Midhat Ajanović Ajan

Razgovor vodila Zdenka Brajković

         

O autoru:
Midhat Ajanović Ajan, pisac, karikaturista, novinar, doktor i profesor filmologije na Švedskom univerzitetu, objavio je nedavno šestu knjigu pod naslovom „Salijevanje strave.“

 

RAZGOVOR SA MIDHATOM AJANOVIĆEM

SVJETSKI KLIŠEJI O BOSNI

M. Ajanović sedamnaest godina živi izvan svog najprirodnijeg, najdražeg geografskog i duhovnog okruženja, izvan granica svoje domovine, ali njegov pripovjedački talenat stvara iluziju tog mjesta u kontinuitetu - prošlost i sadašnjost u budućnosti, Bosna i Sarajevo, polazne tačke svake tajne života, mašte - mit i stvarnost u jednome.
Nije povod ovom razgovoru ni „Salijevanje strave“, ni „Jalijas“, ni kratki susret sa umjetnikom u sarajevskom Buybooku, sa starim poznanikom iz najljepših „Naših dana“, koliko potreba za našim Ajanima širom svijeta, kao najljepšim predstavnicima bosanske kulture.
U ovom razgovoru, od Sarajeva preko Geteborga do Pariza, imaginarnim putovanjem, o književnosti, o filmu, o osamdesetim godinama ili našoj „belle epoque“, ima i gorčine, zbog nepriznanja, i nostalgije, i iznad svega  realnosti u kojoj stvara umjetnik Ajan.

 

Da počnemo razgovor tvojom posljednjom knjigom « Salijevanje strave », čiji naslov nas vuče u Bosnu, u njen fanatizam, u jednu tradiciju koju zapadni svijet počinje da otkriva.
Koliko je razumljiv taj mistični bosanski kod u sredini u kojoj
živiš?

Ne znam koliko si u pravu. Ja mislim da nas svijet posmatra (ako to uopće čini) kroz prizmu klišeja, predrasuda i propagande. Nisam siguran da je naša bosanska, ili šire, južnoslavenska kultura, to jest ono najvrijednije u njoj, prisutna na tržištu ideja tog što i ti i ja zovemo "Zapad", misleći pri tom na dominantni civilizacijski prostor u današnjem svijetu.
Mogu ti to ilustrirati jednim primjerom. Ja i dan-danas prilikom svakog javnog nastupa moram insistirati, zapravo to postaviti kao uvjet, da me ne zovu "muslimanom", naprosto zato jer to nisam. Iako je nacionalnost Bošnjak već skoro dvadeset godina ustavna kategorija u, recimo, svim švedskim medijima, i danas isključivo cirkulira termin "musliman" kao nominacija bošnjačke nacije. Ne radi se tu naravno o duhovnoj lijenosti, još manje o neznanju. U sliku o Bosni, o ratu i užasima koji su se tamo dogodili ne uklapa se činjenica da postoji narod koji sebe naziva po svojoj zemlji, već je to nekakva fluidna skupina "muslimana" koje smo tako već na terminološkom nivou lišili identiteta i time skinuli sa sebe odgovornost za ono što se tom narodu dogodilo i događa.  Naziv "musliman" se dakle uklapa u prethodno stvorenu sliku o tome šta je Bosna, naziv Bošnjak se ne uklapa i stoga ćemo ga ignorirati i cenzurirati. Prije izvjesnog vremena sam čitao intervju, objavljen prvobitno u jednim francuskim novinama, sa nogometašem Zlatanom Ibrahimovićem. Jedno od pitanja koje mu je novinar postavio bilo je da li se on osjeća više Šveđaninom ili Jugoslavenom. Zna novinar da Jugoslavija ne postoji već dvadeset godina pa time ni Jugoslaveni, ali on riječ "Bosanac" ili "Bošnjak" ne želi prevaliti preko usta. 
Sukladno tome, od  naše književnosti (ili filma, teatra svejedno...) prije se očekuje da se uklope u prethodno stvorene stereotipe i predrasude o nama, pa tek onda da to eventualno bude zanimljiva literatura, film, teatar... Sigurno je da se na velike jezike i u velikim izdavačkim kućama ne objavljuje ono najvrijednije sto postoji u našoj književnosti, već ono najsličnije važećoj slici o nama. Recimo, moj roman "Jalijaš" je preveden i imao je, relativno govoreći, dosta čitalaca. Primijetio sam da je kod nekih od njih veliku zbunjenost izazvalo to što je neko mog imena i porijekla stvorio jedan moderno napisan triler.
Kao i mnogi autori, živiš između dvije kulture i više jezika!
Koliko to utiče na tvoje stvaralaštvo, da li je poteškoća stvarati u sredini koja nije tvoja, ili je to možda preimućstvo? Kakvo je zapravo tvoje iskustvo ?

