O autoru:
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i obajvljuje romane i pripovijetke.
VRATA
Tokom mog boravka na „privremenom“ radu u Banja Lucim živio sam u stanu u nekadašnjoj ulici Hasana Kikića. U Boriku. To je sada ulica Relje Krilatice. Znamo svi za ćiriba-ćiribu politikanski sindrom: jučer bila Vase Miskina, sad je Ferhadija! Dobro znam ko je Hasan Kikić. Dosta sam njegovih tekstova pročitao, a za Relju Krilaticu znam da je bio, navodno, prema srpskim legendama, prijatelj Kraljevića Marka i golemi junak iz neprolaznih usmenih „mitskih stripova“. Njegovo je originalno ime bilo Hrelja, no, kasnije su mu je to „H“ neki ukinuli. Međutim, bez nakane da se vraćam razmišljanju o „povratku“ čak i banjalučkih ulica, kao i ulica svih naših BiH - gradova, gradića i varošica u maglovite prošlosti nerealnih mitova i legendi, mislim da je mnogo bolje da vam ispričam jednu običnu priču. Priču o vratima.
Helem, imali mi vrata na dnevnom boravku. Postakljena onim mliječno mutnim, skoro neprozirnim staklom. Staklom koje je bilo rezervisano samo za sjene. Otkad smo uselili u taj stan, ta se vrata nikad nisu mogla ljudski zatvoriti. Zatvorili bi ih, a ona su se onda, baš kao da je neki duh skriven u njima, otvarala u toku noći. Sama od sebe, uz škripanje koje mene nije ni budilo, a ni sekiralo. Ali, jeste moju suprugu. Znali smo ta „misteriozna“ vrata ostaviti otvorena. Po nekoliko noći. Dešavalo se da „miruju“ u tom položaju, ali, odjednom su se, opet sama od sebe, zatvarala uz dobro poznato cijukanje. Znači, ostavimo ih otvorena, ona se sama zatvore. Zatvorimo ih, ona se sama otvore. Pokušavao sam, jer me supruga tjerala na to, da budem „sam svoj majstor“. Podmazivao sam šarke i mahnitao oko šarafa u njima, ali bez uspjeha. Nakon mojih „intervencija“, vrata bi neko vrijeme „mirovala“, ali nakon određenog vremena moju ženu je budio „cijuk“ šarki što joj je bio znak da su vrata nastavila ponovo po svom.
Iznad nas, na četvrtom katu, stanovali su Mila i Risto. Mila je bila daktilograf u opštini, a Risto je bio penzioner. Bio je prlično mlađi od mene! Muhao se oko zgrade. Uvijek bi ga bilo ili na stepeništu, ili na klupi u parkiću, ili je nešto radio oko svog „točka“, kako je nazivao svoj bicikl, oldtajmer „Rog“. Kontraš! Očigledno se dosađivao.
Jednog dana se zadržah s njim u razgovoru. Sjedili smo na stepeništu ispred haustora. Zapalili smo po cigaretu, i u priči ja mu se požalih na taj problem sa vratima.
- Ma lako ćemo mi to srediti, moj komšija – odmah se isprsi „majstor“ Risto – Eto mene, samo da uzmem alat.
Utom nekako dođe i moja supruga sa posla. Ja joj rekoh da će komšija sa četvrtog kata, „majstor“ Risto, doći da konačno riješi problem sa tim nestašnim vratima što su je, malo-malo, znala razbuditi. Potrefi se i Mila. Vratila se i ona s posla. Pozvali smo i nju na kafu u „štab“ koji je na čelu sa „majstorom“ Ristom trebao napraviti operativni plan akcije. Popila se golema džezva kafe, te Mila na odlasku autoritativno reče suprugu – Risto, znaš pravilo. Ništa drugo nego samo kafa! Može i sok, ako ti komšije ponude.
On bespogovorno klimnu glavom, moja supruga ode pripremati ručak, a „majstor“ Risto se prihvati alata. Ja sam bio samo nestrpljivi posmatrač.
Risto je skinuo vrata sa šarki. Tu sam mu morao malo pomoći. Izvadio je stare šarafe. Uvrnuo je nove. Išmirglao je ženski i muški dio šarki. Iz neke kantice je sve to podmazao. Prije nego što će ponovo postaviti vrata, muški dio šarki je premazao nekom „specijalnom srednjeviskoznom mašću“, koju je, navodno, dobio od rođaka iz Njemačke. Tu svu „visokokompliciranu operaciju“ je popraćao ponavljanjem rečenice – Bosanac izmisli, a Nijemac napravi!
Meni pade na pamet : Ma što ja ne bih popio jedan štamplić šljive kao aperitiv prije ručka?
Donesoh punu bocu „specijalke“ iz Kozarca, od Garibovića, sa pet zvjezdica , onu što „pet jezika govori“. I dva štamplića. I tanko narezane sudžuke. I kisele krastavce. Zamirisa šljiva ljepše nego „šanel pet“. U tom momentu ni sanjati nisam mogao kakvu sam strašnu grešku napravio.
„Majstor“ Risto još jednom prokontrolisa „vaser-vagom“ da li su vrata „ušpanovana“, odahnu i reče – Eeee, to je to! Eto!
