Marko Vešović

Sjećanje na pisce

         

O autoru:
Marko Vešović je porijeklom iz Crne Gore (Pape), a od 1963. živi u Sarajevu, gdje je završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu i gdje i danas radi kao docent. Pjesnik je, esejist i prevodilac, autor brojnih knjiga poezije i eseja, prevođen na mnoge evropske jezike.

POMEN JAKOVU JURIŠIĆU

        Pročitao sam, u rukopisu, knjigu Školastradanja koju će Svjetlost uskoro objaviti. Njen autor je ubijen dok je u radnom vodu kopao četničke rovove na Trebeviću, a Srna potom javila da je poginuo na ulici “od muslimanske artiljerijske paljbe“. Školastradanja sadrži Jurišićeve u ratu nastale pjesme i dnevničke bilješke pod naslovom Pasjiživot, pisane golo i ubitačno. Knjigu zbilja vijedi pročitati, a ovim zapisom želim čitaocu pružiti nešto od njenog pred-okusa. U njoj, pored uspjelih pjesama, od kojih su neke veće objavljene u časopisima, ima književno izvrsnih medaljona, stoga se mnoge njene stranice čitaju kao istinska proza. Ipak, dnevnički tekst izaziva žaljenje, jer, da je autor ostao živ, lako bi u roman pretvorio gradivo koje sadrži sve bitne naznake jednog posuvraćenog svijeta. Svijeta čije je rječito ogledalo i Dejan Gutalj: u povratku iz radnog voda kući, «ugledali smo četnikakakoizautomatskepuškepucauzrak. Stojiraskrečenihnogu, naglavimušajkača. Mikrenemodapređemoulicu, ačetnikzapucauzrakimisevratimo. To se ponovilo nekoliko puta. Na kraju smo ipak prošli. Četnik šeta sa automatskom puškom na ramenu. Prilazimo bliže i ja ugledam krupnu glavu prekrivenu drugom kosom, gledam ispod oka i, gle, prepoznajem D. Gutalja. Nabrzinu navučem kapu da me ne prepozna i brzo prolazim. Penjem se u stan. Za mene se današnji dan završava sa velikim žuljem na lijevom dlanu i žuljevima na petama obje noge. Kroz prozor dopire odjek Gutaljevih rafala. To je onaj Gutalj koga sam već pomenuo u ovoj kolumni: ovaj Koljevićev omiljeni ratni pesnik, tvorac poeme Što mrzim Sarajevo, lepi grad, nazvao me, nakon 10 godina, telefonom da me, glasom srdačnim kao da smo skupa ginuli od Rašovih granata, upita: «E, Markane, šta ima?»
Ove bilješke nisu ostale goli materijal pored ostalog i zato što se, često, unutar Jurišićeva bogatog i raznovrsnog mozaika, kameničići sami od sebe sklapaju u cjelovite priče. Najdublji dojam ostavlja priča o pjesnikovu kanarincu, oko koje se, simbolički, drži čitav tekst. Kanarinac je šifra ljudskih vrednota u pasjem životu, možda ponajprije znamen nade, jer, nakon što ova ptica odleti u slobodu, događaji će naglo krenuti u najgorem pravcu i dovesti do pjesnikove smrti. I Jurišićevi  zapisi o komšnici Z. djeluju kao priča koju je sam život sklopio u cjelinu, a ovdje donosim njene najzanimljivije detalje:   
18. 8. '92. (…) Ona koja je do sada čistila i radila po kućama naređuje profesorici da dođe sutra u njen stan i da joj opere tepih. Ponaša se kao kapo u našem malenom logoru.(…) Sjedi kraj prozora i sluša. Uho joj raste do veličine prozorskog otvora, postaje radar koji sve bilježi, pa poslije odvaja i slaže u posebne pretince za svakodnevnu upotrebu. U ovom za nju sretnom vremenu. (To bi mogla biti skica za početak romana). 
31. 8. '92. «Ja sam sad gospoja, jebo te bog. Četr, četr šešira sad imam».  Govori to Z. i obrće šešire u ruci, pokupljene iz napuštenih stanova u Šopingu.
5. 9. '92. Goranova priča: Ne jedem po čitave dane. Onda me Z. zovne. Stavi na svoj tanjir dva velika komada mesa, a na moj dva mala žilava komadića. I viče – jedi, što ne jedeš. Svoj tanjir povuče u mrak, kao, da ja ne vidim meso. A preda mnom stoji žižak. Muči me.
