O autoru:
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše i obajvljuje romane i pripovijetke.
PROJEKTIL VAZDUH-ZEMLJA U NEDŽARIĆIMA
Na trotoaru ispred nebodera u Nedžarićima, stajajo je čovjek i čekao taksi koji je bio pozvao. Taksi je stigao, ali je taksist našao potencijalnog mušteriju u horizontali, s glavom u lokvi krvi. Pored glave mu je bila ogromna crna vreća sa smećem. Naknadna istraga je pokazala da je nesretni čovjek umjesto taksija, „dočekao“ veliku kesu sa smećem u glavu. Drugim rijecima, vreca sa smećem, koju je očito neko bacio sa visoke zgrade, pogodila je mušteriju i oborila ga s nogu: u vreći se nalazila velika tegla s krastavcima marke Vegafruit D.O.O– Doboj Istok. Srećom, prazna ! Bolje je ipak biti teško ranjen, nego „ i malo“ mrtav ! Žrtva je dakle srećno prošla samo sa nekoliko šavova na glavi, koju su mu zasili u „hitnoj pomoći“, i lakšim potresom mozga.
Šta tu da radi policija? Neće valjda svim stanarima nebodera uzeti otiske prstiju ili DNK da ustanovi ko je bacio inkrimiranu kesu ?! Kad su upitali nekog radoznalca koji je zadesio blizu “zrtve” i odgledao cijelu predstavu podalje, čačkajući nos, on je samo slegao ramenima i mudro kazao, tako jezički “tačno” i “dobro” artikulisano da su i najveći specijalisti za desifriranje izjava jedva upsjeli da shvate sta je ovaj htio reći : “Bude stoj’o ispod od balkona i od prozora. Dešava se. Nije prvi, a ni zadnji. Što se nije izmak’o k’o ja. Jamda mu je bilo suđeno da je fasuje!” (U prevodu na normalan jezik to znaci da je “žrtva” bila glupa, a ne pametna kao on koji se izmakao podalje, jer je znao za taj običaj gađanja sa visina.) To reče, i ode znatiželjno zagledan u vrh kažiprsta i svoje blago iz nosa.
Mislim da se ranije tako nešto nije dešavalo u Sarajevu. Jadna li je majka preostalim građanima ! Ali i ovo što se desilo, moze se objasniti: kad seljak dođe u veliki grad i “usidri” se u njemu, on postaje anoniman. U njemu se javlja niz moralnih problema koji pocinju da ga muče, jer je odvojen od svoje prirodne sredine u kojoj je odrastao, od svog skučenog prostora, gdje se svi poznaju i gdje bi bila velika, maltene neoprostiva sramota kad bi on sa prozora svoje kuće bacio kesu sa smećem i pogodio nekog svog zemljaka. Nema vode koja bi ga oprala ! U gradu, tačnije, u visokom soliteru koji ima deset puta više stanara nego što je bilo seljaka u njegovom selu, on se osjeća potpuno frustrirano i skučeno, te vjerovatno smatra da u toj masi nema više razloga da poštuje određene norme kojih bi se u svom selu morao pridržavati. A morao bi ih se pridržavati prvenstveno iz straha, a ne iz osjećanja za civiliziranost i poštivanje drugog. Ovako, utopljen u masi, a lijen po prirodi, između putovanja liftom do kontejnera, i brže metode, bacanja smetlja kroz prozor sa desetog sprata, seljak se odlučuje na sve ono što mu „štedi“ vrijeme i energiju, pa tako se operdjeljuje za slobodno bacanje kese sa smećem sa desetog, petnaestog, ili dvadesetog sprata – uz pretpostavku da i kuće rastu sa obnovom grada.
Ratovi, a posebno posljeratni periodi koji predugo traje prvi su uzročnik ruralizacije naših malobrojnih gradova ili urbanih cjelina. Poslije Drugog svjetskog rata, komunisti su gonili seljake po Bosnici, tobože dobrovoljno, trpali ih u kolektivne zemljoradničke zadruge. Tada je trećina seljačkog stanovništva pobjegla od “seljačke svijetle budućnosti” u gradove da potraži sreću u fabrikama. U bivšoj Jugi, pa tako i u BiH fabrike nisu nikad građene u seoskim, već samo i isključivo u gradskim i prigradskim područjima koja su ubrzo postala dijelovi gradskih cjelina. Jedino su se 1950-te muslimanski i srpski seljaci zajednički pobunili protiv kolektivizacije, ali je ta Cazinska buna u krvi ugušena i pometene pod tepihe udbaških arhiva.
