Marko Vešović

„Milišićevi putopisi i
dvije priče o Drini“

         

O autoru:
Marko Vešović je porijeklom iz Crne Gore (Pape), a od 1963. živi u Sarajevu, gdje je završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu i gdje i danas radi kao docent. Pjesnik je, esejist i prevodilac, autor brojnih knjiga poezije i eseja, prevođen na mnoge evropske jezike.

MILIŠIĆEVI PUTOPISI I DVIJE PRICE O DRINI

MILIŠIĆEVI PUTOPISI

          Čarobno – u tu riječ koja se, znam dobro, već pozadugo ne upotrebljava kod prosuđivanja knjiga, stane ponajviše od doživljaja kakav se konačno staložio u meni kad sam dočitao Milišićeve putopise. Čarobno – to je skraćenica za raznovrsne učinke  književnih postupaka kojima ovaj pjesnik u svojoj putopisnoj prozi vlada suvereno kao u svojim najboljim pjesmama. Ovaj zapis i nema drugih nakana do da razloži smislove što ih taj pridjev, u Milišićevu slučaju, podrazumijeva i nagovještava.
Rekoh – smislove. To je druga od riječi koje pogađaju u samu srčiku ovih  proza. Milišić je vrstan i strastan kušač smislova što ih pruža mediteranski krajolik i njime zaokvireni dokazi povijesnog trajanja čovjekovog. Ti smislovi se, ovdje, ne dokučuju samo umom, ne prizivaju samo maštom, nego se lakomo materiji otimaju sa svih petoro čula istodobno: osjeća ih se na jeziku, pipa ih se jagodicama prstiju, udiše ih se sa morskim i primorskim mirisima. Milišić u svojoj putopisnoj prozi stvara čitave male rituale degustacije tih smislova, u svrhu njhovog koliko kristalizovanja, toliko i posvećivanja.  Milišić je putnik koji sluti kako ti smislovi napreduju u stvarima, čak se unaprijed sladi i onim smislovima koji još nisu,  koji mu “tek predstoje”! 
Ovi nas putopisi, osim posljednjeg, posvećenog Njujorku, vode po jadranskim ostrvima, kroz pjesnikov zavičaj, poznat mu do u kost. Pjesnik je tu da s nama podijeli svoj zavičaj, podijeli smislove kojima ovi krajolici uspijevaju da trgnu iz dijemeža čula , da ukrijepe maštu, da omađijaju um. I,dijeleći s nama svoj zavičaj, da pred našim očima raskrije jedno od možda ponajvećih čuda: kako se smisao poznatog zapravo nikad ne može iscrpsti do dna i do kraja. Jer ovdje poznato nikad ne rađa naviku, koja nam otima svijet iz šaka, nego se preko poznatoga slazi sve dublje u sebe, sve temeljitije se zaviruje u sopstvenu dušu, sve snažnije se obasjavaju korijeni vlastitoga bića. Ili bi možda bilo tačnije reći: korijeni sopstvenog doživljaja svijeta. Žurim, sa nestrpljenjem, da što prije posegnem za primjerom. Posve nasumce otvaram knjigu. I evo:

U zvonarama kao što je ova tlocrt otoka pretvara se u glazbenu partituru. I sve se skladno glase svojim tonom jer one vazda misle i o brdima iza sebe koliko i o trgu pod sobom. Tuda, kao uvijek u 7, spora grupica žena u razgovoru. Odozgor,  vidim njihove u tamne veste zakopčane prilike. One su ugrebene u tu bijelu plohu; to je intarzija.

