okom.
Ljubav i opija ali trijezni ili kao što sam u jednoj od svojih ranih pjesama napisao: liječi i nove rane zadaje.
Upravo ljubav, kako u životu, tako i u poeziji, jako dobro poznaje lijepu bol. Taj prividni paradoks nas, uvjeren sam, više približava istini života, nego idilično prikazivanje samo jedne strane lijepog ili sentimentalno previđanje boli.
Jer ljubav ne može izbjeći bol. Dvoje zaljubljenih boli svaka razdvojenost i žude jedno za drugim i kada su zajedno, jer, šta god učine, uvijek su dvoje. Potpuno združivanje ne postoji i svako je neozdravljivo sam. Nije li to razlog za bol? Mada je ta bol lijepa. Da ne pominjem onu koja, prije svega u ljubavi, učini čovjeka boljim, a istodobno i ljepšim nego što je. Jer dobro je istodobno lijepo, a lijepo dobro. U to nas, usprkos drugačijim mišljenjima, posebno onim koja zagovaraju poeziju bez ikakvog sadržaja odnosno značenja, uvjerava poezija kroz cijelu povjest čovječanstva. U njenom, bar za mene najznačajnijem toku, idu estetika i etika pod ruku. Ne na kraju, za mene je književnost bila i ostala najbolji udžbenik etike.

          Šta misliš danas, u času kada si zašao u zrelu dob, šta je uopšte ljubav? Šta je ona za tebe?

          Za mene je, otkako znam za sebe, kako u svakidašnjem životu, tako i u književnosti najznačajnija ljubav. Jer ljubav osmišljava život, a ne, recimo, mržnja. Bez ljubavi bi život bio još sigurno besmisleniji, stvarno apsurdan i neizdrživ. Ne na kraju smo svi ljudi, i ne samo ljudi, plodovi bar trenutne ljubavi. Ljubav pridonosi tome da život čak pobjeđuje smrt. Bez ljubavi bi zasigurno izumrli poput dinosaurusa. I izumrijećemo dogodi li se da ugasne njen zadnji žižak.
U jednoj pjesmi kažem da me je ljubav načinila pjesnikom. I ne samo pjesnikom, mada prije svega pjesnikom. Zbog toga što sam svjestan značaja i značenja ljubavi, često namjerno i za suvremeni ukus možda prečesto pominjem riječ ljubav, koje se danas mnogi, pa i u poeziji, srame. Vjerujem da bismo morali riječ ljubav i sva njena značenja, a njih je mnogo, rehabilitirati. Posebno danas, kada čak oni, koji bi morali ispunjavati Božju zapovijed: ljubi bližnjega svoga, upravo svoje bližnje često mrze. A znamo šta slijedi kada mržnja prevrši svaku mjeru – ubijanje, koje mržnja opravdava.
Naslov moje knjige Sve ljubavi su neobične ne ukazuje samo na to da ljubav ima bezbroj lica, negi i da svako od njih može biti uvijek iznova pjesnička inspiracija. Ljubav, a time i ljubavna poezija, ne poznaje nikakvih granica i ne uzmiče pred neizbježnim starenjem, jer stari čovjekovo tijelo, a ne njegovo srce i njegova duša.
Moja pjesma Jesam li ostao bez jezika, kojom se završava moja knjiga »Salomonov pečat«, objavljena 1994. godine, posljednja je koju sam napisao na jeziku svojih uspomena. Glasi:

Jesam li ostao bez jezika, bez onoga što mi je
jedino ostalo? Sve jeste i nije u imenu,
kažem bezimenim jezikom, kojim imenujem sebe
i sve oko sebe. Palaca li moj jezik, oštricom
noža rasječen, poput zmijskog? Ne šapuću li
nježne riječi i u mrtvouzlicu spletene zmije?
I djeca njihova, plodovi otrovne ljubavi,
koja svoja lijepa gola tijela povazdan izlažu
suncu? Učiti iznova govoriti ili zauvijek
zašutjeti i, bezimenu te, dušo, samo dugo,
dugo gledati i milovati.

