U POVODU SMRTI DAŠE DRNDIĆ

         


Daša Drndić (Zagreb, 1946 - 2018.)

Daša Drndić rođena je u Zagrebu, diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirala je iz oblasti dramaturgije u Sjedinjenim Državama, a doktorirala u Rijeci s temom o protofeminizmu i političkom angažmanu spisateljica kroz njihova djela. Objavila mnoge knjige proze; prevođena na više jezika. Dobitnica mnogih međunarodnih nagrada. Bila je članica Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatskog P.E.N. centra.

Godine 2018. napustila nas je velika spisateljica i veliki borac za ljudska prava Daša Drndić. S tugom mislimo na nju i na njena djela.


MILAN RAKOVAC
DAŠA – JAČA OD MAČA: Tanka jelvice moja, rano moja

Otišla je Daša Drndić u vječna lovišta, u Tomizzin bolji život, u „veliko bezglavo ništa“. Lipo se domišljan, prija deboto pedesiet lit, u Beogradu smo se bili skupili Istrijanci, Primorci i Gorani, i ta naša Dašjenjka, aj, aj ma nego lipa mlada, tankovita i struojna žienska visoka kakovih je ter vero malo, kako i una jelvica moja ča nan je ta bot rečitala, ma i prija i potle tega po ciloj Istri naša Marija Crnobori i sad na da je drugo ni: šći moja, tanka jelvice moja, rano moja... I sjećam se kako sam Daši jedne noći u Rijeci govorio Jesenjinovo pismo materi, znam mila da ti se priviđa kako me ubijaju: tejbja často viditsja ondo i tož, budto ktoto mnje v kabackoj drakje sadanul pod sjerce finskij nož...

Grmi Daša naše istine, od kojih bježimo u mišje rupe, ona je Temida ovih naših kultura, europske kulture, demokratske antifašističke kulture - samo što ona nema povez na očima i nema mač u ruci, ali zato je njena riječ oštrija od mača, nemilosrdno romansirajući užasne dokumente i statistiku genocida - imena i prezimena na tisuće otete plavooke djece židovske i slavenske da budu temelj arijske rase. Imena i prezimena stotina kršćanskih svećenika umorenih u nacističkim konclogorima. Imena milijuna Židova kratkim postupkom ognja poslatih u Tomizzin bolji život. Daša, Istrijanka, Dalmatinka, Zagrepčanka, Beograđanka, Rovinježa, Kanađanka, Riječanka... Očevi su nam se borili protiv fašizma, donijeli Pazinske odluke 1943. njihovu borbu nosimo u duši, u krvi, u peru, zauvijek. Svoga oca jedva pamtim, s njenim sam drugovao, i uputio mu posljednje slovo, kao što sad moram njegovoj kćeri, apsurd, jer moj je red bio prije njenoga, ali smrt uzima najprije one najbolje od nas:

Moćna, teška, iskrena
Zovem prijatelja Velikića, našeg Puležana, Dragane, napiši mi dvi riči za Glas Istre, duše ti, za Dašu. Piše nam Dragan:

“Dašu sam upoznao kroz njene knjige. Ne pamtim kada smo se prvi put sreli. Tako to biva sa onima koje oduvek osećaš kao svoje. Pretprošle godine našli smo se na književnoj stipendiji u švajcarskom gradiću Cugu. Tokom tri meseca druženja upoznao sam pravu Dašu, koja je moćna, teška, iskrena, hrabra, nežna, pravična kako samo to goropadni mogu biti, baš kao i njene knjige zbog kojih će postojati u budućim vremenima sadašnjim. Nije daleko dan kada će dobiti svoju ulicu, mali trg, ili makar skaline, mada bi Daši najviše odgovarao uspon. Slutim da je blizu i dan kada će se ustanoviti Nagrada Daša Drndić. I tako će svojim imenom obeležiti ono što joj je za života nesebično uskraćivano”.