Nadalje, poznato je da je Komunistička partija Jugoslavije, koja je 1941. godine stala na čelo ustanka protiv okupatora i njihovih slugu, imala nešto više od 6.000 članova, i to najviše urbanog porijekla. Baza iz koje su crpili “topovsko meso” za teške i do kraja 1944-te neravnopravne narodno-oslobodilačke borbe upravo je bila seljačka populacija. Nakon rata je slijedila obnova, radne akcije, tipa „mi gradimo prugu, pruga gradi nas“, petogodišnji planovi, te formiranje „nove proleterske elite“ i svjesnog kolektiviziranog seljaka. Opet su seljačke mase bile baza za regrutiranje socijalističkih radnika. Do nebesa se orila parola : „Zemlja seljacima, fabrike radnicima“. Nikle su, kao gljive poslije kiše, hiljade fabričkih dimnjaka od Triglava do Đevđelije, jer, govorilo se, bez fabričkog dimnjaka nema socijalističkog napretka i sveukupnog društvenog razvoja. Na brzaka je stvoren pripadnik novokomponovane radničke klase, odnosno čovjek-hibrid, takozvani samoupravljač. Drastično se smanjio broj pravih seljaka, a naglo porastao broj poluradnika-poluseljaka koji su se stalno kretali na relaciji selo-grad, razapeti između obaveza svakodnevne naturalne proizvodnje, preciznije rečeno štalice, kravice, ovčica, prasadi, kokošiju, 'kuruza, šenice“, voća, povrća, rakije, suhog mesa, sira, kajmaka, kućice, itd., i radnog mjesta u gradskoj ili prigradskoj industriji. Niti su bili više čisti seljaci, niti su postali radnici. Već nešto između !
Slonovi i seljaci najduže pamte. Nema državnog uređenja koje seljake nije prevarilo, opljačkalo, svodeći ga, maltene, na prosjački štap. Seljak formalno poštuje svaku državu, po onom narodnom principu „caru podajte carevo, a bogu božje“, dok u sebi reži na svaku vlast, psuje je, ali kreše i sve svece i bogove, jer, kako neki kažu, da nije bogova, ne bi bilo ni careva. Znali su seljaci govoriti: “I bog nas je zaboravio!“ Seljak je ono svoje na selu grčevito čuvao, a u fabrici mu je bilo duša „maznuti“ makar koji šaraf, makar šaku matica, omotati oko sebe kakav električni kabl, dici neku alatku i tome slično, pa to, nakon radnog vremena, odnijeti i sakriti kao jazavac u svoju seosku jazbinu, a sve to uz opravdavajuće objašnjenje : „Može zatrebat'! Može valjat', kadli-tadli!
I premda je seljačka populacija uvijek bila redovna adresa za razne prošle, sadašnje i buduće političke varalice, ona je i u prošlom ratu bila najpogodnija za politikantska manipuliranja i demagoška ispiranja mozga. Prije raspada SFRJ, najveći dio seljačke populacije, bez ikakva obzira na nacionalnost, naivno je „pušio“ laži već unaprijed instruiranih seoskih popova i hodža koji su im, kao „neposredne božje taldžije”, palamudili da su jedini seljački problemi prokleta komunistička država i oni drugi, vjekovno pritajeni drugonacionalni neprijatelji koji u savezu sa komunistima „oštre kame da ih ponovo pokolju“. Ubrzo su se formirala golema jednonacionalna stada.
Kako li je bosanskim seljacima zvučala ona pirotehnička, odnosno luftbalaska fraza : „U svojoj v(j)eri, na svojoj zemlji!“? Radoznali seljaci su po ko zna koji put „ufurali u ofsajd“ i pohrlili u prom(j)ene, kao čovjek s akutnom dijarejom u zelene jagode. A iza ćoška su ih čekale čike u maskirnim uniformama, s različitim obilježjima, koji su im uvaljivali handžare u šake i odgonili kao kurbane na frontove da se međusobno poubijaju. Oni koji su do jučer zajedno akšamlučili, posjećivali jedni druge o slavama i bajramima, i kumovali jedni drugima, postadoše nepomirljivi neprijatelji. Rat i dalje traje. A s njima i poznate fraze : „Oni su krivi, oni su najkrivlji! Mi smo se samo branili! Oni su prvi nas napali! Oni su htjeli da naprave novi Jasenovac u Bosni!“ Te otrovne ublehe bez kraja i konca traju i trajaće generacijama, bog zna do kada, a oko njih, između sebe poklanih stada, stoje i dalje, njihovi nedodirljivi i hiperbogati čobani i vlasnici blaga, koji su u sustini stalni generatori novih strahova, trovači, uz to istinski obdareni maštom, idejama; tacnijen, to su istancani poznavaoci psihe svojih „zemljaka“ kojima stoga lako manipuliraju.