Tu pjesmu smatram višestruko, odnosno višestrano ljubavnom. Pored ostalog naglašava ljubav prema jeziku na kojem sam do tada pisao pjesme. A istodobno, mada toga tada ni sam nisam bio svjestan, nagovještava da ću, ne budem li zašutio, početi pisati na drugom jeziku. I to se dogodilo. Počeo sam, i za sebe neočekivano, pisati na slovenskom jeziku, ljubav prema kojem, pored svih mojih drugih ljubavi, potvrđuju sve pjesme koje sam od tada do danas napisao.
Najkraće rečeno, svaka je pjesma, i ona koja na prvi pogled ne govori o ljubavi, ljubavna. Naime, nema pjesme koja je nastala bez ljubavi prema jeziku. Što znači da je svaka a priori ljubavna.      

          Okušao si se u mnogim žanrovima, ali, čini mi se, nikako nisi u drami. Zašto?

          Nemam odgovora na to pitanje. Teško bih odgovorio i da si me pitala zašto sam se okušao u onim žanrovima u kojima sam se okušao. A čak sam napisao i dvije knjige pjesama za djecu. Knjiga »Ljubavno dvorište« je izašla i u Sarajevu i u Ljubljani. A njen slovenski prevod bio je uvršten medju izabrane knjige za čitalačku značku. Čak je jedna pjesma iz te knjige uvrštena u antologiju pjesama za djecu svih vremene i iz cijelog svijeta, s naslovom »Peto godišnje doba«, a ja se ne smatram piscem za djecu, mada je sve što pišem namijenjeno onima koji su, kao što vjerujem da sam i sam, uspjeli očuvati dijete u sebi, odnosno dječiju čistotu i osjetljivost.
Ne mogu reći da mi je drama odnosno njena struktura nepoznata, jer sam ih ne samo puno pročitao i gledao. Pored ostalog, preveo sam 16 drama slovenskih autora. Ali me nikada nije privukla, bar ne tako snažno da bih je pokušao i napisati. Ili, od svega drugoga što sam radio to nisam stigao. A možda bi se i dogodilo da pišem drame, da sam prihvatio, prije rata, poziv da budem direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, a ja sam se, jer sam u to vrijeme dobio tromjesečnu prevodilačku stipendiju, radije odlučio otići u Sloveniju. I nisam se pokajao.

          Ti si u svojim knjigama pokazao da si takođe zaljubljenik u prirodu i da voliš životinje. Reci nešto o tome: o mjestu gdje živiš, o cvijeću u bašti, o kojoj mi često pišeš, o životinjama, o tvojoj gotovo čulnoj ljubavi prema prirodi.

