Jovan Nikolaidis

„Moji Albanci“ i „naša Crna Gora“

         

O piscu:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni
kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

„MOJI ALBANCI“ i „NAŠA CRNA GORA“

Sanjao sam san. Već su postali nezavisni Crna Gora i Kosovo. Hor u aulama vašingtonskog senata pjeva američku himnu na crnogorskom i albanskom, a refren najedno na oba jezika. Granice tih državica su u Ovalnoj sobi, dekretima obje države, proglašene mjestima na kojima se ljudi ne razdvajaju već spajaju, razvodnici razmjenjuju državne zastave koje liče jedna drugoj, sad himnu albansku i himnu crnogorsku kompozitori skladaju kao kontrapunkt, donosi se odluka (na engleskom deklamovana) da albanska djeca sriču u seoskim školama neinkriminisane pasuse iz 'Gorskog vijenca', a crnogorski srednjoškolci dijelove iz Kanona Leke Dukađinija da kompariraju sa Poslanicama Svetog Petra. Zakon o multikulturi, izgradjen na principima Deklaracije o ljudskim pravima podrazumijeva da se 'besa' umetne u epsku matricu crnogorskog junaštva a starci Malesije da na Lučindan i na Dan zastave leleču Marka Miljanova kao onda kad je umirao ...

Sanjam san u kome me na smrt bolesnog na rukama drži staramajka prizrenska šapćući: 'čo redžo, čo djaljo, se ska nana tjetero' dok svud oko mene  djevojke sa Bjelasice prostiru bijele čaršafe stazom kojom će proći kolona albanskih i crnogorskih partizana, da bi meni, pjesniku ne ratniku, prije nego dušu ispustim, položili na prsa, na mjestu gdje srce moje sve slabije udara, prsten Skenderbega: minijaturnu srednjevjekovnu kacigu nacionalnog junaka sa padina Kruje. Potom čujem kliktaj orla koji se strmoglavljuje nad gradom starobarskim i naliježe kandžama na krst tornja benediktinskog samostana. Brzo zanoći jer je jesen studena donijela s Rumije maglu, no ona ne može ugušiti muziku svadbe Muslimana iz Gorane. Bubnjevi rugovskih plesača ulaze u crmničko oro po kome djevojke siplju lavandu i grančice zanovijeti, a knezovi Seoca, Godinja, Limljana, Dračevice i Krnjica sve svoje Lekiće, Lekoviće, Orlandiće, Pekiće, Dobrece, Lukiće i Karanikiće zovu u crnogorski parlament da prime dekret o kumstvu sa Krajinom i Skadarskim sandžakatom... Čuje se iz daljine poziv Kralja Nikole braći sve tri vjere.

Sanjam i dalje san kao da je noć beskrajna i sigurna, kako me u Draču čeka moj Arian u  pastelno zelenom salonu, a ja ga tada molim da odigramo derviško kolo. Ne prihvatam da mi iglom izbuše jagodice, ali uzimam iz ruku prijatelja struk bosiljka i umećem ga iza uha - mirišu iz stručka duše mojih pravoslavnih. Tada umah doprije do naših ušiju pjesma pekara iz sokaka u Đirokastru u kome je Enver Hodža kao dijete šiban prutićem mjesne popadije, a ja s Arianom počeh da ponavljam 'aman, aman...'  Odvode nas potom neki silni orlovi na brod koji saobraća na liniji Saranda-Ulcinj. Brod bijel, paluba puna putnika u crvenim majicama na kojima piše, ćirilicom „Moji Albanci“ i latinicom „Naša Crna Gora“.
Još sam u snu, čvrstom utočištu želja, ali me sad prijatelj iz Vasojevića vodi na svoja grobljišta. Sa krstača se bijele prezimena plemenika: Veshi, Bulati, Zogu, Kolashini, Ljeshi, Peraj, Đurbaj. 'To su sve partizani naših krajeva pali od izdajničke ruke', šapće mi u uho prijatelj. 'Od kojih izdajnika', pitam. Odgovara: 'Onih koji nisu vjerovali u komunizam, u svjetsko bratstvo naroda, u jedinstvo u razlikama, koji nisu poštovali Drugost kao samoga sebe'.
Sanjam, dakle, i dalje nemoguću misiju, ali mi nešto govori da je ova noć dovoljno dugačka da otrpi još plemenitog galimatijasa... Hoće neki starac patuljak, nahrupio u moj sanak preko reda, da me poduči istoriji, deklamuje mi zakletve o identitetima, pa slušam tu recitaciju na izmiješanim jezicima Balkana, deklamaciju o tome kako se sve od iliratračanaigrka urotilo protiv dobrote ljudske i naivnosti ali i zloće političke, a ja osjećam, iako mi stručnjaci za tumačenje snova šapuću da se u snovima osjećanja ne osjećaju, kako se u moj san uspinje, kao bjelouška što se gamižući ptičjem gnijezdu punom ptića primiče, da je baš to, insistiranje na identitetima najviše doprinijelo gubljenju identiteta svekolikih naroda i narodnosti naših balkanskih. Ne mogu nikom u mom snu dokazati da se identiteti podrazumijevaju a ne dokazuju, jer čim se počnu dokazivati nelagoda ilirotračkogrčka narasta do pokolja koga u moj san neću.
Moj san koga želim sniti o nezavisnoj međunarodno priznatoj Crnoj Gori i nezavisnom multietničkom i multivjerskom Kosovu možda doista dolazi i u meni se nastanjuje jače od nade kojom me obasipaju putnici što su upravo, okupiravši maltene sav prostor mog sna,  izašli iz broda koji ih je iz Sarande istovario na pristan ulcinjski. Provlačim se kroz gomilu putnika iz sna i jednom od njih tražim crvenu majicu. On mi je skida i pruža a ja je oblačim i ponosan pokazujem svima na rivi.
Vičem, kao da se to ne zna, kao da to svakom već nije jasno u mojim snovima da je slogan pogođen po mjeri nade. Bijela slova na crvenoj površini pamučnog platna na mojim prsima: „Moji Albanci“ i „ Naša Crna Gora“.
Sanjam san da me strah da se probudim. Jer u mom snu još kojiput defiluju moji Albanci koji me čuvaju od naših Crnogoraca a naše Albance spašavaju njihovi Crnogorci od mojih Albanaca koji su i naši Crnogorci, i sve se vrti hipnosom od mojih želja da se sva naša sudbina, dobrim dijelom patna i zajednička uputi pravom stazom suživota koji nije tako dalek ni tako težak ako se uspije pobrkati „moj“ i „naš“ u jedan veliki, jedinstveni, a jednog dana stvarni život skupnosti. Kad će doći i čas da meni za ovakvu želju, nadu i mogućnost neće trebati san, jer ću biti u javi zajedničkog života i zajedničke sudbine budućnosti.
Do tada... sanjam san.

