Marko Vešović

Nemoj majke zaboravit

         

O piscu:
Marko Vešović je porijeklom iz Crne Gore (Pape), a od 1963. živi u Sarajevu, gdje je završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu i gdje i danas radi kao docent. Pjesnik je, esejist i prevodilac, autor brojnih knjiga poezije i eseja, prevođen na mnoge evropske jezike.

NEMOJ MAJKE ZABORAVIT

     Ponovo sam čitao sam roman Na Drini ćuprija i našao mnoštvo stvari koje ranije nisam primijetio, niti sam ih mogao primijetiti, jer nisam bio ovaj današnji. I snažnije no ikad djelovala je na mene predsmrtna misao Ali-hodže Mutevelića čijim očima, zapravo dušom, gledamo rušenje vezirovog mosta: “Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi ih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti”. I još jednom sam se uvjerio u ono što znam odavno: Andrić je kralj književnosti na mom jeziku. Kao što je Šekspir kralj književnosti na engleskom, Dante kralj književnosti na talijanskom, a Gete kralj književnosti na njemačkom jeziku.
Tu književnost, koju sam studirao na Filozofskom u Sarajevu i na Filološkom u Beogradu, predavao je u gimnaziji i na fakultetu, i čitao je cijeli vijek, znam dobro i ne vjerujem da ima njenog velikog pisca koga nisam čitao. Na primjer, Kaleb. Ako ne računam predratne škole u čijim je programima bio po službenoj dužnosti, kao partizanski pisac, ne sjećam se da ga je u Sarajevu ikad iko usmeno ili pismeno pominjao. A Marko Darinkin zna da je Vjekoslav Kaleb veliki pripovjedač njegovog jezika. Kalebovu priču Gost, koja ide u vrh onog što je u ovoj književnoj vrsti u nas napisano, čitao sam nekoliko puta. Tom i takvom Marku, koji voli i zna književnost na njegovu jeziku, Andrić će njezin kralj ostati do smrti. Šta će biti nakon toga, nisam mnogo radoznao. 
Roman Na Drini ćuprija prvi put sam čitao kao dječak od nepunih deset godina, stoga slobodno mogu reći da nisam razumio ništa. Ali odmah moram dometnuti  da sam razumio sve. Jer djeca sve razumiju. To dijete, opčinjeno svijetom posve mu nepoznatim i istodobno prisutnim tu, u njegovim Papama, plakalo je na stranicama koje prikazuju odvođenje hrišćanih dječaka u Carigrad, ili možda u Jedrene, za adžami-oglan, to jest u janjičare. Danas znam: plač nad knjigama ide u najveće sreće koje sam doživio za 63 godine gostovanja na zemlji.
Ovaj put, te stranice čitao sam, dakako, suvih očiju, baš kao što je Andrićev dječak iz Sokolovića, budući upravljač najmoćnijom carevinom na svijetu, suvih očiju gledao oko sebe dok su ga odvodili. Ali, kad je jedna od onih majki  koje su “pokušavale da razgovetno dozovu svog dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stane u dve reči”, kad je jedna od njih viknula: “Rade, sine, nemoj majke zboravit”, krenule su mi suze. I u životu i u književnosti, najprostije stvari su najdublje. Ne uvijek, razumije se, ali ne ni rijetko. Ima li šta običnije od povika da ne zaboravi majku? I ima li iskaza koji će brže i jače potresti sam korijen našeg bića? 
Bio sam srećan što onaj dečko, do glave ošišan  makaze za ovce, ni nakon 53 godine nije umro u meni, mada su se naše suze razlikovale.  Ja sam plakao zato što su sve majke na svijetu iste. Jer su majke. I sve se one zovu Darinka. A on je plakao zato što su ga od majke odvodili. Njega lično, a ne pravoslavne dječake iz Bosne. Plakao je i zato što su, među majkama tih “ugrabljenih dječaka”, i njegovu Darinku udarcima bičeva odgonili suharije. Mada je odlično znao šta su bičevi, nije znao šta su suharije: tu riječ je, u duhu pučke etimologije, dovodio u vezu sa suh, i nije mnogo ni pogriješio. Potom je zavirio u rječnik turcizama na kraju knjige koji mu je objasnio da su suharije konjanici, pa je zauvijek upamtio i riječ i njeno značenje.
Jer je suharija bio i Mašanaga Radović, jedan od glavešina Zadruzi, koji se nije skidao sa svog dorata, i odzogo mrzio Darinku, udovicu informbirovca, i njezinu djecu. Mrzio nas dahijski bijesno. A jednom je svog dorata nagonio na mog najstarijeg brata, kao Andrićevi suharije na majke dječaka koje su odvodili. To dijete je plakalo ponajviše kao stvorenje izloženo surovosti života koje je kožom znalo šta znači biti na udaru sile od koje nema zaštite. Ukratko: plakalo je nad sobom i nad svojima.
Andrićev Mehmed-paša Sokoli digao je ćupriju da veže “mesto svog porekla sa mestima svog života”. Što me podsjetilo da je Gete, od koga je Andrić naučio mnogo, negdje kazao da je srećan onaj čovjek koji može kraj svoga života povezati sa njegovim početkom. Pa se mislim: od mog ostanka u ratnom  Sarajevu stvarne koristi imao sam jedino ja. Jer je to mom životu omogućilo da ostane iz komada: nisam morao preko predratnog Marka ispisivati kosi krst. A ona prašina, u koju se Darinka pretvorila, ne mora Alijinom janjičaru dovikivati: ”Marko sine, nemoj majke zaboravit”. Jer u njen lik i njeno ime skrio sam sve što je valjalo u svijetu odakle sam, prije 45 godina, zauvijek pobjegao.  Bez toga što je valjalo, neka je i iščezlo, ne bi bilo ni mene. Danas mi  knjiga Smrt je majstor iz Srbije sliči ćupriji kojom sam vezao Pape i Sarajevo. I ljubav za Andrića, kao nešto što seže iz djetinjstva kroz sav moj život, spada u stvari koje mu vezuju početak i kraj. Što znači da će Marko Darinkin, čiji življenje nije valjalo šuplje banke, umrijeti kao srećan čovjek.  

