JOSIP OSTI - JUBILEJ
PRIPOVJEDAČ

         

JOSIP OSTI

Josip Osti je ex-jugoslov​e​nski, bosanski i slovenački pisac o kome ćete pročitati više u ovom broju Sehare.

 


JOSIP OSTI

tri priče


KUVERTA

Mada je Ćamil Sijarić mnogo napisao i objavio, vjerujem da sve što je napisao nije uspio objaviti, prije nego što ga je, sred Sarajeva, zgazio taksist, u trenutku kad je samo jednom nogom stupio s pločnika. Kao ni da, prije toga, vjerovatno, mnogo šta od onoga što je pričao, nije uspio zapisati.
Naime, ne znam, je li zapisao i sve ono što je meni pričao. A znam da sam već davno zapisao ono što sam jednom čuo od njega ili mi se samo činilo, kada sam to pisao, da mi to govori njegov poseban i prepoznatljiv glas. Pri tom sam bio svjestan, kao što sam to i danas, da mi, nažalost, pored svih nastojanja, nije bilo moguće očuvati njegov neponovljiv način pripovijedanja odnosno ga vjerno oponašati. Zato ti se, dragi čitatelju ili, još draža, čitateljko, izvinjavam i molim da mi oprostiš.
A zapisao sam sljedeće:
»Jučer sam bio kod zubara. Napravio mi je lijepu, prelijepu protezu. Nije bilo vidjeti razlike između novih i mojih nekadašnjih velikih bijelih zuba, kojima sam, u mladosti i kad sam bio u vojsci, ne jednom, otvorio flašu piva… Kada sam se od zubara vratio kući, žena je rekla: 'Ne mogu vjerovati! Kao pravi! S tim zubima si potpono drugi čovjek. Onakav, kakav si bio nekada, kada si, predvečer, dolazio pod moje prozore s orasima u džepovima, s lakoćom ih drobio zubima i hranio me malom mozgu sličnim jezgrima. Iz dana u dan. Iz godine u godinu… Sve dok nisam pristala da se udam za tebe.' To je čula i naša kći. Otišla je u ostavu i donijela orah. Ljubazno je rekla: »Hajde, tata, da i ja vidim kako drobiš orahe zubima.' Tako sam morao, poslije toliko godina, to pokušati i novim zubima. I uspjelo mi je. U prvom pokušaju. Činilo mi se, da se je orah zdrobio u prah već od snažnog bljeska novih zuba. Kći je zapljeskala i, ponosna, zagrlila me. Žena me je pogledala, kao onda, kada su se naši pogledi prvi put sreli. I obje su hvalile zube i zubara … A ja sam se, svako malo, pogledao s drugim sobom u ogledalu na zidu. Istina je. Lijepi su, da ljepši ne mogu biti… Čim sam skinuo sako i prije nego sam sazuo cipele, žena me je upitala: 'Jesi li mu šta dao?' 'Nisam', odgovorio sam. Žena je počela uzdisati i kukati, kao da je, ne daj Bože, neko u kući iznenada umro: 'O, gdje će ti duša?! Sebe i porodicu ćeš izvrći ruglu i osramotiti pred ljudima. Reći će: 'Pisac, akademik, a takva cicija!'… Znaš da doktorima svi daju. Stoput si to čuo… Ne znaš kad ćeš ga opet trebati… Nije li nam susjedova žena, nedavnno, pričala, da je bratu njenog pokojnog muža zubar vadio zub za zubom, jer mu je, po svakom izvađenom, čak i zdravom zubu, tobože krišom, stavljao nešto malo u džep. Kad mu je izvadio i posljednji, počeo mu je stavljati nove zube. Jedan za drugim. Svaki put mu je dao jednako. A kad mu je stavio sve nove zube, počeo mu ih ponovno vaditi. Jedan za drugimm… Brzo se obuci i nešto mu odnesi.'… Prije nego sam ponovno obukao još topao sako, upitao sam ženu: 'Koliko da mu dam?' Rekla je: 'Ni premalo, ni previše!' Kći je tome dodala: 'Baš toliko. Da zna, ko si i da ti nije žao dati, a, istodobno, da nećeš da se takmičiš s drugima. Posebno ne s onima, koji spavaju na parama. Da misliš na sirotinju, koja može dati samo ono što otkine od usta.'… I vratio sam se. Putem sam, u kiosku, kupio dvije plave kuverte. U jednu sam stavio pare, a drugu namijenio za odgovor na prijateljevo pismo. Mada sam sve vrijeme mislio, kako da se ponašam kod zubara i šta da mu kažem, kad mu budem dao pare, više puta sam primijetio kako su se u staklima izloga zablistali moji novi zubi… Hoću li ga uvrijediti parama? Hoće li biti još više uvrijeđen, jer sam mu dao premalo?... Sjetio sam se, da sam jednom došao u ordinaciju upravo s tržnice, s prepunom kesom u rukama… Prije nego sam je uspio negdje spustio, priskočio mi je u pomoć i uzeo mi je iz ruku… Rekao je: 'Nije trebalo, gospodine akademiče', i odnio je negdje iza paravana. Kada sam se opraštao od njega, bilo mi je neprijatno pitati za kesu i, vraćajući se kući, još jednom sam otišao na tržnicu… Dosad nikom, ni kod kuće, nisam pomenuo tu dogodovštinu… Ono o čemu sam razmišljao, u glavi mi se miješalo s sadržajem mog novog romana… Na zubarovim vratima sudario sam se s jednom debelom ženom. Kad sam se, mimo nje, progurao u ordinaciju, mašio sam se džepa, uzeo kuvertu i i dao mu je. Bez riječi. Prije nego sam za sobom sasvim zatvorio vrata, čuo sam već poznatu mi rečenicu: 'Nije trebalo…' Odjek tih riječi, svaki put s drugimznačenjem, pratio me je sve do kuće… Žena i kći su bile zadovoljne, jer sam ih poslušao. Ja također. Smješkale su se. Ja također… S vječnim smiješkom, koji je bio ugrađen u moje nove zube… I tada, kada sam, u svojoj radnoj sobi, htio odgovor na prijateljevo pismo staviti u kuvertu, na nju napisati njegovo ime i adresu te ga poslati, mašio se džepa sakoa i ustanovio, da sam zubaru dao praznu kuvertu.«



