Arian Leka

Mi, naši ljudi i naša čorba

         

O autoru

Rođen u Draču, Arian Leka je autor brojnih knjiga poezije, eseja, pripovijedaka. Glavni urednik časopisa Poeteka, dobitnik je brojnh nagrada, kao i one "Srebreno pero ", za zbirku Strabizam (2004), koja je ujedno i njegova treća zbirka poezije.


Mi, naši ljudi i naša čorba
…mi nismo oni, ali nešto njihovo i naše je.
iz pjesme Azema Shkrelija


I. Uvod: bajka
U danima mog djetinjstva godišnja doba nisu bila samo razdoblja označena prirodnim mijenama. Bilo je u njima nešto više od pukog okretanja Zemlje oko svoje ukošene osi, meni su se činila kao razdoblja označena ljudima koji su tumarali mojim svijetom kao trgovci, gospodari i zanatlije. Svako toliko o njima sam razmišljao kao o drevnim ratnicima koji u borbu nisu išli s vojnim oružjem već s nekim prilično nevinim instrumentima i oruđem. Koliko god se to činilo neobično, čak su i njihova imena bila puna nekih drevnih glasova, Bosanci dolaze… Makedonci… Vlasi… Grci… Srbi… Crnogorci… Sve su mi te fraze zvučale poput “Iliri dolaze… Spartanci… Mirmidonci”. Barbari dolaze, kao što je Konstantin Kavafi spomenuo u svojoj pjesmi “Čekajući barbare.”
Nagoviješteni dolazak jeseni bio je ujedno označen i brojnim uvredama, kao i svim vrstama psovki koje bi moja rodbina sasula protiv Goloborđana , “naših Makedonaca”, koji gotovo nikad nisu stizali na vrijeme da poprave pljesnive zidove i pokrpaju napuknute krovove. Sljedeći kojeg smo očekivali bio je “muhajir”, “naš Bosanac” sa svojim finim brkovima i džepnim satom, koji bi se spustio iz malog sela Šijaka noseći žuti duhan za mog djeda i svježe povrće za moju obitelj, a crvene rajčice i žarko voće za nas – djecu ukućana.
Čim bi u našem stražnjem dvorištu nastupilo proljeće, već smo znali da će se pojaviti i Grabovar, „naš Cincar“. Taj čovjek koji je održavao naše odvode i sustav navodnjavanja ponekad mi se iz moje naivne perspektive činio kao kakav vještac, osim kad bi počeo govoriti o učincima ljekovitog blata i pijavica te njihovim dobrobitima, poput primjerice izlječenja krvi. On je vjerovao da su pijavice Božji glasnici poslani u misiju da nas pročiste. „One uzimaju najgore od nas. Djeluju na čovjeka kao i drvo: apsorbiraju zlo. Pijavice i drveće su sveci“, govorio je svečano.
Ne samo mi djeca, već su i odrasli znali da će se do početka ljeta “Rom iz Indije” vratiti ponovo u našu četvrt, mjesto gdje sam odrastao, negdje pri kraju močvare pokraj Drača. On će donijeti čavle, pokrpati tačke i obaviti sve vrste sitnih popravaka, dok će njegova voljena žena proricati budućnost čitajući iz dlana ili pak prodavati šalove, ogledala i cjediljke. Još se rado sjetim trenutaka kada bi za nas djecu priredili svoj posebni cirkus.
Kako je ljeto odmicalo pojavljivala su se prva pitanja o Hekuranu (njegovo mi ime zvuči poput “Željezić”1 ) – što se desilo tom cigi, “našem Egipćaninu”. Tko je naoštrio kuhinjske noževe, popravio naš oskudni alat, kišobrane, vrčeve i naćve? A uz to, Hekuran bi nam donio i čavle.
Neki su vjerovali da su čavli ukleti, jer su bili potomci, nasljednici onih kojima je razapet Isus Krist. Bojao sam se dodirnuti romske čavle2 , jednako kao što sam se bojao dodirnuti i Hekuranove. Ta kako sam mogao razlikovati uklete od blagoslovljenih? Nisam mogao procijeniti koji su razapeli Krista, a koje je on kao meštar koristio.