Mrežom kruži snažan e-mail njenog bliskog kolege i suosnivača Hrvatskog društva pisaca, pisca, enciklopedista Velimira Viskovića: "Znao sam da se već dugo bori s bolešću, da je tjelesno sve slabija. Pa opet, nadao sam se da će dobre vijesti o književnim uspjesima koje upravo doživljavaju njezine prevedene knjige, a ponajviše njezina narav borkinje, koja se nikad ne predaje, pomoći da istraje u borbi s opakom bolešću. Mislio sam: u svojim bolnim nesanicama stegnut će zube, čak možda još nešto napiše. Iako kritika Dašu Drndić obično prepoznaje kao pisca zaokupljenog temom holokausta, ona je prije svega autorica koja se bavi temom nesnošljivosti, ugroženosti usamljenog pojedinca pred terorom većine, apatridstvom... Crpila je snagu i teme ponajprije iz vlastite biografije, jer i sama s na brutalan način suočavala s nacionalističkom netrpeljivošću, pred kojim je odselila početkom devedesetih iz Beograda, a potom s hrvatskom nesnošljivošću prema došljakinji, koja je sumnjiva već zbog svojeg beogradskoga govora, obiteljske partizanske povijesti, ali i želje da u hrvatskoj kulturnjačkoj bari kao osamljena, klanovski neumrežena žena, izbori sebi mjesto koje joj s obzirom na talent pripada. Dakako, to osobno iskustvo s nacionalizmima vodilo ju je prema istraživanjima nacizma kao povijesne formacije u kojoj nacionalizam doživljava apoteozu. I tu je napisala vrhunske romane, svjetske relevantnosti. Valja imati na umu pritom da je Daša spisateljica vrhunskog stila, sposobna da uvjerljivo prenese mračnu atmosferu nasilja, anksioznosti, pervertiranih emocija... I ljudske patnje. Kritika u Hrvatskoj prihvaćala ju je postupno; pa i čitateljska publika je bila nespremna da se suoči sa neuljepšanom slikom stvarnosti koju joj je Daša Drndić drsko bacala u lice, čak i multikulturna, lijeva Rijeka, koju je odabrala kao utočiste. Književne nagrade koje je svojim romanima zasluživala, uglavnom su je zaobilazile; vječno je ostajala u onom "najužem krugu", uvažena ali bez počasti i novca koje donose nagrade. Ipak, interes uglednih svjetskih izdavača i pohvalne recenzije u globalno relevantnim novinama, bitno su utjecale i na promjenu odnosa prema njoj i kod kuće. Nažalost, premalo, prekratko. Osobno, Daša mi je bila dugogodišnja prijateljica, s kojom sam se ljeti družio u Rovinju, potom na sastancima redakcije Sarajevskih bilježnica, na promocijama, na skupovima u Hrvatskom društvu pisaca, kojega je bila suosnivač.

Daša je bila istinoljubiva, borbena, razgovor s njom je nerijetko znao prerasti u prepirku. Ali imala je veliko srce i golem literarni talent. Nedostajat ćeš, Dašo!«

Štijte našu Dašu
Lipi muoji ljudi, a štijte, nu, ča nan piše naša Daša, namisto ča su rekle peršuone de due soldi ča su hi puni đornali i portali. Daša Drndić nan piše suhu istinu: nema onih šekspirskih „ifs &buts“ (ako i ali), nego dreto u lice. Štijte Dašu, ne bude nan laglje, ma ćemo se zdricati i znati živiti i priživiti, niš ni za vajk, čovik je jači nego stina – samo da se makne.

„Živimo u dobra epidemijske trivijalizacije stvarnosti i prisilnog voajerizma; u vremenu sad već zastrašujuće banalizacije i komercijalizacije života, ali i mišljenja, koje pak vodi u prilično tipizirano kolektivno ponašanje. Nemoćni ili nespremni da se suočavamo s vlastitim životom, upadamo u tuđe spavaće sobe, sjedamo za tuđe stolove, kusamo tuđe sudbine, i tako izbjegavamo preuzeti odgovornost za ono što nam se događa kako u privatnoj tako i u društveno-političkoj sferi. Ti mehanizmi mentalne eutanazije na koju pristajemo, a koju, osim medija, provode još i, blago rečeno, pojedini »vjerski i politički subjekti«, smještaju nas u kategoriju manipuliranih retarda.

