Tvrtko Kulenović

Četiri priče

         

O piscu:
Tvrtko Kulenović, Rođen u Šabcu, Srbija, (1935), diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu ,gdje je i doktorirao 1974. Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvi predsjednik P.E.N. Centra BiH (1992-1996). Direktor Narodnog Pozorišta u Sarajevu (1999-2003). Član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Romanopisac, putopisac, scenarista, esejista, autor brojnih knjiga i dobitnik brojnih nagrada.

FRANCUSKA VEZA
(cetiri price)

            On je bio zaljubljen u moju mamu u vrijeme kad su oboje još bili bezmalo djeca. Nikad nisam pitala da li je i u kojoj mjeri ta ljubav bila uzvraćena, ali joj je on ostao do kraja vjeran. Moglo je od toga nešto i biti, ali je došao rat i sve rasturio.
Nastupilo je doba neimaštine i gladi, hranili su se hljebom i ribom koju bi mamin otac, moj djed, eventualno ulovio u kanalima i u pritokama Ila. Voće nisu vidjeli mjesecima, možda godinama.
Po završetku rata moja mama udala se za moga oca, «srpskog đaka», podanika siromašne savezničke države koji je došao u Francusku da studira. Kad je nagovijestio mome djedu da ima namjeru zatražiti ruku njegove kćeri, ovaj mu je rekao da dođe ujutro u pet na određeno mjesto na obali Ila, gdje je tih dana pecao ribu. Zatim je djed odlučio da dođe u posjetu svojoj kćeri, da vidi tu siromašnu savezničku zemlju u koju se ona iznebuha udala, i kad su u čast njegovog dolaska dovezli pred kuću kola puna lubenica, zinuo je od čuda.
Mamin prijatelj se u međuvremenu oženio, dobio dvoje djece, razveo, ponovo oženio, i opet dobio dvoje djece. Pošto se u međuvremenu i bez obzira na lubenice jasno pokazalo ko je siromašan a ko bogat, rekao je mome ocu: «Ti si njen, a to znači da si naš. Počni nešto, a mi ćemo ti u svemu biti od pomoći». Moj otac je bio na putu da se uz njegovu pomoć malo i obogati, ali je došao rat i sve rasturio.
Za vrijeme rata otac je vodio takozvanu «Centralu za humor» , što ga je poslije oslobođenja moralo koštati glave, ali je istovremeno radio za partizane o čemu je posvjedočila jedna žena sa kojom se zatim morao oženiti.
Mama je ostala sa nama i pred prvi poslijeratni Božić jela je šunku koju smo dobili na poklon od tate koji je prestao da slavi ovu vrstu praznika. Pokazalo se međutim da je šunka sadržavala bacil – botulinusa, mi djeca smo se izvukli, ali je mama umrla na sam dan Božića. Posljednji put sam je vidjela u mrtvačnici, imala je papirić vezan za nožni palac na kojem je pisao broj 48, a upravo toliko je imala godina.