To utječe na moj život i time direktno na stvaralaštvo.Genij dokumentarnog filma, Leo Hurwitz, definira umjetnost kao traženje materijalne forme za uobličavanje vlastitog nematerijalnog iskustva. To iskustvo može biti raznoliko. U Hurwitzevom slučaju je to ljubav prema rano umrloj supruzi koju je on materijalizirao u neponovljivom i jedinstvenom filmu Dijalog sa ženom koje nema. U mom slučaju je centralno iskustvo vezano za jedan totalni kolaps društva i kulture u kojima sam rođen i odrastao; to je nešto što bitno određuje sva ona iskustva koja se nalaze materijalizirana u mojim knjigama, crtežima, filmovima...
Nedavno sam čitao jednu knjigu poznatog švedskog pisca P. O. Enkvissta, jer sam iz novinske recenzije shvatio da je ideja njegove knjige vrlo slična nečemu što bih sam želio napisati. Naprezao sam se kroz svih 550 stranica te, meni prilično dosadne knjige, da bih na kraju shvatio da P O Emkvisst i ja ne možemo napisati istu knjigu sve i kad bismo htjeli. Naša iskustva se toliko razlikuju, da čak i kad imamo sličnu ideju, naše se knjige "ni u putu nisu srele".

U  tvojim biografijama nanizani su uspjesi, nagrade,  djeluješ na više polja, podjednako uspješno u svim, pa ipak si u jednom intervjuu izjavio da bi sav taj uspjeh dao za život u svojoj domovini !
Šta te spriječava da to uradiš, ili je , možda baš taj detalj pokretačka snaga i umjetničko nadahnuće, po sistemu da bi umjetnik bio uspješan mora biti nesretan, na bilo koji način ?

Ja sebe ne smatram specijalno uspješnim, jer taj "uspjeh" mjerim u odnosu na moje ambicije koje sam imao kao mlad čovjek. Samo dio toga sam uspio realizirati. Razlog je naravno opća kataklizma svega što je bio moj svijet prije 1992. Ja se osjećam kao gorila u kavezu. Oni koji gledaju gorilu u kavezu vjerovatno su zanimljiviji gorili nego on njima. Gorila je jedan, oni se stalno mijenjaju. On sjedi pasivno i nešto glođe dok oni dolaze i prolaze. Kavez je moje ime, porijeklo, moj ružni akcent kad govorim švedski, engleski ili njemački…
Sav moj današnji rad, sve to što zoves "uspjehom" ja sam napravio uz užasne, nadljudske napore, koji mi ne bi trebali da mirno radim u okružju mojeg maternjeg jezika i matične kulture.
Šta me spriječava da se ne vratim? Doslovce sve. Ja nemam elementarnih mogućnosti da biološki preživim u današnjem Sarajevu i BiH. Iako svugdje naglašavam da sam Bosanac i da sve što radim pripada bosanskoj kulturi (naprosto zato jer je to činjenica), čak i kada, recimo, dobijem veliku internacionalnu nagradu, to u sarajevskim medijima niko ne objavi. Ne samo da u Sarajevu nemam izdavača, već se moje knjige ne mogu naći u knjižarama i u bibliotekama.
Jedna od užasnih posljedica rata je jedna opća degradacija svega što je elementarna civilizacija i kultura. Naš kulturni prostor, ono što je od njega preostalo, obilježeno je divljaštvom i primitivizmom. Jednostavno, tu je normalnom čovjeku koji se profesionalno bavi kulturom i stvaralaštvom nemoguće preživjeti.  U Sarajevu danas žive ljudi s kojima se ama baš ništa ozbiljno ne možeš dogovoriti; ti mu zakažeš sastanak u jedanaest, on dođe u četiri popodne i pita te što ga nisi čekao. Dok si u Sarajevu ti napraviš hiljadu nekakvih dogovora, ali onaj s kim si se dogovarao,  više nikad ti se neće javiti. Kada ga prilikom slijedeće posjete sretneš, objasni ti da on „nema vremena za dopisivanje,“ iako mu ti nisi slao nikakva ljubavna pisma, već detalje vezane za zajednički posao za koji ste se dogovorili, a katkad i crno-na-bijelo ugovorili. Ti radiš četrnaest sati dnevno da bi preživio u tuđoj zemlji i na stranom jeziku, ali ipak je on taj koji „nema vremena“. A ako ipak uradiš neki posao u današnjem Sarajevu, u jednu stvar možeš biti siguran stoposto – nikad ti to neće biti plaćeno, jer „ti si ionako u Švedskoj“. No, najgore od svega da je taj prostor pretvoren u jedno moralno đubrište kojim vladaju tipovi koji se po čitav dan pitaju „gdje sam ja tu?“. 
Nove Sarajlije se ponašaju normalno eventualno kad izađu vani, očekujući da ih mi, "dijasporci", tada izgotivimo, što uopće ne znači da će nas oni pozdraviti kada se sretnemo u Bosni. Tamo ljudi koji žive u dijaspori uglavnom nailaze na prezir i omalovažavanje, kao da se radi o najobičnijim kretenima, a ne o akademskim građanima najrazvijenijih zemalja svijeta.

