Tatjana Gromača

O knjizi IMAGINACIJA

         

O autoru:
Tatjana Gromača (1971.)hrvatska pjesnikinja, autor je i proznih djela, romana i putopisnih priča. Pjesme su joj zastupljene u mnogim  antologijama. Bila je i  saradnik tjednika Feral Tribune ; piše za druge hrvatske listove i časopise.

O knjizi IMAGINACIJA
T. GROMAČA
(NOVI LIST)

Imaginacija Predraga Fincija


Odnedavno, domaća kulturna javnost, zahvaljujući izdavačkom radu zagrebačkog izdavača Antibarbarus, bez čijih bismo izdavačkih poduhvata bili zabrinjavajuće siromašnije društvo, obogaćena je za neka izvanredna čitalačka i intelektualna iskustva. Između nekoliko sjajnih knjiga eseja i filozofskih tekstova, osobenim autorskim rukopisom izdvaja se knjiga sarajevskog filozofa i književnika, gospodina Predraga Fincija. Autor je prvom polovicom devedesetih godina prošloga stoljeća, izašavši iz ratnog Sarajeva odselio u London, gdje i danas živi. Ratne su mu okolnosti prekinule sarajevsku karijeru profesora estetike na Filozofskom fakultetu, no kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog, tako se je u svom disidentskom životu profesor Finci odlučio više posvetiti svojoj najvećoj ljubavi – pisanju samom.
»Imaginacija« je dvanaesta po redu knjiga Predraga Fincija, za kojega se u našoj kulturnoj javnosti svakako već čulo (neke su mu knjige u nas već tiskane), ali je njegov rad, čini se, još uvijek ne toliko dobro poznat široj čitalačkoj publici. Nije to dakako ništa čudno, pa i u samoj BiH rad ovog autora nije godinama dobivao verifikacije koje zaslužuje, kako to već ide s autorima koji se svojim stvaralaštvom odmiču od standardnih »kanona« te ih je teško strpati u, svima prihvatljive i jasne, žanrovske »ladice«.

Hvatač leptira

Jer ovdje se radi o autoru »drugačijega« glasa i stila, koji objedinjuje i poetsko, i filozofsko, i esejističko, i lirsko. U njegovom se peru s lakoćom sljubljuju mnoga znanja povijesti ljudskoga duha, osobito povijesti umjetnosti, filozofije, psihoanalize, posve prirodno objedinjena s intimnim i lirskim, s analitičkim i istraživačkim. Njegov je rad traganje koje je višeslojno, koje unaprijed zna da nema konačnoga odgovora (»...jer svaki tekst ostaje otvoren jer je otvoreno ono o čemu pita...«) – no cilj i nije pronaći odgovor, već učiniti što dublje, što detaljnije, razgranatije i istančanije samo traganje.
Osobitost toga traganja je u tome što se autor ne vodi nikakvim unaprijed znanim i zadanim »formulama«, već osobnom intuicijom, tajnom unutarnjom intimnom mapom koja često ni njemu samome vjerojatno nije znana do trena u kojemu se pisanje pred njime ne stane otvarati. U tom smislu jasno je da je riječ o zbiljskoj umjetničkoj gesti, koja ima za cilj kreaciju samu. Predrag Finci kao analitičar kreće u otkrivanje »tajnoga otajstva svijeta«, a u njega dospijeva kao stvaratelj.
Upravo je važnost imaginacije za stvaralački proces ono što zaokuplja Predraga Fincija u knjizi »Imaginacija« – nestvarni, unutarnji putovi koji se ponekad tako opipljivo prelijevaju u slike iz pojavnog svijeta, slike doživljenog, nostalgične slike i bljeskovi prošlog, ali koji prebrzo nestaju. Autor je taj hvatač leptira s mrežicom u ruci koji lovi to što nestaje, to »iza«, u procijepu, trenutak prelijevanja, trenutak prije, uoči, tijekom samog stvaranja – uhvatiti ga i pokušati pojasniti sebi i drugima. Čini to uvježbanom rukom, fascinirajući i sebe i čitatelja, između ostaloga, i vlastitim impresijama nekih velikih slikarskih platna, ili opisima nekog usamljenog londonskog jutra, sarajevskog djetinjstva...

Duhovno putovanje

Sve je to na jedan stilski visoko sofisticiran način objedinjeno u cjelinu koja se može doživjeti i kao osobna, netipično filozofska ispovijest, kao roman – duhovno putovanje kroz značajne unutarnje mrene, koje, iako prozirne ili nevidljive, sačinjavaju krucijalni dio jedne ličnosti. Dakako da iza ovakvo dobro ispisanog teksta stoji, uz neizostavno nadahnuće i talent, rad, i to intenzivan, dugogodišnji rad, koji može »izroditi« ovakvu višeslojnost i bogatstvo.
Usuđujem se primijetiti da je rukopis Predraga Fincija po svom senzibilitetu nešto netipično za ovdašnje kulture s Balkana, koje su uvijek visoko cijenile i ocjenjivale intelektualnu i kreativnu snagu prema snazi ispisanih rečenica intenzitetom gotovo »rafalne paljbe«, iza kojih je uvijek stajalo puno želje za dokazivanjem i impresioniranjem, pozadinskog gnjeva i neke vrste podcjenjivanja onih koji su »s druge strane teksta«. Ova vrst autorske duhovnosti, do koje se stiže ako se, čini se, uspije ostati usredotočen na točku koja otvara mirnoću što proizlazi iz vjere u sebe – i u svaki drugi subjekt, jer je jasno da se sve s drugim prožima, naš »borbeno« raspoloženi prostor ne zna uvijek cijeniti. Mirnoća o kojoj govorim rađa se iz spoznaje koju i sam autor u knjizi navodi kao životnu i stvaralačku misao – vodilju, citirajući na početku knjige Aurelija Augustina – »U unutrašnjosti čovjekovoj prebiva istina«.
Iz tog, i iz mnogih drugih razloga, rekla bih da ovaj autor u punom smislu riječi pripada europskim duhovnim tradicijama, onima koje su izrodile Pascala i Kierkegaarda, Pietera Bruegela starijeg i Giorgia de Chirica, Gaston Bachelarda i mnoge druge, koji su svojim radom prepoznavali i potvrđivali važnost i značaj imaginacije... Dakako da i na našim prostorima ima i bilo je takvih, ali o njima radije ne govorimo prečesto – tko će znati, možda iz prevelikog pijeteta...
Uz nadahnuti tekst »Imaginacija« može se učiti, ali i otputovati, uistinu ući u sam predmet autorova interesa, u tankoćutnu, misaonu sferu imaginacije i promišljanja, u jezik filozofije i umjetnosti, u filozofiju i umjetnost same.
Ako je, kako školska definicija kaže, književnost »umjetnost riječi«, onda je »Imaginacija« Predraga Fincija vrhunska literatura. Autoru samom je to dakako jasno, a meni je drago što imam prigodu to i drugima prenijeti, dati diskretnu preporuku za uživanje u ovom iznimno vrijednom djelu.