MILENKO STOJIČIĆ

KIŠ I DARMOLATOV
(priča na Kišovu priču)

         

O autoru

(1956), pjesnik, pripovjedač, romansijer, kritičar, esejist, antologičar. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Mrkonjić-Gradu, a u Beogradu studirao jugoslovensku i svjetsku književnost. Predsjednik Podružnice književnika Banjaluka. Zaposlen na Radiju RS. Objavio četrdesetak knjiga različitih žanrova: roman, pripovijetka, pjesma, antologija (panorama), književna kritika (esej)... Zastupljen u nekoliko antologija savremene srpske pripovijetke. Nagrađivan. Prevođen na nekoliko stranih jezika (ruski, francuski, njemački, mađarski, slovenački, estonski)...Član PEN centra u Bosni i Hercegovini...


KIŠ I DARMOLATOV
(priča na Kišovu priču)


Moire, pletilje sudbine, i pletisanke književnosti, svezale su čvor na klupku života Danila Kiša; koju godinu pred «rano smrkavanje», upoznao je još jednog Darmolatova. I vršak pera podoštrio božjom munjom rasutom u svijetleća slova tajanstvenog zapisa – „la part de Diable“! A tebi, pripisniku (pripiscu priče) podmetnule su da - vrškom «vretena» uronulog u crnilo - na pustom listu svjedočiš o prepoznavanju pisca i njegovog lika izvanteksture priče i korica knjige. Nisi, srećom, olako povjerovao da te je slučaj unaprijedio u svjedoka. Još je tu neko nekoga prepoznao... Rano si se zavjetovao «osjetljivim» stranicama Njegovih knjiga, listajući ih uzdahom i čitajući srcolikim očima. Čudo si začudio pitanjem - kako se mastilo iz Kišove mastionice tajanstveno prevrglo u tvoju suzu, koja kapa u arteriju pera?! Govorkali su da si mjesečar koji se, u drugoj kriški noći, uz «krivošijastu» granu šljive penješ na mansardu osvećenu mjesečinom. Otključavajući vrata nebesne čitaonice pod mišicom si stezao Kišovu knjigu. Mjesec te blagosiljao kroz prozor i zapaljenim trudom, tamjanom od mjesečine, pripalio ti ljutu «Kišovu cigaretu» bez filtera, koju si krišom pušio ispružen na škripavom vojničkom krevetu. Čitao si i uzdisao, sve dok Dingo nije zavijajućim lavežom počinjao da cijepa rujnu plahtu zore. Bio je to tužni znak rastanka sa mjesecom-bibliotekarem i mjesečinom književnosti. Dugo si u nesnu krunio piščevu slovcad sa suncokreta riječi primišljajući, opijen, da Dingu nižeš ogrlicu od bisera... Voditelj prve književne večeri Danila Kiša u banjalučkoj Vijećnici je pričao o Kišu, «ranom jadniku», koji je odbio da putuje autobusom. Progovorio je kao iz priče, rekao kao da piše priču:
«''Red vožnje...'' moga oca rezervacija mi je za sve vozove koji ''putuju'' tračnicama rečenica njegovog djela! Poput oca, i ja putujem sam!»
Drugi svjedok, kojem bi se zbog dobra priče moglo vjerovati, načuo je piščeve riječi:
«Gruntovni list i železničke stanice u Banjoj Luci je u ''Redu vožnje...''! Provjerio si piščeve riječi u izazovanom «istražnomi postupku». U minijaturnoj memljivoj i paučinastoj podrumskoj biblioteci banjalučke željezničke stanice našao si primjerak «Reda vožnje...» kojega je «skrojio» Eduard Kiš, piščev otac, u sinovljevom lišću vaskrsnuo u Eduarda Sama, «genijalnog mladića, vunderkinda, pesnika i pijanice». U brazdama i lejama «Reda vožnje...», među snopljem strelica i grozdovima zareza i tačaka, utisnuta je i Banja Luka, nepogrešivo određena i uređena u čvoru staza i bogaza. Upustio si se u dešifrovanje, u doviđanje te duboke karte puteva koji vode od kuće i dovode kući. Pod ljekovitim dejstvom «rastrojstva čula» (kako bi rekao «putnik sa đonovima od vjetra») uživao si u poeziji geometrije i geometriji poezije: Banja luka (Grad) 1, Banja luka (Predgrađe) 108, Sunja 376, 377, 379, 386, Banja Slatina 378, Banja Luka (Grad) – Banja Luka (Predgrađe) – Kraljev drum... Ova čudesna vitica svijena oko grada kao kakav magičnik (u kojem je sin imao književno veče), urešena je i zanovijetnim brojčanim metaforičnikom: 0/2/1/-/0/0/d i d/d/0
