Nadan Filipović

Daidža

         

O piscu:
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i obajvljuje romane i pripovijetke.

 

DAIDŽA

Kiša je danima i noćima oplakivala posivjeli Zadar. Nikako da stane. Svi su se ti dugi prekišoviti dani i noći stapali u jednu maglovitu melankoliju. Kiša i samo kiša, kiša što grgolja po zatvorenim griljama, kiša što bubnja po simsovima… Ponekad predahne, kao da se malo odmara i nešto premišlja, pa opet udari po starom. Baš kao da su se nebo, a i nešto poviše neba, naljutili na ovaj stari grad. Izhanđali šuplji oluci zapišavali su mlazove vodurine po olinjalim fasadama. Nakon desetak dana činilo se da u ovom filigranskom gradu sunce nije nikada ni sijalo. Zadar kao da je nedavno umro. I ima ga, i nema ga. Njegove su ulice, stare kale i kalete, posve puste. Nikoga nigdje. Samo bi ponekad pokoja umbrela brzo promakni i još brže nestani.

Kada padaju duge, danonoćne kiše, u ovom predalekom australijskom gradu, u kojem sada živimo, i koji je po svoj prilici naša zadnja životna marina, te kiše me baš uvijek podsjete na Zadar, na naše zadarske crne ratne i sive poratne godine. Kako god se osvrnem, više je ružnih nego li lijepih uspomena iz Zadra. Svaka vrsta ovozemaljskog rugla postaje još upečatljivija u dodiru sa vanvremenskom ljepotom, kakva je i ovaj stari, u arhitektonskom i estetskom smislu prelijepi grad. Zadar je nekada bio prostorno mnogo manji, ograničen samo na staru gradsku jezgru, ali je bio veći i gradskiji na neki drugi, kažimo, civilizacijski način. Kako vremena prolaze to gradsko i građansko kao da se sve bespomoćnije topi, jer se grad puni malograđanskim papanima, novodošlim izbjeglicama, koji su se “privremeno”, kao većina svih balkanskih izbjeglica, dokopali urbanih sredina, panično hvatajući maglu ispred razularene četničke hordosije. Okolozadarski Hrvati su u ta posmrćena vremena bježali u stvarnosti ispred svojih dojučerašnjih susjeda, koji su njih susjede zvali komšijama, a s kojima su znali danima i noćima bezbrižno ispijati bačve vina, kidati pršute i u dugim zimskim tminama nadvikivati se sa burama urličići neke čudne seljačke pjesme, koje je malo i tko i ko razumio, a mislim da ih nisu potpuno razumjeli ni sami pjevači. Ti su komšijski susjedi preko noći podivljali, po ko zna koji put intoksicirani ili drogirani razbuktalom velikosrpskom idejom i snovima o Srbiji od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, na njenoj zapadnoj granici, a jednog lijepog i pogodnog dana do Beča i Milana. Svi Hrvati preko noći postadoše krvožedne ustaše na koje je došao red da budu poklani, opljačkani i popaljeni. Pjevalo se razdragano na Radio Kninu: "Oj Hrvati, oj Hrvati, al ćemo vas klati..., Neka, neka, tako treba, poklaćemo po Zagreba..., Braćo, sestre, Srbin nije, ko ustašku krv ne pije..., Jooooj, veselju neće biti kraja, kad Tuđmana objesim za jaja....“.