SVIJET JE JEDNINA

MOJ  KOČIĆ

          Petar Kočić spada u moje voljene pisce još od osnovne škole, kad sam, ko zna koliko puta, prečitavao njegovu priču Jablan u kojoj Lujo svog  bika «pazi kao oči u glavi», s njim «užinu polovi« i, čak, «usred groblja smio bi noćiti, kad je Jablan s njime». Od te priče, u kojoj, kako reče Isidora Sekulić, jedno čobanče «meša svoje energije i svoje srce sa srcem životinje», Kočić je postao moj pisac i postajao sve dublje moj kako je raslo moje znanje i o životu i o književnosti. I cijelog života sam, i u govoru i u pisanju, iz Kočića, pogotovo iz njegovog neuporedivog jezika čije čari, za mene, nikad neće da izblijede, u najrazličitim povodima, pozajmljivao prizore, slike, metafore koje su nudile pouzdan duhovni oslonac. Evo jedan primjer.
Iza rata u BiH, Emir Kusturica, najslavniji od svih Miloševićevih pridvorica, nastupajući kao moralni sudac i kao arbitar književnog ukusa, u Ninu je ispljuvao sve Sarajlije kojih se mogao sjetiti a koji su imali sreće da ih promaše Slobine granate. Evo odlomak iz onog što sam mu odgovorio:
«Kusta je prorekao i da ću se ubiti, ne 'iz nasljedne sklonosti ka samoubijstvu' – ovim ga danas spušta Slobi koga je juče ljubio tamo đe je Vožd najdeblji – već zato što 'daktilografkinje bolje pišu od Vešovića'. Razmislio sam da li da budem uvrijeđen ovom tvrdnjom ili ne, i odlučio da budem uvrijeđen, jer Kusta se ponaša austrougarska šikucija iz Kočićevog Jazavca pred sudom: odvodi mi ispred kuće jedinu kravicu od koje živim i sad ću morati sa štapom u prošnju po svijetu, jer drugo ništa, osim pisati, ne umijem. A da je živ Kočićev zemljak Nikolica Koljević, druge bi meni tice pjevale. Taj bi Kusti kazao: «Nemoj tako! Ja sam Markove tekstove analizirao sa studentima VII. i VIII. semestra opšte književnosti da ih podučim šta je dobro pisanje”. Tako bi mu Koljević kazao. Da je živ. Ali nije. Digao ruku na se. Iz nasljedne sklonosti ka samoubojstvu».
Kočića nisam zaboravljao ni kao pjesnik, i opet evo primjera:  moja knjiga Poljska konjica završava se stihovima napisanim nakon što sam preživio infarkt: «Što ga ne pusti / da mirno i besprijekorno / odrobuje svoje  do kraja?», a riječi obilježene kurzivom sadrže malo izmijenjen citat iz proze Tamnovanje  u čijoj poenti Kočić veli da je u crnoj kući u Banjoj Luci «savjesno i besprijekorno robovao». Uz Koćičevu pomoć, ovdje je čovjekovo postojanje i u vlastitom tijelu i u svijetu definisano kao robovanje u «crnoj kući», ali je, čak i kao takvo, žalosno krnje, jer ne može se ni čaša «bespijekornog  robovanja» ispiti do kraja.      
Od početka rata u BiH nisam otvarao Kočića, a kad sam ga ponovo iščitao da napravim ovaj zapis, otkrio sam da je u njegovim knjigama ostalo mnogo više za voljenje nego što sam očekivao. Bojao sam se, naime, da su  granate, koje su nama Sarajlijama, u vidu humanitarnih pošiljki, Srbi odozgo, sa brda, puna 44 mjeseca redovno isporučivali, ubile i mnogo šta u Kočićevu djelu. Mislim: za mene ubile. Što se nije desilo, a kad bolje razmislim, nije se ni moglo desiti: moje dugogodišnje življenje sa Kočićem mogao sam jedino ja ubiti. Drago mi je što nisam: čitao sam ga sa zadovoljstvom često većim negoli prije rata, valjda i zato što se moje životno i čitalačko iskustvo u međuvremenu obogatilo.
I ne samo to. U ratnim tekstovima  sam, ne jedamut, tjerao šegu s kosovskom mitologijom, s punim pokrićem uostalom, jer su ideolozi velikosrpstva upotrebljavali Kosovo kao otrov za izluđivanje svog i uništenje tuđih naroda. A  u Kočićevoj prozi  Sa zbora, naišao sam na stihove o Kosovu koje ne mogu ne navesti. Austrougarska odvodi mladež u soldate i narod se skupio na zbor da ih isprati. Dva momka, nedavno oženjena, zagrljeni pjevaju «žalobitnu pjesmu, kroz koju je odjekivala tuga i neizmjerna žalost za nečim izgubljenim»: «Soldačijo, moja brigo teška, / Oj jeliko, oj goro zelena! / Ostade mi žena k'o djevojka, / Oj jeliko, oj goro zelena!» Potom doznajemo da su mnogi od soldata ostavili kosti u tuđini, a stari Čočorika veli: «Znam te Švabo, ko probijenu aspru u kesi, ali nećeš izvršiti što si nakastio. Držaćemo, k'o Turci, preko zakona po tri žene, a beli nećeš izraditi što si namislio, jer, s božjom voljom i pomoći,  jedan će Srb umirati, a po tri se rađati». Na kraju, opraštaju  sa soldatima, a ona dva mladića  ponovo se zagrle i zapjevaju:

Kad se sunce sa zapada rodi,
O jeliko, oj goro zelena!