Sjedosmo za bocu i mezu. Ja otpihnuh, a Risto ga strusi. Natočih drugi štamplić. I njega strusi, a ja na pola prvog. Ja mezim. Risto jok. Samo „svaljuje“ jedan po jedan „štamplić“. Kontam nešto : Ma, briga me, zaslužio je majstor malo popiti, onako pred ručak !
Nivo prozirne, kao kristal bistre šljive, opadao je brzinom pada akcija na Wall Street-u 1929. godine. Ne prođe ni pola sata, a Risto poče zaplitati jezikom. Frfljao je o svojim iskustvima majstora u kasarni JNA. Trtljao je nešto o beneficiranom stažu i svojoj invalidskoj penziji koja ga je zadesila u „najboljim godinama“. Frflja, trtlja, sam sebi nalijeva rakiju i salijeva je u se. Nakon malo više od sata, okrenu se i s pogledom iz kojeg su iskakali upitnici reče :
– Imal još?
Boca je bila prazna!
Tek tada shvatih da je vrag odnio šalu, pa rekoh :
– Jok, moj komšija. To je sve što se zadeslio u kući.
On zausti :
– A pivica jedna-dvije? Haaa?
Šta ću? Domaćin sam. Donesoh, zbunjen, jednu pivu. Klo-klo-klo! Ne treba Risti čaša. Ode cijeli Tuborga niz grlo. Pa druga, pa treća, naiskap. Ne znam dokle bi se nastavilo uništavanje mog „tekučeg arsenala“ da se na vratima ne pojavi Mila. Nastade frka kakvu odavno nisam imao prilike doživjet. Zamalo što Risto ne dobi dobrog degeneka. Zgrabi ga Mila snagom punom adrenalinskog naboja i povuče prema izlaznim vratima. On šćepa svoju drvenu kutiju sa alatom, ali se teturajući pokliznu i kutijom udari u staklo od vrata. Staklo se uz prasak sasu po principu „puče koplje na tri polovine“. Risto zajauka, poće kleti Milu, suze mu se počeše kotrljati, a ja mu na izlazu velim :
– Mani ba, komšija! Nema frke! Ne sekiraj se. Ti si svoj posao odradio, a staklar će sutra doći i postaviti novo staklo.
Mila me, odlazeći, presječe pogledom sablje dimiskije.
Ručasmo, a supruga me na pasja preskakala ruži što sam dozvolio da se komšija Risto kod nas naloče. Šutim, jer je u takvim sitacijama šutnja vrijednija nego li dvadesetičetiri karatno zlato.
Popodne prođe u šutnji. Dnevnik prođe u šutnji. Večera prođe u šutnji. Odlazak u krevet prođe u šutnji. Ja na jednu stranu kreveta, supruga na drugu. To je ono : leđa leđima. A onda ljutito podviknu :
– Ako budeš hrkao, ne gine ti kauč u dnevnom boravku. Fuj, pjanac jedan!
Znao sam da će je do ujutro huja proći. Novi dan, nova nafaka. Uostalom, briga me!
Spavao sam snom pravednika, kad me odjednom probudi neki zvuk. Načulih uši, ali ništa nisam čuo. Samo što nisač ponovo utonuo u san, kad se opet javi isti zvuk, sada još jači. Ustanem - hvala bogu, supruga spava - , i na prstima se išuljam. Odjednoč čuh kako neko grebucka po ulaznim vratima i tiho, tiho kucka. Pogledam na sat : tri i petnaest ! Ko li to šuška oko vrata u vakat kad nije ni noć, a ni zora se primakla nije ?
Provirim na onu „špijunku“, kad vidim stoji komšija Risto na stepeništu, tačno pred vratima. Polako, najtiše što sam mogao, otključam vrata. Risto me gleda. Ja ga upitah je li pobudalio , šta radi u tri ujutro na stepeništu. Prostruja mi pomisao da ga je Mila za kaznu zbog pijančevanja istjerala pa da ću ga sada, po principu komšijske i muške solidarnosti, morati smjestiti da do zore otkunja na kauču u dnevnom boravku.
Kad, šta je bilo?! Donio Risto vrata iz svog stana, potpuno ista kao ona koja je sasvim slučajno pijan kod nas razbio.
- Bolan ne bio Risto, šta ti je? Šta će mi ta tvoja vrata? I to u ovo doba - šapćem ja.
- Ne brigaj se komšija! Ista su potpuno. Daj da ova najtiše postavimo, a ja ću razbijena pokupiti i kasnije odraditi staklariju. Molim te! Ne mogu spavati „zbog radi od moje savjesti“- šapće Risto.
Shvaćajući da je svaka rasprave beznadežna u taj gluhi vakat, ja mu pomogoh da unese vrata, da skine i iznese ona sa razbijenim staklom, te da postavi „svoja“. Ode Risto, ja se tiho uvukoh kod moje supruge. Interesantno, i zaspah.
Jutro. Pijemo nas dvoje kafu. Supruga zglave nije primijetila da je staklo na vratima čitavo. Tek kad je krenula na posao, zgranuto će :
– Pa Nadane, otkud ova vrata sada sa čitavim staklom, a jučer bila razbijena ?