Svaki seljak, pa i onaj koji je „šljego“ u grad, u duši nosi neutaživu želju da postane bogat. Sretne su i mirne zemlje koje su davno shvatile da nema bogatog društva bez bogatog seljaka. Kod nas su rijetki seljaci znali sticati velika materijalna bogatstva, ali su, u u stalnom strahu od kojekakvih država i njihovih uređenja, ta svoja mala bogatstva krili kao zmija noge. Kakva Ljubljanska banka! Zašnjiraj gutu da i sam poslije ne znaš gdje je štek! Ako bi neko seljaka pitao kakva je bila godina, svaki bi se raskukao o preteškom sastavljanju kraja s krajem, s ogromnim darom da izazove sazaljenje kod svakog onoga ko je takvo pitanje postavio. Skrivanje vlastitog materijalnog bogatstva je bio jedan od alata za uspješno preživljavanje. I u našem samoupravnom socijalizmu, isticanje sticanja bogatstva je bilo pogubno i maltene antidržavno ponašanje.
A sada? Sada, kad su seljaci preuzeli ne samo gradove, već i masu utjecajnih društvenih, vjerskih i političkih funkcija, sticanje enormnih bogatstava je postalo veoma poželjan socijalni kvalitet, uzor drugima, svakako uz poštivanje „novih normi i etike“ divljeg feudokapitalizma.
I pored toga što su nahrupila vremena urbane ruralizacije, vremena u kojim su gradovi poseljačeni u ogromnoj mjeri, - a to znaci da su izgubili skoro sve civilizacijeske norme ponasanja i dopustili da im se nametne divljastvo - bilo je onih koji su očekivali da će se ruralna masa postepeno urbanizirati u za nju potpuno novom okružju. Optimisti koji su se tomu nadali ostaše razočarani. Seljaci su gradove sveli na svoju mjeru i prilagođavaju ih sebi i svom mentalitetu, drugim rijecima, pokorili su grad svojom prasumom, bacilli grad na koljena pred divljastvom. Tako nije bilo ni na divljem Zapadu. Ali tako je bilo i nakon prvog, pa i drugog svejtskog rata. Ipak, grad je tad odnosio pobjedu nad divljastvom, svaki put na sve duže staze. No, nakon ovih psljednjih “higijenskih mjera”, koje su nazvane etničkim čišćenjem, u gradove, posebnu u Sarajevo, slila se tolika masa divljih nesretnika, jer su im gradovi ostali još jedina nada ne samo u kakvo-takvo preživljavanje, već i garancija da im se u velikoj urbanoj masi neće moći opet i ponovo desiti krvavi pokolj, „déjà vu“. I zaista nije fer da sada za poseljačenje gradova okrivljujemo samo te nesretnike, tu izbjegličku plavinu, već bi se s optužbama trebalo okrenuti prije svega prema inicijatorima njihove, a i naše definitivne nesreće, onima koji su, okićeni doktorskim titulama, posijali zlo upravo iz gradova.
Na kraju bih rekao da se bukvalno razbolim kad čujem kako neki govore da je “ovo bio građanski rat, nastavak drugog svjetskog rata”. Po toj logici su se građani morali međusobno pobiti i istrijebiti. Znamo da toga nije došlo, nego su se upravo sukobili i pokušali međusobno istrijebiti „jadni seljaci“ različitih nacionalnih predznaka. Pobijedi su etnonacionalizmi i religije, a religija i nacionalna pripadnost postali su sinonimi. Dok je tako, zajedničke budućnosti nema.
Šta se može učiniti ? Odgovor glasi : ama bas ništa!
Jedino se moramo paziti da se pristojno odmaknemo od svih projektila koji su spremni da nas gađaju, bili oni projektili zemlja-vazduh, ili vazduh-zemlja, kao što su od nedavno, u „miru“ , postali oni iz svih viših zgrada.
|
|