Doći ću ti sa Kosova, ljubo,
Oj jeliko, oj goro zelena!  

Ove stihovi su nezaboravni, jer su istinska poezija, a u književnosti ni u čemu što je istinsko, odavno vjerujem, ne može biti zla. U njima se pjeva i iz dubine i odogzo: i duboka, iskonska tuga, i duhovna uzvišenost nad njom, vladanje njom, pomirenost sa usudom koja potiče iz svijesti šta svijet uistinu jeste, i kakvi su njegovi zakoni. Da bi ovi riječi djelovale na vas, uopšte ne morate biti Srbin, ni dijeliti s njima kosovsku mitologiju.
Nakon posljednjeg čitanja Kočića, u njegovu djelu su se izdvojile, čini se definitivno, u zasebnu skupinu, priče Mrguda, Kroz mećavu, Mračajski proto, Kroz maglu  i Istiniti zulum Simeuna đaka kao najdalji dobačaji Kočičevoga talenta. Pogotovo me snažno, mnogo snažnije no nekad, zgrabila Mrguda,  koja mi danas djeluje kao puna mjera Kočićeva književnog majstorstva, stoga treba istinski žaliti što nije nastavio putem koji je nudila ova priča.
Već i njen naslov je znakovit. Pošto su u našem patrijarhalnom svijetu, bez obzira na konfesiju, vladala veoma stroga pravila kućnog reda koji su, razumije se, krojili muškarci, do Kočića su se u prozi na našem jeziku mogli sresti  Mrgudi, za moj ukus i suviše često, ali ne i Mrgude. Žene u tom svijetu, naprosto, nisu imale pravo biti mrgude. I iz njenog imena, dakle, čuje se prijetnja patrijarhalnom redu. Mrguda je kopile koje zna da je kopile, živi sa sviješću da je kopile, i prihvata sebe kao kopile; sama po sebi je, dakle, plod kršenja patrijarhalnog reda, i svojom krvlju, cijelim bićem ne može ne biti protiv toga reda.
Stoga nije slučajno što je ovu priču uključen medaljon o Mrgudinoj majci koja, pred popom, kaže mužu: «Ne krijem, ne šijem, već eto ti otvoreno pred ovom svijetlom bradom kažem: neću te! Šta će mi stara, sakata, sipljiva i čakarasta kljusina'!» Ako bez zastajkivanja pređemo preko pričice o Mrgudinoj majci, u opasnosti smo da previdimo važnu stvar: ovo je, pored ostalog, i  priča o neukrotivom ženskom načelu (imenovanom narodskom metaforom «krv») koje razbija racionalni, to jest muški, «svijetlom bradom» simbolizirani red u patrijarhalnom svijetu. I Mrguda će roditi kopile, i objesiti se zbog toga, što ne znači pobjedu tog reda: Mrguda nije mogla ne biti vjerna sebi, ne biti ono što jest, a odbacujući život platila je što se od nje tražilo.
Kao otvoren izazov tom i takvom redu zvuči neizbrisiva rečenica one Mrgudine komšinice: «Kad je pogledam, lijepo mi dođe  krivo što sam žensko; jest očiju mi». Ta je žena, gledajući Mrgudu, poželjela da je muško, što bi erotskoj želji koju u njoj budi Mrguda dalo pun legitimitet. Otud nije čudo što u ovoj priči ima toliko tjelesnih senzacija: Mrgudino tijelo živi intenzitetom s kakvim živi i Sofkino tijelo u Nečistoj krvi. Doduše, Sofkino tijelo živi na mnogo složeniji način a u Kočićevoj priči život Mrgudinog tijela je uglavnom život njene »kopilske» krvi. Mrguda zapravo nije opisana nego nam je pokazana; kad uđe u vodu da se kupa, pisac uzvikuje: «Pogledajate je, kakva je kršna i naočita!» U ovim riječima, koje zvuče veoma moderno, jer uvlače čitaoca u priču, brišu među što dijeli fikciju i zbilju, sabijena je poetika Mrgude:  riječi u njoj ne prikazuju nego pokazuju i neprestano nas pozivaju na gledanje.
U nezaboravnom Mrgudinom razgovoru sa Mikom pisac nam pokazuje junakinju iznutra, njenu materijaliziranu dušu. Pošto je duša u krvi, Mrguda uzme Mikin nož, «i mahnu po goloj mišici. Krv šiknu, a rana se razvrati. Drhćući, trže rupčić ispod  kićene tkanice, natopi ga vrom krvlju i baci pred Miku. – Evo ti duše!« Nema mnogo stranica, napisanih na našem jeziku, čiji jezik djeluje s ovolikom snagom neposrednosti, ali nas to ne bi smjelo spriječiti da uočimo i ruku finog umjetnika koji je ovo izvajao, jer ovaj prizor temelji se na bukvalizovanoj metafori iz narodnoga govora «dati nekome duše», što je moderan književi postupak. Umjetnička snaga ne prikazivanja već pokazivanja, kojom plijeni ova priča, budi pomisao da je velika šteta što su zadaci borca i narodnog tribuna spriječili Kočića da produži ovim putem.       