           Milišićeva putopisna proza sve je prije negoli raspričana i raspisana.Jezgrovitost kazivanja i značenjska gustina često je čine ravnom onome najboljem što je stvorio u stihu. Ovaj odlomak saopštava puno, a nagovještava još više, čime smo prisiljeni da u svojoj mašti saradnički dopisujemo ono što je pjesnik namjerno ispustio. Prećutao. Te zvonare, posijane po ostrvu, omogućavaju nam da sluhom obuhvatimo njegovu cjelinu, da uhom vidimo tlocrt ostrva – oblik črvstoga kopna rastočio se u muziku, vinuo se do čiste sprirtualnosti. A njihova zvonjava sliva u sklad, jer u oblikovanju glasa sa svakog od tih zvonika  učestvuje i okruženje: okolna brda i trg na kojem se zvonik diže predstavljaju neku vrstu akustičke “dvorane” koja  toj zvonjavi pomaže da bude – muzuika. I očigledno je da na ta brda i taj trg ne “misle”zvonare, nego su mislili njihovi tvorci kad su ih tu smjestili, i ova metonimija, koliko god uklanja neimara iz prizora, toliko čini opipljivom njegovu zamisao. Potom utisci sluha bivaju smijenjeni utiscima vida: pjesnikov pogled “odozgor” pretvara krišku ostrvske svakodnevice u prizor napravljen rukom likovnog umjetnika.. Taj dvostruki slikovni udar, ili, bolje rečeno, taj dvodjelni a ipak jedinstveni potez mašte od “muzičke partiture” do “intarzije” – potez koji zbilju rastvara u duhovne odsjaje – zapravo sadrži ključni postupak kojim se kod Milišića, u stihu koliko i u prozi, smisao otkriva ili  pravi: kultura je, da tako kažemo, prizma koja u dugine boje razlaže bijelu svjetlost stvarnosti.U ovoj knjizi se nebrojeno puta, i sa uvijek novim poletom, zapodijeva velika lirska igra  između sastojaka krajolika i uopšte elementarija prirode, na jednoj, i ljudskih likova, tvorevina, kretnji, riječi na drugoj strani. To, kako se kultura pretače u oblike prirode i kako se oblici prirode dižu na razinu kulturnih slika i sanjarija – toj priči u ovoj knjizi prosto kao da nema kraja: ovaj pjesnik, jednostavno, ne može da se zamori ulogom posrednika između dva svijeta, ulogom poklisara koji prenosi vijesti između dvije oprečne stvarnosti: jedne, od Boga dane, i druge, ljudskim rukama sazdane. Ponovo nasumce otvaram Milišićeve Putopise

Zar one gomile kamena po Visu, kamena raskrčenog da bi se sadili vinogradi zar nisu spomenik kulture!? Svaki pojedini od tih kamenova  pomakla je u jednom trenutku ljudska ruka; zato mi se te gomile čine spomenikom plemenitoj kretnji ljudskog tijela kojom se oslobađa još jedna stopa zemlje.

           Lako li, spontano li, prirodno li se u Milišićevim putopisima svaka stvarčica, pa i običan kamen, pretvara u “spomenik kulture”! To jest, u nešto puno uspavanog smisla na čijem buđenju izvrsno sarađuje pjesnikova mašta sa čulima i umom. Milišić posjeduje krajnje istančane prijemnike za podatke iz prirode, ali njegovo osjećanje svijeta je prevashodno gradsko, što znači da  tvorevine koje je stvorila ljudska ruka doživljava kao prvobitne modele smisla, tačnije, da  se postupkom preslikavanja svekolikih činjenica svijeta na fon kulture služi kao prečicom koja vodi do smisla, do njegovog otkrovenja ili uobličenja, svejedno. U navedenom odlomku, pjesnik se, naoko, samo zamišljeno pita i odgovara, ali bez njegove sposobnosti da činom mašte unose život tamo gdje ga više nema, – da prošlo preseli u sadašnji tren, – ne bi bilo ni njegovog meditativnog zastanka pred tim gomilama kamenja. Koje, izložene dejstvu tog sjedinjenog mišljenja i zamišljanja, otkrivaju svoju natopljenost ljudskim. Stoga Milišić i može da, recimo, u svakodnevnom poslu, uvijek ponavljanom u vlas jednako, kakav obavljaju svetioničari na ostrvu, prozre prikriveni duh bogoslužja: “Raspored njihove službe,njihovih dežurstava, paljenje toga svjetla, raspored je misa.”. Te, ako su njihovi poslovi – držanje mise, onda je svjetionik pretvara u metaforu ljudske vjere, a Bog bi bio svjetlo koje je tu da ohrabri u mraku i pomogne da se među pogibeljima “nađemo i snađemo,” andrićevski rečeno. Drugi put, opisujući recimo mljetsku vršu koja “otvara svoj tajanstveni unutarnji prostor kao novije Džamonjineskulpture”, Milišić nastavlja sa variranjem svoga najomiljnijeg pjesničkoga postupka: u njegovim književnim slikama traje dugogodišnji dijalog prirode i umjetnosti, došaptavanje između nevine, prijesne, ljudskim stilizacijama neoskrvnute tvari u prirodi i oblika u kojima je umjetnost uspjela da, uobličavanjem smisla, suzbije ili bar ukroti ravnodušnost prirode spram čovjekovog prisustva u njoj. Ovaj postupak, u Milišićevim putopisima, vrhuni u onom trenu kad pjesnik u običnom mljetskom kamenu otkrije djelo kojem su spojene klasična i moderna vajarska poetika:

Ovaj put, nenadano, dolazi utjeha; gdje se jezerska staza zasvođena borikom odvaja prema Pomeni, izdvajamo jedan divno uglačan, običan kamen: kakva prekrasna moderna kiparska varijacija Miloske Venere. Sve poznato iz te antikne skulpture uključeno je u ovaj torzo, ali sa jednim modernim grčem, sa jednim dodatnim autentičnim krikom. Nepostojeći umjetnik se čak poigrao sa odsustvom ruku kao sa posebice datim kvalitetom. Kakva zanatska preciznost u izradbi podignutog ramena!

