O autoru:
Zdenka Brajković je rođena u Sarajevu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je, došavši za vrijeme rata u Pariz, završila studij slavistike, na INALCO-u.
Dopisnik lista Oslobođenje.
Carla del Ponte u ime pravde
Prezentacija knjige Carle del Ponte “ Lov na ratne zlocince i ja” u Zenevi
(Editions Heloise d’Ormesson)
U dvorani Comedie de Geneve, pred 600 gledalaca, naveče 4 aprila, upriličeno je veće posvećeno radu i životu bivšeg javnog tužioca Međunarodnog suda u Hagu Carli del Ponte.
Bio je to njen povratak u rodnu Švajcarsku, poslije tri godine ambasadorskog angažmana u Argentini.
Organizator ovog susreta je Centar za budućnost jugoistočnih evropskih integracija i njen generalni sekretar Christophe Solioz, inače espert za balkanska pitanja, a prisustvovali su im državni sekretar Švajcarske M. Beer, gradonačelnica Ženeve, direktorica Comedie Geneve Anne Bisang, te mnogobrojna publika
Cast bez zasluga
Nakon uvodnih, pozdravnih riječi, punih poštovanja i divljenja za njen dugogodišnji rad i borbu za pravdu, ovo jedinstveno veče je zamišljeno kao putovanje kroz prostore njenog dugogodišnjeg angažmana u ime pravde.
Godine 2008. Carla del Ponte je objavila knjigu “La Traque, les criminels de guerre et moi” (u doslovnom prevodu “Lov na ratne zločince i ja”), ali knjiga je tek sad dobila na aktuelnosti, s obzirom na činjenicu da je Carla del Ponte obavljala dužnost amabasadora Švajcarske i da joj je javna riječ bila zabranjena. Ovo je u stvari i bila prva promocija njene knjige u Švajcarskoj, u Evropi uopšte, jer je knjiga dosad samo predstavljena u Argentini.
U ovoj knjizi bivša tužiteljica priča ne samo o svom angažmanu javnog tužioca, već i o svom djetinjstvu, idiličnim predjelima Valle Maggia, gdje je provela sretno i bogato djetinjstvo sa svojom braćom. O dilemi da postane hirurg, kao njen brat, ili pravnik! Jedna lična ispovijest utkana u profesionalni kontekst. O jakom uticaju majke Angele, kojoj je knjiga i posvećena, a koja je zaslužna za njeno životno opredjeljenje . Njoj duguje povjerenje koje ima u samu sebe i u ono što radi, i što joj je učvrstilo stav u životu.
Poslije dakle tri godine sutnje, nakon napuštanja funkcije ambasadora, penzionisana Carla govori o radu sa čuvenim talijanskim sudijom Falkone na sprijećavanju pranja novca talijanske mafije u Švajcarskoj. O preprekama koje je imala prilikom hapšenja ratnih zločinaca, o političkoj volji koja je i te kako važna.
Podsjetimo čitaoce da je baš u ovoj knjizi Carla del Ponte pisala i o trgovini organa na Kosovu, te optužila Hasima Tacija za upletenost, poslije čega je na zahtjev Savjeta Evrope oformirana komisija na čelu sa Dickom Martijem da ispita istinost njenih navoda.
Izrazila je želju da nastavi ovu istragu.
“Ideju i smisao za pravdu naučila sam ovdje, prije svega u Ženevi, kao student Ženevskog univerziteta. Moji profesori su mi prenijeli taj osjećaj i razvili ga. Tu sam zavoljela pravo. Kad mi se danas odaje priznanje za ono što sam uradila, ja ne vidim razloga za to: ja sam samo radila moj posao, imala sam sreću da dobijem taj posao kao tužilac pri Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju i Ruandu i ja sam samo radila moj posao”, rekla je Carla del Ponte, dodajući da u časti koja joj je ukazana nema njenih posebnih zasluga.
U sjećanjima na Srebrenicu, govorila je o užasu i boli, o tome kako je sa ženama Srebrenice imala poseban odnos i kako su je došle vidjeti u Sarajevo, njih 300 žena, u ime žena Srebrenice, tražeći samo da Milošević bude izručen pravdi, i ništa drugo. Iako su bile u teškim situacijama, nikad nisu ništa tražile, dostojansveno samo su tražile da pravda bude zadovoljena:
“ Za njih, ja sam bila simbol te pravde, i dakle sve sto je bilo u vezi s tim ja sam nosila kao odgovornost, dužine procesa, odugovlačenja oko hapšenja Karadžića itd. Govorila sam im da ga ja ne mogu uhapsiti, ali one to ponekad nisu mogle shvatiti “.
Na optužbe žena Srebrenice da je Carla del Ponte uništila dokumente i tragove žrtava, ona je kategorički odgovorila da to ona nije učinila.
“Dokumenti su uništeni bez mog znanja, ja sam lično bila začuđena, i lično sam tražila odgovore u Hagu: Biro u Hagu je ogroman aparat koji sacinjava 600 ljudi, i to je uradjeno unutar samog Biroa, a na zahtjev neke od strana u procesu. Ja nikad ništa slično nisam potpisala.”
|
|