Jovan Nikolaidis

 

Pokušaj (auto)biografije

Jovan Nikolaidis sav je život proveo na demarkacionoj liniji, na granici onoga što se htjelo od onoga što se smjelo. Bio je zakinut i onim čime je  lakše mogao braniti slobodu, a privilegiran borbama kojima je ta njegova sloboda očuvana. Priznaje da je za čovjeka jedino robovanje slobodi – legitimno ropstvo. Za svoju sjutrašnju slobodu brinuti ne mora, ona se podrazumijeva starošću u koju se useljava kao na Durmitor.
Na oštrici sudbine koja ga je kaznila posebnošću, a takvi su u svim vremenima – ekscesne pojave, i taj zabio od mraza učiniće mu se boljom stranom svijeta od one koju mu propisuje društvo i konvencije njegove. Off limits!
Sirotinjsko dijete, dijete kulaka razvlašćenog od dobara ali ne i dostojanstva, u najboljem od svih svjetova - svijetu komunizma, danas se na taj sistem društveni koji je mrtav, osmjehuje, miran pred agresijom još jednog od najboljih svjetova, svijetu nihilizma. U kome se opet za odabrane sprema – put u geto. Off limits!
Između ta dva horizonta društvena, jednog totalitarnog, mrtvog pod teškim turbetom zabluda, i drugog globalističkog, koji poput zombija nadrasta naše želje i vjeru, traje život Jovana Nikolaidisa. U koga su stale neke knjige, neke žene i neka prijateljstva; njemu su ipak najdraži počeci. U koje se uvijek, ne čitajući između redova, vraća s nadom, ponajviše onda kad nasluti da ovakvih njemu nalik više biti neće, bogu hvala! Off limits!
Napisao je desetak knjiga, a još ponekoj se nada. Zbirku „Pjesme s pogledom na nju“ načela je mladost i naivnost, a dovršila slatka upornost dokolice. Radi na porodičnoj hronici ”Roman o Nikoli”, voljan da se oduži patnjama i tlapnjama prošlosti.
”Plima” je njegova izdavačka kuća iz koje izlaze dobri autori i njihove blagorodne knjige. A plima je prirodna pojava koja označava nadiranje. Tiha je, nenametljiva ali – neumitna.
Časopis ”PLIMAplus” izlazi u nakladi ”Plime” već četrnaest godina. Glasilo se, pored ostalog, bavi i strategijama u kulturi crnogorskoj, uvijek grabeći koju godinu ispred politike kulture zemlje u kojoj izlazi. Zbog takvog kukurikanja nikom od članova redakcije dosad nije odrubljena glava, proste činjenice radi da kultura ne treba politici u onoj mjeri u kojoj politika treba kulturi. Anahrona simbioza, no bolje zasad nemamo Off limits!
Jovan Nikolaidis je sekretar ogranka Matice crnogorske u Ulcinju i član Crnogorskog društva nezavisnih književnika, ali nije član crnogorskog PEN-a. Kakav je to Crnogorac sa takvim prezimenom! Off limits!