Pogledajte samo naslove idiotskih tekstova koji na stranicama takozvanih ozbiljnih tiskovina čitaoca udaraju među oči, a na portalima uz još dodatno animirano drmusanje ženskih guzica i sisa: »Vjenčali se Ana Ivanović i Bastian Schweinsteiger, goste će zabavljati hrvatska pjevačica«, »Jelenu Rozgu okružili nauljeni i mišićavi muškarci«, »Nives Celzijus pokazala kako uživa na moru«,»Lana Jurčević na jahti milijardera«, »Nina Badrić stigla na vjenčanje Ane i Bastiana«, »Lidija Bačić objavila seriju vrućih fotografija u bikiniju« – što je to, tko su ti ljudi, koga briga?!“, piše Daša Drndić.

O svome ocu
Vječni egzilant i azilant, njen otac bježi u Jugoslaviju, živi u Splitu, zaljubljuje se u lipu Saplatinu, odlazi u partizane, Daša se rodila u poratnom Zagrebu, živjela u Beogradu, studirala u Americi, dolazi novi rat, rat i odlazak iz Beograda („ustaška kurvo“, pišu „kolege“ na njenom škafetinu Radija Beograd). I tada zapisuje, u očevome zavičaju, kojega je često i rado pohodila, i Karojbu i kućicu u Rovinju – sad je tu došla opet kao imigrant:

„Možda napišem knjigu o svome ocu, knjigu o njegovim nedosanjanim snovima, o njegovim vizijama koje se pedeset godina poslije (kad njega više nema) pretvaraju u stvarnost, o njegovim ljubavima, o njegovoj partizanskoj borbi, o njegovom trajnom antifašizmu i opsjednutosti idejom “fratellanze” i “convivenze” (bratstva i suživota), o njegovim političkim bitkama, o njegovom partijskom neposluhu i partijskim kaznama (izbacivanjima iz KPJ), koje dva desetljeća poslije ista ta Partija pokunjeno povlači, o njegovim prijateljima i političkim neprijateljima koji ga s pozicije moći prisluškuju radeći mu o glavi (Ranković, Špiljak, Blažević, Bakarić et al.), o njegovim putovanjima, o hrani koju je volio, o knjigama koje je čitao, o slikarima i piscima s kojima se družio, o njegovim partijama šaha i preferansa, o jezicima koje je govorio, o skromnosti s kojom je živio, o siromaštvu u kojem je umro... Mogla bih pisati o tome kako, zajedno s bratom, Ljubomir 1943. utemeljuje i uređuje Glas Istre, čiji se ratni brojevi tiskaju u ilegalnim štamparijama između sjeverne Istre i Gorskog kotara; mogla bih pisati o njegovom Proglasu narodu Istre od 13. rujna 1943.: “Istra se priključuje matici zemlji i proglašava se ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom. Živjela hrvatska Istra!”, i kako toj odluci kumuje narod Istre, a ne KPJ, što pojedinim političkim glavešinama tada i poslije prilično ide na živce; mogla bih pisati o tome kako već 1945. totalitarni umovi orgijaju, “a ja nisam mogao udariti na naše ratne drugove, na kulake, narodnjake i svećenike, odnosno na Talijane koji su u velikom broju s nama ratovali”, pa lokalni partijski moćnici, dođoši koje “vrh” šalje u Istru da mute vodu, kreću u prljavu, ostrašćenu kampanju punu izmišljotina i prijetnji; mogla bih pisati o falsificiranim izborima u izbornoj jedinici Poreč-Buzet u studenome 1953., o čemu u jednoj svojoj knjizi ipak nešto kažem, o izborima na kojima se, kao rijetko gdje u tadašnjoj državi, na listi za Istru nalaze čak tri kandidata, od kojih je jedan Ljubomir koji, zbog uvažavanja autoriteta argumenata, a ne argumente autoriteta (Partije) - smeta, pa se raja podmićuje sitnim novcem, besplatnim prijevozom, bonovima za hranu i jalovim obećanjima o boljem životu kako bi neartikulirano urlala, vrlo rabijatno zapjenjena. Desetljećima poslije Ljubomiru stižu privatna pokajnička pisma s molbom za oprost. Sav ovaj cirkus proteže se do danas (manipulacija, manipulacija), što samo potvrđuje onu Alphonsea Karra, “Plus ça change, plus c’est la même chose”...



