Predrag Finci UKRATKO
i Jasna Šamić o knjizi

- hommage autoru -

         

O autorima

Predrag Finci je bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi kao slobodni pisac u Londonu, gdje je bio gostujući istraživač na University College London (UCL). Član PEN BiH, Društvo pisaca BiH, Exile Writers Ink (London), i Hrvatskog filozofskog društva. Autor velikog broja djela.
Sa malim zakašnjenjem – budući da je on za mene još uvijek tridsetogodišnjak - ovaj broj posvećujem Predragu Finciju za njegov sedamdeseti rođendan. Taj datum, napokon, nikad nije kasno slaviti, tako ni ovaj hommage vjernom autoru časopisa Književne Sehare nije zakasnio.

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.



Ukratko

U izdanju beogradske kuće Factum, izašla je neobična knjiga Predraga Fincija pod naslovom Ukratko. Da li je to knjiga poezije, eseja, filozofskih crtica ili nešto drugo? To je ono što će se upitati čitalac čim je otvori, ali će svakako zaključiti da se knjiga ne može svrstati ni u jedan žanr i formu. To je, čini mi se, ono što može a priori i privući čitaoca, a da ništa ne zna o njenom sadržaju. Nije, naime, prvi put da ovaj autor transgresira žanr, budući da se njegova dosadašnja djela mogu uvrstiti istovremeno i u filozofske eseje i u fikciju, najbližu kratkoj priči.

« Jedne noći, jednom piscu: „Navikli se, dragi moj prijatelju, pisci pričati, dugo, opširno. Tko će to čitat, slušat? Postali pisci dosadni, starinski. Nego, daj ukratko. Svaki se život svede na dvatri događaja, svako mišljenje na jednu, dvije ideje. Reci što imaš, brzo, nije život dug. Ne gnjavi. Ili ne govori. Tako ću sada i sam pokušati, govoriti kraće nego obično, sve što mi je sada na srcu sažeti, reći najkraće što mogu“. »

Ovako, u stvari, počinje Ukratko, obrazlažući već na početku svoj naslov, i opravdavajući ga. Da, kao i u ranijim Fincijevim tekstovima, i ovdje su granice žanra vrlo skliske, ali je izvjesno pred nama kratka knjiga, kratke i poezije (stiha) i eseja. Ili je, pak, riječ o jednoj dugoj filozofskoj poemi ? Istovremeno možemo potvrditi da je ovo poezija u prozi, i filozofska poezija koja najčešće postavlja pitanja, bez didaktike, bivajući u isti mah i poetski esej.
U prvom dijelu ove knjige, autor razmišlja o svom životu, i o životu općenito, naročito piščevom, ali i o riječima koje su osnova ljudskog života, njegove komunikacije s drugima i vanjskim svijetom, pa i sa svojim unutrašnjim, da ne kažemo osnovni piščev alat. Nije Predrag Finci prvi autor koji se pita kakve riječi treba pisac da izabere, šta su uopšte riječi, šta je « pismo », tekst, priča, esej, općenito književnost, ali to radi ovdje na svoj iskren, običan način, ne bojeći se povremeno onih najbanalnijih pitanja i najjednostavnijih odgovora u vezi s njima.

« S tom mišlju odlučih da i sam sve kažem bez nepotrebne opširnosti. Zapisah samo one riječi koje mi nikako nisu dale mira, koje u meni žive, život mi opisuju, riječi koje život zapisuje, riječi koje probadaju, u meni se zasjeku, svuda udaraju, od mene se otkidaju, otimaju, same se iz mene javljaju, samo te riječi ovdje zapisah. Sve ukratko, kao što su kratke riječi bol, krik, rana, smrt. »

Ovako nam autor već na samom početku pokazuje, još preciznije, dokazaje da je pjesnik, čak nekad uspješniji u ovom, takozvanom proznom dijelu, nego u stihovnom. Ali i to je stvar ukusa.