Humor Kočićev mi se, ovaj put, učinio skuplji i dublji nego ranije,  i to je jedan od razloga što se priča Istiniti zulum Simeuna đaka, koja kao da  je dahnuta a ne napisana, pomakla k vrhu vrijednosne ljestvice, gdje je ranije nisam smještao. Evo, iz te priče, primjer vrhunskog humora. Nestalo rakije Simunu đaku i igumanu Parteniji, pa kotlara Mićana poslali Gavri Bradari koji mu je odvratio: »Da te posl'o mutesarip (oblasni guverner  – M.V.) banjalučki, ne dam! Ne dam, brate, ni za pare, ni za ljubav, ne dam nikako!» Potom će uslijedi Mićanov komentar: «Misli omsica (dotični – M. V.): šljiva je premakla, sad ću šićariti. Sad il' nikad! A vi znate, kad Vla', što 'no rekli Turci, u'vati vursat – mjere mu nema!» Kočićev kotlar ovo priča u vrijeme kad Austrija vlada Bosnom, ali, pošto se Bradara pozvao na mutesaripa, koji je predstavnik turske vlasti, Mićan je za tren, da bi ostao na visini zadatka, prestao biti Vlah, čak zaboravio da ovo pripovijeda Vlasima, jer se digao nad vjekovnu podjelu Vlasi-Turci, kako bi iz te slobode mogao da Vlahe pogleda tuđim očima, to jest da posegne za muslimanskom izrekom o vlaškom fursatu, lišenom mjere, kao najubojitijim argumentom protiv Bradare. Ovi reci, pored ostalog, zorno zasvjedočuju oslobodilačku suštinu kočićevskog humora.
Evo i dva primjera humora iz priče Rakijo majko. Kad u Simuenove lagarije upadne «onaj iza kace» s predlogom da popiju «za spomen i pokoj duše pokojnog Belemeza, bog mu dao rajsko naselje», rakijaš Simuen, koji objeručke prihvata svaki razlog da se popije, zahvaljuje mu «što  nas opomenu da  ne zaboravimo starinski srpski običaj», jer to lokanju daje, razumije se, viši smisao, našto kotlar Mićan zaprepašćeno uzvraća: «Je li to ikad bilo na ovoj zemlji otkad je sunca, da se pije za  spomen i pokoj duše živome čovjeku?!» Bezbeli da nije, ali kraj rakijskog smo kotla, gdje se brišu granice između laži i istine, prošlog i sadašnjeg, živih i mrtvih. Nastaje rasprava o Belemezu; ispostavlja se da je «neke godine čojek odselio u Lijevče», a to je u neku ruku kao da je preselio na ahiret. Uostalom «zar se u Lijevču ne mere umrijeti?», kaže «neko iz mraka», potom ubjeđuje Mićana: «Ti se u imenu varaš. Ono je bio Bilmez, a ne Belemez.  Drugo je Bilmez, a drugo, opet, Belemez!», i zato, veli, «tvoje, Mićane, nije popovati već tu rakiju peći i točiti».
Ova književno veoma uspjela šara u koju ulaze rajska naselja, starinski srpski običaji, pijenje za pokoj duše živu čovjeku, seljenje u Lijevče, jezikoslovna rasprava o imenima u kojoj je duhovito aktiviran, u nekoj vrsti etimološke figure, dvostruki smisao turcizma «bilmez», popovanje i pečenje rakije – još jednom puti ka već pomenutom svojstvu kočićevskog humora, i to ne samo u pričama o Simuenu đaku: to je oslobodilački humor, to su trenuci kad duh ne robuje ni jednoj stvarnosti, trenuci trijumfa duha i mašte nad svijetom, kad su stvari ono što mi kažemo da jesu, svejedno što je ovaj trenutak temeljito nakvašen rakijom.     
U istoj priči,  kad  švapski  kapetan «neoklen izvuče  nekakvu šokačku križurinu, ima u njoj na kantar po oke», Simeun mu kaže: «Nijeste se čestito ni odmorili  u ovoj zemlji nesretnoj, a već odma' počeli šokčiti i rimiti!». A kad mu kapetan objasni da je to medalja kojom ga je odlikovao bečki ćesar, Simeun odvraća: «Znam je gospodine kapetane, šta je nišan i odlikovanije! To je nišan, to nije medalja!» Nije, dabogme, nerazumljivo što oči ovog borca za vjeru pravoslavnu u ćesarskom odlikovanju vidje nadgrobni biljeg, ali na koji se način ta krstača prometnula u nišan s turskoga groba, to će, po svoj prilici, zauvijek ostati tajna Simeunove i piščeve imaginacije. Ili je ovo oblik integralnog otpora, onog simeunovskog, i caru koji je otišao i caru koji je došao? Ili moraš biti pjan ko Simuen da bi vidovito prepoznao nišan u križu, jučerašnje u današnjem?
Jeste, Koćić će, sve do moje smrti, ostati voljen pisac. Uostalom, kako da ne voliš pisca koji je svoju draganu u jednom pismu prosio ovako: «Ali treba da i ovo znaš: da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me». Je li ikad i igdje pod nebom postojao umjetnik koji je na ovaj način izabranici svoga srca dočaravao slasti budućeg zajedničkog  života?    