SEID SERDAREVIC
DAŠA DRNDIĆ


Kada kažete Daša, to ime vezujem samo uz jednu osobu, uz Dašu Drndić, uz sjajnu spisateljicu, uz velikog borca, uz osobu neizmjernog srca i dobrote, koja je uvijek bila spremna stajati sama protiv svih i boriti se za pravdu i istinu, za obespravljene, za zaboravljene…

Dašin odlazak, preran, nepravedan, nešto je što teško mogu prihvatiti. Dašin osmijeh, pogled, uspravno držanje, sve je uvijek pokazivalo njezinu snagu i njezinu aristokratsku narav, spremnost da nikada ne zaboravi one zaboravljene, one koji imaju priču, jer nijedan čovjek nije i ne može biti samo broj, a dvadeseto stoljeće o kojemu je pisala ljude i žrtve je svelo samo na brojke. Posljednjih godina bila je sasvim opčinjena Albanijom, nakon posjeta Tirani rado je pričala o svom novom romanu koji je željela nasloviti Gëzuar ili Živjeli. U njemu su se kao u kaleidoskopu trebali miješati najveće i najvažnije robne marke, suvremeni hipsterski kafići, konjske zaprege na avenijama, propali hoteli, bezbrojni bunkeri, umjetnici svjetskoga glasa i njihove sudbine za vrijeme režima Envera Hoxhe ili talijanske okupacije. U svom prepoznatljivom stilu, miješajući fikcionalno i dokumentarno, Daša je željela stvoriti roman o Albaniji koji je jednako tako roman o nama danas isto kao što su sva njezina djela uvijek bila knjige o nama danas.

Daša je pisala polako, dugo istražujući, gradeći svoje romane oko jedne ideje, ali bi, uvijek znatiželjna, otvarala druga vrata, pronalazila nove dokaze ljudskog bezumlja, pohlepe, straha, zločina. Teme koje je birala i kojima se bavila nisu lagane i, kako je sama često govorila, nisu funny jer umjetnost i književnost nisu zabava – književnost treba biti ona prava istina. Njezina potraga za pričama zaboravljenih, za pričama žrtava, za pričama bystandera, o svima onima na koje se povijest sručila poput lave, potraga je koja ne smije prestati, to je traženje istine ili pokušaj da se istina shvati.

U svojim je djelima iznimno vješto, bešavno povezivala stvarne, ponekad i dokumentarne materijale s onim fikcionalnima.

Njezini romani Sonnenschein, Leica format, Belladonna, EEG i drugi beskompromisno govore o užasima dvadesetog stoljeća, o malim ljudima koji šute i promatraju kako im susjede odvode u logore i smrt. Ta djela opomena su za sadašnjost i budućnost, a mnogobrojni europski i svjetski kritičari glas Daše Drndić ocjenjuju jedinstvenim i drugačijim u suvremenoj svjetskoj književnosti. To priznanje najprije se moralo dogoditi negdje drugdje, u nekoj tuđini, da bi se razumjelo ovdje, naime kvalitetu njezinoga djela prepoznali su i najvažniji suvremeni svjetski nakladnici: francuski Gallimard, MacLehose iz Velike Britanije, New Directions iz Sjedinjenih Država, De Geus iz Nizozemske, Bompiani iz Italije i Hoffmann und Campea iz Njemačke.

Daša nije voljela šutjeti, nije željela biti pokorna, ona je na najbolji način utjelovljavala duh šezdeset i osme, duh slobode, za koju se uvijek borila kako za sebe tako i za druge. Dašina osjećajnost, njezino prijateljstvo, gorčina i radost pretapali su se i stapali jedni s drugima u njezinoj neponovljivoj, jedinstvenoj



LUKA OSTOJIĆ
PERPETUA DAŠA


Sinoć je preminula Daša Drndić, naša velika književnica, antifašistkinja, intelektualka, fajterica i draga prijateljica.