« Pisati znači: reći kako jest. Reći najbolje što pisac zna. Samo tako pisac uistinu može biti pisac. »
Predrag Finci ima pravo kad kaže da pisac mora biti iskren u onome što piše, a čitalac mora osjetiti da je on to, o čemu piše, stvarno doživio; i tek tada će, da, i njegov tekst komunicirati sa čitaocem. U suprotnom, to će biti samo artificijelna konstrukcija, a takvih pisaca je danas na pretek. Ako je, međutim, tačno da pisati znači « reći najbolje što pisac zna », ne znam da li apsolutno vrijedi i ona da pisati znači « reći kako jest ». Ko može uopšte dosegnuti u potpunosti stvarnost ? Ni jednom piscu to nikad nije pošlo za rukom, ali će svakako svaki nastojati da se što više približi realnosti, i da njegove riječi budu bliske onome « kako jeste ». Ukoliko sam dobro shvatila to « jeste ».
A evo što nam u vezi s pisanjem, odnosno u vezi s piscem, tačno kaže Predrag Finci :

« Pisac uistinu piše kada govori o onome što u potpunosti usvoji, što mu kao osjećanje i znanje pripada. Kada uistinu govori on sam. Samo tada njegov tekst komunicira, samo tada nalazi svoj put do čitatelja. »
Da, neosporno je tačno da se tek tada stvarno « pisac obraća nekom » i da je to upravo primarni zadatak pisca. Kad je riječ o tom drugome, misli se naravno na čitaoca: « A htio bi da njegovo pismo nađe odjeka, da i Drugom bude dobro, istinito, onako kao što je njemu samom. Zato nikada ne smije lagati, izmišljati, prikrivati, ne smije ni bez potrebe komplicirati, nego treba reći „jasno i razgovijetno“. Samo tada može bez zapreka komunicirati sa svojim potencijalnim čitateljem.

Lagati istinito, rekao je Aragon, i to je po meni jedna od najboljih definicija fikcije koja je ikada izrečena.
Koliko je samo tinte proliveno da se kaže zašto pisac piše, kako piše, o tome su raspravljali i oni najveći, i oni minorni, ali ni jedan nije nikad dao definitivan odgovor na to. Jedan od onih koji su najbolje i, po meni, najtačnije govorili o književnosti, jeste Danilo Kiš. Ipak važnije od same priče o tome što je literatura, jeste ono što su nam pisci ostavljali : njihovo djelo, ali i pitanja koja je ono otvaralo.
« Tako bih i sam htio. Ništa ovdje, a ni drugdje, nisam izmišljao, zamišljao, dotjerivao. Samo sam oblikovao svoje. Stvarao svoj vlastiti lik, iskustvo pretočio u riječi, od riječi oblikovao tekst », potvrdiće ova moja ramišljanja i autor knjige Ukratko.

Ova knjiga se istinu može nazvati i Minijature. Čak i sam autor to na neki način sugeriše kad pominje svoju namjeru, koju će, na određen, to jest na svoj način, objasniti i ovim riječima: « … refleksija i poetika me izgradiše, rat i tuđina uzdrmaše, moja unutarnja emocionalna i duhovna stanja odrediše moj život, a život se desi onako kako se desi. »… «Imao sam buran život, pa nisam vjerovao da ću doživjeti pedesetu. Napunio sedamdeset. I sada počeo slušati savjete za zdrav i dug život. Na vrijeme.“

Autor dalje, u svom prilično dugačkom uvodu, ili prvom dijelu knjige (zavisi kako je shvatimo), objašnjava i sebi i čitaocu da je na zidu svog facebooka objavljivao svaki fragment knjige u nastajanju, slušajući komentare prijatelja, onih pravih i onih fiktivnih, o svom budućem djelu. Za kog nije bio siguran ni da će se stvarno roditi. Želio je da oni svjedoče o onome što sam ovdje naziva i « kratkim zapisima ».
Nakon opšteg i krajnje tačnog zaključka o pisanju, tj. zaključka da je pisanje lijepa bolest, da toj igri, trudu, poslu, radosti i muci nikad kraja, Finci se okreće potpuno poeziji, čiji je, veli, simpatizer i kaže nam:

« Htio sam, kao stari simpatizer, večeras napisati i ovdje dodati tekst u obranu poezije, pa odustao. … Uostalom, zašto bih branio poeziju? Istini za volju, i ne napadaju je, samo ignoriraju i preziru. »

