Slobodan Stajić

Marini, za nezaborav

         

O autoru:
Slobodan Stajić 1947. novinar i putopisac, rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu. Autor je brojnih knjiga putopisa.

 

Marini, za nezaborav

Karijatida našeg kulturnog Erehteona

„Dobri ljudi nikada ne stare, niti umiru, oni su vječni“, zapisao je davno, na obalama Žute rijeke, jedan mudrac, gledajući nebesko plavetnilo koje je, prema vjerovanju starih Kineza, oduvijek bilo i praizvor svih ovozemaljskih blagoslovenosti.
Kao da je u nebeskim i vodenim ideogramima gledao i lik žene koja će se roditi tek nekoliko hiljada godina kasnije, lik Marine Trumić, koji upravo prizivamo i ovog majskog sutona.
Igrom neke simbolike, sudbina mi je podarila draga prijateljstva sa dvije izuzetne poslenice - patronesom evropske kulture Melinom Merkuri, i našom patronesom od Jadrana do Baltika, Marinom Kisić-Trumić, čiji su lelujavi stihovi i umilni reporterski zapisi obišli svijet, od čarobnog Rija do dalekog Kineskog zida i od Londona i Amsterdama do svetih obala Nila.
Marinu sam upoznam još kao mlad novinar-urednik, jednog davnog majskog dana 1975. godine, kada je bila zamjenica glavnog urednika tada kultnog jugoslovenskog nedjeljnika „Svijet“. Povjerila mi je dragu ulogu da prisustvujem premijeri filma „Doktor Mladen“ i razgovaram sa neponovljivim Ljubom Tadićem i zanosnom Vlastom Knezović.
Kao da i sada do mene dopiru Marinine tihe riječe, uz blagi osmijeh: „Tekst će biti najavljen na naslovnoj strani kao glavni.“ I tako je i bilo.
Tako je počelo naše prijateljstvo, koje nije prekinula ni Marinina nenadna smrt, 21. februara, jer smrt je samo poseban trenutak života. Kao što odlazak u vječnost, 6. marta 1994, nikada nije prekinuo ni moja nestvarna druženja sa Melinom Merkuri. Jer uspomene su vječnije i od nas samih. Tako sam na neki način povezao Marinu i Melinu, prvu kao jednu od najblistavijih karijatida bosanskohercegovačkog novinarskog i književnog Erehteona, a drugu kao posljednju grčku boginju, ali ne sa Olimpa. Našao sam u njima nevjerovatnu sličnost.
I kao što prilikom svake posjete Atini odlazim sa žutom ružom na mjesto Melininog vječnog smiraja, na groblju Mec, nedaleko od Zapiona i Hadrijanovog slavoluka, tako sam ovog dana otišao i na Marinino vječno odmorište, kao njen stari prijatelj, i prijatelj familije Kisić - Trumić. U ime njenih dragih, Čede i Srđana, položio sam mirisnu ikebanu. Neko je već bio prije mene i ostavio buket i Budinu figuricu. Želio sam da u sunčano jutro nasamo, jedino uz prisustvo blagog povjetarca koji nam je poslao sam Eol, razgovaramo i podsjetimo se svih onih divnih novinarskih dana, kada je uspjeh svakog novinara „Svijeta“ bila i sveopšta radost, a daleko putovanje svakog od nas i zajednička saga.Veselili smo se dalekim Marininim promenadama, kao i ona našim odisejama, jer smo znali da ćemo tako obogatiti naše čitaoce. Bilo je u tome neke posebne uzvišenosti.
Gradili smo mostove među ljudima, narodima i državama, spajali svete rijeke i svetilišta, a u nekim od tih svetišta Marina je bila i prvosveštenica, poput one Demetrine u Elidskoj dolini.
Kada sam zamolio Marinu da mi za moju knjigu „Kina, bajkovita zemlja“ daruje i jednu vlastitu impresiju, učinila je to već narednog dana zapisom „Ptice se vraćaju u Peking“. Nikad neću zaboraviti neke od rečenica koje je fidijski izvajala, poput one poslije povratka iz te čudesne zemlje: „Jedino što znam, to je da ne mogu biti više nikada ista. Ona koja se vratila nije ista onoj koja je otišla, samo joj je nalik. Između odlaska i povratka prostire se vječnost...“
I odista, poštovana Marina, između tvog odlaska i očekivanog povratka „prostire se cijela vječnost“. Svi mi, koji smo te cijenili i na poseban, drugarski način voljeli, gotovo svakog trena očekujemo da ćeš nam se vratiti ili oglasiti sa nekog novog Parnasa. U tom ubjeđenju pisao sam i triptihon o poznatim ženama, pod naslovom „Afroditin arhipelag“, u kojem je jedna od storija posvećena i tebi. Nažalost, nikada je nećeš pročitati. Ali, obećavam, pročitaću je nad tvojim grobom, u tišini jednog sutona. A taj zavjet prenio sam i tvom životnom saputniku i bardu pisane riječi, s kojim na zalasku ovog dana dijelimo podsjećanja.
Neću da prizivam i prvi put ne vjerujem u tvoje stihove o nestajanju i smrti. Vjerujem Kinezu, s početka ove storije, o dobrim ljudima i besmrtnosti...“

(Besjeda Slobodana Stajića, autora knjige „Afroditin arhipelag“, održana 8. maja u Sarajevu, na omažu posvećenom Marini Trumić)