Ako želimo vidjeti po čemu je bila velika autorica, u startu preskočimo književne nagrade. Skroman broj nagrada ne pokazuje vrijednost njena opusa, nego govori više o okruženju u kojem je Daša radila. Jasno je zašto nije dobivala nagrade: u svom pisanju i javnom djelovanju bila je politički vrlo jasno određena protiv nacionalizma i fašizma, te je bila spremna snažno braniti svoja uvjerenja. To se od književnika (a pogotovo književnice) u ovom okruženju naprosto ne očekuje. Sad kad je umrla, kad više ne može slobodno kritizirati i čeprkati po neugodnim temama, možemo očekivati niz posthumnih nagrada i počasti. Tu besmislenu šaradu ostavimo po strani.

Veličinu njena djela možemo samo vidjeti u konkretnim romanima koja treba čitati. Treba, iako nije lako. Mnogi čitatelji i pisci shvaćaju književnost kao priliku za bijeg od teških životnih tema u ugodan svijet mašte. Daša Drndić uporno je plivala – točnije, bjesomučno jurila – protiv te struje. U svojim se romanima direktno bavila najtežim temama društvene povijesti 20. stoljeća, i to krajnje otvoreno, jasno i nepodnošljivo iskreno, bez okolišanja, bez anestetika, bez milosti. Ako je kratka priča sprint, a roman maraton, onda su njeni romani sprint kroz 42 kilometra potisnutih društvenih trauma.

Njena djela emotivno su iscrpljujuća i bolna, a opet, čitanjem Daše ne sumnjamo da se treba pisati baš o tim temama, baš na taj način. Od Daše sam naučio da društveno angažirana književnost ima smisla – ne zato što može mobilizirati i promijeniti mase (što ne može), nego jer može dramatično promijeniti pojedinog čitatelja, otvoriti mu oči i prikazati sloj po sloj užasnih zlodjela i herojskih otpora na kojima su utemeljeni svi naši lokalni / nacionalni / regionalni / europski / ljudski identiteti.

Cijeli opus Daše Drndić bio je posvećen vađenju prošlih trauma iz zaborava i njihovom rasvjetljenju. Ivana Ančić u kritici romana Belladonna to slikovito opisuje kao "uporno izvlačenje jezivih kostura Drugog svjetskog rata iz osobnih, obiteljskih i nacionalnih ormara, i inzistiranje na prihvaćanju odgovornosti za neka poprilično smrdljiva i neugodna (ne)djela čiji se odjeci uporno petljaju u sadašnjost." Dašini romani to rade tako što "slažu niske ljudskih sudbina sastavljene od pronađenih komada; kostiju, zlatnih zuba, bisera, fotografija, dosjea, svjedočenja, sjećanja, pjesama, itd. povezanih naoko nevidljivom mrežom slučajnosti, rodbinskih veza, zemljopisnih i umjetničkih toposa." Građenje sudbina od pronađenog 'dokumentarnog' materijala Vladimir Arsenić u kritici romana EEG dodatno podcrtava i naziva kumulativnim stilom pisanja: "Ono što je, dakle, bila samo mala snežna kugla, odjednom postaje lavina..."

Pritom Daša Drndić razbija i stereotipnu opreku između 'načitane' književnice i 'nenačitane' aktivistkinje. Daša je iznimno pratila i poznavala svjetsku književnost, samo što ju je čitala s jednakom posvećenošću i koristila s istim obzirom kao 'otpad' iz kojeg je rekonstruirala likove prošlosti – ništa više ni manje, prema svojoj autorskoj potrebi. Saša Ćirić u kritici romana April u Berlinu primjećuje njenu slobodnu intertekstualnost i zaključuje: "Pisati između žanrova i narativnih strategija znači ne pripadati nijednom od njih ali baštiniti njihove forme, znači težiti atipičnom spoju raznorodnosti čija mikstura namerno klizi po ivici neoavangardnog melanža u koji se 'može utrpati bilo šta' (...) i nesvarive tekstualne papazjanije koja odbija fikcionalnost kao svoj temelj na kome, kao na kakvom obrednom kamenu, svi uneti elementi treba da se preobraze u (čistu) književnost."

