Senadin Musabegović

Udarci tijela

         

O autoru:
Senadin Musabegović, rođen u Sarajevu gdje i živi i predaje na Filozofskom fakultetu; esejist i pjesnik, završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, a političku filozofiju diplomirao na Sienskom univerzitetu u Italiji. Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. Autor priča, eseja i poezije; dobitnik nekoliko književnih nagrada. Prevođen na više evropskih jezika,
kao i na arapski.

 

 


POVRATAK

Žena nepoznatog lica prelazi prag rodne kuće.
Da li zbog mirisa što se širio iz njene kose,
da li zbog mećave što je kao crna mačka
grebala po vratima,
da li zbog daljine iz koje je dolazila,
pritajio sam se u tišini brijegova njenih grudi
i vajao iz njih vidik
na otiske stvari
što u napuštenoj sobi čuče po zidovima.

Pogledom sam na sredini sobe razmještao porodični sto
na kojem nije više bilo očeve ruke da se igra vrhom viljuške;
umjesto nje, ležala je crna sijenka i gledala kako vrijeme
u nju,
kao u polutruhli leš, uvire.
Više nije bilo jabuke čiji je miris klizio orahovim
plohama;
izblijedila je u vazduhu što se kolutao po ispucalim
daskama
porodičnog stola.
Više nije bilo kapljica vina na očevom rukavu da govore
o bubrenju aprila;
samo je vlaga pogrbljavala oronulu dušu stvari u škripu.
Više nije bilo mrvica hljeba da se lijepe po prstima;
prašina je disala.

Dovoljan je samo jedan treptaj pa da osjetim svu samoću
prizora.
Dovoljan je jedan treptaj pa da se sjetim
kako se ukus majčinog mlijeka pretvarao u prve riječi iz
bukvara.

Dovoljan je treptaj da se sjetim riječi-jabuka:
da se rumen njene kože prospe po meni,
da balončići njenog soka, što su
izvirali pod zubima, iz mene proključaju,
da me žutilo, išarano po njenom mesu, u bore skuplja.
Dovoljan je treptaj pa da kretnje riječi-otac u meni zažive:
da se sjetim da je dodir njegovih obrva: ljutnja;
da se sjetim da sam toliko mali da me njegova usta mogu
progutati;
da se sjetim da njegov osmijeh sve zaledi.
Dovoljno je da osjetim sklopljene.kapke na očima pa da
se sjetim
kako je dodir riječi-majka nestao zajedno sa mirisom
njene kose
što ga je vjetar raznio po sobi i da se pretvorim,
u trenutku kada zalupi vratima,
u slijepljenu šaru vjetra na svilenom stoljnjaku,
što je šuštala kao ženska koža
u uhu preživjelog logoraša
koji prelazi prag rodne kuće
prvi put.