Kako da ne voliš pisca čiji Simeun đak ovako razgovara sa švapskim generalom: »Brkljači on na mene, brkljači ja na njega! Brkljači on na mene, brkljači ja na njega!  Udri on na mene, udri ja na njega! Udri on na mene, udri ja na njega! Udri, udri! Udri, Udri! Udri, udri!» «Brkljačiti» znači nerazumljivo govoriti, što će reći da je Simeun, i ovdje, dorastao samom sebi: prometnuo se u Švabu, jer tako nalaže situacija, stoga i izgovara riječi koje ni sam ne razumije, kako bi mogao ostati na visini zadatka. Ali kojom je alhemijom govorenje, makar i nerazumljivo, pretvoreno u tvorenje,  kojim su se čudom riječi preobrazile u udarce? Nema čuda, osim jezičkog: Simeun je usmeni pripovjedač čija riječ odbija da robuje stvarnosti, ali pošto se radi o pričaocu sklonom rakiji, nije se čuditi što se, postupnim skraćivanjem replika, dok ne budu svedene na gole gagole, dijalog prometnuo u megdan:  Simuen je, izgleda, u zanosu, što pripovjedačkom što alkoholnom, zaboravio da je počeo opisivati dvoboj riječima!    
Kako da ne voliš pisca koji je u prozi Iz starostavne knjige Simeuna đaka ovako prikazao smjenu careva u Bosni: «Iđinđi će početi silaziti sa prijestola, a Birinđi penjati. Iđinđi, kad bude silazio  prijestola, zapeće čurčina  za zlatan ekser, i neće moći saći; a Birinđi, kad se bude penjao, staće Iđinđi nogom na podrpanu lisičju ćurčinu, te se neće moći popeti». Kao što se u pričama o Simeunu đaku junačka epika pretvara u lakrdiju, pored ostalog i zato što  Simun odbija da u ime pravoslavlja pije i ratuje: «Ja ako pijem, pije za svoju volju i ćeiv; ako razbijam tuske ordije, razbijam za svoju volju i ćeiv», na sličan način i mloprijašnje proroštvo djeluje kao odlomak iz nikad napisane, ili zauvijek izgubljene, komičke Biblije.
Kako da ne voliš pisca čija junakinja Zloglava  Kalasura, u priči Kroz mećavu, dolazi na groblje da oplače sve mrtve, a kad je tjeraju, ona se «uporno otima, neće da ide: – Ne dirajte me, ja sam žalobitna, ja sam meka i bolećiva srca. Ovo su djeca moja, sestre moje i braća moja. 'Oću da i' ožalim. Niko i' neće onako od srca ožaliti k'o ja». Očito, moraš poludjeti da bi na dnu duše otkriješ od sviju zaboravljenu istinu da smo svi jedni drugima djeca, braća i sestre. Pred dubinom takvog uvida, za koji je, izgleda, kadra jedino luđakinja, ostaje posramljena naša svijest i savjest koja je danas pristala na svakovrsne podjele među ljudima, i te podjele, nerijetko sulude, živi  kao nešto posve normalno i neupitno. 
Nekad sam smatrao duboko pogođenom Andrićevu tvrdnju da će «Petar Kočić ostati  kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način  uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svog jezika». Danas ne mogu da ne prisjetiti se da je Kočić pisao svega jedanaest godina: prvu priču objavio je 1901. a razbolio se 1912. godine. U svjetlu te činjenice čini se očitim da je Kočić, u knjigama koje je napisao, tek načeo saopštavati «ono što je imao da kaže»: njegove najbolje stranice obećavale su mnogo većeg pisca kome, na žalost, nije bilo suđeno da se ostvari.            

NEPOZNATI ĆOPIĆ

     Branko Ćopić je Živoradu Stojkoviću 1964. godine na Hvaru pokazao “notes džepnog formata, koji je stajao na stočiću pored ležaja, kao da otkriva kakvu tajnu: 'Nije dnevnik, ali je nešto ko dnevnik za moja pisanija, još od studentskih dana“. “Moja pisanija“, veli Ćopić, jedan od najslavnijih pisaca našeg jezika  kome su, tih dana, trebala da iziđu sabrana djela. “Pisanije“ je nepotrebno, ili rđavo, loše pisanje, piskaranje, kako veli rječnik. Skender Kulenović je, povodom Ćopićevih ranih priča, rekao da je u njima “seljak viđen sa jedne zvijezde“, čemu valja dodati da je i sebe umio gledati sa zvijezda, što je i očekivati od pisca sa neicrpnim darom za humor koji je, opet po Skenderu, “najsigurniji znak distanciranosti prema predmetu“.
Taj spis, kaže Stojković, “nije samo 'tefter' već pre jedan ćemer iz koga su vađeni motivi za tolike Ćopićeve pripovetke“, i biće koristan onima koji će se baviti tajnama Ćopićeve umjetničke radionice: moći će da ispituju šta se događalo sa tim prototekstom, da ga tako nazovem, u kasnijim preradama i preobrazbama. Mene ovo štivo zanima zbog njega samog, jer kazuje da je Ćopić u 24. godini bio posve zreo pisac, da je u njemu naviještena bit njegovog docnijeg djela, čak da je obećavalo umjetnika donekle drukčijeg od onog koga danas znamo, ali mu nije bilo suđeno da se ostvari, ili se ostvario djelimično.                       