- Eeee, moja ženo! Toliko je tvoja ljutnja djelovala pedagoški da sam najtiše što sam mogao pozvao staklara da to odradi dok ti pajkiš, samo da bih ti izvukao radostan osmjeh na licu! Dok oko moje spava, Nadan vrijedno radi!
Prolazili su dani. Jednaki jedan drugom. Sve je bilo isto, osim što Ristu više nisam viđao da sjedi na stepeništu ispred kuće ili na klupi u parkiću. Tek nakon nekoliko dana Mila mi je u prolazu, onako ovlaš, rekla da je Ristu spremila na ponovno „liječenje od alkohola“. Opet počeo piti. Prenerazio sam se. Tek sam tada saznao da je komšija Risto, kao građansko lice na službi u JNA, prijevremeno penzionisan zbog kroničnih problema sa alkoholom. Prije „popravke vrata“ nije pio više od dvije godine, a ja to zglave nisam znao. Bilo mi je žao, ali sa zakašnjenjem koje se pretvorilo u kajanje. Da sam znao za njegove probleme ne bih, ni za boga, iznosio kozaračku šljivu da mu zamiriše i da ga ponovo skrene na zle staze.
Kad se nakon tri-četiri mjeseca vratio sa tretmana, nismo pričalo o onom šta je bilo. Znali smo sjediti na stepeništu pred haustorom, pušiti i , grickajući košpe, bistriti olujne političke oblake koji su se nagomilavali na horizontu tadašnje budućnosti, koja se očas pretvori u sadašnju stvarnost.
A dobar je bio komšija Risto. Panja od čovjeka. Vala, nema više onih naših mirnodopskih komšija, jer ni komšije, a ni susjedi, više nisu kao što su nekad bili. Sve se promijenilo. Barem ja tako mislim.
U HUSE
Bila jednom jedna kafana. Bez zvaničnog imena. Bez istaknute oznake. Bez ikakvog znaka postojanja. Kao da je bila tajna, malobrojnim poznata, mnogobrojnim nepoznata. Nije bila „in“. Bila je izvan ovog modernog vremena. Zadnja od mirnodopskih kafana. "U Huse". Nalazila se na Marindvoru, znači blizu centra. Nama, haustorskoj raji, na ruku. Blizu, ali ipak daleko od zvonjave tramvaja i saobraćajne gužve. Skrivena daleko od svega gradskog, ili, kako novokomponovane Sarajlije sada kažu, velegradskog. Ulaz u kafanu je bio starinski haustor, uvijek mračan i memljiv. Trebalo se samo spustiti niz jedanaest polumračnih stepenica uglačanih vremenom i otvoriti masivna vrata. Vrata zacijuću, kao da najavljuju da ulazite. Zakoračili ste u to podzemno sklonište, a sve prisutne face bi pri tome okrenule okice pune strepnje u pravcu vrata:
- Da ne dolazi neko novi, neko stran, neko nepoznat i nepozvan?
Desno od ulaznih vrata nalazio se stari, klasični šank prekriven rostrfraj limom. Iza šanka je gospodarila razroka Mara, starija debeljuca, koju je neko prozvao „Snajperka“. I ostade snajperka do kraja kafane. Na desnoj strani šanka se nalazila staromodna staklena vitrina. U njoj su se baškarile sudžuka, suha govedina i ovčija stelja. Mezetluci prve lige. Pored tih suhomesnatih zerzevata nalazila se posuda sa travničkim sirom potopljenim u bistroj vodi. Na desno od travničkog sira se nalazila tacna sa najcrvenijim paradajzima, svakako, kada je bila njihova sezona. U tom klubu mezetluka stalni član je bila velika zdjela sa salatom og kuhanog graha i crvenog luka, nekoliko kutija "Zdenka" sira, velika posuda sa neizbježnom Husinom krompir-salatom. Mezetluci druge lige. U gornjoj rafi te vitrine šepurila se gomila tvrdo kuhanih jaja, posudica sa crvenim rotkvicama, tegla sa usoljenim srdelama, tegla sa crnim maslinama, tegla sa zelenim malinama, te antologijski domaći ajvar, svakako kad je bila njegova sezona. Mezetluci treće lige. Često su taj repertoar dopunjavali i domaći kiseli krastavci. Nisu to bili oni veliki što se od stajanja razmekšaju, već oni sićani i tvrdi što su hrskali pod zubima.
Od kuhanih jela, onih za umočit’, mogao se naručiti jedino famozni Husin grah sa usitnjenim suhim mesom. Grah je serviran vruč u prepunoj časi sa dvije kriške polubijelog tepsijaša, a nekad, ako si bio dobre sreće, mogao bi te zapasti i golem okrajak. Bila je prava zezancija kad bi neko od raje za stolom prvi naručio taj grah za mezu, a Huso, koji je uvijek pazio da časa bude puna do vrha, polako bi, sav zapuhan, donosio vruči grah na tacni. Uvijek je dobro pazio da se ni jedna kap ne prolije. I zaista niko nije posvjedočio da je grah ikome bio proliven, To se nije nikad desilo.
