O autoru:
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University
College London (UCL). Clan PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.
Priča o Hagadi
(ispričana fra Ignaciju Gavranu)
Gavran je simbol tajnovitog svijeta. Fra Ignaciju je prezime bilo Gavran. Gotovo cijeli Život je bio knjižničar franjevačke gimnazije u Visokom. Njegovom zaslugom biblioteka je postala čuvena po svom bogatstvu i nepristupačnosti. Ako je čovjek tražio kakvu rijetku knjigu, kada bi izgubio svaku nadu, mogao je još potegnuti u Visoko. "A zašto vam knjiga treba?" - započeo bi fra Ignacije - "Ako vam je pozajmim, kako ću znati da ćete je vratiti?". U knjigama je upisano Sveto. I uvjerenje da je poetsko osnova sve umjetnosti jest povjerenje u Riječ, koja u početku bijaše. Za fra Ignacija knjige su bile relikvije. Teško dostupne svetinje. Baš zato mu, dijelom, ispričah svoju potragu za jednom knjigom. A priča je sada ovakva:
Prvi put sam od Mebrure čuo za Hagadu. Ispriča mi, sa djetinjim zanosom, da "u Zemaljskom muzeju čuvaju najvrjedniju knjigu na svijetu", da su je pokušali "dva puta ukrasti", da su "svjetski Židovi ponudili da Muzej ispune zlatom od podruma do tavana samo da im daju Hagadu, ali je naši nisu dali". Roditelji mi objasniše da je Hagada španasko-provansalska Židovska obredna knjiga, da je nastala u XIV, a u Sarajevo je u XVI. stoljeću donijela porodica Koen i kasnije, valjda u neznanju, ovu bogato iluminiranu knjigu budzašto prodala Zemaljskom muzeju. Potvrdiše mi da su se Hagade pokušali domoći nacisti, ali da je hrabrošću tadašnjeg direktora Muzeja spašena, a na priče o zlatu i otkupu otac odmahnu rukom.
Jedno se jutro, u maturskom odijelu i s kravatom, zaputih u Muzej. Rekoh da sam komšija, s Filozofskog fakulteta, preskočih da sam student, i ljubazno upitah mogu li vidjeti Hagadu. "Ne može". Kada sam počeo raditi na televiziji sklepah nekakav scenarij o sarajevskoj Hagadi, pa opet u Muzej. Opet: "Ne može". Ovaj put sam bio uporniji. Prvo počeh dokazivati da emisiju ne mogu napraviti ako ne snimim knjigu. "Dat ćemo vam reprint". Dobro, reprint-izdanje ne može biti napravljeno ako ne postoji original, ali kako mogu biti siguran da je original baš u Zemaljskom muzeju? "Pokazat ćemo vam sef u kome čuvamo Hagadu" - dosjeti se kustosica. "Mogu li snimiti sef? To bi bilo...". "Ne može".
Kući sam polako prelistao reprint-izdanje Hagade. Gledao sam iluminacije i neprekidno razmišljao da li ih je vidio Marc Chagall. A i ako nije, uticale su na njegov likovni izraz. Tekst, međutim, nisam razumio. Otišao sam do Židovske općine, našao nekog čiču i zamolio ga da mi pročita što piše u Hagadi. On uze knjigu, popravi naočale i stade nešto sricati na hebrejskom. Ništa nisam razumio. "Ne znaš hebrejski?" - iskolači se čiča na mene - "Prevešću ti na ladino...". Rekoh da ne znam ni ladino. "Onda ti ne mogu pomoći. Svete knjige se ne mogu prevoditi na običan jezik" - reče ljutito.
Minuše godine. Onu emisiju nisam snimio, ali sam u međuvremenu saznao da se u Hagadi govori o izgonu iz Egipta, čuo da je materijalna vrijednost Hagade zaista golema, iščitao nekoliko studija o ovoj obrednoj knjizi, čak čuo u govoranciji jednog od ondašnjih političara da je "u Hagadi upisano naše zajedništvo" (sic!), našto Eugen Verber umalo ne pade sa stolice, ali original knjige nisam vidio. Kada je otvorena izložba Židovi na tlu Jugoslavije odletjeh prvim avionom u Zagreb. Na katu je bila neopisiva gužva. Pred vratima male prostorije su stajala dva krupna policajca i sprječavala znatiželjne da uđu: "Ne može, iz sigurnosnih razloga...". Propeh se na prste ne bih li bar iz daleka vidio Hagadu, ali me jedan od policajaca tako pogleda da mi prisjede.
U ratu sretoh Envera, koji mi tiho povjeri da "smo morali Hagadu po drugi put spašavati". Reče mi da je odnesena iz Muzeja i pohranjena na sigurnije mjesto. Pohvali se da ima i fotografije i, da bi to potvrdio, izvadi jednu. Na fotografiji je bio Enver koji je s dva, meni nepoznata čovjeka, nosio omanju limenu kutiju. "Gdje je Hagada?" - upitah. "U sefu" - reče Enver tajanstveno i strugnu. Poslije me u Londonu nazva novinarka Timesa. Do mene su već doprli glasovi da mnogi pokušavaju Hagadu izmjestiti iz Sarajeva. Rekoh novinarki da se bojim da bi na taj način Hagada bila zauvijek izgubljena za Sarajlije, da je ta tajnovita knjiga više od obredne ili kulturne vrijednosti i da ona na simboličan način predstavlja sve što je identitet jednog malog naroda i tužnog grada. Još dodadoh da je Hagada jedna od najljepših knjiga, koju nikada nisam vidio. "Really!?" - reče novinarka.
Fra Ignacije strpljivo sasluša moju priču, pohvali predostrožnost čuvara Hagade i gotovo se obradova što je sam nikada nisam vidio. A onda, kao da me tješi, reče da tajna nije ni u jednoj knjizi, nego u svima njima zajedno. I da je on uspio načiniti veliku, dobru biblioteku baš zato što knjige nije neoprezno posuđivao. "Eto, takvi su vam ljudi. Što teže dođu do knjige, više je cijene. Postane im jasno da Knjiga nije papir...".
|
|