7. 10. '92. Branioci čvrsto drže Trg P. Kosorića. Nakon granatiranja četnici su pokušali upad. Htjeli su da zauzmu ovu važnu tačku. Međutim, izgubili su jedan tenk, jedan transporter i uništena je jedna diverzantska grupa. «Vidiš, nisu došli do Trga», čulo se kod šporeta. «Ako nisu osvojili, ušle su granate», spremno će Z.
30. 11. '92. (…) Kucam Z. Vrata su joj otvorena. Nalazim je u hodniku. Ona je tamo sve vrijeme dežurala gledajući kroz špijunku (…)
18. 1.'93. Z. je konačno izludila svoga 'roba' (svi smo ga tako zvali) koji je jednog dana, kako sama uokolo priča, uzeo čekić, izišao na stubište i počeo lupati po željeznim rukohvatima vičući: «Završiće se ovo! Pa ćemo onda vidjeti!» A ona se opravdava: « Prljav je ko prase! Krade i jede moju hranu!»
22. 1. 93. Z. je u ratu hod promijenila: sad hoda uspravno, podignute glave, i oštro, vojnički, kao kad se predaje svečani raport(…) Jer ona je majka vojnika koji je u njihovoj miliciji. Tko je kao ona! Ona može čovjeku za sekund glavu skinuti i materijalno ga uništiti, što inače zdušno radi. Od nje se moraš plašiti i kad čitaš. Ako čitaš – zašto čitaš, i što čitaš.
8.2.'93. Z. je jutros u pola osam došla Ljubici da joj kaže kako će komisija iz UN podijeliti Sarajevo na četiri dijela. Ona bi sve dala da dođe do podjele samo da se ne vrati u svoje selo.»
4. 6. 93. «Uh, što imam dobre zavjese», kaže Z. «Baš dobro. Stavi ih kad dođeš kući». «Ne mogu. Znaš kaki su tamo prozori. Ja sebi tamo moram pronaći prozore i stan prema zavjesama.» »Što ne uzmeš stan u centru?» «Zauzeti. Zauzele izbjeglice, jebat ih!»  «Uzmi kuću». «E, vidiš, kuća bi mi baš i odgovarala». I ode Z. u novoj bijeloj bluzi sa volanima: bluza ju je progutala, jer je u njoj ranije hodala krupnija žena.
5. 8. 93. Prolaze dvije komšinice. Z. glasno hvali muža kojeg je najprije otjerala u alkohol a poslije u grob.
25. 8. 93. Ljubica je uz D. S. bila drugi potpisnik za Z. stvari, koje je ova pokrala iz komšijskih stanova i sad ih namjerava odvesti u svoje selo. A stvari ima toliko da ne bi mogle stati u navjeći šleper. Z. je staricu primorala da joj potpiše te papire. Ona je to iz straha učinila, a kao nagradu je dobila od Z. kantu ćumura.
26. 9.93. Mladen iz susjedne zgrade je rekao Z. da joj neće kamionom voziti pokradene stvari. To je čula J. A prenijela nam Lj. Koja je, opet, to čula od D.
Jurišićeva Škola stradanja vrvi detaljima od kojih nekad mozak staje, a svi skupa zrcale jedan svijet sulud ne zato što ga takvim čini rat već zato što se radi o ludilu koje se ratom prirodno izražava. Takva je, na primjer, priča komšije Ivice kako su ga na ulici četnici pitali kako se zove. «Aha, znači, ti si Hrvat. Dođi ovamo. Otvorili su prozor u prizemlju prema Miljacki, popeli me na peć, i okrenuli prema ekonomskoj školi. Njih dvojica sjede sa snajperima okrenuti u istom pravcu. Ja sam im bio mamac za snajperistu. Onaj s one strane trebao je ustrijeliti mene, a oni njega». Takav je i pasus o Beogradskoj, «po zlu čuvenoj» ulici: »Priča se da tamo još odvode imućnije ljude, ubijaju ih i useljavaju u njihove kuće. Kad je jedna grupa tih razbijača prolazila, jedna žena zvana Crnogorka viče četnicima: 'Nemojte mi dirati komšiju', a u isto vrijeme žustro prstom pokazuje na njegov stan». Ipak, najneizbrisivija je ona «iskopana raka» «na putu za pijacu» koja danima « tu stoji, razjapljena poput aždaje», pa «ljudi okrenu glavu kad prolaze», ubrzo «ta raka postaje mora» i svi «očekuju da ta raka uzme danak i da se zatrpa». U Jurišićevu tekstu, ova raka je postala jedna od žižnih metafora, čega autor nije morao biti svjestan. Čak je možda i bolje ako nije.