          Do prije koju godinu, odnosno do smrti žene Barbare, moje stalno boravište je bila Ljubljana, a povremeno seoce Tomaj, nedaleko od Trsta, u kojem je grob velikog slovenskog pjesnika Srečka Kosovela, koji je umro star samo 22 godine. Tomaj smo Barbara i ja izabrali upravo zato jer smo se i sreli na Krasu, kada sam prevodio njegove pjesme u prozi, koje je Kolja Mićević objavio u Banjalučkom Glasu, u svojoj znanoj biblioteci prevoda. U Tomaju, predjelu prepunom vinograda, u kojem sam do nedavno bio napisao sve svoje pjesme na slovenskom jeziku, često na svoj način razgovarajući sa Kosovelom, odnosno sa njegovom poezijom, brinem o velikom vrtu i svakojakom cvijeću, grmlju i drveću u njemu, o mačkama, koje su istodobno moje i mojih prvih susjeda, a volim ih, kao što volim i ptice, koje rado slušam. Kras i Tomaj su tako prisutni u mojoj poeziji, pjesnički mitizirani i mistificirani, da su svi koji su ih čitali mislili da sve vrijeme živim tamo. Čak i onda kada sam najviše vremena provodio u ljubljanskom stanu, ne izlazeci iz njega, nego u njemu samo čitajući, pišući i prevodeći.
Istina, u posljednje vrijeme sam nešto pjesama napisao i u Ljubljani, ali je  život u kraškom prelijepom krajoliku ostao za mene pjesnički najpodsticajniji. Možda i zato što mi je bliska i Kosovelova poetika koja temelji na stihu: »sve je pjesma« (naravno, kada si takav pjesnik, kao što je bio on!), a sam sam se uvjerio da je sve o čemu je pisao uistinu postojalo ili još uvijek postoji u Tomaju i uokolo njega. Jedna od mojih pjesama, u kojoj izričem ponešto od vlastite poetike, ima naslov Svuda tražim pjesmu, I, naravno, tražio sam je i u Tomaju, što je vidljivo iz mojih pjesama u kojima se osjeća kraška atmosfera, toplina kraškog sunca i njegova pozlata, pulsiranje srca usamljenog čovjeka, koji, usprkos tome da često pominje smrt, voli život, takvog kao što je to bio i Kosovel. Koji, kao i on, stoji bilo pod modrim vedrim kraškim nebom ili sred noći pod nebom prepunim sjajnih zvijezda, osjeća, razumom neobuhvatljive, beskonačne dimenzije kozmosa, a istodobno svoju sićušnost i veličinu i značaj te sićušnosti. I sam pokušavam, ono što je uspjelo Kosovelu, očuvati čovječju dušu, koju je, kako je govorio Jung, suvremeni čovjek izgubio i ponovno je traži.
Mene su upravo histerija historije s novim ratovima i suvremeni život, koji je istodobno strah za život i borba za preživljenje, ne samo vlastito, nego i mnogih koje volim, gurnuli u naručje prirode. Zavjetrinu sam našao u toplom kraškom zagrljaju.
Pisac kada piše i sred mase je usamljen, jer treba usredsređenost ne samo na događaje oko sebe, nego, još više, na ono što se događa u njemu. Na slike iz snova i slike svoje mašte. Neophodna je prostorna i vremenska distanca da se događaji iz svakodnevnog života vide jasnije, tako njihova svijetla, kao i tamna strana, odnosno u svojoj višedimenzionalnosti i višeznačju. Zato mi se čini, prevashodno za pjesnika u meni, značajan promijenjeni, odnosno tomajski kut gledanja. 
Pošto u Tomaju uistinu živim haiku život i tamo sam na ti i u najintimnijem odnosu sa prirodom, dogodilo se, čini mi se sasvim prirodno, mada sam ranije, opredijeljen za slobodni stih i ničim nesputan pjesnički ritam, izbjegavao stroge, klasične pjesničke oblike, da sam posljednjih godina napisao mnogo haiku pjesama. Čak više od tisuću. A bio sam si, priznam, zadao da ću ih, ne vjerujući da će se to dogoditi tako brzo, napisati bar 1001. I opet smo kod »Tisuću i jedne noći«. Njene četiri preostale knjige, koje smatram svojim svojevrsnim relikvijama, obećao sam, naglas u našoj tomajskoj postelji, pročitati Urški, ženi koju sada neizmjerno volim. Nažalost, dosad mi to još nije uspjelo, jer ona, kao liječnica, sva predana svom poslanstvu, da pomaže onima koji umiru, da umiru bez bolova i ako je moguće umru pomireni sa sobom i drugima, odnosno sa onim što smatramo sadašnjim i ovdašnjim životom, ne uspijeva često doći u Tomaj. Svojim bogatim znanjem i iskustvima, sticanim i drugdje, posebno u Americi, ne samo da nastoji palijativnu brigu konačno uvesti u Slovensku medicinu, raširiti je i unaprijediti, što znači učestvovati i u sačinjavanju i realiziranju nacionalnog programa palijativne brige ali i ne samo nacionalnog, jer je uključena u više međunarodnih projekata te vrste, tako da često putuje. Uz to puno piše, tako da joj ostaje jako malo vremena za brigu o trinaestogodišnjoj kćerki, kojoj, kao i njihovom psu i mačku, nastoji posvetiti što je moguće veću pažnju. Zato ja češće odlazim iz Tomaja u Ljubljanu, usprkos želji da sam u njemu što je moguće više, ako već nije moguće sve vrijeme. A pošto se radi o ljubavi, to mi nije teško. I to o ljubavi koja me i dodatno uvjerava da su ljubav i smrt dvije središnje, odnosno najveće teme, ne samo poezije, nego cjelokupne umjetnosti, od njenog početka do danas.
U nedavno objavljenu antologiju slovenske erotične poezije, s naslovom »Razrastam se u tebi«, uvrštene su dvije moje pjesme: Naš vrt ljubavi i Naš tomajski vrt, koje patvrđuju moju čulnu ljubav prema prirodi, koju si pomenula.