A potom će se njegova kratka razmišljanja o riječima, pisanju i poeziji, data u « proznoj » formi, preplitati sa stihovima, ostavljajući nas u nedoumici da li su i ona « objašnjenja » u zagradi o životu, smrti, ništavilu, to jest o « ništa » poezija ili proza. Pjesme su toliko kratke da se doimaju kao najave neke veće poeme, o mnogim pitanjima, a naslovi ponekad obični gramatički prilozi, kao što je « prije », « kroz », « iza », »tamo », i slično. Neke pjesme imaju u naslovu razne pojave i ljudska stanja, a autor se u njima pita i dalje da li je to što nam predočava poezija. I kaže :

« Rekao sam ovdje, kao i uvijek, ono što sam htio reći. Ne znam jesu li ovo pjesme (Riječi koje žale i riječi koje slave, sve nalikuju na poetsku riječ). Valjda nisu. A možda jesu. Od svih umjetnika, najviše je loših pjesnika. »

Tačno je da se i mi to pitamo, kao što sam se već na početku upitala i sama, ali moramo i potvrditi, skupa sa autorom, da najviše ima u svijetu loših pjesnika, i da je njih, općenito pjesnika, napokon mnogo više nego čitalaca poezije, drugačije formulisano, da ima, nažalost, mnogo onih koji misle da su pjesnici samo zato što su nekoliko riječi stavili u sithovnu formu. Kao i u lošoj muzici gdje se samo redaju note, bez harmonije, kontrapukta i upotrebe i jednog muzičkog zakona koji omogućava bogatstvo djelu, i u poeziji se najčešće radi samo o redanju riječi. Ali istina je takođe i to da ima još uvijek i zaljubljenika stvarne poezije, iako ih je imalo, i da oni održavaju njen dugi vijek – ne zaboravimo da je uz muziku, prvi umjetnički oblik koji se pojavio na zemlji -, da je često ignorišu i preziru mnogi, kako reče i sam autor ovih kratkih eseja-poema, ali je ne napadaju. Jer je to nepotrebno, budući da je samo zaobilaze. Ima takođe i onih koji misle da sve znaju o poeziji i uspjeli su čak da se nametnu sredini u kojoj žive i postanu njeni arbitri, iako to nisu ni po čemu zalužili. I još mnogo toga bi se moglo dodati u vezi s kritičarima i pjesnicima, i onim stvarnim i onim patvorenim, da nam prostor ovdje to dopušta.

Radilo se ili ne o poeziji zatvorenoj u ove korice, nije uopšte važno, ali je jedno sigurno: ova knjiga podstiče na razmišljanje. Razmišljanje o samoj poeziji, o pisanju, i uopšte o životu i smrti, koje su najbanalnije, najkrupnije i najvažnije teme jednog pisca. Ima tu razmišljanja i stihova o svemu pa i o noći, koja je uvijek najgori ljudski pratilac. Zar Singerov junak nije tačno rekao da u noći ljudski mozak radi kao mlin. Meljući ! Ima tu lijepih dijelova o ljubavi, koji se čine lični, ali se meni doimaju kao oni koji najuspješnije komuniciraju sa onim « Drugim ». Jedan od najljepših je stih Dok ti spavaš, ja tebe sanjam, u pjesmi posvećenoj Damjani, koja je ujedno i najljepša ljubavna pjesma u knjizi.
Nezaobilazna tema je za autora bila u ovoj zbirci i rat, budući da ga je doživio u Sarajevu (iako ime zemlje i grada ne pominje), a taj doživljaj nam prenosi na svoj, autentičan način. Istovremeno, tu je i onaj život drugdje, u izgnanstvu koje potom postaje pravi dom, o kome nam takođe « Ukratko » govori.
Ono što treba podvući jeste da su mnoge pričice-poeme ispjevane uz to sa puno humora. Jedna od najduhovitijih je ona « Čim ».

Nije lako suditi ni o jednom djelu. Pa ni o ovom. Sigurna sam da će ono izazvati oprečna mišljenja kod čitaoca. Možda je to i njegovo bogatstvo ? Jedan francuski pisac je čini mi se sasvim pravilno primijetio : « Ne znam šta znači remek djelo, ali znam kako to zvuci ».
I sam naš autor « ukratko » odgovara na moje, ne pitanje, nego konstataciju, koju sam već gore iznijela o ovoj knjizi:
Možda „pjesnički pokušaj“ ili, još prije, „filozofska pjesma“? Ali, nije na meni da sudim. Ja samo pišem.