Tada bi se obično prijavio neko drugi od društva za stolom:
-Joj Husaga može li i meni jedan grah? Ovaj tako lijepo zamiruhnu, pa mi otvori apetit. Ma nema tebe i tvog graha nigdje na dunjaluku, dobri naš Husaga!
A Huso bi opet ponavlja sve isto u dlaku, i eto ga za par minuta zapuhanog, opet s časom punom do vrha.
Tada bi neko treći za stolom rekao:
-Joj Husein-beže bil’ mog’o i meni jednog graha don’jet’?”
Huso bi se k'o biva naljutio, pa bi obično rekao:
-Jebem vam miša! Baš ste banda neodgojenih jalijaša? Kako god ja koji grah donesem, jal' sam prvo aga, pa nakon drugog graha ja bogme avanzir'o do bega. Kad donesem peti, biću asli sultan u Stambolu. Jel' to zajebancija il' je podjebancija? Najbolje bi bilo, bando jalijaška, da vam donesem cijelu rajnliku tude na hastal, k'o kravama napoj, pa kusajte, a poslije prdite, al' napolju, na cesti. Ne daj vam bože to raditi u mene mi birtiji.
Iza šanka se nalazila tamnosmeđa stalaža. Na gornjoj polici, ispod Titove slike, stajale su nikada otvorene flaše, sa nikada naručenim pićima. Na mrtvoj straži, postrojeni ajer-konjak, tamno zeleni Patrijin mentol-liker, dvije boce Badelovog kruškovca, opletena boca zadarskog Maraskina, pa Segesticin čokoladni liker, koji je već davno potpuno pocrnio.
Komandant te grupice, davno isteklog roka upotrebe, bila je boca ruma sa jednim klempavim crncem čičkave kose na etiketi. Taj nesvrstanko je imao veliku okruglu minđušu u desnom uhu. Široko je razjapio golema usta ukrašena bijelim zubima, apsolutno jednake veličine. Onaj koji bi se zagledao u tu egzotičnu etiketu mogao je taj panoramski osmjeh tumačiti samo kao izraz razdraganosti ovog veselog stanovnika Afrike koji je stalno mjesto svog boravka našao na najgornjoj polici podrumske kafane, a možda i činjenica da nije ni dirnut, odnosno uznemiren, već desetljećima. Jedno vrijeme je mislio da je to posljedica neke vrste rasizma, ali te su crne misli davno napustile njegovu glavu. Pored tog, ašćarile razdraganog crnca, naslonila se druga boca ruma na čijoj se etiketi opustila jedna crnokosa ljepotica. Očigledno uspaljena, ali rezonski probirljiva. Nije ona cura za svakoga. Stajala je u hladovini ispod krošnji dvije visoke palme. Lijevom rukom je pridržavala burence na prelijepoj glavi. Burence je moralo sadržavati rum, jer je valjda logično da ako je u flaši rum, da je i u burencetu rum. Desnu ruku je izazovno držala na svom desnom boku, koji je, alčak jedan, namjerno izbacila prema kolegi sa susjedne boce. Neka frajer ludi! Imala je, kao nacrtane, prelijepe grudi i pristojan grudnjak. Vjetrić joj se šejtanski poigravao oko lelujave šarene suknje. Na vratu ogrlica od školjkica, a u lijepo počešljanoj kosi, svezanoj u punđu, zataknut bijeli cvijet. U desnom uhu minđuša u obliku halke, ali mnogo manju nego što je imao njen prvi komšija sa police, nasmijani crnac. Iz daljine, daleko iza dvije palme, doplovljavao je tromi jedrenjak sa dva jarbola, vjetrom napuhanih bijelih jedara. Vraćao se sa dalekog putovanja. Cura je čekala upravo taj brod da uplovi u malenu luku, pa da s broda siđu veseli mornari i da im ona, onako žednim, proda to burence, i da se, bogme, i para okrene. Lako je trgovati sa mornarima željnim ruma i lijepa ženska, a posebno nakon predugih putovanja.
Izgledalo mi je kao da se onaj crnac sa one njegove flaše ruma fakinski kleberi ovoj prelijepoj curi. Svaki put, drugačije. S lica mu se vidi da je puko na nju i da joj se, na sve načine, pokušava uvaliti koristeći sve udvaračke trikove i finte. Ni od čega taj mangup ne preza, samo da je osvoji. Da bude samo njegova. Ona mu je, međutim, prkosno okrenula leđa, sva ozbiljna. Ignoriše ga. Ne zarezuje ga već godinama i godinama koje je kao i flaše s rumom prekrila ljepljiva prašina i tamnosmeđi katran duhanskog dima. No, ona ne ferma egzogene faktore. Stabilnog je karaktera. Nepopustljiva. Strpljivo čeka svoj jedrenjak koji samo što nije uplovio. I ne sanja da njen jedrenjak možda nikada neće ni uploviti. Džabe je crnopurastom kolegi sa druge flaše sav njegov smijeh i svi pokušaji da se njih dvoje skontaju. Samo uzalud gubi vrijeme. Bolje bi bilo da se upisao na neki od sarajevskih fakulteta, pa da je ljepo studir’o i jamio kakve prestižne diplome priznate u pojedinim državama Afrike, nego što po flaši gubi tolike godine na neuspješna udvaranja. Ali, on je uporan. Ona nezainteresovana. Nije ona za zezanja. U poređenju s tim nasmijanim crnim luftiguzom ona je jedna ozbiljna mlada poslovna žena. Prava biznismenka.
