O autoru
Ismar Mujezinović je rođen u Osijeku. Akademiju Likovnih Umjetosti (ALU) i Majstorsku radionicu K. Hegedušića završio je u Zagrebu. Bio je profesor, šef katedere za slikarstvo na ALU u Sarajevu. Bavi se likovnom umjetnošću, filmom, muzikom i književnošću.
Boravište - Sarajevo, Lovrečica i Ljubljana
CRVENKAPICA SE CRVENI
Bicikl
Stalno mi se miješa san i java, kao u poeziji, a željela bih malo savremenijih, napetijih događanja, kao u filmovima. Novac imam, nisam ga potrošila, još samo da se odlučim kako u grad: stopom, pješice, taksijem ili biciklom? Bicikl? Ako ga znam voziti u snu, sigurno znam i ovako. Ne zagađuje okolinu, lijepo se vidi naokolo, a i mene lijepo vide, jer mi na njemu guza mrda isto kao da hodam u štiklama. Dobra ideja! Ima jedan stari bijeli bicikl u podrumu, samo ga moram izvući da vidim valja li... Koja je ovdje sve roba... To treba malo raskrčiti, jer mu viri samo guvernala. Da maknem ovu staru fotelju punu nekih sivih leptirića što ne znam šta rade tu u mraku... Zar oni ne vole sunce i cvijeće? Ovo me podsjeća na atmosferu prostora gdje sam naumila otići. Stari abažuri od nefunkcionalnih svjetiljki koje ne možeš pomjerati kako hoćeš, nego uvijek stoje na istom mjestu što ti izaziva muku, dok se stalno istežeš i naginješ, do iznemoglosti, ne bi li uspio nešto vidjeti, jer taj abažur je više atmosfera tajanstvenosti, nego mogućnost jasnog raspoznavanja željenog detalja. Ne znam što su prije sve nešto krili, otkrivajući parcijalno, recimo, pitalicu skrivačicu. Totalno nepotrebno, kao da se igraju enigme ili vabe ribu mamacem u mutnoj vodi. Sad još da razgrnem ovu staru zavjesu sa resama koja me podsjeća kao da gledam neki western film. „Čistačica zaboravljenog saloona“, bajka Divljeg zapada. Ha, ha! Vidi, zamotane čizmice na šnjiranje sa malom štiklom! Još mi samo fali korzet sa uzicama pa da budem kao na onim Tetinim slikama. Ne znam, ali meni se strašno dopadaju. I ona je nekako lijepa, smeđkasta, sa tenom kao slonova kost, i onda one loknice, pa mašna u kosi, što me sve
strašno privlači. Eno, vidim sad i korzet na nekom stalku, kao polulutka, samo sa sisama i pupkom i malo smrdi na onaj miris koji obično srećem u ormarima. Sasvim je dobro očuvan. Da ga probam? Neka sad! Evo i bicikla! Otkriva se i malo je čudan jer ima samo jedan točak. Ne mogu se sjetiti da li je onaj u snu imao dva ili jedan? Nema veze, glavno da ima sic, guvernalu i pedale. Bez toga bih teško igdje stigla. Sad ćemo ga malo oprašiti. Gdje mi je sad neka krpa? Da uzmem ovu salvetu koja je tu bila kao pokrivač, a i sad je bez ikakvoga razloga tu, iako ničem više ne služi. Hej, pa ovaj bicikl je prava makina! Sad se sija kao iz neke TV reklame!
Oni tamo imaju slične i stalno ih griju neke dobre mačke stisnutih kombinezona i napucanih guzica. Baš me interesuje kako bih ja izgledala u onom korzetu i čizmama... Možda bih nešto novo doživjela? Da ga malo istresem od prašine i ipak probam? Fuj, trebalo bi ga prvo oprati! Ali, previše sam nestrpljiva i zato ću ga obući ovakvog, kakav je da je! Moram se navikavati i na prljaviju stranu života, ako već idem u avanturu.
Uvijek ću biti spremna na sve poznato i nepoznato. Zato ću se pogledati. Ali, nemam ogledalo... Vrata imaju staklo i u njemu se nešto vidi, što izgleda sasvim dobro. Nešto mi je uočljivo veće dupe jer sam se previše stegla, tjerajući ga da naprosto iskoči. Možda tako i treba jer je u stilu onih slika, a moguće da staklo vara, pa
baš na tom mijestu širi, kao što Tetino ogledalo baš na tom mjestu sužava. Kad bi me tu suzilo, onda bi mi, na osnovu istog principa, sise narasle. Baš je to nekako povezano. Sve od nečeg ovisi. Negdje pritisneš, a drugdje naraste ili se rastegne... Baš tako! Hajdemo vidjeti kako se vozi taj bicikl uživo. Sve je slično. Vrtiš pedale, guvernalu, sic osjećaš među nogama, i isto stoji na mjestu kao u snu. Šta li sam ono radila da sam krenula?