Ko je ono rekao da glupan ima uvijek odgovore, a mudrac samo pitanja ? Zar, najzad, sumnjati nije znak svakog, a pogotovo pravog pisca ?

Zaključimo da je prvi dio knjige razmišljanje o mnogim fenomenima, a najviše o pisanju, riječi, i poeziji, a drugi je stih, ili stih u prozi, ili opet proza u stihu, sažeta misao, sjećanje, nekad i krajnje nostalgično, « stavljeno » u stihovnu formu … Nekad i u zagradu. (Zašto u zagradu ?) U svakom slučaju, knjiga bez žanra, i začudna ! Neki kruti kritičar bi rekao da je knjiga neujednačenog kvaliteta, jer ima jako uspješnih i stihova i onih manje uspješnih, ali meni se čini da ovdje, u ovoj knjizi to nije važno. Ono što je od bitnog značaja, ponoviću, jeste da nas je autor natjerao da zastanemo. Da zastanemo i razmislimo !

Evo nekoliko pjesama koje su se meni najviše dopale i koje sam izdovojila za čitaoce ovog časopisa :

Prije
Došli glasni, snažni
S pjesmom sa zastavama
Rušili brdo prokopavali put
Gradili nasipe tunele brane pruge
Novo stvarali svoje sutra orni gradili

Svaki govorio pjevao kliktao:
Hoće ovo će ono će moći će.

Sada će sve će odmah će
Budućnost im već počela

Gradili izgradili
Život osvojili.

Tako sam i sam:
jurio žurio planirao pokušavao,
trudio se radio uradio.
Svoje postigao.

Sve na kraju poredao
Sabrao u tri reda biografije.
U jednu riječ: bio.
U riječ: bilo.

Čim
Čim kažem kako mi je prezime, upitaju me što mi je u rodu Jakob Finci, znam li Abinuna ili što to Izraelci rade Palestincima.
Čim popijem dvije, neki mi umjetnik zatraži pare na zajam, vratit će (što se nikada nije desilo).
Čim bih, ranije, u Sarajevu, rekao da radim na Filozofskom fakultetu, našao bi se barem jedan koji bi upitao mogu li mu upisati dijete, prošlo dobrim, na Engleski, ako može.
Čim bih rekao da se bavim estetikom, odmah mi poture svoj rad, „to će vas zanimati“.
Čim kažem da pišem, gluplji me pitaju plaća li se to, pa se smrknu kada im odgovorim, a pametniji što pišem, pa se smrknu kada im odgovorim.
Čim u Engleskoj kažem da sam iz Bosne, ranije su me pitali posjetim li svoju zemlju, a sada hoću li uskoro nazad.
Čim kažem da sam u mirovini, kažu mi „Lijepo“ i onda brzo odu u drugom pravcu. Ostanu samo oni koji su i sami u penziji i onda gnjavimo jedni druge.
Čim njima bilo što kažem, počnu mi davati savjete i iznositi svoje mišljenje, kao da me to zanima. Onda i ja kažem svoje, kao da njih to zanima.

6.
(Onomad, kada je vjera bila osobna stvar, kada je svatko za sebe u svoje i svoje vjerovao, u mom rodnom gradu samo jednom vidjeh rabina, posljednjeg prije „našeg rata“, dugo drugog neće biti. Sjedio je na klupi sam, star, spuštenih kapaka, tiho mrmljao, malo se ljuljao, a kada bi otvorio oči zadovoljno okolo gledao, i sve mi se čini, smješkao).
Post factum (Krik)
Nebo se žari, zemlja trese, krv trk za asfalt lijepi.
Od stola ustade starac i pade, pogođen.
Bijeda bez žaljenja bol bez lijeka smrt bez tugovanja.
Apokalipsa jučer.
I neće je biti više. Neće onima koji u njoj nestadoše.