Za čim ne treba žaliti. Ćopić je veliki i na partizanski način, ako mogu tako da kažem. Partizani su propali, dobrim dijelom i vlastitom zaslugom, ali je velika literatura o njima ostala. Otvaram knjigu Rosa na bajonetima iz 1946. i čitam priču Za svojom vojskom koju znam pedesetak godina. I opet suze, kao kad sam je čitao u gimnaziji, možda čak suze na istim mjestima, ali onda nisam znao da u njoj ima nešto od antičke tragedije. U opštoj bježaniji pred Njemcima i ustaškim legionarima, majka Savka sa blizancima posrće kroz planinu, “djeca u njenim rukama sve su teža, teška su kao mlinsko kamenje“, a njen muž partizan ostavio joj u amanet da spasi bar jedno. Zaostala za zbjegom, grabi jedno od djece i trči tamo kud su zamakle žene, dijete joj ispada iz ruku, ona ga zgranuto gleda i kaže: “Gojko je ostao, a šta ćeš mi onda ti? Zar zbog tebe da ostane, gade prokleti!“. Trči nazad, spušta Marka u prtinu i pograbi Gojka, pa opet trči “kroz snježnu pustoš“ i govori: “Milo moje, dragi, neće tebe mama ostaviti“. Zastala je na raskrsnici, a pogled joj padne na dijete: “gledaj, taj se tu već uspavao, otežao kao vreća, a Marko – smrzava se tamo u snijegu i zove: 'Mama, mama', a mame nema“. Ponovo trči natrag, gotovo se ruši na dijete sa riječima: “Ne da tebe majka, ne da nikome. Nosiće tebe majka za brigadom, za našom vojskom“. Poslednja stranica priče sazdana je od halucinacija u kojim će Savka ugledati Drugu krajišku brigadu i umrijeti srećna što su djeca spasena, ali i sa “smiješkom smirenosti i oslobođenja: Eto, stigla je naša vojska. Sad mogu mirno sklopiti oči  i zaboraviti sve strahote“. Ovo je jedna od najvećih priča napisana na mojim maternjim jezicima o drugom svjetskom ratu, a ljudska tragika u njoj ina nešto od antičke, mitske veličine. I nije jedina takva. Veliki Ćopić, drukčiji od onog najavljenog u “tefteru“, bogato, čak prebogato se ostvario da bi trebalo i za čim žaliti.
Ovaj autobiografski tekst, nakon čijeg čitanja neću se pitati okle mu neiscrpni književni talenat, jer znam da se u njemu ukrstila krv ličkih sa krvlju podgrmečkih lažova, visokoumjetničko je štivo, puno medaljona velike pripovjedne i lirske vrijednosti. Ponekad, to je prava kratka priča: ako joj stavite naslov, može stajati za sebe. Takve su onih pet stranica o pokušajima đeda Rada da unuka nauči Vjeruju, uzaludnim, jer je zanimljivije ono što je pričao đed Vuk, a pričao da je “sveti Ignjatije bio 'ajduk“. I nakon đed-Radevih egzegeza malom je stvar ostala nejasana, pa je zaključio “da je zaista morao biti hajduk – tako je mnogo ljepše“, što sugeriše da je već imao pripovjedačku poetiku, instinktivnu, ali nesumnjivu, i da se u odlučivanju šta je istina već rukovodio načelom “kako je ljepše“, a ko bi imao srca poreći da je mnogo ljepše biti i svetac i hajduk no samo prvo ili samo potonje. Priča potom prelazi u lirsko-humorno izvješće o vjerskim diskusijama između dva đeda, iz kojih evo odlomak:                       
- Bože,Vuče, kad odeš na onaj svijet, vidjećeš pakla – zaprijetio je jednog dana djed.
- E, e, e – zagroktao je Vuk –  samo vi sa mnom zakopajte i moj nadžak, pa da se gore poćeram sa svetim Petrom – biće trke“.
Ovo je stvarni nadžak stvarnog čovjeka, ali i oružje iz usmenog pjesništva dislocirano na nebesa, zato je humorno neodoljivo. Ne radi se, doduše, o “Markovom megdanisanju sa crnim Arapinom“ koje se pominje u jednoj Ćopšićevoj predratnoj priči, sad ćera Vuče svetog Petrašina, ako mogu da se izrazim desetercem. Na kraju priče, dođe skok od dvadesetak godina u vremenu, do trenutka kad je pisac posjetio grobove dva starca: “Svadljivo razmaknuti ukoso jedan od drugog, činilo se da i dalje nijemo produžuju svoju staru prepirku“. Ovo puti ka bitnom svojstvu ćopićevskog svijeta: njegov sanjalački humor, svojim najvišim dometima, produžuje život s onu stranu njegovih međa, ljudskošću nastanjuje ništavilo.    
Takvih kratkih priča u ovom spisu ima još, ali jedna od glavnih čari ove knjige je  ipak u slobodnom redanju mikro-priča velike ljepote, od kojih kao da svaka ima posebnu poetiku, jer iz njih progovara život sam. Pošto sve imaju zajednički okvir, pisac nije morao da ih brusi i poentira kao što se radi sa kratkim pričama, otud dojam da slušamo govor života samog u kojem priče, duže i kraće, spontano izviru i poniru po logici koja je dublja od književnih konvencija. Ovo jeste pričanje o djetinjstvu, ali i književnost prvog reda, jer je u njoj djetinjstvo oruđe kojim život saopštava sebe, po vlastitim pravilima. To često znaju biti neizbrisivi portreti, ponaprije rodbine, vršnjaka, najmenika, prosjaka, susjeda, a meni su najnezaboravniji ujak Mićo i Ilija “bedel“, uhvaćeni u svojoj vječnosti, kao pčele u ćilibaru.