Mamin prijatelj probio se iz Francuske kolima sa ženom i devetomjesečnom bebom, po nemogućim cestama i uprkos činjenici da je naša zemlja tada još uvijek bila u vrlo lošim odnosima sa svim zapadnim zemljama. Na povratku su i mene poveli sa sobom u Francusku, bila sam zadužena za čuvanje djeteta koje je međutim u kolima ujela osa za jezik, i ja sam tada prvi put počela da ridam. Oni su mi tada rekli: «To se moglo svakom desiti». i «Zar ti ne shvataš da si sada isto toliko naša koliko i ova beba?»
Kada sam se ja udala, moj muž i ja dobili smo od njih pismo koje je počinjalo riječima: «Draga naša djeco» , i od tada je njihova kuća bila naša kuća. Gošćenja su bila obilata i rafinirana, mada su, naravno, bila ista takva i kad mi nismo bili u gostima. Naš prijatelj je uvijek bio spreman da dokazuje da su hrana i piće najljepše i najveće stvari u čovjeka. J'ai bien mangé et bien bu – to je bio rezime jednog dana, nekog mjesta, i čitavog života. Pod pićem je naravno podrazumijevao vino, ali nije imao ništa ni protiv piva. Na našem jeziku znao je da kaže: «Pivo, pivo!», a na ruskom: «Ničevo amerikanskavo!»; taj usklik ponavljao je često, smijući se sa zadovoljstvom. Vodio nas je na šetnju brodom po Rajni i tada je govorio: «Pogledajte kako je ona obala preko puta fina i uredna, a vidite kako je ova naša neuredna i lijepa».
Kad sam se razboljela, trebalo je da idem na liječenje u Francusku, o njegovom trošku, ali je došao rat i sve je rasturio. Javljali su mi se telefonom, brat i kuma, na telefonu se kod njih čulo kako kod nas puca. Brat je rekao: «Skloni se!», ja sam rekla: «Nemam kud da se sklonim», kuma je pitala: «Ko to puca?», ja sam odgovorila: «Pa Srbi!», ona je rekla: «Kakvi Srbi, to po tebi pucaju Muslimani!».
Rekla sam mužu da ću nadživjeti svoju mamu za tačno deset godina. Zavjetovala sam ga da nikad više ne ode tamo, i da nikad ne prekida vezu sa našim prijateljem u Francuskoj. On mu je kasnije napisao pismo ludo od bola, dao ga je jednom švedskom novinaru koji je putovao u Finsku da ga odande pošalje na njegovu adresu. Odgovor je stigao neočekivano brzo, opet preko nekog novinara, i u njemu je stajao: «Ako ubuduće želiš živjeti sa nama odmah dođi. Ti si naš i ova kuća je tvoja kuća dok ima nas».
Kad je rat završio moj muž je otišao da ga posjeti i da mu čestita njegov devedeset i neki rođendan četvrtog januara, ali da je dočekala vijest da je umro, i to baš na sam Božić. Dobro je jeo i pio, zatim je rekao da će poći malo ranije u krevet, otišao je u svoju sobu i nije se više vratio.