Kad govorimo o Ajanu, prvo mislimo na karikaturu, na sjajne crteže, iako si paralelno uvijek radio i na filmu, i u novinarstvu ! U ovoj knjizi, andrićevskim potezom slikaš Adilov lik, lik jadnička, marginalca kojem se cijela čaršija izrugiva (jer naše su čaršije opasno okrutne), i zahvaljujući čijem liku otkrivaš svoj mladalački dar za karikaturu. Sve je počelo od karikature..., slažeš li se ? Pa i događaji koji su nam se poslije desili i koje hvataš u fragmentima, kao jedan vremeplov ?

Nije sve počelo od karikature. Ja sebe vidim prije svega kao pripovjedača koji se uz verbalni, rado služi i vizualnim jezikom. Međutim, apsolutno poštujem tvoje pravo da me doživljavas tako kako si rekla. Ja sam se karikaturom i satiričnim stripom intenzivno bavio u vrijeme kad se Jugoslavija raspadala i očito se pripremala agresija na Bosnu. Bila je to jako dobra forma da se pruži intelektualni otpor svemu tome i zato to ljudi još uvijek pamte. Naravno, vjerovatno je u svemu tome bilo nekog kvaliteta. Osim toga, što uopće nije nevažno, postojali su izdavači koji se objavljivali te stripove i karikature. Da sam recimo u Sarajevu imao ozbiljnog izdavača koji bi objavio moje romane, ljudi bi me, pretpostavljam, ipak prije doživljavali kao pisca. 

 

Čitati se mora

Koji su tvoji književni idoli ?
Uh...! Ima ih mnogo. Mogli bismo ovaj intervju popuniti imenima pisaca koje volim. Ja sam veliki čitalac. Bio sam to cijeli život. Često u svojoj svakodnevnici, ovdje, srećem prezaposlene ljude koji sanjaju da imaju vremena za  čitanje lijepe književnosti. Ja ih ne shvaćam, jer sam jako zauzet i užasno mnogo radim da bih zaradio plaću, ali uvijek ostavim vremena za čitanje. Čitati se mora. Naravno još manje razumijem one totalno besposlene parazite kojima, uprkos tome što imaju vremena na bacanje, ne pada na pamet pročitati bilo šta.
Evo recimo nekoliko imena ljudi čije knjige odmah počinjem čitati čim izađu bez obzira na to o čemu pisali: Margaret Atwood, Paul Auster, Milan Kundera, James Ellroy, Ismail Kadare, J. M. Coetze... Od klasika redovno se vraćam jednako Dostojevskom kao i Chandleru, ali i strip-autoru Hugu Prattu. I naravno mnogim drugim...  
A filmski ? Kako vidis bh. kinematografiju, i ko je bi autore istakao ?
Nažalost, ja se filmom, to jest filmskom animacijom, bavim sporadično, a i to je u vezi sa činjenicom da su moji matični društvo i kultura razoreni.
Iako sam doktorirao filmologiju, i dalje se više smatram filmofilom, zapravo filmskim gurmanom. Ni u čemu više ne uživam kao u dobrom filmu. Jako volim Tarkovskog, ali i holivudske žanrovce. Obožavam Normana McLarena, ali i Texa Averya. Poštujem jednako i Hurwitya i Griersona itd.
Bosanskohercegovačka kinematografija je čudesno dobra, uprkos svemu. Postoje dva stabilna temelja koja su zakopali, na jednoj strani Šiba Krvavac, a na drugoj Ivica Matić, a što su poslije nadgradili Zlatko Lavanić, Vlatko Filipović, Bato Čengić, naravno Kusturica sa prva dva filma koji su bosanski, Aida Begić, Jasmila Žbanić, oskarovac Tanović, Nedžad Begović, Pjer Žalica, Namik Kabil i svi ostali. 

