Jovan Nikolaidis

PJESME

         

O piscu:
Jovan Nikolaidis je pisac grčkog porijekla, rođen u Crnoj Gori, na obali Jadrana, koji je veliki dio svog života proveo u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Rat ga je potjerao u rodni
kraj, Ulcinj, gdje piše i gdje je urednik časopisa za kniževnost i kulturu, PLIMAplus što okuplja oko sebe kvalitetne majstore pera iz bivše Jugoslavije i izlazi već četrnaest godina u okviru izdavačke kuće PLIMA na čijem se čelu nalazi takođe pisac, Jovan Nikolaidis. Autor desetak knjiga, kako romana i poezije, tako i eseja.

PUSTINJAK
Ah!
Sretno doba
Skrušenosti, oskudice i smisla,
Kad danima ljudsko lice nisam viđao.
Laže Pisac
Da se ne može
Ljudskog lica i zvjezdanog neba
Nagledati.
Lažu humanisti, sociolozi, antropolozi
Optimisti, altruisti, komunisti,
Da družbom s ljudima usrećujemo
Svrhu.
Nagledah se lica trgovaca
Koji svoju robu nudeći
U svoj se porod kunu.
Zagledah se u lica žena
Što su za leđima
Otrovnicu krili u grsti.
Pjesnike motrih što
Biranim slogovljem
Svjetsku bol opijevahu,
Silne skrušeno slaveći.
U sudije i na terazijama pravdu
Koju mač čuva i sljepilo boginje časti,
U pripovjedače i propovjednike,
Glumce i medikuse,
Učitelje hodanja,
Crtače hijeroglifa,
U bezbroj prolaznika na svom raskršću
Buljih.
Ne vidjeh odgovore
Niti pitanja zagonetke,
Već mimohode izlišnosti
Osvjedočih.
Okrenuh leđa,
Mahnuh nadom,
Bacih maramicu stida
I u ova brda zađoh.
Sada
Dok na me sikće poskok
Oprugom tijela na skok spreman,
Lisica dok reži pjeneći
Zubalom bijela,
Ponoćna roktanja,
Podnevna kliktanja,
Osvita zavijanja,
Oluju ridanja,
Cvrčanja žegu
Čuvam,
Svemu tome odan.
Kličuć u mrzlo doba:
„Ah, blažen jesam,
Jer ljudsko lice više gledat neću.“

 

VEČE
Noć je pala
Kao umoran gost u prijateljskoj postelji.
Iz otvorenog mjeseca kaplju biseri,
Pljušte pučinom
I tonu duboko
Kao zaborav.
Pjevaju ribari.
Suvi,
Bradati,
Nehajni sanjari.
U barkama,
Goli,
Mladići spavaju,
Kao u kolijevkama
Djeca.
Miriše ruzmarin i duša se lomi.
Na ovoj obali palo je veče.
Ti koji s nebesa uzdišeš nad ovom slikom
Dadni san nemirnima!

 

KIŠA
Sve imam za ovo vrijeme.
Sreću tog obilja godine mi daju,
Slažem uspone u herbar ravnodušnosti -
Bilo je toga dosta!
Slegla se rana uspomene
Po mojim odricanjima
Kao laka pržina na lišću uz drum,
Čini se mojoj tišini
Da su nas i glasovi nad vodama sustigli.
I opet ta zaslađena zona površnosti pljuska
Šapce mom preostalom integritetu:
Ti si bio mlad kao što su
U granama bora stasavala vjerovanja
Preostalih očiju,
Bio si mlad i lak i uvjeren i tih
Sred kontinenta koga su ti
Ponudili naime utočišta.
Zalutao si sred te tišine.
Sada,
Dok u kapima sve imaš za ovo vrijeme
Ostalo je sreći tvojoj
Da u vlagi otkriva okeane.

 

MONTENEGRO
Ne umirem
Već se rascvjetavam
Diljem zemlje koja me izdaje
Jer sam joj ljubavnik bio svojeglav,
Ponesen,
Rasijan,
Njoj kojoj su sve ljubavi
Nedovoljne.
Zemlji mojoj ne treba snaga,
Ona je svekoliko crpe iz slabosti množine,
Silina mog domoljublja nju plaši.
Zato će me domovina
Ostaviti kao svog Judu,
Dok joj Hrist ionako
Nikad prišao nije.
Paganskoj oazi.