BOŽJI ČOVJEK 

    Sve češće, na ulici, srećem pokojnike. U posljednje vrijeme najviše su me rastužili Dubravko Brigić i moj kum Sekula Banović. A juče sam sreo Iliju Ladina i uopšte nisam bio tužan, ko da je prividno umro; potom sam u kompjuteru potražio tekst “Ladinova čarobna lampa”, gdje sam, kad je Ilija umro, to i rekao. Tekst sam pročitao na Tv, ali ga, više ne znam zašto, u novinama nisam objavio –  možda je Ilija iskrsnuo, ili uskrsnuo, da me na taj propust opomene?! 
IlijaLadinjebio, prijesvega, božjičovjek. Izmoguglagledano, tojevjerovatnonajvišeštomogudakažemoljudskomstvoru. AliIlijajebiobožjičovjekizasvojuknjiževnuokolinu, štojeprvenstvenoznačilodagakolege po peru doživljavaju uglavnom kaoautsajdera.
On to, istini za volju, i jest bio: nagrade i počasti bile su rezervisane za druge, ne za Iliju koji, na žalost, ne bješe reprezentativan. Nije bio za pokazivanje. Zaista se neuglednim Ilijom nisi mogao dičiti. Zato je bio prepušten sebi. Na sreću. Na njegovu veliku ljudsku i pjesničku sreću. 
IIliijinnačinpisanjabioautsajderski: njegovastazavodilajeizvansvihmodaivećinijeličilanastramputicu. Tajaustajder, ostavljensamsebi, izrastaojeujednogodnajboljihbosanskohercegovačkihpjesnikanašegvremena. On, odkogagotovonikonijeočekivaoništa, uspiojedanađesvojučarobnulampu.
Ladinovačarobnalampaosobitojesnažnosvijetlila za vrijme opsade Sarajeva.  Kadčitamnjegovedvijeratneknjigepjesama: GospodinMoiMuzamaseispričavam”,  nemoguseoteti dojmu daje, zatetriipogodine, Ilija biomnogovišepjesniknegobilokoodnas. Jerjenaratreagovaoisključivokaoljudskistvor. Uonomštojepjevaooratu, Ilija nijebio ni Hrvatninehrvat, ni katolikninekatolik, niBosanacninebosanac, ni Sarajlijaninesarajlija, nego  živoljudskobićekojeseboridaostaneživoiljudsko, uprkossvemu.
Moždabi sav Ilijamogaodastaneutedvijeriječi: uprkossvemu”. Kaodajeovajsvijet, ovakavkakavjest, bioopakozavjerenprotivsvegaštojeIlijabioikaopisacikaočovjek, a eto, ipakjeuspiodarealizujesvojuljudskuipjesničkusuštinu.
       Jer, otkad ga znam, jednako su mi bilidragocjeniiživiIlijakogasrećemnaulici, inapisaniIlijaiznjegovihstihova. Ionoštosam od njega čuouživo, ionoštojepisao, zvučalomijekaoistavrstapoezije. Ladinnije samo praviočarobnesvjetiljkeodriječi, nego je i sambiosvjetiljka. Pa misenjegovasmrtčinipomaloprividnom: onošto je bilo najboljeunjemuostalo je međukoricamanjegovihknjigaiunašempamćenju. Podzemlju je legla njegovapraznaljuska. A kad primi njegovu dušu, Bog će se vlastitim gledaljkama moći uvjeriti da je čista kao u dan kad ju je poslao na zemlju.
Naknadna bilješka: Dva krasna ratna stiha, usmena, dakako, kojima me Ilija obdario u jednom slučajnom susretu na ulici, uključio sam u svoju knjigu “Poljska konjica”: « Sve nas je ovo iznenadilo,  ne samo kao takvo, već kao i toliko”! Ovo je kazao, razumije se, žmureći. Najljepše Ilijine rečenice koje pamtim bile su smišljene “iza spuštenijeh trepavica”, kako bi rekao Kranjčević. Njemu je, očito, vidljivi svijet smetao da misli. Ometao ga je da bude posve svoj dok misli. Zato je sklapanjem kapaka tu smetnju otklanjao. Koliko sam se puta, dok slušam žmurećeg Iliju, sjetio Njegoševog stiha: «pogled smeta misli i jeziku!” Ilija se žmurenjem isključivao iz svijeta koji mu je smetao da čuje ono što mu savjetuje nutrina. U stalnom osluškivanju vlastite nutrine, koja mu je svagda davala dobre savjete, protekli su njegovi zemaljski dani.  

