Mirko Kovač

Prvi put s ocem u Konavlima

         

O autoru:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

 

PRVI PUT S OCEM U KONAVLIMA

Kada sam prvi put bio s ocem u Konavlima još nijesam imao punih devet godina, falilo mi je nekoliko tjedana do toga datuma, 26. decembra, i fešte koju smo kanili spojiti s katoličkim Božićem što ga je otac na svoj način slavio, sjećajući se prijatelja i pričajući okupljenima oko ognjišta da je i njegov djed Antodo pola svog života slavio taj Božić, a potom onaj koji sada slavimo, otada su pa sve do 20. januara i naše krsne slave sv. Jovana trajale svetkovine u kući, radosni dani kojih već od sljedećeg Božića neće biti, jer će očeva trgovina, krčma, obje kamene kuće i mlini na Trebišnjici prijeći u zadružno vlasništvo po Zakonu o nacionalizaciji privatne imovine, objavljenom u Službenom listu  FNRJ od 24. Aprila 1948. godine, mi smo poslije predigli  u Crnu Goru, tako se kaže kad senekamo preseli, ondje više nijesmo slavili rođenje Kristovo, jer su one koji ga slave smatrali zaostalima i izlagali ih porugama, a potom se i naša porodica ubrzo rasula, ja sam se našao u Banatu, dok se mnogima iz uže i šire rodbine danas više ne zna strva, mnogi nemaju groba, umrlih je otada do danas ravno sedamdeset devetero.
Dan prije puta u Konavle spremili smo pribor u kojemu ćemo donijeti vino i rakiju, to su dva mijeha od jareće kože za vino i dvije demižane za rakiju, sve smo dobro oprali lukšijom, tako se naziva rastvor pepela u vodi koji služi za pranje rublja ili suđa, Andrić je pisao kako lukšija ženama izranjavi i nagrize prste, još se ponegdje zove liksija, cijeđ, lužnja ili lug, mi tu riječ nijesmo zamjenjivali nekom drugom, u našoj porodici oduvijek se govorilo lukšija, samo je jedna odiva iz nevesinjskog kraja zborila lužnja, a mi smo joj se rugali, pa smo i njezino ime Ruža zamijenili s Lužnja, a kad je i ona počela govoriti lukšija, otada je više nitko nije zvao Lužnja, nego ponovno Ruža, strina Ruža, ili najčešće Ruža Mašanova po mužu.

Navečer sam držao majčine ruke, zurio u njih, suosjećao s njima kao da su od boli, hukao sam u njezine smežurane prste, htio sam im svojim dahom povratiti svježinu, a noć uoči odlaska u Konavle majka je tajeći od oca stavila u moj unutrašnji džep svoticu dinara, nešto manje nego što je otac imao u svojoj lisnici, jer se bojala da će se u nekoj krčmi zapiti i sve stucati čašćavajući svoje ortake, imao ih je u Konavlima desetoricu sebi ravnih u piću, pa bismo za blagdane koji počinju s Božićem, 25. prosinca, Svetim Stjepanom, danom mog rođenja, sve tamo do krsne slave mogli ostati bez vina i rakije, onda veselja i slavlja bez toga pića ne bi bilo, u Bibliji se spominje "mijeh vina", namirnica ravnopravna "efu brašna".

Krenuli smo ranim jutarnjim vlakom, a već od postaje Volujac počeo sam se neobuzdano smijati sve do sljedeće stanice Ljubovo-Duži jer je otac rekao kako u Konavlima postoji mjesto koje se zove Pičete a ja sam ga vragolasto, neprestance se smijući, zapitkivao jesu li se naši Kuraice iz sela Donji Mlini obavezno ženili iz Pičeta, to sam jedva izustio zagrcnuvši se smijehom, a otac je mirno uzvratio da ne mora biti tako jedan se Kuraica oženio starijom šćeri Mitra Guzine iz Trebinja, a meni su oči već zasuzile od smijeha, držao sam se za trbuh, ali nijesam posustajao, nego sam i dalje zapitkivao je li Kuraicama iz Donjih Mlina svejedno odakle se žene, može iz Pičeta, a može i od Guzina, previjao sam se i zgrčio na drvenoj klupi kupea, iscrpljen smijehom, a onda je otac vidio da sam zabrazdio s aluzijama i širenjem značenja, pa je to prekinuo rekavši da se keserim kao seoska budala, jer je lijepo kad se ljudi žene i zasnivaju svoje porodice, i kad se ne gleda odakle je tko, niti kako se preziva, a još manje kako se zove njegovo mjesto rođenja.