Sretnik koji bi eventualno naručio piće iz tih prastarih flaša, koje smo nazivali stare junferice, možda bi napravio i riskantan korak, što se tiče njegovog zdravlja i života. Za tako nešto, međutim, nije bilo straha, jer su te gore zaboravljene i zaprašene boce samo i jedino predstavljale dio uvijek istog kafanskog enterijera, enterijera koji se nikada nije mijenjao i koji je bio i ostajao kao neki od sastavnih dijelova ukupnosti naše bezvremenske zone.
Na drugoj polici su stajala poredana flaširana vina od sedam deci, od kojim je davno istekao rok trajanja. Garant sirće! I Huso bi se teško mogao prisjetiti ko je zadnji naručio flašu vina od sedam deci u njegovoj kafani. Ko je volio popiti špricer ili gemišt dobivao bi ga iz one velike boce od dvije litre, koju smo mi nazivali „dvoguza“. Jednostavno, sastav gostiju je bio takav da se preferirala rakija i to šljiva, a u manjoj mjeri loza, a poslije rakije se najviše pilo pivo, ali nikada iz frižidera, već iz vode. Rijetko je koja pivska boca imala etiketu, jer su se etiketa uvijek odlijepljivale u teknetu sa vodom za hlađenje.
Što se rakije tiče, nije joj niko i nikad našao neke značajnije mahane. Odakle je Huso nabavljao uvijek istu te istu rakiju ostalo je obavijeno velom tajne. Husina rakija je bila uvijek ista, prozirna kao voda. Gradacija joj je bila takva da nije bila ni mehka, ni ljuta, već prava napolica, baš dobra za akšamluka i razne vrste maštovitih mezetluka. Problem sa zakonom koji nije dozvoljavao točenje domaće rakije prećutno je bio riješen već od davne 1954. godine od kada je Huso na rafi uvijek imao originalnu bocu sa najgorom vrstom rakije u bivšoj Jugi, a to je bila šljivovica "Patria", alhemičarski otrov. Međutim, normalno je da je ta boca bila samo kamuflaža, a u njoj se nalazila prava i kvalitetna Husina domaća šljiva. On je samo nadoliv’o iz pletare koja je kunjala pod šankom. Šljive nikad nije falilo. Pletara bez dna!
Uostalom, nikakav inspektor nikada nije ni ušao u “Kod Huse ”, što je bilo zaista neobjašnjivo, ali istinito. Tada, kad tvornice “prirodnih” alkoholnih pića "Patrie" već odavno više nije bilo, ostalo je nekoliko flaša sa etiketama njene otrovne šljivovice, koju u davni vakat nisu pili ni najžedniji sarajevski kronični pijanci ili kako smo ih zvali "kroneri". Nepromjenjljivost kafanskog ambijenta i standardni kvalitet rakije, kao i uvijek i stalno isti gosti bili su jedan od zaštitnih znakova te naše oaze u kojoj kao da je vrijeme stalo, odnosno pored koje su prolazili dani, mjeseci i godine, ne zalazeći u nju. Nalazili smo se u sigurnom skloništu od vremena.
S lijeve strane šanka na zidu neki je, najvjerovatnije rakijom ili drugim alkoholom dopingovani slikar amater, birvaktile naslikao starijeg debelog ćelavog čovjeka kako leži u mreži za ljuljanje. U ustima tog rumenog debeljuce se nalazio jedan kraj gumenog crijeva koje je svojim drugim krajem bilo utisnuto u burence nepoznata sadržaja. No, golemi crveni nos tog ležećeg pijanca - ljendohana bio je garancija da u burencetu nije mogla biti voda, sok od malina ili piva. Moralo je biti nešto jače. Taj mural na kojem taj ćelo relaksiran leži u visećoj ležaljci i kroz gumeno crijevo neprekidno srče sadržaj burenceta, bio još jedan od zaštitnih znakova naše najdraže kafane.
Poviše stalaže sa flašama prije ovih "demokratskih promjena" kočoperila se slika rahmetli največeg bivšeg sina svih naših naroda i narodnosti, a koja ni vlasniku, a ni njegovim gostima uopšte nije smetala. Ni mi njemu nismo smetali. On nas je 'nako s visoka gledio strogim pogledom. U desnoj ruci mu je bio drvenim čibuk u kojem se dimila niška Drina bez filtera. Drug Titaga nas je zent’o pogledom punim zavisti, koji kao da kaže:
-Ma vidi fine raje! Vidi ih kako lijepo pijuckaju i mezete. Prave akšamlije! Joj da mi je nagulit' od svih ovih budalaština i bremzanja ovih mojih raznoraznih malih kretena koji sanjaju svoje vel’ke države, pa da se i ja ljepo uvalim među one fine akšamlučare i tihe p'jance, pa da s njima cugam, mezim, da kenčijamo i jedni drugima dumine udaramo. Jebo ti mene i ovaj moj život kad ne mogu ni sa vlastite slike dole da se spustim. Barem jedan put! Samo jednom! Joj, što mi je život crno-bijel!
