Jovan Nikolaidis

Dolcigno i Dolcignea

         

O piscu:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni
kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

DOLCIGNO I DOLCIGNEA

Kao i sve legende ovoga svijeta i Legenda o ljubavi Servantesa i Dulčinee, španskog pisca i ulcinjske plemkinje – lijepa je i neistinita. Puna je nelogičnosti: istorijskih, folklornih, nacionalnih, vjerskih; brkaju se vremena, narodi, vjere i običaji. Anahrona je i obiluje klišeima ta priča... Ipak, izvan svih konteksta, sama priča živi od zanesenosti, a ljepota i ljubav su najveće onda kad su - van konteksta. Dakle, da ispričamo tu priču koja je u Ulcinju, među običnim svijetom ostala da traje kao još jedna ljubavna skaska iz inače prebogate ali i haotične prošlosti grada koga su Mlečani zvali Dulcigno in Dalmatia, dali zbog masline i njenog slatkog ulja kojih je i u mletačkom periodu ovdje bilo u izobilju, ili baš u spomen na ime mjesne ljepotice Dolčinee, koja se zaljubi u zatočenog španjolskog pisca Servantesa; Dolčinee, usto i ljubimice Don Kihota, junakinje Servantesovog svevremenog romana ”Don Kihot”.

Nakon Bitke na Lepantu, Uluči Alija, gusar ali i admiral osmanske flote, Ulcinjanin, koji se iz ove bitke jedini vratio neporažen, vraća se doma sa nacionalnom zastavom (?!) i bogatim plijenom. Među robljem nalazio se i slavni pisac Servantes koji je u pomenutoj bitki izgubio ruku (?!). Za vrijeme svog robovanja, a ono (valjda zbog ugleda koji je, moguće, među stanovnike Starog Grada stigao uz pisca) nije bilo kruto, Servantes se, čekajući da stigne otkup za njegovu punu slobodu, mogao šetkati po Trgu robova, oko Balšića kule, romanske crkve, carinarnice. Sem šetkanja jednoruki pisac je i pjevao. Navečer bi se vraćao u svoju ćeliju i sam zatvarao vrata svoje zatočnice, ali bi, sanjar, i u vlažni sumrak iz svojih zlaćanih usta izvijao melodije svoje domaje. Servantes je, dakako, imao izvanredan glas, čija je milozvučnost Starograđanima otklonila nelagodu što je pjevač bio jednoruk. Pjevao je on pjesme španjolske koje su,  i jezikom i melodikom bile nalik na govor mjesnog stanovništva. Legenda, doduše, ne pominje da li je taj govor u Starom Gradu bio italijanski ili albanski, ali je očito da je pjevanje grlatog pisca bilo prijemčivo slušaocima.
I ču tu pjesmu mlada gospa starogradska, kći jedinica gospara starogradskog. Dolčinea. Ču jednom, ču drugi put, ču više puta, i od te se podoknice njeno mlado biće zanese. Ustreptala je, srce joj je toliko tuklo da su i njene grudi udarale o rešetke uskog prozora njene sobice, uzdišući sve jače i duže, pa se jednom i najzad, sjuri niz skaline i onako lakokrila, lepršajući haljinama od muslina i kosom od svile, stade pred pjevača. On gleda nju, ona gleda njega, ona njega on nju, i kad su se tako nagledali jedno drugoga (a mora da je ta vizuelna sondaža trajala valjano vrijeme) puče glas starogradskim ulicama da su Dolčineja i Servantes jedno u drugo zaljubljeni.
Otac i mati jedinici branili nisu ništa. Ali su (analogije ovakvih legendi nas tome redovito uče), valjano počeli da rade na što skorijom oslobođenju čuvenog pisca i ovjerenog pjevača. Uluči Alija, tadanji vlasnik Servantesovog tijela, duše i glasa, mirno i zadovoljno je gledao na kvasanje emocija dvoje mladih, češkajući noktima dlanove. Noktima desne ruke dlan lijeve ruke, znak da će uskoro naići dobitak. Neće dugo čekati, jer, veli izreka narodna: kad se ljubav rodi umre briga, a kad on dobije novac od otkupa neće ga zanimati ostatak izreke narodne: kako ljubav raste briga embrion svija...
Kad je jednog lijepog dana, snagom ljubavi dvoje mladih, upornošću i novcem dvoje starih, i  nehajnim pristankom jednog gusara, zaokružena sudbina glavnih junaka ulcinjske legende, bješe preostala još samo ceremonija vjenčanja, klicanje naroda - obožavaoca Servantesove pjesme, i suze gorke starih roditelja koji su dugo mahali maramicama za brodom koji je zaljubljene odvodio u nepoznato. Zapravo u Španiju, kamo se već oštrilo dobro otupjelo Servantesovo pjesničko pero...
Budući da je u Servantesovom ”Don Kihotu” Dolčinea bucmasta, gegasta i glupasta, ostaje sumnja da se pisac u ulcinjskoj plemkinji – prevario. U srdžbi rad zarađenog on je najvjerovatnije prestao da pjevuši, ali je moguće da je u liku Kihotove izabranice stala sva jed na dane zatočeništva u Ulcinju. Koje mu, na kraju balade, nije lako palo. Jer on se za Duočineu nije svezao. On se njome – objesio.
Proklet da je onaj koji je prvi izgovorio rečenicu da se dobar, lijep glas daleko čuje.

p.s. Prije nekoliko mjeseci mladi crnogorski pisac Ognjen Spahić, spremajući se da za potrebe hrvatskog izdavača, napiše priču, piscu ovih redova je pomenuo sjajnu ideju: za zbirku ”Sinovi” namjeravao je da napiše storiju o sinu Dolčineje i Servantesa. Sinu koga su nehajni roditelji, odlazeći u Španiju, ostavili starim gosparima da ga ovi odgajaju. A mladić potom o jadu zabavio djeda i baku, praveći za svog kratkog ali burnog života ršum u Starom Gradu, čije posljedice ta naseobina osjeća do dana današnjeg. Na sreću, odustao je od te inače lijepe ideje. Jer da je Ognjen napisao priču, njegova postmoderna tvorba ubila bi varijaciju koju je čitalac upravo pročitao.

Jovan Nikolaidis