 

DOMINI ULCINI
Oslonjena o prozor najviše kule,
A voda u zalivu blješti,
Cipol orgija,
Proljeće uspavljuje,
Sjedi gospođa.
Pismo Dubrovčanima isporuči,
Ribarima odade pomoć,
Trgovce smiri.
A ko nju da smiri
Kad joj grudi rastu
Hladeći se o gvozdene rešetke?
Djeca skakuću na trgu,
Vrišti njihov nehaj uz ilirske međe,
Slijepi telal raznosi stravu daljine,
Lupka mu o kaldrmu štapina,
Nevjeste uz torokanje šire rublje,
Pominju sinoćnje pobjede
I krv sa čaršava.
Ona,
O prozor oslonjena,
Nadimlje grudi,
Bolest zove samoćom.
Dok cipol skakuće,
Zaliv blješti,
Podne zvoni.
Neke bi ruke htjela na gospodskim grudima
Neki poljubac bez imena i roda,
Mazni šapat na više jezika,
I zadah duvana i rakije
U toj zamršenoj lingvistici Otranta,
Stasita gospoja.

 

BARBA LUDVIG
Ništa nemam sem ove morske trave
I kamenjara na kom je koliba.
Odvojih se od ljudi davno –
Zli su bili.
A samotno je ovdje gdje talasi biju
nerazumljivo
I gdje je pjena gorka.
Željan sam one koju izgubih.
Noćima čujem kako korača oko kolibe,
Grubo,
Uinat,
Ali neće da uđe.
Bogu se zaludu molim.
Daleko su nebesa.
Nekad mi donesu valdinoško vino,
Miješam ga sa morskom vodom
Kako činjahu Grci – pitko bude.
Opijam se danima
Dok crne tečnosti
Ima u ovčijoj mješini.
Plačem misleći o njoj.
Bogu se zaludno molim,
Daleko su nebesa.

 

STARA BLUDNICA
Ne kucaju više o prozore tvoje
Mladići što krv im vri
niti starci željni bedara.
Htjela si puno da daš i uzmeš,
A sad se crni soba tvoja
Dok srce jeca kao zvonik.
Osjećaš prošle godine u sebi,
Stežu te uspomene,
Kidaju meso te davne ure.
Nekad poželiš,
Još snažno,
Da iznad tebe drhti zaljubljeno dijete,
Ili žedan ratnik
Koji je u prolazu svratio.
I kad korake čuješ,
Ustaneš,
Suzne oči digneš ka prozoru.
Teška starosti!
To stražar,
Paleći fenjer uljani,
Odgega sokakom vičući:
„Sve je mirno!“
Mlad mjesec zelenim kapima
Boboće po tvom krovu.

 

PASATI
Plovimo tako mi,
Varošani bogati i puki,
Zajedno.
Od Male Ponte,
Đeranskog krša,
O kog talasi tajnu mrse,
Do Bojane nas eto,
Na Adi vino srknemo,
Pa opet natrag.
Potom nas Valdinos čeka,
Zaliv mirni duši nemirnoj.
Prženi barbuni nad potonulim gradom
I škrta pjesma.
Kojiput na pučini
Mreže bacamo složno,
Krvnik krvniku,
Mrtvi živome pomaže
U sumrak.
Neku ribu lovimo mi varošani.

 

ULCINJ 1
Mrklinu ovog grada
Koju iz srca moga
Kao iz bunara bajke o patuljcima,
Ne može izvući nijedna ljudska slabost,
Nijedno sažaljenje,
Ni nada,
Ni vjera
Ni zakletva,
Ni poziv na mijene,
Jer sve je u toj tami ulcinjskoj
Osuđeno na zabludu koju ne prepoznaju
Prolaznošću otrovani.

 

ULCINJ 2
Tuga pristaništa
U koga niko ne ulazi,
Iz koga niko ne ide.
Tek koja barka
Ubogih ribara –
Mrvica života
Uz rub mora da nasluti plovidbe.

 

ULCINJ 3
Strah vlada u kući starice
Koja šapce:
„Oni se boje da neću umrijeti
Dok se ja bojim
Da ću umrijeti.“

 

ULCINJ 4
Smrt ljudi
Ostavlja ravnodušnost.
Smrt bilja i životinja uznemirava.
Sve vrijeme slutim da je život
U njihanju grane,
U puhtanju ježa,
Ne u ljudskom uzdahu.

ULCINJ 5
Samoća je najpotpuniji oblik
Slobode čovjekove.
U tom se prostoru
Igra
I naša radost
I tuđa buna.
Biti na osami –
Raj do kog tragova nema.