Prvi je bio negdje u gostima sa starijom sestrom koja ga je na praznik “stideći se za nj, zaključala u kuću i zaprijetila  mu da se ne pojavljuje pred gostima.  A usred najvišeg prazničnog veselja, kad je dvorište i poljana ispred kuće bila puna naroda, ujak se odjednom pojavio na malom prozorčiću na krovu sav garav i povikao: – Uhu, živijo bijeli svijet!“ Izvrsno je ova veličanje svijeta jezikom mitinga. I ko može reći dokle vide njegove oči sa toga prozorčića? Jer “bijeli svijet“ sugeriše da možda vide sve, da vide cjelinu. Ne sumnjajući da se pred očima do maločas zaključanog ujaka svijet bijelio mnogo jače no pred očima naroda na poljani, upozoriću na jednu nijansu: sestra se stidi za nj, a ne stidi se njega, kako bi se očekivalo, što nije greška: ujak nema sposobnost da se stidi onog što radi, pa se mora drugi stidjeti za njega, umjesto njega. 
A Ilija bedel, kome je “neki beg obećao čitavu jednu šumu da umjesto njega služi vojsku“, odslužio je i svoje i begove tri godine, ali je beg umro, a nasljednici “udesli i prevrnuli negdje u gruntovnici, gdje li, i bedel ostao bez svoga“. Evo kako Ilija tu stvar tumači: “Zapisali neđe nešto ljudi, makli prstom, sitnica jedna, brate moj,  kad ovamo – ukrali čovjeku tri godine života...Tamo kod nji: nokat jedan, alčak, a meni, neuku čovjeku, glavu odsjeklo“. Ne samo ovi reci već i svaki trenutak kad Ćopićevi junaci progovore potvrđuju da je u 24. godini suvreno vladao jezikom koji je možda najveća od svih čarolija njegove pripovjedačke umjetnosti. Jer tom jeziku, u njegovoj poeziji, oštro se zrcali i ćopićevska bezmjerna samilost za ljude i ukupnost duhovnog života i istorijska sudbina tog svijeta na stopi zemlje koja nam je, do juče, bila zajednička, ali, na žalost, više nije. Kažem – u njegovoj poeziji, jer kad Ilija Bedel veli: “kod nji: nokat jedan“, “a meni glavu odsjeklo“, šta je to ako ne sušta poezija?
Iliija umije da se izdigne nad svoj slučaj ne zaboravljajući ga, da nam, obuhvatajući svijet pogledom iskosa priopći jednu filozofiju jezika, bedelsku doduše, ali neporečno istinitu: “Vidiš, Petre, evo ovaj će mali u školi učiti da ima taj grad Grac, pa grad Fijuma, pa Vin. A šta će njemu, djetetu, biti to: Grac, Fijuma i ostalo? – Ništa brate, riječ, mrlja. A ta mrlja, moj Petre, otruje nečiji život, odnese mu mladost“.  Bedel koji, svodeći račune sa svijetom, istu stvar umije gledati i tuđim i svojim očima, stoga u njoj vidi i mrlju i otrovani život, kao da nije svakidašnje biće, i čini se da ga tek uslovno ga možemo brojiti u ćopićevske Krajišnike kakvi su nam otprije bili znani, pa ipak i u njemu ima nešto dublje ćopićevsko: njegov jezik, nekad naizgled pomjeren, a svagda zadahnut dubljom normalnošću, čini se da najdalje dobacuje i najdublje se spušta kad izlazi iz usta nesrećnika, čemu u prilog evo i riječi prosjakinje: kad joj djeca dojade uzvicima: “Pulili, Marija. Uhaj, Margita, izlazi“, ona odvraća: “Dabogda, mojim stopama odali, moju torbu nosili, mojijem se štapom od pasa branili“. Mogao bi se napisati zaseban esej ako bi se ispitivala osebujnost jezičkih projekcija vanjske i unutarnje zbilje u ovoj knjizi. Evo nekoliko detalja. Prvi dan u školi “moj komšija u klupi bojažljivo me povlači za rukav i šapuce  pokazujući na globus na visoku ormanu: – Ej vidi ti onoga bostana“. Ili kad stari Vuk, koji je leži bolestan i naginje iz flaše, kaže Ćopićevu đedu: “Eto ti, Rade, trujem se, branim se od smrti... Ehe-he-he, reći će sveti Petar: 'Eto Vuka Rašete, pritvordete, djeco, ta vrata na raju“. Ili kad novi najmenik, kome dječak pokazuje pojatu gdje će spavati, odobrovoljen kaže: “Vidi, vidi, razbaškariću se ko beg. Bojim se samo, zamjeriće mi miši, mogu kazat: 'Ti nas, Petre, baš išćera  iz naše močnice, ne valja ti, Petre, posao“  Ili dječakove riječi: “Đede, ja volim mlinu“. Ne dakle, “ja volim mlin“. Jer i stric ga pita: “Voliš li ti svome ćiđiki“, a ne “svog ćiđiku“. Kao da u sklopu voljeti nekome a ne nekog ima patrijarhalnog stida od razgoljavanja osjećanja, a možda, ko zna, ima i mrva seljačke metafizike u tom sugerisanju sile koja te vuče nekom. Čak i ono što je neizrečeno dječak koji duboko osjeća svoj svijet dovodi do riječi: đedov “novi najmenik“ “žutih nasmiješenih očiju“, “gleda svakog tako kao da se sprema da kaže: - Ej, prikane, pa kako smo nas dvojica, a?“ Ova rečenica koja veli da, pitajući za tuđe, raspituješ za svoje zdravlje, toliko si prisan s bližnjim, mogućna je, kanda, jedino u Ćopićevom svijetu.             
Ova knjižica prizvala mi je u sjećanje riječi Zdenka Lešića da su pripovjedači “češće  i više nego drugi umjetnici riječi, vezani na za neko konkretno životno tlo“. Iako je ovo autobiografska priča o Ćopićevu djetinjstvu i porodici u kojoj je rastao, očito je da je autor Bašte sljezove boje u svojoj 24. godini imao u glavi, zapravo u duši, čitav jedan svijet, poznat i razumljiv do dna i do kraja, svijet jednako privlačan i u svojoj pomjerenosti i u svojoj dubljoj ljudskoj normalnosti.      