 

VISIBABA BIJELA PTICA

            Zvala me je Pinto. To nije značilo ništa, bilo je tek jevrejsko sefardsko prezime, dosta uobičajeno u našem gradu. Ali je označavalo mnogo: nadobudnog junošu koji se trpao u društvo starijih i htio svoje malobrojne godine da potopi, sakrije u piću. Pio je najradije bijelo vino, ali je prihvatao svašta, recimo ajerkonjak i vlahov – pelinkovac, sve moguće kombinacije. To je skupo plaćeno. Kad bi se noću dokopao kreveta, nadajući se, svaki put, da se tako dokopao i neke utjehe i bezbjednosti, krevet bi počeo da se vrti u krug, zajedno sa njim i to je bilo užasno. Jednom je zajedno sa R. upao na zatvorenu proslavu 29. novembra u centralnoj NAMI tako što je R. otključao ulazna vrata kalauzom. Bili su dobro primljeni, ali zato te noći nije stigao ni do kreveta. Počelo je da se vrti  već kad je ušao u zahod, zgrabio je objema rukama kutiju za toalet papir, ova se izvalila iz zida i one je pao glavom pored klozetske šolje gdje je ostao da leži dok ga nisu pokupili roditelji. Njoj je, međutim ispričao drugu priču, kako su on i R. u gluvo doba noći, po ciči zimi, našli krupnog čovjeka velike glave, obučenog u rite, kako sjedi na pragu kafane i plače. Toliko sam pijan da ne mogu otići do kuće, a odmah je tu preko mosta. Smrznuću se ovdje. Zovem se Pero, rekao je.
Uzeli smo ga. Svaki je poturio po jedno rame, i pod tim teretom lomili taj led pod nogama i tonuli u snijeg. To što je on zvao kućom bila je prazna soba u zapuštenoj baraci u kojoj je, pored njegovog kreveta postojao i lavabo. Baraka je ubrzo zatim srušena, a šta je s Perom bilo ne zna se. Ti si jedan sakupljač otpadaka, rekla je. Bolje bi bilo da sakupljaš poštanske marke. Iz toga se mnogo toga korisnog može naučiti. Naravno da nije smio priznati da itekako skuplja marke, ili bar da ima zbirku zaostalu iz najranije mladosti, kojom se ipak povremeno bavi. Bavljenje filatelijom nimalo nije doprinosilo slici zrele muškosti, naprotiv udaralo joj je u obraz.
Ona nije bila bezosjećajna, daleko od toga, bila je racionalna i ponosila se time. Značajan (ugledan) arhitekta, radila je dvije godine u Americi kao tehnički crtač i nije se žalila na to. Žalila se na mentalitet: Ipak ću radije živjeti među i među ljudožderima, nego među ledožderima. Sama je pritom trpala led u piće i odbijala da pije bijelo vino koje nije bilo propisno ohlađeno, bez obzira na specifičnosti situacije. Nisu me trebali zvati ako nije bilo uslova, govorila je. Ali ne pristajem na američke mitove. Mit leda je opravdan samo kod onog vašeg južnoameričkog pisca, gdje ga cigani – cirkuzani, kao čudo pokazuju stanovnicima džungle.
Onaj naš pisac, G.G. Markes imao je ovdje specifično značenje. Koju godinu prije toga rekla mi je: Dođi da ti pokažem jednu knjigu, tek objavljenu. Da vidiš šta je literatura. Mislio sam: Gospođa arhitektkinja postaje pomalo dosadna. Znamo mi ko su namdanas pisci: jedan Francuz, Prust; jedan Nijemac, Kafka; jedan Englez, Džojs. Nema u ovom trenutku ni Rusa, naravno ni Amerikanaca, iz SAD, pa ona sad izmislila nekakvog Južnoamerikanca, Argentinca. Kniga se zvala Maštarije, izdanje Nolit Bgd, biblioteka Metamorfoze, urednik Vasko Popa. Pisac se zvao H.L.Borhes, koji će uskoro postati moj kultni pisac, moj najveći pisac, smijem li reći moj  jedini pisac. Najveće umjetničko uzbuđenje koje književnost izvan poezije može da proizvede za mene je vijuganje priče, ili kako stručnjaci kažu narativna linija. Obožavaoci Borhesa