          Ovo je istodobno i komadić eseja i izvorna poetska sanjarija u kojoj je riječju krik nagoviješteno da ovaj pjesnik, dok pravi književne slike i prizore, gotovo nikad ne ostaje na razini jednoga čula: Mljetsku Veneru ne samo da savršeno vidimo nego je pomalo i čujemo. Milišićeva je specijalnost miješanje čulnih registara, ili maštensko stapanje odlomaka iz različitih stvarnosti: “Iz ogromnih nebeskih zvučnika divlja grmljava, kao da se u nebesima nad Kvarnerom isprobava razglas za mitingTitana”.Priroda, mitologija i politika su se presjekle u običnoj govornoj metafori iz gradske stvarnosti (“grmljava zvučnika”) i dobili smo lirski humor koji, u srazu uličnog i olimpijskog, stvara bogatu auru nagoviještenih smislova, jer priča o Titanima i jest opis prvog pokušaja političkoga puča na nebesima, kao što su savremeni ulični mitinzi skaska o kržljaju prometejskog poriva u čovjeku.
U Milišićevim Putopisima stalno je na djelu  čovjek kojem nikada nije dosta jezika, njegovih preliva, njegove nagovještajne čari, njegove tvoračke sile. Uzmimo tek jedan primjer: kad govori o svjetlu “koje nas zasipa bljuskovima”,pjesnik se, naizgled, želi tek malo poigrati jezikom, ali ovakva mjesta u njegovoj knjizi zapravo su namijenjena vrhunskim jezičkim sladokuscima: u  kovanici bljusak, nastaloj preklapanjem riječi bljesak i pljusak, pjesnik kuša materijalizirati svjetlost, koju treba da je osjetimo i okom i kožom! Ovakve jezičke (naoko ) sitnice svjedoče o važnom razlogu pjesnikovih putovanja Mediteranom i pažljivog bilježenja doživljaja sa tih putovanja: biti maksimalno budan! Dodir sa raznovrsnim oblicima zavičajnog svijeta udvostručuje i utrostručuje njegovu spoznajnu sposobnost, proširuje moć uobrazilje, profinjuje njegove čulne prijemnike, izoštrava mu sluh za jezik, za svjetlucanje smislenih preliva u riječima. Zbog toga Milišić ne može da ne zapazi kapljicu poezije čak ni u jeziku Pomorske enciklopedije: “Sviđa mi se, veli, “izraz: motriočevo oko s druge strane mora”.Naravno da mu se sviđa, jer u njemu čuje odjek vlastitih sanjarija o umjetničkom poliperspektivizmu: traženje jezičkih sredstava kojima će se umnožiti broj uglova gledanja – postupak je koji obilježava, nekad čak i zasićuje, književno najuzbudljivije snimke stvarnosti u ovim putopisima. Milišić obilazi otoke ne na posljednjem mjestu  zato da bi osluškivao živi jezik i podjednako uživao i u muzici i u smislu lokalnih riječi: “i to mlaja je tako mekano i pitko kao riblje mlijeko!” A kad čuje riječ “njeki”, to čini “da zagnjuri(m) ravno u neke drage retke dubrovačke literature od prije četiri stoljeća”. Jeste, Milišić je svagda, pa i u svojim putopisima, u riječima osluškivao dubine, svejedno radi li se o dubinama književne predaje, ili dubinama morskim koje su pune “ribljeg mlijeka”.Milišić bilježi dijaloge ostrvljana, u kojima kao da je sve dugim burama očišćeno do kostiju,  svedeno na nerazorive smislove, “spremljeno za vječnost”, ili pojedine poslovične iskaze, zatvorene u se kao obluci koje je milenijama glačalo more. Bilježiće i pučka vjerovanja zadahnuta poezijom ( “najbolje se prave muška djeca kad je mjesec pun”), ili legende, bajke i skaske u kojima oćutite prizvuk i priokus ostrvljanske metafizike, fijuk udice zabačene u onostrano, kakvo je, na primjer, i kazivanje o đavolu , preodjevenom u Njemca, koji je iz brojnih seljakovih buradi “usrkao dušu vina i odnio je sa sobom u litarskoj boci tamo negdje u Njemačku”. Stoga Milišićev putopis ostavlja dojam velikog bogatstva zbijenog na malom prostoru: grozd metafora smjenjuje esejistički komenatar, mala pripovijest nadovezuje se na podatak nađen u stručnim knjigama, elementi prirode se produže u nutarnjim prizorima iz sjećanja ili iz sna, izoštren opis se preobrazi u poetsku meditaciju, citat iz tuđe pjesme odjednom se sudari sa ostrvskim svakodnevljem…Milišić je, zapravo, na svoja putovanja odlazio – po poeziju. Išao da vidi, da oslušne, da prstima opipa, da onjuši, da slutnjama i primislima prožme sve u čemu bi mogla biti sadržana ili probuđena ma i kaplja poetske esencije, ali lakoća sa kojom se ovdje poezija iz svega izlučuje zapravo je varljiva, jer su pojedine rečenice ili slike, slutimo, zaključni