Mi ga nismo ni gledali, jer je bio nešto što se podrazumijeva. Za nas tada nešto neprolazno, baš kao i Husina kafana. Bili smo prema njegovoj slici potpuno indiferentni, baš kao i prema onim flašama na najvišem rafu.
"Kod Huse" je bilo je osamnaest stolova, premda je komotno bilo mjesta i za još nekoliko. Huso nikada nije htio nagurati stolove, jedan do drugog, kako bi ljudi za jednim stolom mogli serbest izmeđuse razgovarati, a da to ne ometa muhabete onih drugih koji su sjedili za drugim stolovima. Prevelika blizina stolova u kafani dovodi do toga da ljudi i ne htijući čuju šta se za drugim stolom ili stolovima priča. Međutim, to što se čuje, hem se ne mora baš najpravilnije ili najispravnije čuti, hem sadržaj toga što se čuje može kasnije imati razne nezgodne posljedice, kako za onog’ što je nešto isprič’o, ali i za onog’ koji bi to čuo. Kada bi neko upitao zašto ne postavi još stolova kad već ima mjesta, Huso je tom pitcu davao uvijek spreman odgovor:
-Jaštaradi! Kad ja umjesto birtije otvorim šahovski klub, naguraću sve hastal do hastala, pa ćemo pozvat’ Gligorića i ljepo igrati one partije simultanke na stotinu tabli. Baš će to bit nabas! Haaa? Uostalom, ako bih postavio još stolova bilo bi još više gostiju. A ja ne volim da imam više pacijenata. Dosta je to što oko vas moram letati.
Pored vrata je nepomično stajala prastara gusana peć na drva. Bila je baš kao stari isluženi vojnik na straži. Na peći je pisalo nešto na njemačkom, ali se sada teksta ne mogu sjetiti. To je bio zaostali relikt iz doba mrske Austrougarske okupacije, i vremena kada se jedino znao pravi red u ovom najčudijem vilajetu cijelog dunjaluka.Ta peć iz pluskvamperfekta imala je funkciju da nam veselo pjevucka pucketanjem razgorenih drva, ali samo kada bi bilo stvarno previše zima. Huso je štedio na drvima.
Pored peći se nalazio starinski zidni čiviluk sa desetak kuka za odlaganje kaputa, a poviše čiviluka je bila polica za ostavljanje šešira i kapa. Treća gornja kuka s lijeve strane čiviluka bila je slabo učvršćena, valjda još od 1954, pa bi kaputi obješeni na nju često završavali na podu. Huso bi onda prilazio i s osmjehom, uz riječi:
-Ma jebem joj miša, evo se ova kuka opet sa mnom zajebava,
Podizao je i na staro mjesto vješao kapute, ali mu nikad nije palo na pamet da čvršće uvrne šarafe u tu kuku i da tako definitivno riješi problem. Njemu to nije padalo na pamet, a niko od nas nije htio da mu pametuje oko toga, pa je to tako bilo, i do kraja ostalo.
S desne strane šanka, blizu jednog ormarića koji Huso zove "gardarobijer", na zidu je mirovao prastari okrugli zidni sat, još iz vakta endehazije, sa već posivjelom reklamom za firmu "Franck" na bijeloh plohi između kazalji, koje su, bog sam zna kada, stale na četiri i dvadeset. Baš su se poklopile (neko misli na tebe!) i tako poklopljene, ležale godinama i godinama, onako kao da jedna na drugoj spavaju. Na tom Husinom i našem satu vrijeme se nije micalo. Baš smo svi plaho begenisali taj sat što nikad’ nije radio. Taj jedini nije radio. Kao da je uporno štrajkovao protiv poslodavca svakog sata, ure ili časovnika. Vremena.
Huso je oduvijek prezirao papke, odnosno papane, koje je on nazivao ili "đikani” ili šatrovački "ljakse brez gradske teorije i prakse". Na našu i njegovu sreću baš se urijetko znalo desiti da neki iz te, sada prevalentne sarajevske demografske kategorije, zaluta u našu oazu mira i reda.
Možda je interesantno spomenuti da “Kod Huse” od davne 1954. godine niko nije mogao biti poslužen kafom, jer se kafa tu nije nikada pripremala.
Huso je to na jednom predfajrontskom kolokviju ovako objašnajavao:
-Gladaj 'vako. Dođe ljakse i naruči kahvu. Ja donesem, a on sjed'e i l'jepo izvadi cigare, pa sjedi li sjedi, puši li puši, teferići li teferići, sjedeći 'nako. Kako ljakse koju ugasi, ja po običaju letam ko budaletina i pepelnicu za pepelnicom istresam. Sve se pitam ka'će nagulit'? A on ni mukajet. Zasjedne ljakse po dva sahata, potruje duhanskim dimom sve okolo, i tek kad' je bilesi sve uneredio, ondak tek razguli. A meni pošljem valja njegov od šećera skoren fildžan pokiselit', iz džezve telvu strugat’, sve ljepo vimom po istilahu usjajit i oprat’, pa ondak sve ljepo posušit, pa ostavit na rafu i čekat novog ljakase da i on naruči kahvu. I sve tako. Pa da mi još ljakse dođe za šanak kojekakve svoje kritike upućivat'. Te tanka je bila, te ačik je bila. Ma nejmam ja vremena za takve seljačke strateške provokacije, ljudi moji. Joj, da sam ja ufatio onog Matiju Gupca, joj šta bi mu ja uradio. Od njega je sve počelo. Seljačine će nam dohakat’! Živi bili, pa vidjeli!