koji su kasnije pristizali gledali su u njemu pisca metafizičkih tema koji ih je kao takav metafizički oduševljavao i mnogi među njima uspijevali su da to oduševljenje veoma literarno iskažu. Mene je kod njega fascinirala metafizika samog uvijanja, linija kosmičkog puža koji se sam u sebe umotava i za i iz koga je nastao svijet. A njeno Onaj vaš pisac imalo je sljedeće značenje: Taj vaš pisac, taj ledadžija Markes, takođe zna dobro da izmišlja, ali ne zna dobro da gradi. A pisanje je građenje kao i arhitektura, svaka čast nakitu, ornamentu, ali moraš paziti da ti se kuća ne sruši.
Ja sam nju zvao visibaba. Nikad je niko nije tako zvao, niti je iko znao taj nadimak. Bila je to jedna moja tajna literarnatvorevina, na koju sam pomalo bio ponosan. Ničeg ružnog ni zlobnog nije bilo u tom nadimku, nisam mislio na značenje riječi sastavnica, nego baš na tu biljku koja je bila jedan od vjesnika proljeća, ali iskreno govoreći nikad mi se nije mnogo sviđala. Insinuacija koju je sačinjavao drugi dio te riječi, tog biljnog imena mogla je razoriti našu vezu, jer su je i onako svaki čas pitali šta joj treba da  se zamlaćuje sa balavcem. Bila je visoka, i stoga, valjda, malo pogrbljena, pogurena, presavijena na gornjem dijelu tijela kao i ta biljka, a usto je bila i vjesnik proljeća: stalno je oko sebe budila, rastresala, prodrmavala. Na stručnoj ekskurziji studenata arhitekture bila je uhvaćena kako se s nekim kolegom ljubi pod ćebetom u vozu, zbog čega je isključena iz redova  svjesne omladine, i time je postala simbol opšteg buđenja.
Bilo je i drugih razloga za isključenje. Otac joj je bio poznati profesor engleskog, za vrijeme rata u Nezavisnoj odsjedio je u zatvoru kao takav, a poslije rata, razumljivo, opet bio privilegovan. U zatvoru je naučio da čuči uza zid, pa je to produžio i kod kuće dok je slušao na radiju vijesti BBS-a što nije bilo dozvoljeno. Ime koje je ona meni nadjenula nije dolazilo od našeg glagola piti, nego od engleske mjere za zapreminu tečnosti – pint, od pljosnate boce koju pijanci nose u unutrašnjem džepu sakoa – half a pint. Pričalo se da je donio prvu fudbalsku loptu u Sarajevo, zvali su ga Bigger, zato što je volio đacima da postavlja vic pitanje: Who is bigger, Mr. Bigger or his little son? (His little son is bigger, because he is a little Bigger).  
Umro je nakon operacije prostate koja je reklamirana kao uspješna, zaista ne od njenih posljedica, nego zato što se na odjelu, na spratu, nije našla boca sa kisikom kad mu je u jednom trenutku zatrebala. Zvao sam da pitam kako se otac oporavlja a ona, sva umrljana suzama koje sam mogao čuti preko telefona, gotovo da je viknula na mene: Pinto, tata je umro!
Zatim je došla na red mati: zatekla ju je jedno jutro kako leži na podu u kuhinji, pored šporeta. Zatim je došao rat: prije nego što je došao stručnjak koji je procjenjivao dijelove grada po tome koliko u njima ima srpskog življa gađali su nasumice po onome što se najbolje vidjelo, pa dakle i po zgradama na Obali gdje je ona stanovala. Granata ju je zatekla bezmalo pred kućom, nju i nekolicinu drugih. Njoj je istrgla nogu iz kuka. Krv je liptala, tražili su kola da je odvezu do bolnice, mada su znali da je to uzaludno, a i ona sama je rekla: Pokupite ove mlade. Meni nema spasa, a i dugo sam živjela.
Izgledalo je kao da se peteljke visibabe pretvaraju u krila, prvo su se ispravile i velika bijela ptica koja je zračila svjetlost uzletjela je pravo u nebo ne skrećući.