plod pjesnikovoga dugoga, možda i cjeloživotnoga, življenja sa tim svijetom. Samo čovjek koji je živio sa suhozidinama, sa kamenjem u njima, mogao je naslutiti unutarnje bogatstvo smisla u tom ponajsvakodnevnijem, ponajobičnijem sastojku primorskog krajolika: ”svakom od tih kamenova proteklo je po nekoliko života na istom mjestu”. Ili kad za šipansko vino kaže:” ja vjerujem da boljega ima, ali mi bolje ne treba”, onda se u tom i takvim iskazima otkriva unutarnje poklapanje duše i zavičajnog svijeta, njena savršena udomljenost u poznatom, zatvaranje u njegovu punoću, dosezanje životnog ispunjenja kao i duhovni smiraj u tom ispunjenju, iza čega stoji pjesnikova slutnja da otoci pružaju “zatvoreno iskustvo”, što dakako ne znači i izolaciju, još manje provincijalni prezir spram svega što nije ovdašnje, nego je riječ o doživljaju pune zaokrugljenosti jednoga svijeta u kojoj su subjekt i objekt – jedno, i u tom jednome – čisti spokoj.
A samo u takvom spokoju ima se vremena i volje za lov na nijanse, što će zapravo reći: strpljenja za krajnje tačno registrovanje, svejedno je li to nebeski svijet: “samo za debljinu kore jabuke i mjesec će biti pun”, ili pak obično drvo tu, na dohvatu ruke: “velika raskrivljena murva grana se, prijazna kao zatišje u razgovoru”. Koliko preciznosti ima u pridjevu “raskrivljen” kojim je zapravo nagoviještena cijela prošlost tog stabla, izloženog vjetrovima koji su ga krivili čas na jednu, čas na drugu stranu: raskrivljenost je zapravo iskrivljenost u svim mogućim smjerovima! Ili kad pjesnik opisuje jednu jedinu ljudsku gestu: ”Predaje joj ga (to jest, šešir što ga je vjetar dotičnoj dami oborio s glave, M. V.) sa naklonom dubokim kao zdenac u koji je ona kao dragi kamenčić ispustila svoje Danke,  mi odjednom prozremo da je ova slika sagrađena – unatraške! To jest, da je planula iz njemačkog “Danke” koje je zazvučalo kao pad kamenčića u zdenac, i da je oko toga zvuka, vizualiziranog sa savršenom tačnošću, sagrađen čaroban lirski prizor. Teško je, zapravo, reći, za šta ovaj pjesnik ima više osjetljivosti: za ljudski ili za prirodni podatak. Kao da mu priroda izoštrava oko za ljudsku kretnju, a uho za ljudski glas, i obrnuto: kao da se u ljudskim činjenicama nekad zrcali cijeli okoliš:lice jednog “djevojčuljka” je ovdje viđeno  kao “lijer-lice što nestaje u makiji lica vršnjaka”. Čovjek i priroda, viđeni izjedna, uhvaćeni iscijela, na to nas je odavno navikla Milišićeva poezija, navikla nas je i na neočekivanost pjesničke slike, ali  ne svagda i na toliku tačnost pogleda i osjetljivost za proporcije u svijetu: makija među šumama jeste upravo što i dječački uzrast među ljudima!
Milišić je i prvorazredan majstor u upotrebi citata: nekad se izvrsno igra s njima, nekad im poklanja dublju pjesničku i ljudsku vjeru , a redovno ih smješta u okvir koji im snagu podvostručava, jer je sačuvan i njihov prvotni, i dopisan im posve nov smisao, skroz milišićevski. I u odbiru fakata, bilo iz svakodnevlja ili iz povijesti, Milišić je koliko sladokusac toliko i nepogrešivi procjenitelj njihove unutarnje težine, svejedno radi li se o grafitu “Uvijek ćemo biti vjerni potrošači”, ili o latinskom natpisu nad ulazom u zahod na Trdalju:”Zašto se uznosiš ako se poznaješ”, ili o vajkanju onog “direktora-proletera” zbog masovnog odlaska žitelja sa ostrva:”Znate, mi smo najviše uznapredovali s grobljem! Dva puta smo ga širili!”- u svim takvim slučajevima osjetimo bljeskove humora, ironijska ozarenja, majstorstvo sa kojim je ljudski podatak doveden do krajnje rječitosti: Milišićev putopis pred nama  raskriva književni svijet bogat slojevima,  svejedno jesu li to slojevi bića ili smisla, slojevi zagonetki ili njihovih rasvjetljenja, jer pjesnikovo oko, čak i kad u mimoletu hvata pojavu, stvar ili biće, ne može a da u njima ne nasluti slojeve, baš kao u onoj ljudskoj figuri (sa obale) u kojoj  se zapravo ogleda povijest poslijeratne civilizacije na prostoru bivše Jugoslavije: “Rivom teku njegove ruralne kretnje na koje je nakalemljeno dostojanstvo službenika”
Ukratko, Milišićevi putopisi su sročeni rukom vrhunskog majstora za jezik i rođenog pjesnika koji je jednako prefinjen  motrilac i prirode i čovjeka njome uokvirenog.