Da vrtim pedale malo brže? Opet stoji, a ovaj sic nešto suviše osjećam. Kao da raste i sve je topliji dok tražim mjenjač da mi pomogne da krenem. Ništa! Osim što mi je u stomaku malo čudno, kao da trnem. Već sam
se umorila i moram malo usporiti i odahnuti, da se dosjetim šta li sad onaj moj prijatelj radi. Možda ga opet neka kradljivica vara i skida mu, onako, hlače od pozada. Kako li je njoj kad to radi? Čudno da ga je tad, tek onako, napustila zbog nekih najobičnijih gaća. Kad sam ja to probala imala sam sasvim lijep utisak, ali sam i ja pobjegla. Sad sam se sjetila da mu je samo hlače svukla. Trebala ga je opipati i sigurno bi ostala. Ne štima! Ona je imala razlog da odustane. Ali, zašto sam ja odustala? Normalno, jer ja to mogu uraditi kad god hoću, a ona više nikada. U stvari je jadna, u nemogućnosti da ponuđeno konzumira, jer ako joj se to dopadne, posljedično otpada plijen. Teško je dva dobra spojiti. Hajde, hajde! Ovaj bicikl kao da će krenuti. Imam osjećaj da vozim nekom uskom ulicom i njišem se lijevo-desno, sva u strahu da ne udarim neki mimoilazeći objekt. Ovo je sve brže, kao kad se onaj sat počeo naglo okretati. I šta ću sad? Sic mi postaje nekako klizav. Kao da me opominje na mogućnost ponovnog sudaranja, kao sa autom. Nikako da izbjegnem te posljedice.
Izgleda da bez njih ništa ne može u životu, jer su naprosto svugdje. Hej! Ima li ovaj bicikl kočnicu? Totalno je opasno, a sad me još i groznica trese. Dobro je da se napokon širi ulica. Sad sam već na trgu. Svjetlo? Otkud svjetlo? Zaslijepilo me je i morala sam stati da baš tebe vidim! Kao za inat. Sad si našao da uđeš i da me gledaš ovako oznojenu i zadihanu? Baš si manijak. Čuo sam neko stenjanje i mislio sam da te Lovac ili
Šofer muče i razvlače, pa se mislim - „pomozi joj!“ E baš sada nisi morao biti princ spasilac. Treniraš, vidim. Ne, nego vozim bicikl. Ta sprava je samo za trening i nekima za mršavljenje, a nije pravi bicikl. Nije pravi?
Kad ću ja nešto zaprave doživjeti? Dosta mi je tih priča, bajki, surogata i instant kafe. Eno, tamo iza ti je pravi. Pomozi mi da ga izvadimo. Vidim ga, mogu i sama. Lakše će nam biti zajedno. Opet ti sad odgovara zajedno, a kad sam ja predlagala nisi htio. Zajedno nije jedno. To je samo dvoje, jedno pored drugog. Onda se nemoj petljati jer mi samo smetaš. Ipak sam se precijenila. Zbilja je preteško za mene. Rekao sam ti da smo zajedno jači. Hajde, povuci! Evo ga! Napokon je izašao. Ali da znaš, nećemo zajedno na njega. Ne, samo se ti popni.
Mada je osjećaj vožnje jači kad se udvoje vozi. To znam, vidjela sam. Ali, takvi bicikli su drugačiji. Imaju dva sica, dva para pedala, a samo jednu guvernalu. To je normalno, jer dvojica teško mogu zajedno upravljati ako hoće negdje da stignu. Ako je onaj drugi muški, šta ce mu onda sic? Nešto mu ne paše. Zašto? Ne znam?