PISMA

»Više puta sam ti govorio«, uz taj dan prvu kavu u uredništvu izdavačke kuće Veselin Maleša, rekao mi je Izet Sarajlić, »da mi je Stevan Raičković pisao, kako, poslije ženine smrti, ide svaki dan na groblje. Sam znaš kako je bio vezan za nju. Stvarno je bila ljepotica. Njegova prva i posljednja ljubav, stalno je naglašavao. Brižna majka njegovog sina jedinca, već duže vrijeme u svijetu poznatog pijanista. Dobra žena i njegova vječna ljubavnica. Njegova muza. Posvetio joj je nekoliko svojih najboljih soneta. I većinu svojih knjiga. Njenu fotografiju, iz godine kad su se upoznali, nosio je, ne samo u vojsci, nego svo vrijeme u novčaniku. A novčanik, ne samo zato, da mu ga ko ne bi ukrao, u unutrašnjem džepu sakoa – pored srca.
I sam je bio, i još uvijek je, kao što znaš, jer ga i ti dugo i dobro poznaješ, visok i lijep. Ženske su ga oblijetale kao pčele prvi proljetni cvijet, da ne kažem ono što sam, prije toga, imao na vrh jezika, jer se radi o tankoćutnom liriku i nije primjerno pominjati ni muhe, ni govno, pa kad bi to bilo i zlatno. Najčešće je bio, to potvrđuju i fotografije na koricama njegovih knjiga, koje je birala, uglavnom, njegova žena, jednim okom zagledan visoko u nebo, drugim duboko u zemlju. Samo najgori klevetnici među kritičarima možda bi rekli – malo škiljav. Nikad ga nisu zanimale, ni mlađe, tek propupale, kamoli procvjetale, a ponajmanje starije, već odcvjetale ženske. Sam si rekao, da ti je Vesna Parun pričala, kako je u godinama, kad je bila najljepša, a istodobno pjesnikinja koja je, svojom nadarenošću, istupala među pjesnikinjama v cijeloj Jugoslaviji, pa i šire, bila zaljubljena u njega i čak telefonirala njegovoj ženi, da joj ga prepusti ili joj ga posudi za duže ili, bar, kraće vrijeme. Njegova žena je spustila slušalicu i to mu nikada nije rekla. I nije bilo potrebno, jer je za njega bila njegova žena i ostala jedna i jedina. Tako prije njene prerane smrti, sred lanjskog ljeta, kao i poslije nje.
Otada mi je, u svojim dugim pismima, više puta napisao, da ujutro sam popije fildžan kave, šolju čaja u pet poslijepodne i uvečer čašu crnog vina. U isto vrijeme, kao što su bili njih dvoje godinama skupa naviknuti. Samo sada po dva fildžana kave te dvije čaše vina. Dogodi se, da se zaboravi i popije tri ili četiri čaše. Sam ide na tržnicu i u trgovinu, kuha i pere suđe. Sam pere rublje i pegla ga. Ne samo košulje, nego i gaće i čarape. I svaki dan, poslije ručka, ide na groblje. Jesi li me dobro čuo? Svaki dan ide na groblje! Pješke, kroz park, do tramvajske stanice. S tramvajem do željezničke stanice, a onda tramvajem do parka, kroz koji vodi kratica do njegovog stana. Jesi li čuo? Svaki dan! Bilo da puše, pada kiša, pada snijeg ili neumoljivo žeže sunce. Dugo stoji pored ženinog groba, popuši nekoliko cigareta i vrati se. Vrati se, kao što kaže u pismima, napisanim kao buhe malim kosim slovima, s groba u grob, među četiri hladna zida stana, koji se za njega pretvorio u monašku ćeliju. Sjedne za pisaći stol i pokuša je, u stihovima, oživjeti. Katkada zaspi u fotelji. Izbjegava praznu i hladnu bračnu postelju.
