Tomaž Šalamun

Pjesme

         

O piscu:
Tomaž Šalamun je rođen u Zagrebu, a odrastao u Kopru; na Ljubljanskom Univerzitetu je diplomirao istoriju umjetnosti; bio je Slovenački ataše za kulturu u New Yorku, dobitnik Fulbrightove stipendije za Columbia Univerzitet, takodje u N.Yorku, vanredni profesor na mnogim univerzitetima u SAD-u. Autor 36 zbirki poezije, objavljenih u Sloveniji; preveden na 19 različitih jezika svijeta i dobitnik mnogih književnih nagrada.

 

 

PJESME

***
Profet sam,
što si oblizujem svaki
očnjak u žutoj
šutnji.
Vrelo sam i rose, koju samo
pauk zna.
Osvijesti se!
Falični su, čak, i svi
biseri na mojoj  mreži.

Preveo Josip Osti

 

***
Ako
stvarno vidiš
kap

rose, raznese svijet. Ništa
ne ostane.

Ni vode,
ni boja, ni
zraka nema više

od pritiska
bilijuna
sila.

Munja
razori
sve.

Svaku kretnju,
sve što stoji i
pliva.

Preveo Josip Osti

 

****
Dürerov
zec s velike visine
sikće i pada

ka
platnu, koje ga neće
izdržati. Probit

će ga i
rasprsnut će se.
Kolje, zabijeno u

zemlju, iskrivit
će se. Niti će visiti
ka zelenoj travi,

nadolje. Nema vjetra da prekrije
dvostruki prasak

zeca. Prasak
platna i, tik za tim, prasak
njegove kože o

zemlju
ili da zanjiše
niti.

Preveo Josip Osti

 

****
Po zelenim granama
graba kotrljaju se
bića.
Spavaju na mom slamnatom
krovu, u mojoj
glavi. Valovi drečeće
svile šušte iza njihovih
stvari.
Katkad imaju oblik
pilića ili
ogromnog vatiranog
crvenog srca
svećenika.
Kućni patuljci im se
priklanjaju. Pan
u sredini vrta podigne im
bokal. I
rode shvate to kao
fantastični znak, i ka
bunaru pritrči
susjetka, nekako
nervozna. Prošapta:
opet večera dojenčad,
opet drobi zlatno
govno.

Preveo Josip Osti

 

RAT

Najprije je led. Zatim borove šume.
Zatim opet led. Ljudski životi su
dlačice. Kolone izbjeglica, kuće u plamenovima,

krikovi kao pucketanje boja daždevnjaka na
koži kroz milijune godina. Želi imati žutu
pjegu. Sunce je sad iščašeno. Dosta

razmišljamo što su naše šape. Žbice
po kojima se napinje žito? Dovoljan je
crveni prah. Dovoljno je malo sulfata. I ona

glatkoća na porculanu., je li čvrsta? Talog
kave, kao da je divovi izlijevaju iz kanti.
Tu stoji Odesa. Tu su lovački psi. Kruna

koja se vremenu umetne u grudi. Sekularizirana
varianta je ona kako se vrti pile na
ražnju. Staklo ne propušta toplinu. Tko ga

je načinio prozirnim? Čija je energija koja
hrska pod zubima. Jeste li ikad razlili vedro
u pustinji? Kao kad biste kokošima bacili snijeg.

Preveo Edo Fičor

 

DOLAZAK U SAINT-NAZAIRE

Misli da će me prepoznati, i prepozna me.
Luk se diže nad vlakovima. Krajolik je star.
Kuće su niske. Obojica smo zainteresirani.

Odmah počnemu pušiti. Odmah isplivaju
Langhe, uska vrata četrdesetog rođendana,
kći et les Juifs. Pijemo i uskoro prelazimo

na ti. Želim ga čitati, kidati, da bih
mu vratio pune kanale krvi. Odvesti
ga kao barbar. Razrezati mu mekoću i

poštovanje, žalost. Objašnjavam mu kakav
žar te oblije nakon tih vrata. Snaga i
svjetlost, amour fou zrelih godina. I

neprijatelj, logika i elegancija, uhodanost
savršenosti instrumenta. Razbijati
treba, tako da ideš kroz sve to. Sve to ću

mu dati.Disati ga, gledati, raspadati ga.
Meni nedostaje ono što sam odbacio.
Težina otiska. Ali ipak sam

jači, divljiji, više toga mogu mu
reći, više ga mogu voditi in najprije
ću ga zamalo ubiti na brzacima, da mu

vratim kuražu. Treba kakve Ruse.
Nekog tko miriše na Meksiko. Za mene
je idealan taj pogled na more. Rana će biti

bajni vir .A i daleko je. Ladini,
marani, Sefardi, svi mi imamo više tupog
i gustog sječanja nego Aškenazi.

O, Bože, kad će nastupiti dan kad ću
moći tako oblikovati svijet svojom
slovenskošću. Igrati gustu, snažnu igru.

Preveo Edo Fičor

 

MANA

U moru je usnula
sjenica, liščem posuta
glava. Ruke su

čvrste,
koža na njima napeta kao
svila.Vlas vidim u

staklu, kombiniranu s
koljenom i
fikusom, biljkom kojoj je

vrijeme
odbrojeno. Lakoća mora
pasti da je

postaneš
svjestan. I kad
padne i zaustavi se,

tkivo je ljubazno
prihvati, razbukta se
svjetlost kose.

Preveo Edo Fičor