 

DVIJE PRIČE O DRINI

Markovićeva Drina

             U priči Marka Markovića “Osveta na Drini”, splavar Meša vozi beg-efendiju koji mu je, zahvaljujući  svom bogatstvu, oteo djevojku Zejnu. Priča ima socijalnu boju, što ne čudi kad znamo da je Marković pripadao poznatoj Grupi sarajevskih književnika, i Jovan Kršić je u pravu kad kaže da “nenametljivo socijalno osjećanje struji iz svakog retka” knjige “Kriva Drina”. U ovoj priči, socijalno je pozadina na kojoj oštrije iscrtava dramski sukob: “Meša je postao beg-efendijinim neprijateljem još odmalena, još od svoje četrnaeste godine, odonda, otkako spozna težinu rada za vlasnike pilana i šuma”. A kad ga beg-afendija, u svađi na splavu,  nazove “krmak splavarski”, Mešin gnjev, nesumnjivo, ima i socijalnu boju, ali pisac njihovu uzajamnu mržnju ne ostavlja isključivo na socijalnoj razini, nego je psihološki i egzistencijalno produbljuje:  “Naučili su oni jedan na drugog – i živeti ne bi mogli odvojeno, iako se mrze” . 
Priča lako i neosjetno izlazi iz okvira socijalne literature, jer je u nju leglo, prvenstveno,  Markovićevo poznavanje čovjeka iz njegovog  rodnog Podrinja. Pisac svoga junaka potretira prvenstveno Drinom i na Drini: Meša je “odrastao na vodi”  i poznavao Drinu “kao što drugi ljudi poznaju svoju kuću, koju Meša nikad nije imao”. I više od toga: “poznavao je  Drinu, njenu ćud, staze i bogaze, bolje no sebe”, rečenica kojoj se, kad okončamo čitanje priče,  iznova vraćamo, jer  nam pomaže da štošta u priči bolje razumijemo: ovaj iskaz, sagledan unutar književne cjeline, pokazuje dubljim  no što se sprva činilo.
Kad bi Meša uvratio u kasabu,”čisto je bivao bolestan”, “ljudi su mu se činili uski i pakosni”, doživljavao ih je kao “zakopane u naselje iz kojeg se nisu nisu micali”, niti su “iz svoje rupe” “ništa dalje ni videli”, a “grizli su se između sebe”. Za uzvrat, kasabalije ga ismijavaju: “Vidi balvanage! A iz koga si ti groblja, beže?” , dok ga djevojke tjeraju ispod svojih pendžera: ” Ajde, ćafire spalavrski”.  Ovo iskusvo sa kasabom pomaže nam da shvatimo Mešino docnije ponašanje u sukobu sa beg-efendijom na splavu.
Doduše, njegov život na vodi nije bio samo spuštanje splavova niz Drinu i tegljenje dereglija uz Drinu, imalo je tu i radosti, ako je suditi, recimo, po onoj “boci s rakijom” koju “odbro začepi i priveže za splav da pliva za njim i hladi se”.
Kad su krenuli splavom niz vodu, jer ga je beg-efendija odabrao kao “najopreznijeg” splavara, Meši se njegov neprijatelj nikad nije učinio “toliko bedan i mrzak, i toliko kriv za sve što je bilo”. Ta formulacija obuhvata, naravno, čitav Mešin život, a ne samo gubitak djevojke koju je volio.  Rječite su i beg-efendijine oči: “samo mu oči, u koje je sve stalo, došle još vlažnije, još sitnije, pa igraju kao na zejtinu”. Riječ “sve” ovdje podrazumijeva i dušu vlasnika tih očiju, i Mešinu dotadašnju sudbinu.  Ali u donošenju Mešine odluke da se razračuna s beg-efendijom, učestvuje i Drina: “Meša pogleda u gazdu, pa u Drinu; seti se Zejne, pa Slapa (gdje će se odigrati završnica sukoba), njegove lepote i opasnosti, onda svoje snage i veštine, pa odlučno prihvati za krmu. Sad će se razračunati”. Ove riječi, koje više nagovješetavaju nego što kazuju, sadrže čitav lanac motivacija za razračun.   
Ali kad Meša, rasrđen riječima “krmak splavarski”, zgrabi i odigne u vazduh  beg-efendiju, ovaj će, već videći sebe “smrskanog u valovima Drine”, kroz suze obećati da će mu dati deset hiljada, čak da će  «pustiti» Zejnu, “pa je ti uzmi”. Meši se zgadi to “kupko od čoveka što vapije za milost odrićući se novca, i Zejne i svega”. Meši će se zgaditi ne samo taj čovjek, već i ono kasabalijsko u njemu, ono usko u tim ljudima, onaj njihov pogled iz rupe svog mjesta i rupe vlastitog bića. I odluči da ga ne ubije. Jer bolje je, veli mu, “da živiš i da kopniš polako, i ti i ona. Tebe nemoćna da sprži njena mladost, ona mlada da vene i svene uza staro drvo”. Čak traži: ”da mi se zakuneš da je nećeš pustiti dokle god živš, pa ti neću ništa”. I beg efendija se kune da neće. “I da joj ne’š ništa ostaviti iza sebe”, dodaje Meša.  Beg-efendija  se opet kune, dižući ruke put neba”.