Kako danas film stoji u svijetu ?

Živa slika se nalazi u periodu transformacije već dvadesetak godina. Mislim da je taj proces već negdje pri kraju i da će film, to što podrazumijevamo pod tim pojmom - projekcija sa celuloidne vrpce - vrlo brzo prestati da postoji. No, pokretna slika kao vizuelna i pripovjedačka forma će se jasno nastaviti dalje razvijati. I to veoma snažno i brzo. Danas vidimo da je radikalno izmijenjena tehnologija, promijenjena je konzumacija živih slika, ne radi se više o gledanju kao jednosmjernom procesu, izmijenjen je pojam i koncept vremena, danas već govorimo i o drugačijoj, aktivnoj publici... Sve mi je to vrlo zanimljivo pratiti i studirati. Pokušavam prepoznati identitet ovoga što nastaje pred našim očima, jer je pokretna slika neobično važna u profiliranju naše pojedinačne i kolektivne svijesti. Zamislimo kako bi naša slika svijeta izgledala samo da je filmsko platno bilo okruglog, umjesto kvadratnog oblika. To kako će se digitalna pokretna slika definitivno formirati, dominantno će odrediti imaginacijsku misao, a time i uopće ljudsku civilizaciju u narednoj epohi.


Bosanski „ la belle epoque“

Poslijeraće je u BiH izrodilo mlade i talentovane umjetnike, pa ipak najbolja ostvarenja ne dodiruju posljednji tragični period ili rat (osim rijetkih izuzetaka….), nego se uviiek vraćaju nostalgično u osamdesete ili  neke dalje godine. Šta je uzrok tome ?

Taj period bila je naša belle epoque. Bosna je u tom periodu bila jedno od najzanimljivijih prostora na svijetu, pokazali smo šta bi jedno staro i prirodno multikulturno društvo moglo biti, do kakvih bi dometa moglo dobaciti, da su nas pustili da se slobodno razvijamo.
Ako su nam sve to uništili, pa to ne možemo živjeti, barem možemo pisati o tome.

„Ubijaš se pisanjem“, koristim tvoje riječi, dakle pisanje dođe kao terapija, kao droga. Objavio si šest knjiga, imaš kolumnu u Bosanskoj pošti (Imaginarna pisma), te „Geteborg postenu“, „ubijaš„  se i crtanjem i filmovima, a uz sve to, rad sa studentima na Univerzitetu. Odakle crpiš taj  neiscrpni izvor kreativnosti ?

To je opet tvoj dojam o meni koji ja prihvaćam, ali ga ne dijelim. Ja sam pristalica Marxove devize koja kaže da je rad osnova svih vrijednosti. Meni je normalno raditi. Nenormalno mi je besposličariti.

Šta je tvoja  prva ili najveća  ljubav ?

Moja žena i moja djeca!
Zdenka Brajkovic
Sarajevo kako ga doživljava jedan od junaka „Salijevanje strave“
„ Konačno tu je i najvažnija stvar koju imam: razglednica iz Sarajeva koju sam poslao sam sebi iz jednog vremena u drugo, iz jednog svijeta u drugi, iz jedne dimenzije u drugu, i koju sam primio. Na razglednici je slika Sarajeva onakvog kakvog sam ga prvi put vidio: slika koja se vidi kad ulaziš odozgo od Darive, na lijevoj strani se dizu groblje Alifakovac, naselja Bistrik i Hrid, oba izgrađena iznad pruge usjećene u planinicu Trebević, dok na desnoj u oči pada šiljata stijena nazvana Babin zub. Potom pogledas dolje i čudiš se kad shvatiš da je tzv. rijeka Miljacka zapravo nalik na tanak konac od smečkaste boje, jedva nešto širi od potočića Kruševlje što je proticao kroz Bjelogorce. Onda digneš glavu i vidiš nebo, pravilan modri krug ocrtan brdima; tada konačno pogledaš pravo – odjednom pred tobom pukne Grad.“
( Salijevanje strave, 2010, Una Forlag)