Sjeti se kako si, u mansardi, pod prismotrom mjeseca (s mjesečevim teljigom oko glave) i prepijen mjesečinom, izrastao u potukača s ahasferskom zvijezdom na vrućem čelu. Provlačio si se kroz «tačke» željezničke figure, strahujući od metaforičkog minskog polja eduardkišovskog brojčanika. Tako je, eto, rukom «časnog pisca», nadinspektora Eduarda Kiša i Banja Luka nadgrađena u svom «rodoslovu». Ne zaboravi ime krunskog svjedoka, nestora banjalučkih željezničara, gospodina Šašića, koji te krišom uveo u podrum, pronašao i pozajmio ti «Red vožnje...»
«Jeste li poznavali nadinspektora Eduarda Kiša?», pitao si ga .
«Ništa ne čujem od piska voza!», viknuo nagluvi nestor.
Glasnije si ponovio pitanje a on je odgovorio:
«Poznavao i poštovao!»
«Jeste li čuli za njegovog sina, pisca?»
«U Vijećnici sam u sinu vidio oca!»
Jednom si Danilu Kišu postavio zasjedu u velegradskoj kafani «Prešernova klet». Naručio je ljuto piće, zapalio cigaretu, svoju «drugu olovku», koja je modričast rukopis ostavljala na njegovoj plućnoj maramici. Oko razbarušene kose svijala se čalma od duvanskog dima. Nije li te nekoliko puta «opisao» pogledom plavih očiju?! Zarekao si se, tu, za kafanskim stolom, da ćeš, kad-tad, napisati rečenicu koju će Danilo Kiš izgovoriti u nekoj priči:
«Pušim najljuće cigarete, kao i Boris Davidovič!»
Nekoliko godina nakon «upoznavanja» sa Danilom Kišom, sjedio si u banjalučkoj bašti sa Mladenom Oljačom, «partizanskim piscem», komesarem koji se premetnuo u jogija. (Već je uveliko bio objavio rat Ce-Ka-u BiH!) Zametnuli ste razgovor o, možda, njegovoj najljepšoj rečenici:
«Nebo je tmurno kao volovsko oko.»
Pospan, Oljača je prstima «gnječio», razgonio modrinu nesna ispod podočnjaka:
«Noćas mi je Ce-Ka Be-Ha 'čitao' Kiša!»
Zvrcnuo je telefon.
«Zovu zbog Kiša!», namignula ti je gospođa Sonja, Oljačina supruga.
Čuo si Oljačine rafale riječi:
«Dajte mu Skendera, pička vam materina! Kiš je prgav ali je piščina!... Protiv kakve države?!... Dodjeljujete li nagradu za partijsku knjižicu ili za lijepu knjigu?! Za partijski ili za književni staž?!... Šta ćete s Novskim?! Pa razbijte mu gvozdeno zubalo! I Skenderu je srce prepuklo od crvene estetike! Kiš je rođen za Skendera!» Nakon gustih noćnih kompartijskih rešeta i zvonjave crvenih telefona – Danilo Kiš je osvanuo laureatom nagrade imenom «rudara jezika», koji je bio obdaren «najtežim pesničkim postom – ćutanjem» i koji «nije hteo da bude zlatar i kujundžija nego kovač»... Na «Kozarskim susretima pisaca», u prvom redu prijedorskog pozorišta, po protokolu, «vodeće glave» bosansko-hercegovačke Kompartije. (Postoji samo sadašnjost knjige i olovke! Ne boj se, nabroji glavešine: Hamdija Pozderac, Nikola Stojanović, Hrvoje Ištuk, Hasan Grapčanović, Arif Tanović, Nikola Uzelac, Milanko Renovica (ili Milan Korenovica, samo bog zvuka zna!)... Iako se ne može tek tako kroz iglene uši priče, nemaš vremena da nabrojiš sve crvene glavare. Na primjer, priči treba Pozderac! Šuškalo se da u rodni Cazin ide po «mlado meso» i da prvi «skida skorup»! (Metafora, naravno, neće moći da sakrije to što je «iza teksta»!) Priča bi rado i generala Grapčanovića sa krvavim zvjezdicama na ramenu, strah i trepet Bosne i Hercegovine, preupamćenog po omiljenoj prijetnji: «Treba mu pustiti malo krvi!» Kad je, šuškala je čaršija, Hamdija Pozderac štipnuo za stražnjicu lijepu sarajevsku spikerku Mevludu Topolovac, a ona mu opalila šamarčinu, general je na Ce-Ka-u rekao: «E, ja bi' joj pustio malo krvi!»... Prekidaš nabrajanje (Kišovu literarnu poslasticu!), jer u salu ulazi On; s lijeve strane mu je Paskal Delpeš, prevodilac i žena do srca, a desnu stranu «drži» Jadranka Stojaković sa gitarom u krilu. Pisac koščatom rukom nekoliko puta «pročešljava» dugu, tršavu kosu, gleda u prvom redu kompartijsku reprezentaciju svojih «čitalaca», ispija naiskap lozovaču i u praznu čašu šapuće:
«Fedjukin do Fedjukina! Još samo Novski!»