Uto nailazi onaj opasni Slap, iz koga će splav izići bez bega-efendije.  Meša uspijeva na jedvite jade da  spasi svog neprijatelja,  iskrcava ga na obalu, i kaže: ”Izlazi beg-efendija, i ne zaboravi zakletvu”. “Neću, valahi” “Ne’š je pustiti i ne’š joj ništa ostaviti kad umreš”. “Neću, bilahi”. Na što Meša nastavlja sa plovidbom, uz pjesmu: “Oj, Drino, vodo ladna, oj”.
Ovaj dramski obrt u pričio djeluje pomjereno, ali samo naizgled. Prvo, sjetimo se piščeve tvrdnje o mržnji koja ih povezuje, i bez koje ne bi mogli njih dvojica živjeti. Kao da je ta tvrdnja dublje ovjerena neočekivanim završetkom priče: Meši je beg-efendija potreban živ.
Ali potreban mu je živ i kao kazna za Zejnu. U metafori starog drveta uz koje će svenuti Zejna, s jedne strane,  živi narodna mdurost: Zjenu su odvraćali od te udaje, govorili joj kako je beg-efendija ”sveo kao suvo drvo” uz koje «neće vidjeti nikakve sreće”, na što “kažu da je rekla” Zejna: ”umrijeće on, pa ću ja sebi naći i mlađeg i ljepšeg”.  No metafora suvog drveta, s druge strane, priziva narodnu poeziju koja je krcata djevojačkih jadikovki nasilu privezanih uz staro drvo. U narodnoj lirici te jadikovke govore o  žrtvama patrijarhalnog morala,  o djevojkama unesrećenim tim moralom. Ovdje, riječ je gorčini momka odbačenog zbog stračeva bogatstva,  i kazni koju je Meša priredio nevjernici. To jest, Mešino osjećanje za dublju životnu pravdu hranjeno je i starinskom osjećajnošću kakvu je upamtila usmena lirika.
No u ishodu dramskog sukoba u ovoj priči pokazala se dublje istinitom i piščeva tvrdnja da Meša poznaje bolje Drinu no sebe. Njegovo  biće je dublje od Drine. Na splavu, u sukobu sa begom, u sebi otkrio je u svojoj nutrini jednog sebe za kojeg nismo slutili da postoji.  Jer nije slučajno što pisac insitira na Mešinim drinskim vidicima: ovaj “večiti putnik, menjao je vidike, udisao čist vazduh i bio slobodan”, a izjutra, pred izlazak sunca, dok plovi niz Drinu,”upija u se vidike kao da ih prvi put gleda i opija se njima”, dok se njegovo osjećanje, izazvano tim vidicima, izražava pjesmom “Oj, Drino, vodo ladna, oj”.
Jedna takva promjena Mešinog vidika, unutranjeg, dakako, opisana je upravo u ovoj priči. Meša kreće u splavarenje s čvrstom namjerom da ubije, ili da u Drinu baci beg-efendiju koji ne zna plivati, potom će razbiti splav i sve predstaviti kao nesrećan slučaj: splav se razbio na opasnom slapu, a on se “jedva plivanjem spasao”. Ali, u dramskom obrtu,  pretegao je u njemu, da tako kažemo,  splavarski pogled na život. Pogled slobodnog čovjeka koji je često “menjao vidike” i bio suprotnost onim “uskim”, svojstvenim kasabalija koji “iz svoje rupe” nisu ništa dalje videli”. Pogled čovjeka koji se digao nad svojom mržnjom. U ovoj priči kao da se otkrila jedna od okuka «krive Drine» u njenom čovjeku, okuka sa kojih puca neočekivan moralni vidik iz kog iščitavamo, između ostalog, i vječnu nepredvidljivost ljudskog bića, njegovih postupaka.
Priča je poentirana Mešinom pjesmom:”Oj, Drino, vodo ladna, oj”, i taj stih metaforički zapravo i objašnjava dublji i skrovitiji smisao onog što se pred našim očima odigralo. U prvo dijelu priče, Meša pjeva tu pjesmu, a odjek mu se vraća, “kao da ga neko hoće da natpeva”.   I u posljednjoj rečenici pjesme, Meša pjeva, a “obale su mu radosno odgovarale: ou- ou – u - o-o-oo”. U ovim vokalima  slivaju se ljudski jezik i glasovi prirode, baš onako kao što se Meša iznova sav sliva sa svojom Drinom i njenim obalama.

