GERARD ADAM

USPOMENA NA ZILHADA

         

O autoru

Gérard Adam je rođen u provinciji Namur, u Belgiji. Savremeni je belgijski pisac i izdavač, koji je kao vojni liječnik proveo dosta vremena u Africi, a potom i u Bosni i Hrvatskoj, za vrijeme posljednjeg rata. Pisac je brojnih romana i zbirki pripovijedaka. Za svoje knjige, ali i za izdanja dobio je mnoge nagrade.



USPOMENA NA ZILHADA

Jednog dana, 1999. godine, Spomenka Džumhur, porijeklom iz Konjica, koja je u Belgiji osnovala asocijaciju za bosanske izbjeglice, nazvala me je pri povratku iz Sarajeva i rekla : « Tamošnja literatura je u punom cvatu ! Moramo skupa prevesti neke knjige i upoznati s njima belgijsku publiku. » Donijela je sa sobom « Šehida », Zilhada Ključanina, po njoj « najkontroverznijeg posljeratnog romana ». Te njene riječi su mi privukle pažnju. I već nakon nekoliko pričitanih stranica, znao sam da je riječ o remek-djelu.
Ali tu knjigu nije bilo lako prevesti. Vrvjela je od neologizama i lokalizama, ponekad je to bio i pustolovan i dirljiv roman, koji je « skakao » s poezije na buntovničku prozu, kolebajući se između smijeha i strave, nostalgije i srdžbe, nježnosti i psovke, erotike i vjere, izoštrene patnjom. Završili smo prevod knjige tek poslije višegodišnjeg rada. U međuvremenu smo osnovali izdavačku kuću, M.E.O., u kojoj smo već bili objavilli Almu Lazarevsku, Admirala Mahića, Tomislava Dretara, Mirka Kovača...
Kad je Zilhad došao na red, poželio sam da ga lično upoznam. Nedobronamjerni ljudi su mi sa zluradošću govorili o njegovim simpatijama prema islamizmu. Dogovorili smo se da se nađemo u Sarajevu, u junu 2006. godine.
Tih nekoliko dana koje sam s njim proveo usjekli su mi se zauvijek i u sjećanje i u srce. Već mi je prvi ručak s njim u jednom izvrsnom restoranu na Baščaršiji, gdje je bila i njegova prekrasna supruga, Slobodanka, bio dovoljan da shvatim da sam u društvu s vjernikom širokih vidika, čiji je smisao za humor na visini humora iz njegove knjige, i da je osoba koja je gaji istinski kult prema literaturi.
Otišli smo na promociju u Gradačac. Dvadeset puta u toku putovanja pomislio sam da mi otkucava posljednji čas. Na toj lijepoj i vijugavoj planinskoj cesti, kojom sam prolazio i 1994. kao ljekar Plavih kaciga (Casque bleu), Zilhad je jednom rukom držao volan, a drugom rovio po džepovima, tražeći cigarete, koje je potom palio jednu na drugu s opušaka, istovremeno pretičući kamione na punoj okuci. Kad smo stigli, njegova studentkinja me je pitala jesmo li skupa doputovali. Kad je čula moj odgovor, digla je pogled u nebo i izgovorila samo jedno : « Strašno ! » Izgleda da je Zilhad bio jednako poznat i kao šofer-kamikaza, i kao pisac !
Nakon promocije, otkrili smo da imamo jednu zajedničku crtu: ni on, nismo pili alkohol, on iz religioznih razloga, ja nakon bolesti pankreasa, što je Zilhadu dalo ideju da nam naruči bezalkoholna piva, i da odglumi veselog pijanicu. Vidjevši zapanjenost u očima prisutnih, šapnuo mi je: « Allah zna šta je u mojoj čaši, On voli šalu i smijeh ! Ne tiče me se što drugi misle ! » Tad mi je definitivno bilo jasno da nemam posla s nikakvim islamistom. Pomenuo mi je i svoje antisrpske pamflete. Žalio je zbog žestine koju je u njima pokazao, i uklonio ih iz svoje bibliografije, ali je to opravdavao snažnim emocijama koje su ga tada, tik nakon rata, još uvijek razdirale.
Govoreći mu o romanu, pomenuo sam lik koji me je najviše dirnuo : Ćeman-efendiju, beskrajno komičnog hodžu iz Trnova, koji je uvijek nalazio načina da proglasi šehidom svakog umrlog, makar taj bio i najgora ološ. Bilo mi je žao što je ubio svog junaka na okrutan način, pustivši da izgori u požaru u džamiji, zapetljnog u svoju serdžadu. Zilhad je prsnuo u smijeh : « Efendija je još uvijek živ i zdrav, hajdemo da ga posjetimo. » I ispričao mi nevjerovatnu priču o tom čovjeku koji je bio gastarbeiter u Njemačakoj, gdje je postao poduzetnik, a pred sami rat se kao penzioner vratio u Bosnu, u Doboj. Da bi ga ostavili u životu, četnicima je dao sve što je godinama pomno štedio. Čim je rat stao, osnovao je preduzeće za prenos tijela umrlih Bošnjaka iz inostranstva, i njihov ukop u islamskoj zemlji. Dočekao nas je simpatičan starčić, koji mi priđe raširenih ruku i mjesto pozdrava reče : « Kako seks ? » A potom objasni : « Kad je seks dobar, sve je dobro ! » Proveli smo dva sata skupa u iskrenoj i vedroj atmosferi, tokom kojih će me upitati i ovo: « Znaš li zašto mi posao dobro ide? Jer sam našao odličnu formulu ! » I pokaza mi reklamu za svoju firmu : « Vi samo umrite, mi se bavimo s ostalim ! »
« Nadam se, rekao mi je Zilhad, smijuljeći se, da si razumio šta je to bosanski islam i da fundamentalizam kod nas nema budućnosti ! »
Za vrijeme posjete Trnovu i rekonstruisanom Turbetu, u društvu sa Zilhadovim bratom Nihadom, koji je svirepo mučen u četničkom logoru, imao sam priliku da sretnem i druge junake iz « Šehida ». Čuo sam imena Travljanin, Lezić, Čukan, i imao dojam da vidim, kako u punom svjetlu pred mene iskrsavaju junaci iz romana, koji su me toliko oduševili. Pitao sam Nihada : « Jesu li te anegdote istinite, ili je on sve to izmislio ? »
Odgovorio mi je sjetnog osmijeha na licu : « Istinite su … u Zilhadovoj glavi ! » Tad sam shvatio šta znači pisanje za ovog pisca : pronaći čudesno tamo gdje drugi vide prostotu svakodnevnice, i dočarati nam riječima ono što protiče životom, dajući mu smisao.
Nisam više imao prilike da se vidim sa Zilhadom, iako smo redovno razmijenjivali mailove. Nakon « Šehida », objavili smo i prevod nekoliko njegovih pjesama u antologiji koju je priredio Tomislav Dretar, a potom, nedavno i onaj krajnje pitoreskan i nevjerovatan roman kao što je « Vodeni Zagrljaj ». Bio je već veoma bolestan, ali mi o tome nije ništa rekao. Nadam se da sam objavljivanjem ovog romana, koje je čekao s nestrpljenjem, bio u stanju da mu priuštim posljednje trenutke sreće.

Prevod J. Š.