(Ostavljaš onima «iza olovke» da razbijaju glavu metaforičkim orahom priče! Možda si trebao pripisati i to što si primislio: «Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima!» Jer, ni priča ne zna sve svoje čitaoce i sve svoje verzije!)
Kao da mu je moždanima hujnula i opržila ga tvoja ponorna misao, Kiš je skinuo pleteni džemper grubih bodova.
«Pustio bi' mu malo krvi! Na šta nam Skender spade!», čuo se glas generala Grapčanovića. („Generali će pobiti pesnike...“, šanuo je Kiš sebi u bradu, u njedra.)
Laureat Nagrade „Skender Kulenović“ uzeo je gitaru iz ruku Jadranke Stojaković i napuklim glasom zapijevao mađarske bećaraske strofe:
«Levo, desno, nigde moga stana...»
Prvi je ustao Hamdija Pozderac a za njim svi «tajni žiranti», članovi crvenog žirija Bosne i Hercegovine. Dok su izlazili, Kiš ih je zasuo glasnim riječima:
«Nazdravimo Novskom! I popijmo za pokoj prečiste Marijetine duše!»
General Grapčanović se okrenuo i ledenim pogledom zakrvavljenih očiju popriječao Danila Kiša. (Ne moraš spominjati – priča, u znanim i neznanim verzijama, zna za prijeteće zvrljanje crvenih telefona sa recepcije prijedorskog hotela!) Sutradan je književni karavan,na čelu sa Danilom Kišom, «zauzeo» legendarnu Mrakovicu. Na javnom poetskom času kod spomenika palim žrtvama (rad vajara Dušana Džamonje), pjesnici iz Socijalističke Federativne Tuge čitali su pjesme, Kišu u čast. To što će se desiti imalo je za Kiša «značenje ozarenja i mirakla». Jer, «analogije sa pomenutom pričom u tolikoj su meri očigledne da sam podudarnost motiva, datuma i imena smatrao Božjim udelom u stvaralaštvu, la part de Diable». Tu, na Paležu, gdje je Skender borcima prvi put čitao «Stojanku», pjesnik J. J. Bojović., bivši atleta i atletičar (jugoslovenski reprezentativac iz 1956) razdrljen, propeo se na prste nogu, «napumpao» grudne mišiće obrasle nakostriješenom runjom, nategao vratne žile i viknuo koliko ga grlo nosi:
«Slobodo, ime ti je čovjek!»
Eho njegovog glasa razlijegao se u čudesnim talasima od kojih je zašuštalo lišće i zanjihale se grane Kozare! Paskal Delpeš je, netrepćući, zurila u pjesnika koji je, u trenu, raskopčao košulju do pupka. Kiš se nasmijao.
«Qui est cet homme bizarre? Ko je ovaj čudak?», pitala Paskal.
«Poslednji slovenski bard!» - odgovorio Kiš.
Pjesnik - atleta je rukama pokrio adamovski brežuljak (iz kojeg je crpio snagu) i to je izgledalo kao da potpasuje muda.
«C'est Darmalotov?», pitala Paskal.
«Oui, oui c'est un frere de Darmalotov! – odgovorio Kiš rukom joj taknuvši rame.
Nakon poetskog časa slikali su se za uspomenu Danilo Kiš i Drugi Darmolatov. Između pisca i lika njegovog lika smiješila se Paskal Delpeš. Pisac ove, možda posljednje, verzije priče pogledao je fotografiju spram zraka sunca i osjetio mistični drhtaj onoga što pisac naziva – „la part de Diable“! „Božji udeo u stvaralaštvu“, naime, bila je oreola oko glava njih dvojice, svijena od Njenoga smiješka, koji je emanirao čuđenjem i oduševljenjem u trenu rađanja književnosti «uživo»! (Jedini primjerak fotografije Kiša, „Drugog Darmolotova“ i Paskal Delpeš pisac priče je, nakon duge potrage, „iskopao“ iz mraka vlažnoga podruma u nekadašnjoj redakciji davno ugašenog „Prijedorskog vjesnika“, uraskupusanom foto-albumu bivšeg Rudnika «Ljubija»! Pisac ove „priče na Kišovu priču“, i sam je, zaveden „božjim udelom u stvaraštvu“, uvjeren – da vlaga i buđ nisu razjeli fotografiju zahvaljujući osmijehu Paskal Delpeš!)
Za vrijeme svečanog ručka Kiš je ustao, obišao sto i sjeo na praznu stolicu preko puta tebe. Ispod stola je krijući nasuo čašu «lozovače», namignuo ti, nazdravio i iskapio je. Pogledao je kroz prozor i rekao:
«Kako se, bre, ovde rano smrkava...»
Vraćajući se na svoje mjesto zastao je gledajući kako Drugi Darmalotov upravo obara ruku jednog pjesnika. Potapšao ga je po ramenu, čestitajući mu pobjedu.