JABUKA

 

            Oni koji su kasnije dolazili u posjetu zavirivali su po ćoškovima da vide ima li prašine, govorili su da nas Direktor nije dočekao kako se pristoji, i da nas je prihvatio zato da bi sačuvao imovinu Galerije, jer se niko ne bi usudio da pljačka ustanovu u koju su smještene izbjeglice. Mi, koji smo došli sa koferima, torbama i dijelovima pokućstva gledali smo ga kao Boga koji se na nas smilovao i, stojeći na vrhu stepenica zrači na nas svoju dobrotu. Zatim, kad smo ušli svi, zajedno sa našim tovarima, i kad je kapija zaključana, prešao je u svoju ratnu kancelariju, malu dobro zaštićenu prostoriju u koju su jedva stali sto i stolica. Sjeo je na tu stolicu, stavio nogu preko noge i grijan unutarnjim suncem gledao kako se mi smještamo.
Dva-tri mjeseca pred rat prenoćila sam kod mojih roditelja i dugo ostala uz televizor gledajući neki film o raspadu jedne porodice, koji me je malo uznemirio, pa dugo nakon njega nisam mogla zaspati. Ne mislim da je to bio neki naročito dobar film, ali je u meni nekako probudio neku zlu slutnju nečega mnogo goreg od događaja o kojima se govorilo u filmu, slutnju koja mi nije dala da zaspim. Odnosila se nekako istovremeno na sve nas zajedno i na bebu koju sam već treći mjesec nosila u sebi posebno.
Nisam nikada bila neki naročit ljubitelj filmova. Moj tata je bio stolar u Galeriji, umjetnik stolar. Znao je zategnuti kinesku sliku na rižinom papiru tankom kao papir za cigarete i postaviti je u okvir kako nijedan Kinez ne bi znao. Govorilo se: «Ismet je u stanju da sastruže zidnu slikariju i da je ponovo složi, pa kad je stavi u ram i izglanca dobije se – ulje na platnu». Uz njega sam ja razvila ljubav za slikarstvo i kad smo morali napustiti svoju kuću jer se neprijatelj s brda jako približio, najžalije mi je bilo slika koje su tati poklonili njegovi prijatelji slikari.
Moja mama je bila zdrava, snažna i otporna žena, ali je tata bi nježan, preosjetljiv u svakom pogledu i možda sam baš zbog toga jedino u njegovom zagrljaju osjećala neko olakšanje kad sam izgubila svoju nerođenu bebu. Direktorova žena dolazila je iz njihovog stana u glavnoj ulici, dolazila je pod granatama i snajperskim mecima da mene tješi, pričala je kako se isto to njoj dogodilo a da je poslije rodila zdravo dijete, a ja sam kad ona ode plakala i govorila sebi jetko: «Ali je to bilo pod drukčijim uslovima». Međutim, kad bih tako uplakana sjela tati u krilo, i kad bi me on milovao po kosi tješeći me, osjećala sam kao da se ne kao da se ništa nije dogodilo, jer bi to bilo nemoguće, nego kao da zajedno s njim, u tom nebeskom čamcu koji mi je on od svog tijela načinio, odlazimo, plovimo zajedno u neki drugi, bolji svijet u kojem se ovo nije dogodilo.
Mog tatu su ubrzo zaposlili da učestvuje u pravljenju kundaka za puške u dvorištu iza Galerije, gdje je nekad bila njegova radionica. Međutim, ubrzo se ispostavilo da se tu takođe prave sjajni uglačani, veliki drveni šankovi za bifee koje će neki ugledni ljudi otvarati na nekim mjestima u gradu, i on je odustao. Uostalom, čitav taj posao je kratko trajao, oni sa brda su nekako saznali za to i obrušili se na nas sa strašnom kanonadom. Dvije zgrade do nas su bile zapaljene i svi smo pomagali u gašenju, a dva profesionalna vatrogasca su poginula, jer su oni sa brda uvijek na njih otvarali paljbu iz snajperskih pušaka čim bi se neka zgrada negdje zapalila.
Nakon toga nastalo je zatišje od nekoliko dana i moj tata je, zajedno sa još nekim stanarima Galerije pošao na pregled u obližnji Dom zdravlja. Ja sam morala ostati na straži. Obukao je na sebe svoju kućnu haljinu, a ja sam mu krišom stavila u džep veliku jabuku. Nisam mogla dozvoliti da je neko vidi jer djeca u našoj koloniji već mjesecima nisu okusila nikakvo voće. Nedugo zatim pozvali su me da dođem, rekli su mi da je moj tata umro, od srčanog infarkta. Zatekla sam ga u donjem rublju, predali su mi njegovu kućnu haljinu, ali jabuke nije bilo.

            Sve je prošlo, samo su rane ostale. Dvije-tri godine nakon rata srela sam Direktora na ulici i on se jako obradovao tom susretu. «Namjeravao sam da te potražim, jer znam da voliš umjetnost, a uz to si i naša – po nekoliko osnova. Otvaramo veliku izložbu instalacija. Znaš, instalacije mnogi brkaju sa takozvanom avangardnom umjetnošću, koja tobože teži odvajanju od života i odlasku u neki svoj vlastiti svijet. Svaka prava umjetnost je uvijek težila ostvarenju kontakta sa životom, ali se taj kontakt ostvarivao na različite načine: tvorci instalacija ne stvaraju slike života, nego uzimaju građu iz života da bi stvarali slike. Sezanove slike jabuka ne može niko nadmašiti, ali tvorac instalacije to i ne pokušava: on uzima pravu jabuku i stavlja je u okvir jedne veće cjeline koju je zamislio i složio».

            Njemu, prijatelju, mogla sam reći da ja sve to znam i da baš zbog toga ne mogu doći na izložbu. «Bojim se da ću negdje u okviru takve jedne cjeline, na nekom pultu, na polici, na podu, ugledati istu onu jabuku koju sam stavila tati u džep kad je pošao na pregled».