Samokovlijina Drina

                  Samokovlijina priča “Drina” zamišljena je kao zapis neimenovanog bjegunca u prirodu koji je uvjeren da  “ljudi su iskvareni, svi, bez izuzetka, svi, jesu li se samo udaljili do prirode”.  Kad mu se počelo pričinjati da se «ogubo u gradu», pohrlio je, s namjerom da se “liječi(m) suncem i vodom”,  u susret svome snu o ponovnom rođenju:  “Zavući se u kolibu od hrastova granja koje će šuštati na vjetru, a mirisati sušeći se na suncu i izmiliti rođen još jedamput, ne da zaplačeš, nego da ti se prvi put nasmije ljudsko lice!” Čije lice? Ne znamo tačno. Jer to može biti  i njegovo vlastito lice koje se, nakon ponovnog rođenja, smije umjesto da plače, ali liječenje prirodom od grada moglo bi značiti i povratak nasmijanom licu drugih, pokušaj da od sunca i Drine nauči gledati čovjeka drukčije, istinitije. 
Taj bjegunac susreće  Klindža brižnog zbog suše od koje bi se njegova Drina opet mogla razboljeti.  U svijesti i kazivanju Klindža kao glavnog junaka priče Drina živi prelomljena  u mnoštvu sličica koji su i naturalistički reske i lirski obojene a slažu se, kao kamenići, u  bogat mozaik čiji konačni smisao ponajprije u dubokom poistovjećenju jednog ljudskog  bića s rijekom, s njenom životodavnom snagom: “A rodi mu njiva, i kukuruzi mu najbolji, ko da je Posavinu okrao”. Unutar priče kao cjeline, Drina izrasta u metaforu  života, u ime za sumu njegovih mogućnosti kakve se nude i kakve su bile dohvatne jednom čudaku i božjaku: “Sve mi je dala, sve što imam, sve je od nje”. Pošto ovaj siromah i nema ništa posebno, očigledno je riječ je o unutarnjim imanjima, o nevidljivim davanjima. 
Klindžo duboko voli, poznaje i razumije Drinu: “A i voda zove...ma to ne čuje svako. Voda ima svoju pjesmu, ravnu.. ko ćemaneta kad jeknu, onako govori voda... Samo ja znam. Ostario sam na njoj”. U njegovim očima, drinski  bukovi su čas “bjelasasti, pjenušavi, čisti ko duše djevojačke”, čas na tim bukovima Dirna «muče ko bikulja kad se voda», a pačići, u njegovu sluhu, “ pijuču radosni što su na njoj, na Drini, na toj ljepoti”.  Ali u Klindžovim slikama suše živi drukčija Drina koja se prometnula prvo u baru: “Izobličila se sva. Pod vrbama se usmrdjela. Pokrepale joj ribe na tim mjestima, a nakotila se tma žaba i guja. Uhvatila se žabokrečina pa se zeleni kao jed. Zaudara iz daleka”, potom i u rijeku smrti:  “Ribe se smele, prevrnule pameću, ko da si im posuo otrova, trzaju se, izvrnule bjelinu gore”.