APENDIX I

Pisac priče je svjedok još jednoga događaja, povodom Nagrade „Skender Kulenović“, dodijeljene Danilu Kišu, 1986. godine. Laureat je gost rudara Rudnici Ljubija, finansijera nagrade. Nakon svečanog prijema, domaćini odvode Kiša na rudokop Tomašica. Fotografija „prikazuje“ Kiša, sa rukama u džepovima, okruženog rupčagama. U pozadini se vidi veliki demper pun željezne rude. Iza Kiša su Paskal Delpeš i Nada Bojić, Kišov biograf. Nakon šest godina (1992), rudokop Tomašica postaje veliki „logor-grobnica“, masovna grobnica bošnjačkih i hrvatskih žrtava ubijenih od strane srpskih snaga.
Grobnica je otkrivena od strane Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) (International Commission on Missing Persons). “Božji udeo u stvaralaštvu”, još jednom! “Logorolog” Danilo Kiš stoji na tlu budućeg logora i masovne grobnice! Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY) šesnaest Srba je osudio na 230 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Tomašici…

APENDIX II

„Magijskim kruženjem činjenica“ i „božjim udelom u stvaralaštvu“ Boris Davidovič se, maskiran jednim slovom u prezimenu (Davidović), iz Kišove knjige, „preselio“ u podrum banjalučkog Sekreterijat unutrašnjih poslova.
„Pouzdani svjedoci“ kažu da su domaćini, nakon promocije „Grobnice za Borisa Davidoviča“, Kiša odveli na večeru i piće u hotel „Bosnu“. Nakon večere, Danilo Kiš i Đuro Damjanović, stari poznanici iz Beograda, nastavili su večerinku u restoranu na željezničkoj stanici, banjalučkoj verziji „Poslednje šanse“... Kiš je rakijom raspaljivao misao; sasvim je moguće da je i njegov otac, nadispektor željeznica, pio u ovoj istoj kafani, prije ko zna koliko godina... Zatim su Kiš i Damjanović lozovačom „dezinfekovali“ Damjanovićevu zabranjenu priču „Golimjesto“. Damjanović je bio pod posebnom policijskom prismotrom i „tretmanom“, a Kiš ga je branio u «Književnoj reči“.
“Moja priča”, započeo je Damjanović istoriju slučaja, “objavljena je prvo u časopisu "Književna riječ" 1973. godine. Te godine sam priču proširio, još literarno dotjerao i dao joj naslov "Golimjesto". To je bila konačna verzija priče, i takva je štampana u knjizi koja je objavljena 1974. godine. Iz knjige ju je uzeo Nenad Radanović za svoju antologiju ‘Poslijeratna pripovijetka u Bosni i Hercegovini’, objavljenu u banjalučkom ‘Glasu’ 1976. godine”
„Sećam se priče iz 'Književne reči'! Voleo bih da sam je ja napisao!», rekao je Kiš.
Damjanović se jadao:
«Golimjesto svih naših golih mjesta, golih stradanja i golih nadanja. Čudio sam se kako su o n i odmah (pro)našli sebe u književnoj priči, kad o n i ne čitaju! Ali, zato imaju svoje plaćene čitaoce! Grmjeli su usred zime (1976), slali munje, pucali su na me iz svog komunističkog groma! Samo zato što nisam pisao crvenim rukopisom! U toj mojoj priči ti crveni 'anđeli' prepoznali su se u obliku đavola! Zbog moje priče uništili su jednu antologiju! A onda su htjeli da unište i mene! Vrtjelo se nešto oko njihovog Suda i oko mog zatvora! Volio bih da je nisam napisao! Poklanjam ti je!»
„Pisao sam i ponavljam“, rekao je Kiš, „da oni koji čitaju priče i sude o njima ne znaju šta je priča i ne znaju čitati beletristiku. Kada se priča uzdigla do milosti uobličenja, prestaje biti nosiocem bilo kakve eksplicitne idejne poruke, priča nije vijest i ne donosi vijesti, ni lažne ni istinite... Zabranom i progonom uvrstili su te u antologiju književne večnosti!», hvalio ga jeKiš.
„I Ćopić me je branio... Čuo sam nevjerovatnu vijest, pisao je Ćopić, da protiv Đurine priče kreće prava hajka. A za knjigu “Magla u rukama”, u kojoj je priča, dobio je Nagradu “Isidora Sekulić”… Tako ti je to, jah! Malo-malo, pa se tu i tamo, razgori i bukne poneka ždanovistička vatrica i u njoj se nađe, za kolac vezan, neki kukavni jeretik iz mlađe generacije. Ovog puta to je Đuro Damjanović… Kasnije se Ćopić popišmanio!... Ali, znam zbog čega, opraštam mu!"
Damjanović je namignuo Kišu, šanuo mu da su u kafani inspektori na zadatku, a Kiš je, da zametne trag, u razgovor «uključio» i Borisa Davidoviča!...