Znalo se potrefit' da u naš mir zaluta neki papak koji nije znao za tu činjenicu, pa kad bi ga Huso upitao šta želi, ovaj bi nonšalantno naručio kafu, a Huso bi, s jedva dočekanim kezom od uha do uha, i s neskrivenim sadističkim, ali doduše vrlo pristojnim tonom, upitao:
-Želite li vi efendija uz kahvu još i smreku, jal’ ledenu bozu, plus golem rahatlokum. Morel rahatlokum s orasima? Haaaa?
Kako takvom zalutalom pridošlici nije bilo jasno to dodatno pitanje, Huso mu je olakšavao neugodnu situaciju objašnjavajući da u njegovoj kafani nije popijena kafa od februara 1954. godine, niti će biti popijena dok je on živ. Rješavao bi ga se nenametljivom sugestijom da je tu blizu, super kafa u "Makarskoj", a to je bila kafana koja se nalazila samo stotinjak koraka prema Marindvoru. Kad bi taj nezvani gost zbunjen nagulio preko vrata, Huso bi odahnuo, kao da mu je kamen pao sa srca, jer se eto bez problema riješi još jednog nepoznatog, ali njemu i svima nama antropološki prepoznatljivog tipa.
Znao je poslije reći, baš kao da je uradio neko veledjelo od opšteg socijalnog značaja:
-Uh ljudi moji! Fala bogu dragom, ode ljakse brez problema. Samo da se ne povrati, gluho bilo. Jestel vidili kakav je krezav i sav kariran. Euzubilahi mine šejtani radžim! A ljudi dragi, tukne tako da sam ga osjetio k'o lovački ker. Osjetio sam ga odma kad se ljakse izvana šteke samo dofatio. Ma ja sam ti za njiha ko najbolji lovački pas, za najušit hih. Krmci! Krmeći krmci!
Huso je imao najinteresantnije radno vrijeme i po tome se razlikovao od takozvanih običnih kafana. Otvarao je tačno u pet poslije podne, a fajront je baš kao u elitnoj pruskoj kasarni (gašenje svjetla, Licht ausschalten, bitte!), tačno u jedanaest. Huso se trudio da bude tačan, ali bi ponekad znao i zakasniti po desetak minuta s otvaranjem. To je znalo unijeti golemu i neskrivenu zabrinutost kod onih redovnih akšamlučara koji su ranije dolazili da u’fate mjesto u parteru, bliže šanku, kako smo znali reći u bezazlenoj zafrkanciji.
Svi su gosti znali da je i ta večer završena, kada je Huso kao kapetan na nekom brodu, uzimao iz ladice mesingano zvonce i pozvonio samo nekoliko nenapadnih sekundi, dajući tako svim gostima zvučni išaret da se mrski fajront primakao i da se može naručiti samo još po jedna runda pića, ali bez meze.
- Draga rajo, baš nam žao, što se fajront primakao?
U jedanaest i pet minuta kafana je bila zaključana i Huso je odlazio sa zadnjim pticama crvenih kljunova, od kojih su se neke znakovito ljuljale i pridržavale za zid, posebno na mračnim stepenicama. Znali smo zastati, kao neko jato, još nekoliko minuta pred haustorom, izmijeniti još po koji zadnji smijeh za to veče, pa svako na svoju stranu. Do sutra.
Huso nikada nije radio nedeljom, kao ni uz Bajram, katolički i pravoslavni Božić i Novu godinu. Cijeli avgust kafana je bila zatvorena. Huso je taj mjesec bio na ljetovanju ili u Faletićima, ili i Kiseljaku, ili u banjama u Fojnici. Jednom je čak bio i u Zaostrogu, pa je, pocrvenivši od sunca i izujedan od komaraca, brže bolje pobjegao u Faletiće. Poslije nam je u stihu govorio:
-Plavo more, pa da si u Beču, ja u tebe, vala više neću.”
Jedva smo čekali kraj avgusta da se spustimo u sigurnost naše bezvremenske zone.
Kako rekoh, bilo je nekoliko nestrpljivih akšamlućara koji bi znali uraniti, pa bi dolazili po dvadesetak minuta prije otvaranja kafane. Oni su znali lagano šetkati od čoška do čoška zgrade u čijem se podrumu kafana nalazila. Ti su šetaći od ostale raje dobili nadimak “difuzni rekreativci”, a dvojica sa štapovima imali su nadimak „hokejaši“.
Preko puta Husine kafane, u suterenskom stanu, su živjele dvije seste. Jedna se zvala Ulfeta, a druga Behija. Bile su stare cure. Male penzijice su stekle kao šnajderice u tvornici konfekcije "Alija Hodžić". Ničeg u višku nisu imale, ali su zato vala imale vremena na pretek.
