Mirko Kovač

Zadušnice

         

O piscu:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

 

 

ZADUŠNICE
(odlomak iz romana-sjećanja)

Jednom sam, bio je svibanj 1959. godine, sreo Leonida Šejku na Novom groblju, nosio je svijeću u ruci, a ja sam se vraćao s nečijeg parastosa, spremao sam tekst za list Mladost, obećao sam ismijati žderanje na grobljima kao natražnjačke i poganske običaje, ali unatoč tomu nisam odolio žitu, gibanicama i vanila-kiflicama što su mi ih ponudili posve nepoznati ljudi na parastosu, i još su mi na kraju natrpali u papirni saket i ceker tih đakonija s grobljanske trpeze. Kanio sam na tramvaj, četvorkom do Pravnog fakulteta, ali sam odustao i pridružio se Šejki, pravio sam mu društvo dok je obilazio onaj dio Novog groblja što ga je sam nazivao ruskom četvrti. Pričali smo o tome da se na velikim grobljima, kao u gradovima, lako zaluta i teško orijentira, pogotovu kad se traži određeni grob svojte ili prijatelja.
"Događalo se da zapalim svijeću na nekom grobu, a da ne znam čiji je, ali kome god je zapališ i na bilo kojem groblju, to je kršćanski čin", rekao je.
Šejka je tražio grobnicu arhitekta Valerija Vladimiroviča Stoševskog, ruskog emigranta i bliskog prijatelja njegova oca Trofima Vasiljeviča, jednog od rijetkih emigranata koji će postati generalštabni topograf u jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci, što je bila iznimka, jer ruski emigranti nisu mogli dobiti službu u vojsci ili policiji, "Jedino ako se oženiš Cincarkom, kao što je to učinio moj otac", našalio se Šejka. Više puta, ma s koje strane dolazili, mi smo izbijali na grobnicu Borisa Čistogradova na kojoj bješe u mramoru isklesana rasklopljena knjiga s imenom Ane Smirovne Vasiljevne, pa smo napokon odlučili tu predahnuti i sabrati se kako bismo nastavili tragati za vječnom kućom protomajstora Valerija Stoševskog. Dan je bio blag, svibanjski blag, povremeno kišan, uza sve učestalije smjene oblaka i sunca; sjena kišnog oblaka donese nekoliko kapi ili lak pljusak, potom probije sunce i rastjera sjenu, a to se odvijalo u kratkim razmacima i "nebeskoj montaži atrakcija", kako smo obojica zaključili pogledavajući zlaćane topuze koji su izbijali iza oblaka.
Mi smo podulje ostali na grobnici Borisa Čistogradova, a Šejka je, prije nego smo sjeli, prislonio uho na mramornu ploču, mislio je da ću ga pitati što čuje i da li će nam pokojnik dopustiti da leškarimo na njegovu posjedu, ali ja sam bio oprezan i šutljiv, pa je sam Šejka rekao da ima onih koji mogu čuti govor mrtvih, "Ali nije nužno prislanjati uho na nadgrobnu ploču", rekao sam, premda se na razne načine uvijek može prizvati neki djelić prošlosti, sve ovisi koliki komad prošlosti možeš zagristi. Tako smo se dobro ugnijezdili, da smo tu mogli ostati do mraka.
"Što misliš, može li čovjek postojati bez Boga?", upitao me Šejka posve nenadano, tako da sam ostao zatečen, a i nisam imao nikakav odgovor na umu, pa sam počeo kašljucati i zamuckivati, ali on je odgovorio umjesto mene. "Ja mislim da ne može", rekao je. "Ako je bez Boga počne izmišljati lažne Bogove", rekao je. "Hitlera, Staljina, Tita. Oni su uletjeli u taj prazni prostor bez Boga", rekao je.
Šejka nije plijenio samo svojim znanjem i smislom za humor, nego i šarmom, pogotovu je bio majstor tzv. dokoličarskih ćaskanja, pa sam se silno trudio da ne propustim nijednu njegovu riječ, katkad bih mu se primaknuo sasvim blizu, do opasne granice, samo da bih što bolje čuo, jer je mijenjao tonove, spuštao i podizao glas, često i šaptao. Počeo bi tiho, pa onda egzaltirano, primjerice o "portretu kao ogledalu", o "slikanju kao obliku molitve", a onda bi snizio glas, kao da se nečega boji, kao da ga netko prisluškuje, pa bi zašutio, i tek nakon kraće stanke objasnio bi svoju šutnju biranim riječima "moramo začas predahnuti kad govorimo o velikim majstorima portreta, a mi ispiramo usta njihovim imenima bez ikakva bola i sućuti, često i bez pijeteta."
"Na groblju smo", rekao sam. "Nismo na nekom profanom mjestu. Ovdje se o svemu govori s pijetetom. Pa i ti ponekad toliko utišaš da te jedva čujem", rekao sam.
Šejka je predložio da krenemo u još jednu ekspediciju i pročešljamo rusku četvrt na groblju u potrazi za grobnicom Valerija Stoševskog, pa smo krenuli između grobova, mnogi su bili zapušteni, drveni križevi truli, nahereni, a bilo je i urednih grobnica, na nekima su još bili čitljivi citati iz ruske književnosti, pa bismo svaki čas zastajkivali i glasno čitali Puškinove stihove ili pokoju misao Dostojevskog, Tolstoja, Čehova i drugih slavnih Rusa, a na jednoj ploči bijaše uklesana kitica stihova Mihaila Ljermontova prevedena na srpski jezik. Tu smo se razdvojili i nakratko udaljili, vrtjeli smo se oko grobnica i čini se bili sve dalje od one koju smo tražili, a onda nas je kratak pljusak otjerao do kapele koja je bila zaključana, stajali smo pred vratima sve dok nisu probile zrake kroz pukotine oblaka. Na našim rukama i licima ostale su kišne kapi, sada su svjetlucale kao perle. Tada sam prvi put čuo da je ta kapela podignuta 1931. godine, po ugledu na Iversku kapelu u Moskvi, a projektant je bio Valerij Stoševski kojega se Šejka sjećao iz djetinjstva, donosio mu je makete i papire za crtanje; prvi šestar, kutomjer i ravnalo dobio je od toga arhitekta iza kojega su u Beogradu ostala mnoga zdanja, Činovničko naselje na Voždovcu, zgrada industrijalca Milana Dimića, vlasnika nekoliko ciglana u Srbiji, pravoslavni hram Sv. Trojice na Tašmajdanu, dok je dragulj u nizu monumentalnih građevina bio Iverska kapela na Novom groblju. Da je bila otvorena, mi bismo svakako ušli unutra, poklonili se ikoni Majke Božje Iverske i tražili da nas odvede do vječne kuće arhitekta koji je i njezin dom sagradio. Šejka je rekao da se Valerijeva ruka lako prepoznaje, ne samo kao monumentalna, nego i fina, smirujuća, koja plete detalje, grana dekoraciju, ali bez kićenja, te uvijek diskretno, dozirajući, razvija heraldiku.