I tek što se bijah smirio i sabrao, ispražnjen od tolikog smijeha, na stanici Ljubovo-Duži ušla je žena s teškim bremenom, nosila je glavato bolesno dijete, ljudi su joj pomagali da se smjesti, pa je sjela u naš kupe i odmah rupčićem obrisala bale što su se, kao ledene iglice, cijedile niz bradu bolesnog djeteta koje se zagledalo u mene svojim umornim očima, a ja sam mu se smješkao, ali do njega nije dopirala moja dobrota, pa sam pomilovao njegovu hladnu ruku, ni to ga nije pomaknulo iz ravnodušnosti, onda sam htio pošto-poto oraspoložiti nesretnika, uzeo sam svoj mijeh za vino i počeo ga napuhavati, ne bješe to nimalo lako, naprezao sam se i ostajao bez daha, ali sam uspio, pa se napuhani mijeh, kao kakav živi stvor, našao između nas, tada se mali bolesnik blago i malko osmjehnuo, potom je svojim kratkim zatupastim prstima i tankom ručicom lupkao u mijeh, a ja sam, kao komedijant, hineći da ne uspijevam zadržati zrak u mijehu, pustio da šišteći izvire, dok je dijete stezalo prstiće kao da grabi i lovi taj zrak koji istječe iz mijeha, i tek kad je mijeh splasnuo, bolesnik je zamumljao glasom odrasla čovjeka, gotovo ričući, tražio je da ponovno napušem mijeh po kojemu će lupkati, drugi put s obje ručice, kao neki mali zakržljali bubnjar, tako sam ga zabavljao sve do Uskoplja, već su me boljela pluća, a usta mi bijahu suha.

Ne sjećam se na koju smo postaju izašli, Cavtat, Komaj ili Gruda, ali sam zapamtio očeve riječi na peronu te postaje, spustio je obje demižane pokraj nogu da bi pripalio cigaretu, a ja sam stajao držeći mjehove za vino, čim je potegnuo dim-dva, rekao je: "Gledao sam te kako ugađaš onom bolesnom djetetu, a dok si napuhavao mijeh, bijaše iskolačio očima, obrazi ti se naduli, pa mišljah da ćeš mi umrijeti, što bih ja bez tebe, ko bi mi pomagao da donesemo kući dva mijeha vina i dvije demižane rakije, ko bi to popio bez tebe", rekao je i nasmijao se, a odatle smo krenuli pješice, nakratko je zapuhalo, prominule su i brzo se raspršile sitne pahuljice snijega, zima je krenula ranije, kad je ovdje studen, kako li je tek kod nas.

Sjećam se da smo ušli u jedan gradić, malu varoš s nizom lijepih kuća od obrađenog klesanog kamena, sličnih našoj kući u Trebinju, samo su neke od njih imale balkone sa željeznim ogradama, brzo smo pronašli krčmu i ušli da se zgrijemo i da otac popije rakiju, a i ja sam naručio šurup od maline, otac je gorio od želje da s nekim progovori, ali kako nije našao sugovornika, počeo je sa mnom čavrljati, rekao je da je baka moje majke, moja prababa, rodom iz Konavala, od Radonjića, ali nije znao ima li još tko od toga bratstva, niti je znao mjesto iz kojega su, pa smo zašutili sve dok nije naručio i drugi čokanj rakije, tada je živnuo i rekao da i u Konavlima ima Kuraica i da nijesu u srodstvu s onima iz našeg kraja, čuven je učitelj Krsto Kuraica, napisao je pripovijesti o jednom lašcu Konavaoskom, Niku iz Lovorne, lašcu nad lašcima, nitko tome lašcu nije vjerovao, ali su ga rado slušali, jer ne mora nešto biti istinito da bi se pomno slušalo, ja se više nijesam smijao pri spomenu toga Kuraice, nego sam ozbiljno i sa znatiželjom pitao oca "što su to pripovijesti", prvi put sam tu riječ čuo u tome malom mjestu u Konavlima, nijesam znao njezino značenje, otac se svim silama upinjao da mi objasni kako nastaju pripovijesti, a mogu od svega nastati, ima ljudi koji znaju o svemu pripovijedati, neki je Andrija Popović, rekao je otac, bez ijednog razreda škole umio po tri ure pripovijedati samo o balegama, a svi su ga slušali kao da raspravlja o velikoj filozofiji, o smrti i životu.