Još uvijek se sjećam pjesama koje je Hekuran pjevao dok je radio u stražnjem dvorištu naše četvrti. O da, Herakun je imao još jedan talent kojeg su samo stariji znali cijeniti – ako si kojim slučajem planirao vjenčanje, pa ti je trebao bend za tu prigodu, on je svakako bio pravi izbor. Nikad neću zaboraviti ta sparna popodneva, kad bi pokušaji da lijeno zadrijemam bili gotovo sigurno uništeni zanovijetanjem “čovjeka sa sjevera”, “Gege” i njegovog gromoglasnog vokala. Pretpostavljam da je bio previše lijen da bi ulazio u svaku uličicu, pa je sa svakog ugla izvikivao uglavnom imena fermentiranih pića i slastica: “Sladoled, boza3 , keksi, slatkiši i još sladoleeeeda!“ Njegov je glas bio viši od mujezinovog, koji je s minareta džamije pozivao na molitvu. Djeca su smatrala da je Gegin glas porazio glas mujezina koji nas je pozivao na molitvu, budući da je zov tržnice obično jači od zova vjere.
Naš Bosanac…! Naš Cincar…! Naš Rom…! Naš Grk…! Naš Egipćanin…! Naš Gega…!
Moj Bosanac…! Moj Cincar…! Moj Rom…! Moj Grk…! Moj Egipćanin…!
Smatram se nekakvim pašom, pravim pašom u svom carstvu, malenom poput vrta mog djeda. A svi “naši” bili su magične sluge, mudri i upućeni robovi, koji su dolazili izdaleka i učili me da je svijet širok, veći od mog vrta, mog carstva. U međuvremenu, “naši ljudi” su nastavili raditi isto što i svi ostali ljudi na svijetu: okopavati vrt, raditi u tvornicama gdje su proizvodili predmete i alat, namještaj, staklo i plastične potrepštine, papir i čavle također, zaista drugačije čavle, jer su naši bili drugačiji od onih koje su imali Romi i Hekuran.
U mojoj bi se mašti pak naše susjedstvo, svaka kuća i uličica, svaki ugao i prolaz pretvorili u nešto poput multinacionalne kompanije, vođene trgovcima i vladarima iz svih zemalja, koji bi se pojavili i pripomogli nam s obavezama i u konačnici s upravljanjem kućom. Čitav taj imaginarni svijet, ti kulturološki sudari, ljudi koji su slučajno bili tu ili uopće tu nisu trebali biti, začinjavali su naše živote, lagano preoblikujući kozmopolitski karakter četvrti u kojoj sam odrastao. Još uvijek nailazim na sve ove blažene likove kako lutaju mojim najživljim uspomenama. Nisam siguran je li itko od njih još među nama, ali da, još su tamo, praćeni kletvom koju su objelodanile njihove vještine: naši Golobrđani popravljat će vlažne zidove i krpati napuknute krovove, naš Bosanac bit će ljubazan, Muhadžir s džepnim satom vječno će prodavati anđeosko voće, naš Cincar zauvijek će čistiti trijemove šireći svoja mudra saznanja o ljekovitom blatu ili pijavicama. Posjetitelj s Nila, “Egipćanin” još uvijek oštri kose, popravlja alat i kišobrane, naš Rom radi ono što najbolje zna, predviđa budućnost ili prodaje pečene kestene, a šećer na kraju je “Gega”, Albanac sa sjevera, čiji su slatkiši zasladili dio mog života.
Žao mi je zbog toga. Bilo mi je žao što su ti ljudi samo navraćali. Njihov napredak je posustajao. Zaleđeni su u mom pamćenju kao u laboratoriju punom staklenki s formalinom. Je li to bio djetinji oblik profesionalnog nacionalizma ili epska forma davno izgubljenog raja? Možda tek naivni multikulturalni trend gdje smo „mi“ i „oni“, „naše“ i „njihovo“ bili tek sastojci tradicionalnog balkanskog jela koje je svakako bilo slasno. Ali danas shvaćamo da je ovaj svijet izumro. Ti ljudi i njihovi poslovi su izbrisani. Predrasude ostaju predodređene. Zadano polje na šahovskoj ploči još je uvijek tamo. Postoji, dakako, ali na tom smo mjestu još uvijek sami: mi i naši ljudi. Naši ljudi. Ja.


1Hekur - željezo (alb.)
2Legenda kaže da su Romi bili kovači u doba Isusa i da su upravo oni iskovali čavle kojima je Isus razapet. Vjeruje se da su oni i njihovi čavli ukleti zbog počinjenog grijeha.
3Hladno piće od prosa ili kukuruznog brašna, šećera, vode i kvasca.