          Preveden si, dakle, na druge jezike i dobio mnoge nagrade. Šta znači (šta je to) literarni uspjeh za tebe?

O prevodima mojih knjiga na druge jezike, već sam nešto malo rekao. Samo lani su mi, recimo, izašle dvije knjige haiku pjesama u Skoplju. Obje na pet jezika. Jedna, »Oživi mrtva grana«, na slovenskom izvorniku, te u vlastitom prevodu na naš, odnosno jezik mojih uspomena, na makedonskom, engleskom i bugarskom, a »Noćas snijeg miriše na tebe«, na pomenutim jezicima, samo umjesto na bugarskom, na češkom. U Podgorici mi je izašao obiman izbor iz šest knjiga objavljenih od 1990. do 2009., s naslovom »Samo je smrt zimzelena«. U toj knjizi su pjesme koje sam napisao na slovenskom jeziku objavljene u mom prevodu. U Sofiji, na bugarskom, knjiga »Kuća od jezika«, u kojoj su objavljeni prevodi tri moje cijele knjige – »Barbara i barbar«, »Salomonov pečat« i »Rosa mystica«, što se i najvećim pjesnicima rijetko dogodi. A potkraj godine je u Pragu izašla moja knjiga »Veronikin rubac«, dvojezično – na slovenskom izvorniku i na češkom jeziku. I svakoj toj prevedenoj knjizi sam se jako obradovao.
Kao što sam se obradovao i svakoj nagradi. Od one Trebinjskih večeri poezije kojom je moja prva knjiga pjesama, »Snokradica«, proglašena najboljom prvom knjigom 1971. godine u BiH, do svih onih koje sam do danas dobio. Zanimljivo je, recimo, da je i moja prva knjiga napisana na slovenskom jeziku, »Kraški Narcis«, objavljena 1999. godine, koju sam smatram svojom drugom prvom knjigom, proglašena ne najboljim prvencem, nego najboljom knjigom pjesama uopće te godine u Sloveniji. Za nju sam dobio Veronikinu nagradu (koju ja u šali zovem i maminom, jer se moja mama zvala Veronika), koja se dodjeljuje pjesničkom laureatu te godine. Tu nagradu smatram značajnom prevashodno zato što su u najužem izboru za nju bile knjige takvih pjesnika kao što su Dane Zajc, Tone Pavček in Niko Grafenauer. Tada sam više puta rekao, a to mogu i ovoga puta ponoviti, da je pored svega toga za mene največa nagrada bila da sam uopće uspio napisati knjigu pjesama na slovenskom jeziku. I to, po mišljenju mnogih, dobru knjigu, za koju sam dobio i Župančičevu nagradu, najveću koju grad Ljubljana dodjeljuje za umjetnost. Knjige, koje sam napisao kasnije na slovenskom jeziku i za neke od njih dobio značajne nagrade, potvrđuju da to nije bila samo slučajnost.
Naravno, najveća nagrada koju sam dobio, i to kao bosanski pjesnik, nagrada je Vilenica, koju, na istoimenom Međunarodnom književnom festivalu, dodjeljuje Društvo slovenskih pisaca za najviše dosege u srednjoevropskoj književnosti. Dobio sam je 1994. godine, poslije takvih pisaca, kao što su Tomizza, Handke, Esterházy, Skácl, Venclova, Herbert, Kundera, Moníková, a prije Muschga, Zagajewskega, Vilikovskega, Nádasa i drugih, među kojima su, s nekadašnjeg jugoslavenskog prostora, Slavko Mihalić, Mirko Kovač i Miodrag Pavlović, dakle takvi pisci i pjesnici uz knjige kojih se, čak da to i niko ne vidi, ne bih usudio staviti svoju knjigu. A našla se, jer je svakom dobitniku objavljena i knjiga u biblioteci Vilenica.    