Ali nema sumnje da je autobiografski spis 12-XI-1939, uveče obećavao pisca koji bi, da nije bilo rata, i da se razvijao iznutra, što znači prirodno, ili bar prirodnije no pod strašnim pritiskom istorije, jamačno bio mnogo bliži našemu vremenu. Doduše, javlja se pitanje: a tko je pak “naše vrijeme“ da bismo blizinu njemu ili udaljenost od njega uzeli kao mjerilo vrijednosti? Napokon, zar velika književnost može ne biti bliska svakom vremenu, pa i našem? Ova pitanja postavljam ne da se ogradim od sebe već da nagovijestim relativnost suda od kojeg neću odustati:  u docnijem Ćopićevu djelu neću reći da je sasvim nestao već da nije dovoljno prisutan, izuzmem li priče iz prvog dijela Bašte sljezove boje koje su nastavak ovog “teftera“, pisac koji je s lakoćom otkrivao iskonsku poeziju u svemu čega se takne, a evo i tri primjera. 1) Iz dana kad mu je umro otac, sjeća se kreveta na kojem su bile “velike crkvene litije sa pozlaćenim  krstovima i resama. Sa strahom i oprezno dodirivao sam glatko drvo crvenih držaka od litije. Zastave i barjake nisam smio da dirnem. Bile su to stvari za koje nisam vjerovao da postoje, a kad su već bile tu, ja sam, iako slab i bolestan, ipak osjećao nekakvu sanjivu sreću bolesna djeteta“ , a “kad su barjaci već nestali s kreveta, ja sam, sjećajući ih se, povjerovao da njih nikad nije ni bilo, da sam to možda sanjao ili da je sve to bilo davno negdje u nekom drugom svijetu“. 2) U “pepeljav sumrak“, dok gleda golo drveće, bilo mu ga je  “zbog nečeg žao što ostaje tako samo u studenoj noći pod smračenim nebom dok ja, evo, ulazim u osvijetljenu kuću“. 3) U noći, dok sluša plač mlađeg brata na kraju sobe, “činilo se kao se to sam neprobojni mrak javlja svojim neobičnim glasom“.  Pisac koji je ovo izvukao iz sećanja na očevu smrt očito je bio kadar za umjetnost mnogo složeniju od one koju je dao. Ova priča, odmah, na  početku knjige, najavljuje Ćopića koji, dok s velikim uspjehom priča, umije i artikulisati vlastita osjećanja, slutnje i primisli ništa manje uspješno. Dječjoj osjetljivosti i slutljivosti podario je sposobnost odraslog da se izrazi, što daje izvrsne rezultate.
Možda to nije teško objasniti: kad govorite o djetinjstvu, morate imati moć iskazivanja iskošenih, teško uhvatljivih i saopštivih duševnih stanja, a docnijem Ćopiću, koji je pričao o drugima, to i nije bilo baš neophodno, a ponovo je posegao za tim jezikom kad se u Bašti sljezove boje vratio djetinjstvu. Kako god bilo, ovaj tekst je prošaran ne malim brojem mjesta gdje su uhvaćena munjevita otvaranja unutarnjih, maštenskih istina drukčijih od onih koje smo navikli sretati u Ćopića. Recimo, tren kad ga iz “zelenkastog vira“ u potoku “gleda začuđen bjeloglavi dječak“, a strinina pratljača iza okuke ga “podsjeća da ne mogu ovako vječito ostati nad vodom“, stoga “nerado se ispravljam i tužno mi je što će onaj drugi dječak ostati sam na dnu vode“,  i što bi htio da kaže strini, a ne usuđuje se, jer “znam, kazala bi mi i ne dižući glave¨: “Odlazi, beno, ono se ti ogledaš u vodi“. Izvrstan je ovaj humorni dijalog sanjarije i zbilje, dijete mašta uprkos zbilji i protiv nje, uprkos svom znanju o svijetu, stoga glas realnosti neće utjerati u laž postojanje dječaka koji je ostao na dnu vode, ni tugu zbog toga, jer dječja tuga je veća i istinitija od svake stvarnosti.
Ili evo trenutka kad ide da bere koprive za bolesnog djeda, ostavljajući ga u društvu “krupne starčine goleme čupave glave“. Koprive će djeda da usreće,  mali se uzbuđen zavlači u svoj “sumračni ćošak“, zaboravlja prste pune plikova od kopriva, “pa mi odjednom došlo žao i one starčine, koja je otišla, njegovo prazno mjesto viče puno tuge i tišine: Gdje li je sad stari sa svojom debelom šljakom (štakom)? Možda ga više i nema nigdje na svijetu“, čak mu se “plače za starcem koga više nema“. Ko je u 24. godini umio da piše ovakve stvari, bio je dat za umjetnost i suptilniju i nagovještajniju od one koju je stvorio.
Ovi reci, kao i maloprijašnji, dio su priče o “beskrajnim djetinjim tugama“, priče čiji su parčići razabacani diljem cijelog teksta, o tugama koje su obznana dubina u duši i obznana istina o životu. Ili bi tačnije bilo reći da su to bili skupocjeni susreti otvorene djetinje duše s tajnama svijeta, a rezultirali su, gotovo uvijek, istinskom poezijom koja se tkala od  “slutnji pjesnika pred zagonetkom života“, da se opet sjetim riječi Skendera Kulenovića, i da dodam: ovaj put, to su bile slutnje pjesnika koji još nije ni znao da je pjesnik.