                              ARIZONA DRUM
Zovem se Džemal. Nisam slikar: slikari izmišljaju, uljepšavaju, poružnjavaju i, što je najgore, razmišljaju. Sezan je razmišljanjem došao do zaključka da je sve u prirodi oblikovano prema geometrijskim likovima kugle, čunja i valjak i u tu misao unio je svu svoju ljubav, svu svjetsku ljepotu, i postao jedan od najvećih slikara i najsretnijih ljudi. Čak je i umro od slikanja, od upale pluća koju je zaradio nakon jednog od izlazaka u tu svoju čunjastu prirodi. Nije ga uzalud čuveni angažirani pisac, prijatelj iz djetinjstva, ispljuvao u čitavoj jednoj knjizi.
Ja međutim, nisam ni angažiran. Onaj ko vidi  ne može biti angažiran, a fotografu je osnovni zadatak da vidi. Ne da vidi porijeklo i osnovu stvari nego stvari same., eventualno da kroz viđenje nasluti šta će s njima biti, šta je s njima u nedavnoj prošlosti bilo. i u toj slutnji da stvari poredi, povezuje, da traži smisao njihovih međusobnih veza, i da od toga nekad poludi, jer ta slutnja donosi nešto sasvim različito od onih slikarskih razmišljanja.
Arizona je zemlja poznata iz kaubojskih filmova. Drumovi Arizone prolaze između onih srušenih dvoraca i hramova koje je priroda stvorila i na njima najbolje djeluju malobrojni bijelci koji bježe ispred krda krvožednih Indijanaca spremnih da ih isprobadaju strijelama i da im oderu skalpove. Ali to postoji samo na laživom filmu., ne i na poštenoj fotografiji. Jedino što se može fotografirati u Arizoni, i strašno je zahvalno za fotografiranje, jeste pijesak njene pustinje. Nisam ja to otkrio, prije mene slikali su je mnogi, među njima veliki Edvard Veston čije pješčane dine sa kao nož oštrim bridovima predstavljaju najvišu apstrakciju koja se u fotografiji može dostići. Uostalom, on je stvarao vrhunske fotografske apstrakcije i sa klozetskom šoljom.
Ali fotografija nema veze sa apstrakcijom., čak i u pustinji se otima apstrakciji. Nisam imitirao Vestona jer me je nešto drugo zavelo. Naišao sam u pijesku na krugove, koncentrične, sa po dva-tri pojasa, i sa moćnom površinom u sjedištu. Ne kažem da sam se osjećao kao Robinson koji je u pijesku pustog ostrva našao ljudske tragove, ali mene su ti krugovi zanijeli više od bilo kakve apstraktne ljepote. Prvo, ne mogu ih objasniti: zar je neki vjetar tako nasipao pijesak da stvori tri kruga jedan u drugom, sa debelim ispupčenim središtem koji izgleda kao da diše? I kako je taj vjetar prošao a da nije sve to, bar djelomično zameo? Ista stvar je i sa zmijom, ako se pretpostavi da je ona, izležavajući se smotana u frk ostavila te tragove: kako se mogla iz tog vlastitog labirinta izvući, a da ništa na njemu ne pokvari, kao da ju je neka nagla eksplozija odnijela pravo na nebo. I kako je mogla stvoriti onaj debeli trbuh na pijesku, ako je njeno vitko tijelo uglavnom svuda jednako debelo? Drugo što me zbunjuje jeste upravo taj debeli trbuh te cjeline koja djeluje kao da je neko čudno živo biće, mnogo čudnije od zmije.
Veliko stablo koje sam slikao bilo je takođe čudo prirode, po godinama starosti koje je doživjelo. Na travnjaku ispred njega djeca sa drvenim puškama igrala su se vojnika. Iza njega nazirao se iskidan, nekad davno svijetleći natpis «Kino Partizan». Niz njega visi komad jute, dio nekog džaka, na kojem vrlo krupnim slovima piše PAZI SNAJPER. A i J iz SNAJPERA  manji su od ostalih slova., autoru se za trenutak učinilo da neće moći smjestiti čitav natpis, ali se kasnije sve poravnalo. Pri dnu, ispod slova R uredno je odrezan četvrtast komad tkanine tako da se vidi oguljeno drvo. Možda je negdje u blizini trebalo staviti još jedan, manji natpis PAZI SNAJPER, ili je poslužilo da se nekom na brzinu previje rana.

            Slikao sam djevojčicu koja stoji nasred ulice na Baščaršiji, između komada drveta i stakla, druga stoji pored porušenog niskog zida, obje dodiruju čelo rukom, u stavu zabrinutog mislioca. Naprotiv, dječak na prozoru stare kuće sav je napet i upitan, objema rukama drži papir a kojem piše HELP MY, gleda te vojnike na tenku pod plavim šljemovima za koje svi kažu da su došli da pomognu, pa zašto ne bi pomogli baš njemu.