Ali, mada sam dosad dobio mnogo nagrada, mnogo više nego što sam ih očekivao (a najčešće nisam), moj odnos prema nagradama je bio i ostao ambivalentan. Prevashodno zato što su, pored pohvale djelu i priznanja autoru, samo privremen melem na ranu njegovog često egzistencijalno krajnje neizvjesnog položaja u društvu odnosno samo privid društvene brige iza kojeg se skriva uvredljivo vrednovanje stvaralačkog rada. To raskriva svako uspoređivanje, ne samo sa astronomskim zaradama takozvanih menadžera, od kojih su neki čak zaslužni za propast nekada i uspješnih firmi. Da bi, recimo, pjesnik dobio u jednom mjesecu koliko takvi i njima slični dobiju, morao bi ne samo napisati, nego i objaviti deset knjiga pjesama. Naravno, pod uvjetom da za njih dobije honorar. Malo koji pisac može, ako takvi i postoje, živjeti samo od pisanja. Dobitak od nagrada najčešće nije novčani, jer je on, uglavnom, mali, nego u tome što nagrada skrene pažnju na knjigu, te se ona više kupuje i čita. Uz to, nagrade su jedna od tzv. referenci, koje pisac mora imati da bi, ako je samostalni umjetnik, kao što sam to bio ja petnaestak godina, produžio taj status ili da bi dobio neku od stipendija. Zato čak i pisci kojima nije posebno stalo do nagrada, a čini mi se da se u njih i sam mogu ubrojati, ne samo da ih ne odbijaju ili izbjegavaju, nego čak i žele. A želja za nagradama podstiče ne samo zdravo tamičenje, nego čak i surovu borbu s kolegama, u nastojanju da se na bilo kakav način dođe do nagrade. U opsjednutost nagradama i takva borba, u kojoj se ne biraju sredstva da se ostvari cilj, često su s gledišta čovjekovog dostojanstva i etike upitni. Čini mi se da se s tim budi u stvaraocu ono najlošije. Ono što bi mu, po prirodi onoga čime se bavi, ako se time, naravno, bavi iz unutarnje, a ne neke druge potrebe, strano. Zato svaku nagradu primam s radošću i gorčinom istodobno. S radošću, jer, priznam, nije mi svejedno svidja li se ono što sam napisao nekome ili ne. S gorčinom, jer poznam mračnu pozadinu mnogih podjela nagrada. Usprkos tome dosad si nisam mogao priuštiti, da bilo koju odbijem. Kao što ne znam hoću li si to moći priuštiti i u buduće. Zato bih, vjerojatno, morao biti i veći mazohista nego što sam. A da jesam, potvrđuje i to što i dalje ustrajavam s pisanjem i prevođenjem, koji su moj izbor. Time i jedina utjeha. Zato se ne žalim. A i zašto bih, kada počesto samoga sebe nagradim kakvom lijepom knjigom. Na sreću toliko je dobrih knjiga, da ih u životu, ma koliko dugo on trajao, nije moguće sve pročitati.    
Uspjehom, bez ikakve lažne skromnosti, smatram to da neko čita moju knjigu s takvom ljubavlju s kojom ja čitam knjige drugih autora.

                                                                           Razgovor vodila Jasna Šamić