15.
(Noć, u noći sjene. Noć od teškoće tamna, duboka, nema joj kraja. Kao noć, čijom slikom prvi mislioci opisaše ono nespoznato, nerasvijetljeno, tamno iz kojega sve nastaje. Kao hladna noć, u kojoj su strašne sjene, noć u kojoj se čuju udaljene, pa sve bliže eksplozije i komande ratnika. Kao noć odlaska u tuđinu, ona koja će se u noćnim morama vraćati).

Kroz
Išli kroz tamu hladne poglede razrušene gradove opustjele ulice
kroz dah smrti kroz svoj jad kroz tu noć
nijemi
išli.

15a.

(Od punine prema praznini... Nitko ne bi da sjedi na poprištu izgubljenih bitaka, ni nevolju da čeka, ali nema toga koji bez bola svoje ostavlja, jer u odlasku svoje, sebe sama napušta. A onda, u tuđini svoje na sve strane traži).

Tamo
Tamo je njegovo
djetinjstvo bliski prijatelji
znanci rivali neprijatelji
ljubavi nade mržnje strahovi

Kuća njegova tamo,
Tamo, ona ruševina

Tamo lijepa prošlost,
u koju banu naoružana sadašnjost.

(Ne može se zamijeniti kuća za put
sada za jučer,
danas za prošlo,
ovo za ono,
ovdje za tamo,
ne može.
A mora.)

Tamo je sve bilo
bolje drukčije bliže ljepše.
Tamo je nasmijan rastao
Otkuda po noći bježao.

Tamo je ono otkud nije htio
A sada više nazad ne bi.

Tamo je lijepa uspomena.
Tamo rana.

Duboka,
dublja od tugovanja.

(Koji mrzi Drugog, a i sve oko sebe, najprije sebe, nešto duboko u sebi mrzi. Sije pustoš i sebi je priprema. Egzistencija je prihvaćanje i razumijevanje Drugog.

U košmarni san navale riječi, neznane, neuhvatljive, bude spavača, hoće svoje da kažu, navale slike, iskrivljene, u njima miris bagrema, kiše i paljevine. U noći molitva odsutno doziva, u noći imaginarno postaje stvarno.

(Vratio se kući, a tamo: Damjana. Život može proći, ljubav ne može. Navečer napisao: „Mogao sam dugo biti sam. Onda te upoznah. Sada znam: samoća je kada te nema“. Poslije dodao: „Što god uradim, ona, poslije toliko godina, zna. Cvijeće, komplimenti, večere, osmjesi, šale, dodiri, sve zna. Zato mi je strategija vrlo jednostavna: reći ću joj kako jest, reći 'volim te', pa što bude“. Pa napisao Stih za moju dragu: „Dok ti spavaš, ja tebe sanjam“.

(Sve mislim: neće smrt. Neće me nikada dodirnuti. Neću valjda. Sve tako nekako mislim, ne mogu prihvatiti da hoće, iako znam: mora [Došao vozač, čeka pred vratima, „Ne morate žuriti, nije daleko, brzo ćemo tamo stići“, kaže ljubazno, tiho, bira riječi, možda bi se i nasmiješio kada bi imao lice]. Budim se i opet mislim kako mislim, „Neće“, kažem, jer osjećam kako osjećam. Shvaćam, ali teško prihvaćam. Ponekad, doduše, svakojaka slabost „pritisne“.

Ako
Ako sad umrem
sve će biti bolje.

Neće me gnjaviti
Susjedi
Poznanici
Jedva znani zemljaci
Pametni taksisti
Spori konobari
Dosadni pijanci
Još dosadniji trezvenjaci
Nepouzdani suradnici
Od svega oslobođeni „mislioci“.

Neće me gnjaviti
Službenici
Liječnici
Popravke
Centralno grijanje
Klimatske promjene
Humanisti i teroristi
Predsjednik SAD
Inflacija
Kriza
Računi ponajviše
Niko me više
Neće gnjaviti.

Osim ako me poslije,
opet ne čekaju
svi odreda.
I računi,
još viši.

U viziti, nedjeljom
Ni jedan od njih ne zna da je otišao
Bliske zaboravili
Sjete ih se (jedva) tek kada ih vide.

Nije im do posjete
razgovora novih vijesti
ni hrane ni pića
Ni do čega im nije.

Samo smiješkom mole za tišinu
I sve duže i duže gledaju u prazninu.