Jezgra priče je Klindžovo kazivanje, uokvireno onim  što bezimeni pripovjedač, ili zapisivač,  vidi, čuje, osjeća, razmišlja, i njegovim polubudnim snoviđenjima, obojenim reskim naturalizmom. A vidi u Klindžu sebe, ne samo kad ga zamišlja  kako “trlja se kumom da sapere kaljužu, da zbriše grad i gad sa sebe”, nego i kad na kraju priče, pošto se Klindžo udavi u nadošloj Drini, upućuje sebi pitanje: »Da nisam i ja neko kopile, da i mene potoci kakvi, brda, stijene, vrleti, ne čekaju da mi omađijaju kržljavu dušu?” Jer i njega stijena Mrtvanje, s koje se bacaju samubice, zove iz sna : «hodi... lezi ovdje... ovdje je nebo blizu... ovdje miruje carstvo zemaljsko... hodi...hodi... pogledaj dolje u dubinu...”
Hoću da kažem: priča o Drini je priča o životu i o smrti, o dobru i zlu, Forster bi rekao »dobru sa zlim»  koje život donosi, i koje čovjek u sebi nosi. Stoga  vjerujemo Mitru kad kaže: “dobar je ko da je sama duša” i “da ni mravu nije nažao što učinio”, vjerujemo mu možda i zato što je Klindžo spreman da udavi dječaka u Drini kako bi je izliječio od suše.  Jer tu Drinu je Klindžo u mladosti prstenovao: “bacih joj prvi žut dukat, prvi koji ikad dotle zatvorih u svoju žuljavu šaku”.  Ovo prstenovanje rijeke koje je pretvara u Klindžovu zaručnicu, sugeriše da značenja Samokovlijine priče ne smijemo iščitavati isključivo u realističkoj ravni, nego da u svemu što pripovijeda Klindžo prisutan i odbljesak nečeg mitskog.
Nikad se nije rastajao od Drine; da su ga uzeli u vojsku, kaže, i odvojili ga od nje, svisnuo bi, ali “srećom, dade bog te mi uho otpalo do neke bolje, pa me vratiše svaki put" sa regrutacije. U ovoj naturalističkoj slici ima nesumnjivo i ironije, ali i dublje, besprekoslovne  istine, klindžovske, koja djeluje mitski pomjereno. U njegovoj drinskoj istini, zasnovanoj na snazi vjere, legenda je slivena sa stvarnošću, isto je što i stvarnost.  U Višegradu je čuo proroštvo od Turčina koji je čitao u nekom ćitabu: “da će biti mnogo padanja, da će se vode razlijevati, nositi mal i kuće, u kući gorjeće svijeća, a na krovu pjevaće oroz. I padaće kiša sve dok voda ne izbaći iz sebe leš koji je negdje zapeo o korijenje jednog debla u vodi. Uvijek je tako da se okiša kad se neko utopi prije zalaska sunca, a leš se uglavi negdje i ostane u vodi”. Stoga u njegovu pokušaju da utopi dječaka kako bi izazvao poplavu, sa jedne strane, ogleda se njegovo poistovjećenje sa Drinom: “napio se njenog otrova”, ali to je i čin u kome ma nečeg ritualnog, nečeg od drevnog prinošenja ljudskih žrtava bogovima vode. Današnji Klindžo kaže: “Odrastao sam i omatorio, pa ne vjerujem ko u mladosti, a utopio bih se sam da znam da će se okišati”.  Kad nahrupi nadošla Drina, Klindžo će naći smrt u njenom zagrljaju, smrt u kojoj ima nešto ekstatično, nešto kao sjedinjavanje sa elementom: “ovo je ono što Klindžo veli ‘snaga, snaga’, pade mi na um”, kaže pripovjedač.