Nakon okrepe u krčmi uputili smo se u taj podrum što ga je otac i otprije obilazio, rekao je da je kod toga podrumara najbolje bijelo, žilavka, dok je njegova lozovača meka, pitka jest, lijepo sklizne, ali ako rakija ne strese, nikakve vajde od nje nema, crno mu je isto dobro, samo što ga napravi malo, za sebe i svoje prijatelje, sjećam se da smo išli pokraj neke rječice o kojoj je otac pričao da je manita rijeka, nemoj se ti popišati u nju, jer bi se odmah izlila iz korita i cijelo konavaosko polje poplavila.

Stigli smo u taj podrum u kojem bijahu četiri velike bačve i malih nekoliko, bijaše više demižana, opletenih i golih, raznih boca, a iz jedne je vlasnik podruma natočio po čašicu rakije, kucnuli su se on i otac, a ja sam sio na jedan mali škanj, izuo sam nove cipele, jer su me stezale, noge su me boljele, prsti se bijahu sparušili i stisli, masirao sam ih i trljao, a otac je išao od bačve do bačve i na svaku prislanjao uho, kao da nešto osluškuje, kuckao je zgrčenim prstima i rekao: "Ne bi me začudilo da iz bačve zazvoni crkveno zvono", nijesam razumio što je otac htio reći, ali ta se slika urezala u moje pamćenje, evo do dana današnjeg, a toliko sam puta sanjao potmulu jeku zvona iz neke, kao svemir, goleme bačve.

Podulje smo ostali u tom podrumu, napunili smo mijeh žilavke, a onda je taj dobrohotni i mirni domaćin rekao mom ocu da je crno vino sorte vranac ove godine najbolje kod fratara, i da je "cijena pristupačna", točno je tako rekao, i dok sam se ja obuvao i popuštao vezice na cipelama da me ne stežu, taj je dundo stavio ruku na moju glavu i rekao: "Ovoga malog ništa ne častismo, pa ću mu metnut jedan mali vijenac oko vrata, vijenac suhih smokava."

Tada je u konobu ušla lijepa djevojka, ljepše stvorenje nijesam nikad vidio, bijaše na njoj odora koja me zabljesnula, mišljah da sam oslijepio, začuh riječi kako je u konobu ušlo svjetlo, "grumen zlata", premda nitko nije zborio, niti otvarao usta, ta je ljepojka imala na glavi crvenu kapicu, a na nogama crvene crevlje, držala je pladanj u rukama i plitku košaricu punu vrućih fritula, pobrašnjenih prahom šećera, a potom je gugutnula umilnim glasom, izustila je nekoliko čarobnih riječi, nijesam znao njihova značenja, "Sniježi od Sniježnice", rekla je, a ja sam zurio u te lijepe punačke usne, onda je tiho izustila da su sve mlinice i stupe na rijeci Ljutoj zabrujale u jedan mah, kao da netko upravlja tim kolima, a jato divljih gusaka ne uspijeva preletjeti Konavaosko polje, neke se odvajaju od jata i padaju na zemlju, crkve zazvone same od sebe, nešto se čudno događa, rekla je lijepa Konavljanka, i to samo nekoliko tjedana prije Božića, rekla je, a otac je tomu dodao: "Ako još zazvoni iz bačve, onda nam se trese tlo pod nogama." nijesam vidio kad je djevojka odlepršala, ali se sjećam da sam drhtao, slušajući kako dugo pišti sirena malog vlaka, a lokomotiva stenje, muči se da savlada uspon.

Nikad neću zaboraviti taj dan kada sam prvi put s ocem bio u Konavlima, a nekih dva desetljeća kasnije, dok smo obilazili samostane u Dalmaciji i tražili objekte za snimanje filma po mojem scenariju, našao sam se u Pridvorju, u franjevačkom samostanu, bili smo srdačno primljeni i čašćeni, pili smo dobro vino, a jedan omanji fratar poklonio mi je dva svoja mala akvarela i rekao mi da je teško naslikati ono što je lijepo, a potom mi je ispričao jednu legendu o nekom knezu Šćepanu iz Konavala koji je tri dana "Ljubio i obljubio mrtvu djevojku", možda ćeš jednom o tome nešto napisati, rekao je, otada je prošlo mnogo godina, pripovijest nijesam napisao, ali još me kopka i još se nadam da ću je napisati, unatoč tomu što nijesam dovoljno spretan utkati legendu u pripovijest.