Daša Drndić doista je izbjegavala 'čistu' književnost i svrstavanje u bilo kakve grupe i ladice, a u svojoj misiji da otvori teške teme bila je spremna prozvati, kritizirati i boriti se protiv svakog oblika revizionizma, fašizma ili društvenog kukavičluka. Nitko za to nije imao alibi. To ipak ne znači da je Daša prema ljudima bila neprijateljski raspoložena. Imao sam sreću uređivati njene kolumne koje je pisala za Booksin Piščev dnevnik od rujna 2015. do lipnja 2016., i od nje sam naučio mnogo o književnosti, profesionalnosti i drugarstvu. Fascinirali su me lucidnost i promišljenost svakog teksta, te naizgled neiscrpna energija u znatiželjnom istraživanju i pisanju o temama koje je smatrala bitnima. Premda je razlika u iskustvu, vještini i znanju između nas ogromna, iako je za sobom u tom trenutku imala brojna remek-djela, uvijek je u našoj suradnji bila otvorena za razgovor i spremna maksimalno raditi na tekstovima. Njen najpopularniji tekst bio je Fašizam, welcome, a osobno bih izdvojio Laku noč, Croatia! u kojoj nakon silovitog tour de forcea slijedi nenadani val nježnosti:

"Lijepo je i kad svratim na moju malu tržnicu iza ugla, svu nekako skvrčenu, poleglu, uleglu među oronule i mračne austrougarske petokatnice bez lifta i grijanja. Na toj mojoj tržnici nalazi se kafić pod tendom, pa svaki put sjednem (iako je moj kućni espresso bolji), jer tu dolazi neki siromašan, pohaban svijet noseći poluprazne vrećice povrća ili voća kupljenog na sniženju i začudo, njihov me govor uopće ne iritira, iako je taj govor skroz hrapav i štucav, često preglasan, pa me podsjeća na pse lutalice, koje obožavam, za razliku od onih pasa s rodoslovom koji su mi odbojni, onako ušminkani a degenerirani. (...)

Nestaje moja astma, dišem duboko i ravnomjerno, a za kavanski stolić odnekud, iz neke memljive, potrošene prošlosti, sjedaju mi davna buđenja udvoje, uz Seinu, kad je nakon ljubavnih zagrljaja i besmislenih šaputanja za mir dovoljan doticaj, i u tom bezglasju mi se gledamo, moje proteklo vrijeme i ja, i pitamo se što se to dogodilo da od nas ostade sve sami škart. Onda se trgnem i sebi kažem, kakva glupa bolećivost, kakav plitak patetično dirljiv zanos. I odšepesam u svoj brlog."

Opus Daše Drndić nemoguće je svesti na par kratkih opservacija, ali za mene se jedna njena metoda čini primjernom. Boris Postnikov u tekstu o romanu Sonnenschein navodi kako "Drndić kroz tekst provlači lajtmotiv po kojem se 'iza svakog imena krije priča' (...) pa je svojevrsni vrhunac romana monumentalni memento Židovima ubijenim ili protjeranim iz Italije između 1943. i 1945. – na stotinjak stranica popisano je oko 9.000 njihovih imena. A iza svakoga se krije priča..." Isti postupak ponavlja se u drugim romanima, s drugim imenima.

To je po meni bila misija Daše Drndić: pretvoriti hladne statističke brojke o stradalima u prava, konkretna imena, a ta imena u bliske priče koje oživljuju prošlost. Sumnjam da je Daša Drndić vjerovala u život duše nakon smrti, ali cijelog je života širila vjeru da duše nakon smrti mogu oživjeti u književnosti. Stoga bi bilo krajnje bedasto sada ustvrditi da će njena duša plutati nekakvim vangalaktičkim poljanama mira, nema tu nekakve transcendentne utjehe, ali miran sam jer će Daša i dalje živjeti u nikad konačnim, živim i strastvenim pričama koje šire njezine knjige te koje će širiti njezine književne nasljednice i nasljednici.