 

NA VIJEST DA JE UMRO RAJKO ĐURICA

         Ode moj pretihi drug Rajko s ovog svijeta koji Jehova nije sazdao već ishraknuo, ali se to krije. A i šta će on u ovoj vukorepini gdje smo se obojica siti nagledali kako u čoporima ližu oltare oni koji su služenje svom narodu shvatili kao permanentnu izdaju Hrista, i gdje se Savaot najradije oglašava u vidu tačnog hica u nevinog. Šta će ovdje kad znam, kao da gledam, da će  ovog božjeg čovjeka na onom svijetu dočekati raširenih ruku sav diplomatski kor anđela zadnjeg modela, aerodinamičnijeg od svih prethodnih. Jesam ateista, ali kad bih gledao ljude u koje spada Rajko, često bih pomislio: ako Bog ne bi postojao, bila bi to najveća od svih njegovih gadosti!
A sad,  dok mislim o Rajku, ne vjerujem da bi Bog baš toliko nisko pao da ga nema: mora ga biti, kako bi Rajka tamo sačekala njegova žena Ljiljana koju je '92. pojela sarajevska mračina: izašla je iz kuće i više se nikad nije vratila, niti se išta doznalo o njenoj sudbini. Sad Rajko i Ljilja, mokre kose i  bosih nogu, gacaju nekom od edenskih bara, onih iz našeg djetinjstva, onih do blaženstva mlakih, koje se stvore  iza julske kiše. Ode Rajko, ali će u meni ostati, dok me ima, njegova ljudska tišina, slična onoj tišini koja bi nastala, da li u meni, da li za našim stolom, kad Darinka poljubi vaskrsnu pogaču prije no što je prelomi.
Dobri, dobri Rajko. Bila je to dobrota do poezije, kako je neko rekao o Janku Veselinoviću.I Rajkove odlične pjesme  hranile su se ponajprije njegovom dobrotom. Samotni, samotni Rajko. Kraj njegova života je kraj samštine. Nagrada Društva pisaca došla je prekasno, mada je mene obradovala, čak sam Faizu Softiću rekao: draže mi je što je dopala Rajku no da je dopala Marku.
U mladosti, Rajko je bio dio našeg povelikog književnog jata, i bio prepun snage, nimalo sirove, nego nekud otmjene, i beskrajnoga zdravlja. Na oboje su letjele žene. A pred smrt, moj drug, moj ispisnik, postao je moj stric. Da si mu na glavu metnuo crnogorsku kapu, bio bi stopostotni moj striko Radomir. Ne samo likom, već i dušom: ista Radomirova  blagost, isti osmijeh koji se snebiva da bude slobodno i do kraja osmijeh. Nekad izrazito muževna glava prometnula se  u glavu seoskog sveca. Što mi je, ne znam zbog čega,  prizivalo u sjećanje Andrićeve riječi o ubijenom Mehmed-paši: više je ličio na “premlaćenog seljaka iz Sokolovića“ nego na moćnika koji je “do maločas upravljao turskom carevinom“.