Čini mi se da nije anatomski podoban kao za žene. Mislim da, uopće, ženama više priliči bicikl. Znaš, gledala sam na televiziji kad muškarci voze bicikl. Oni uopće ne sjede na njemu i kao da od nečeg bježe ili, žureći da nešto uhvate, uporno guraju guzicu naprijed, što je puno napornije nego ženama koje no, ležerno sjede
i gledaju unaokolo, usput uzdišući kako im je lijepo. Vidiš, tako bih i ja htjela! Samo da ga izvezem napolje iz ovog vlažnog i mračnog podruma. Kako super izgleda! Na suncu je kao nov. Doduše, malo izgleda veći,
što nije bitno. Samo da se mogu popeti na njega. Da ti pomognem? Ne, hvala! Znam to i sama. Usput bi me pipao, što me dekoncentrira. Nestrpljiva sam da napokon probam pravi bicikl. Pazi! Sa njega možeš pasti
i udariti se! Pazi! Šta ti govorim?! Hej! Jao! Jesam ti rekao, nije to kao u snu! Eto, ogrebala si se! Koljeno ti krvari. Grozno! Šta ću sad? Nije to ništa. Malo rakije i proći će. Vidiš da je samo površinska ogrebotina. Ma, ne to! Nego šta? Krv mi je crvena, a ne plava. Nisi valjda mislila da si princeza? Nisam, ali mi nije drago ni da sam kockar. Glupost! Kao da kockar ne može biti kralj. Ako je lažni kralj, onda mu je krv crvena. Svakako! Onda je u redu, jer sam tada i ja lažna princeza, što mi je puno draže nego da sam kockar. Mislim da bi mi ta činjenica više smetala nego da me sada pipaš. Da te onda malo probam? Gdje hoćeš? Nigdje! Kako ti odmah nađeš razlog za svoju pohotu. Zar nisi čuo šta sam rekla? Nisam kockar, nego princeza. Lažljiva! Ne! Nego lažna! Uopće me ne slušaš, i zašto sam uopće pala? Ne znaš voziti bicikl, a i gume su mu nekad davno ispuhale. Kad hoćeš na bicikl moraš mu uvijek prvo gume napumpati, inače se ne vrte točkovi kako treba i onda ne možeš upravljati guvernalom. Kakav si to ti? Što mi to nisi sredio prije, kad već znaš kako treba? Ne slušaš. Misliš da se u sve razumiješ i da sve možeš sama. Daj tu pumpu da ih napumpamo. Evo, ali ja bih to htjela baš sama da uradim. Da naučim za poslije. Hajde! Uzmi pumpu, stavi je među noge, povuci ručku dole, pa gore, i tako to pumpaš. Kako znaš da pumpa? Možda je stara i ne radi više. Gledaš gumu, pa ako raste, postaje oblija i punija, onda pumpaš, a ako ti to radiš, a ona je stalno u istom stanju, onda je stara ili možda probušena. Vidim kako se diže i postaje deblja. Onda je dobra. Sa novim gumama obično nema poteškoća, ali sa starim je problematično jer ih nekad moraš krpati, lijepiti, sliniti po njima da bi vidio gdje pušta. I taman kad misliš da je popravljena, ona se sasvim raspadne. Zato sa starom gumom ne smiješ brzo voziti, ako hoćeš doći na cilj. Nabavit ću nove, da se ne kockam. A sad ću probati ove.
Suviše me sve to sad privlači da bi bilo vrijeme za čekanje. Što se tako bojiš kockara? Opterećena si. Kao da te podsvjesno privlače jer ipak hoćeš rizikovati sa tim starim gumama. Ne znam. Kao da imam osjećaj da je i mene neko, usput, prokockao. Hoćeš reći zaboravio tamo, pa te Teta usvojila? Ne poznajem majku... Svašta može biti. Sigurno nisi usvojena! Kako si tako siguran? Benovi ispod lijeve sise su suviše očit dokaz. To nije dokazni materijal na sudu. Za porotu je vjerovatno dovoljno. Kreten! Hoćeš da im svima pokazujem sise radi
bena? Baš si svodnik. Samo misliš na pro t. Ne razumijem. Kakav pro t? Porota to ne plaća. Misliš ti na moje imanje. Već si u oporuci. Jesam, ali ako mi to neko ospori? Neće! Eto, gume su dobre. Daj da ga ja probam.
Vidi, vidi! Ti to znaš, samo sjediš kao žena. To je samo kad probam. Hajde! Popni se gore da te provozam, da osjetiš ravnotežu, brzinu. I lakše će ti biti poslije samoj. Meni je do sada bilo odlično. A ti me samo dekoncentriraš jer se pojaviš baš kad ne treba. Moraš me slušati. Nije to isto kao u snu. Opet ćeš pasti. Zar nisi rekao
da sam pala zato što gume nisu bile napumpane? Tačno! I zato si se samo malo udarila. A sad je bicikl, ovako tvrdih guma, puno brži, i kad bi pala, dobro bi nastradala. Zbilja? Da! Nešto ćeš izgleda morati i sa mnom probati prvi put. Dobro! Ali pazi da sad opet nešto ne bude sklisko. Ne treba da stradamo oboje. Dakle, ovo je fantastično kako cesta bježi pred nama, kao da je na pokretnoj traci. Podsjeća me na film kad nekog prate.
Misliš kad voze oni policajci? K’o fol ganjaju lopova? Da! Baš tako. Zamišljam da sam kamera i snimam film. Treba mi radnja. Imaš neku ideju da me malo inspiriraš? Ništa bitno. Dovoljna je vožnja u svim svojim fazama. Na koje ti to faze misliš, i što si naglo usporio kad mi je onako bilo baš lijepo? Uzbrdica je i teže se okreću pedale. Usput se penjemo i moramo našu težinu dići za koji metar više, što je faza poteškoća.
Cf tekst u cjelini gore desno
|
|