Bile su to prave has-muslimanke. Klanjale su svih pet vakat namaza. Njihov komšija, Abdurahman Pilav, je govorio da on sigurno zna da se Ulfeta i Behija svaki dan po pet puta mole Allahu dželešanuhu da propadne komunizam. Izgleda da su im molitve uslišene.
Vremena na pretek, a dosadno im po cijeli dan. Šta će drugo, već metnu lijepo jastuk na donji dio prozora, na sims, a koljena na podprozorsku sećiju, pa se naslone i gledaju ko ide dole niz ulicu, a ko gore. Obje su, kao po pravilu, bile na prozoru između pola šest i šest, osim nedeljom kada Huso nije otvarao. Dvije svrake, kako smo ih nazvali, znale su k’o stare pare face svih Husinih gostiju. Klečale su na sećiji naslonjene svaka na svoj jastuk na prozoru i redovno, prije klanjanja akšama, komentarisale predkafanska događanja, a sve u stilu:
-Bonićko, vidi hina. Eno hina, ne mogu Huse bilesi ni dočekat', pa da se odma' rakijetine dofate. Haram him bilo!
- Vidider onog ihtijara što mu ruke drhću, sram da ga bude.
-Žiku, bona ne bila, onom crvena nosa od rakije. Baš ko paprika roga. Ona što je za ajvara.
-A vidi onom droba. K'o da je u devetom mjesecu. Još se ni akšam pravo zaakšamio nije, a oni ko žedne deve iz Sahare kete pred birtijom.
-Jadne him žene njihove, prejadne, jal matere him nesretne.
- A tek djeca i maksumi...,
I sve tako. Komentar za komentarom, osim zimi kad bi minusi znali previše stegnuti, a led bi se priljepio na prozorska stakla. Tada smo mogli vidjeti samo po pola lica, tačnije, za naše ovozemaljske grijehe, zabrinute okice tete Ulfete i tete Behije, "naših dežurnih savjesti", kako radoznalo vire kroz dvije male okrugle rupe, na mjestima gdje su očistile ledenu skramu.
Uvijek je Ulfeta bila na desnoj, a Behka na lijevoj prozorskoj rupi.
Ko se boji zime još, tri za groš, tri za groš....
Nema više kafane „Kod Huse“. Tamo je sada disko-bar koji se zove „Bohemi“. Vlasnik tog bara je neki istočnobosanski novosarajlija. Njegov nadimak je Vojvoda. Baš bohemski nadimak! Vojvoda garant nikad nije bio u kafani kod Huse, jer do ovog rata nije baš dobro poznavao Sarajevo, u koje je možda ponekad znao doći za pazarni dan ili čak na ekskurziju nakon male mature.Teorije nema da on uopšte zna koje se blago krilo u nekada mračnom podrumu, a koji sada, tako kažu, blješti od laserskih svjetala i prolama od mega-decibela, i gdje malo, malo dođe do revolveraškog obračuna i dobacivanja „bombnama“ ili stručno rečeno, kašikarama.
Šta možemo?
Nova su vremena, nove su rijetkim preostalim poznatim facama nepoznate face u nekadašnjem gradu. To je sada njihov grad, od kojeg oni nastoje napraviti svoje selo. I uspjeli su. Decibeli su zamijenili tihi uzdah ili kuc rakijskih čašica i cvrkut otvaranja pivskih boca. Laserska svjetla su zamijenila relaksirajući polumrak. Bog zna šta je bilo sa Husom? Vjerovatno je došao do zadnjeg paragrafa prirodnog zakona. Do zadnje rampe!
Gdje li su završili onaj crnac i crnkinja sa zaboravljenih bocva ruma na najgornjoj polici? Možda je crna ljepotica ipak na kraju popustila, pa se udala za onog uvijek nasmijanog veseljaka. Ako je tako, zamišljam ih na onom njenom ostrvu kako, svako sa svojim burencetom ruma na glavi, opet čekaju neki jedrenjak koji samo što nije uplovio u zaliv okružen kokosovim palmama. Oko njih trčkara buljuk male crne djece s lizalima Chupa Chups u ustima. Djeca su još malena i nemaju pojma koliki kafanski radni staž imaju njihovi mama i tata, i to u Sarajevu, gradu u kojem je, u doba njihova „ugostiteljsko-vizuelnog performansa“, živjelo puno, puno Sarajlija.
Pa šta?! Kao da je Sarajevo neki izuzetak. U svim gradovima bivše naše sve je manje građana. Građani su bili nekako kruti, skloni redu, a ovi novi su ukinuli dušu urbanog bitka, a dali novi sirovi, ali vitalni image, gomili nebodera, kuća, ulica. Njima je lijepo. A oni, kojih tamo više nema i koji su utisnuli duše i sjene u asfalt i kaldrme, valjda imaju malo prava na sjećanja.
Ne bi me čudilo i da je onaj Husin endehazijski sat ponovo, sam od sebe, proradio. Vrijeme je postalo mnogo strožije. Nema zabušavanja!
|
|