Nakon danonoćnog rovarenja po kartoteci stanovnika Banjaluke, inspektori su, među stotinama Davidovića, našli i jednog Borisa Davidovića. Kada su ga, ni krivog dužnog, priveli, prvo su tražili da zine i pokaže «gvozdeno zubalo». Nesretni Boris Davidović jeimao zube «kao konj» (jezički nezgrapno je inspektor unio u zapisnik).
«Davidović, Boris?», osorno je upitao inspektor.
«Uvijek bio!»
«Kad si zadnji put bio kod zubara, i kod kojeg zubara?»
«Jesam li u bolnici ili u miliciji?»
«Ja postavljam pitanja! Pjevaj - zubar, gvozdeni zubi, i tako dalje!»
«U životu nisam bio kod zubara!»
«Pregledaću ti ja gvozdeno zubalo! Misliš li i ti, kao i Đuro Damjanović, da se naša djeca boje milicije?»
«Nisam dijete, i ne znam dječaka Damjanovića!»
«Šta znaš o tome da naš predsjednik opštine, navodno, popravlja kuću od državnih para?»
«Zaboravio sam predsjednikovo ime, a ne znam ni gdje mu je kuća! Ali, jedan Damjanović, je jednom pričao, ili se šalio – da je zidar i da on popravlja, nadziđuje predsjednikovu kuću! I to perom umjesto mistrijom! Taj Damjanović, o kome pričam, to je jedna zavrzlama od čoeka! Prodaje nam maglu iz usta, maglu od riječi!“
„A, došla maca na vratanca iz magle! Magla u rukama, - knjiga u kojoj je zabranjena priča toga Tvoga zidara, koji macolom od pera ruši predsjednikovu kuću!“
„Znam šta je macola! Ali pero mi je teže od macole! »
«Druže Borise Davidoviću, šta ti imaš sa piscem Damjanovićem? U priči toga lole naše književnosti djeca se boje, bježe od milicije! Predsjednik je u njegovoj priči spisko pedeset miliona državnih para za poprevak svoje kuće!»
«Znam dvojicu Đura i trojicu Damjanovića! Jedan ne zna ni slovca, a drugi je konobar,kafanski pisac ića i pića!»
«A vidiš, tebe u kafani spominju pajtaši, Damjanović Đuro i Kiš Danilo!»
«Ako znam ijednog od njih, dabogda ovdje odležo koliko i Petrašin Kočić!»
«Je li pisac Damjanović čestiti sin domovine?»
«Pijem samo sa čestitim sinovima kafane!»
«Borise Davidoviću, držimo te na oku! Ako se čega sjetiš, znaš gdje ćeš doći!»
«Ničega se više ne mogu sjetiti!»
„Sve se može kad se mora, Davidoviću!»