Gotovo da nemam šta zapisati iz naše mladosti: studentski dani su mi se istrli kao da su bili nažvrljani kredom po tabli. Sjećam se da smo obojica basnoslovnu ljepotu rasvale japanske trešnje pred pozorištem doživljavali gotovo kao udarac bičem. Pamtim da smo šetali da kužimo Sarajke, i da njega Sarajke skrivećki kuže, i da ih puštamo nek idu svojim putem. Napravio sam za Izraz prikaz Mukinje, njegove prve knjige pjesama, darovito pisanih, ali sve mi se izbrisalo, a kako neće kad je to bilo prije 37 godina. Od svega su ostala dva njegova stiha: “tek za probu si ispaljeno zrno / i nikad nisi pogodio cilj“,  i jedna slika koju pamtim kao sliku, ali u jezičku formulaciju više nisam siguran:  svaka se svijest (ili savjest?) sakrila u svoju rupu od granate! Danas, nakon svih preživljenih kuršuma i projektila u Sarajevu, gotovo sam zapanjen što sam iz te knjige upamtio baš metak i granatu! I sjećam se da je jednom kod sebilja, zagledan u baščaršijske golubove, kazao: “Volim posmatrati identifikovane leteće objekte!” I što li ga se najčešće sjećam na Baščaršiji? Mora da je u mladosti tamo stanovao.
Evo i jedna izaratna scena sa ulice. Događalo mi se, ihihi koliko puta, da mi pokrivena žena ne pruži ruku, ali se nikad nisam ljutio na nju već na sebe, na blećka koja gleda Havinu šći a ne vidi da je pokrivena. A kad jedna  Đurici nije pružila ruku, bio sam na nju ljut ko puška. Znali smo je obojica iz mladosti:  bila je “široke ruke“ i s očima plavim kao Dunav kod Novoga Sada. Pokrila se, velim Rajku, i sad bi ti rekao da je niko nikad nije pomazio po onom organu kojim je žena najbliža prirodi.
Ode Rajko a  Marko ostade da, prividno normalan, u prividno normalnom svijetu, s prividno normalnim ljudima, vodi prividno normalne bitke. Tješi pomisao da neće još dugo. Sad Rajko u raju kroz prozor gleda bijeli valcer januarske mećave iz zavičaja, njegovog i mog, mada je on rođen u Grahovu a ja u Papama. Jer nama obojici, u plavkastom moru djedove raži, koje se  u vrijeme opsade grada  sjetio i krasno je opjevao, talasala se  cijela Odiseja. Obojica smo, u djetinjstvu, s prozora rodne potleušice mogli vidjeti sav svijet.
Bilo bio bolje da sam, umjesto ovog zapisa, o Rajku sročio pjesmu. Jednom ću je i napraviti. Akobogda. U današnjoj BiH, klerikaliziranoj do peta, golema većina ljudi veli akobogda povodom svega i svačesa, a ja tu poštapalicu upotrebljavam samo kad govorim o onom što sam nauman napisati, jer dar i jest od Boga. Evo da, na kraju, bar počnem pjesmu o Rajku: “Sveden na starca ukraj pepelišta, / al s osmijehom u kojemu piše: / čitav je svijet njegov kada više / božji rob nema da izgubi ništa“. Nek je laka zemlja mom druškanu, ona kojom je pred smrt gazio tiše od gotovo sviju meni znanih sinova Adamovih.