            Nisam slikao raskomadana tijela, ni lokve krvi na raskršćima ulica, ali sam našao nešto što me je više pogodilo od turobnih dječjih lica. Slikao sam prazne ulice grada na fotografijama za koje su mi rekli «da jasno pokazuju vrijeme u pauzama između dva granatiranja». Naravno da sam vidio otkinute ruke i noge, raskoljene glave, na naslovnoj strani jednih novina bilo je prepolovljeno tijelo naslonjeno na neku ogradu, sa grudnom šupljinom koja se jasno nudila pogledu. Međutim, prazne ulice bile su dekorisane tragovima eksplozija, plitkim krugovima punim vode koja se zadržala poslije kiše. Kažu da produkti eksplozije, šrapneli i šrapnelčići nikad ne idu nadolje, ali se na asfaltnoj površini ulice sasvim lijepo šire postrance i zabijaju u taj isti asfalt. Nisam  s    Sezan, ali me čudi., nervira, boli pravilnost tog uboda, taj šarmantni vijenac, friz, oko glavnog kruga eksplozije, to je friz koji kida ruke i noge, čupa crijeva, zabija se u kičmu. Zatim dolazi pravi krug eksplozije, njen obruč, koji u sebi, u središtu zatvara onaj kružni prostor u središtu, meki trbuh eksplozije. U tom mekom trbuhu, u toj površinskoj duplji stalno vidim neko komešanje, čas se pojavljuju oči koje osmatraju i usmjeravaju, čas spletovi živaca koji komanduju. Pokušavam da nešto od toga fiksiram i izoštrim, kadriram i fokusiram, izložim posebnom osvjetljenju, izdvojim pomoću objektiva i blende, a ništa mi ne polazi za rukom jer moja kamera nije Cezanne. A dobro znam da je ono tu.
Saznajem da su strani prijatelji i dušebrižnici, savjetodavci i naredbodavci u Bosni iz čitanki za osnovnu školu izbacili sve što bi djecu moglo da podsjeti na krv, smrt i životni grč. Izbacili su fragment scenarija za film «Smrt u Sarajevu» koji je trebao djeci da pokaže šta je to scenario, a u kojem se o smrti govorilo na krajnje uopšten pjesnički i filozofski način, izbacili su sonet Skendera Kulenovića posvećen mrtvoj majci, izbacili su čak i riječ malokrvan, uvjereni da će djeca lako umjesto toga usvojiti riječ anemičan. I sve to nakon dvije hiljade godina prikazivanja raspetog Krista. Kome ruke i glava vise kao kod ustrijeljene ptice, a iz nogu i slabina teku mu potočići krvi. Pa se djeca istog uzrasta vode da po svjetskim velemuzejima gledaju tu prikazu, da i ne govorimo o tome da se ona u odanijim katoličkim zemljama može naći na svakom raskršću puteva.
Daleko od toga da sam protiv ove pedagogije, mada je smatram izrazito glupom. Bio bih beskrajno zahvalan onome ko bi makar samo pokušao da mi dokaže, pokaže da nema veze između krugova koje vrtložni vjetar ostavlja u pustinjskom pijesku i krugova koje su eksplozije granata ostavile na sarajevskim ulicama. Jer sada se ti krugovi neumorno i neprestano u mojoj svijesti postavljaju jedni iznad drugih da bih mogao da ih jedne na druge projiciram, staju jedni pored drugih da bih mogao jedne sa drugima da poredim, hvataju se za ruke i igraju u njoj kolo od kojeg hoću da poludim. Bio bih do smrti potčinjen onome ko bi mi makar savjetom pomogao da poput onog Poovog mornara prateći linije krugova isplovim prema vani, jer sad me sve sile neba i zemlje vuku prema unutra, prema onom proširenom središtu, mekom trbuhu kruga iz kojeg će, kao kod neke biljke mesožderke, iznenada izroniti na površinu ogroman oštar kljun i progutati moju svjesnu dušu.