U prvom pismu, koje je napisao, od velike žalosti, još drhtavom rukom, na ženinom pogrebu pala mu je u oko žena u crnini, koja je stajala pored susjednog groba, a imala, kao što je podvukao, lijepu, prelijepu sjenu. Potom ju je, kao što je pominjao u svakom pismu, viđao svaki dan na groblju, kraj istog groba i u isto vrijeme, jer je i sam išao svakodnevno na groblje u isto vrijeme. U početku ju je, kao što je priznao, gledao krišom. Kako drugim tankim prstima nježno plijevi travu i korov na grobu, spretno sadi cvijeće, presađuje ga i zalijeva. Pali svijeću i dlanovima, kao da ih grije, mada je bio avgust, a kroz njih se vidi plamen, ne dopušta da ga vjetar ugasi… Kasnije ju je gledao sve manje to skrivajući. I iz sve veće blizine. I kad mi to ne bi napisao, to bih znao iz njegovih sve detaljnijih opisa njenih prozirnih ruku, porcelanskog lica i, kao odraz neba u moru, plavih očiju… Često mi je napisao, da mu se Jelena, tako joj je, naime, bilo ime, kao što mi je u jednom od pisama, koje mi je nedavno poslao, napisao, 'čini, iz dana u dan, sve ljepša'. Da razgovaraju o vremenu i životu. Nijednom riječju ne pominjući grobove i mrtve. Sred ljeta mi je napisao: 'Njene oči se, i tada, kada se u njihovim kutičcima zablista suza duginih boja, smiješe.' Ujesen: 'Njene ruke mirišu na ružmarin i, također, se smiješe.' I: 'Njene zagonetno nasmiješene usne su crvene kao kod djevojčice, koja bore i jede maline grmovi kojih rastu pored grobljanske ograde.' Prije koji mjesec: 'Jučer smo se, usred groblja, glasno nasmijali. Bez razloga. Ako, naravno, razlog nije bila prva pahuljica.' A u pismu, koje sam primio jučer: 'I danas smo išli skupa s groblja po strmom zaleđenom puteljku i držali se za ruke.' Dopisao je: 'Zaboravio sam ti reći, da je Jelena,koja svaki dan posjećuje grob svog, prije dvadeset godina umrlog, muža, stara preko osamdeset godina'«



KNJIGOVOĐE

Risto Trifković, prevashodno pripovjedač, mada je napisao i nekoliko romana, često je pričao o književnoj večeri, koju su, koncem pedesetih godina, imali u to vrijeme najbolji sarajevski pjesnici i pisci, Meša Selimović, Mak Dizdar, Ahmer Hromadžić, Miodrag Žalica, ako se dobro sjećam, on i još neki, imena kojih se ne sjećam više, u jednom rudarskom mjestašcu nedaleko od Sarajeva, imena kojeg se, također, više ne sjećam.
Usprkos tome, što je bilo malo, to mjstašce je, kao i neka druga, čak manja, imalo je Dom kulture, koji je bio veći od škole. I književno veče je bilo, kao i svaka druga kulturna priredba, pa i ne samo kulturna, u tom Domu.
Književnici su, usprkos tome što je autobus, kojim su putovali, zbog kvara, kasnio, stigli pravovremeno. Čak petnaest minuta prije najavljene večeri. Na stanici ih je dočekao direktor Doma osobno, radostan, jer ga je već brinulo, hoće li uopće doći. Nakon što ih je, mucajući, srdačno pozdravio i sa svakim se rukovao, mada je bilo primjetno, da je na velikoj muci, jer nije znao kako snažno treba stisnuti ruku i koliko dugo je tresti, jer se radi o piscima, a ne značajnim političkim i privrednim ličnostima. Hromadžić ga je, kao, porije svega, pisac za djecu i, pored Trifkovića, medju njima najmlađi, riješio iz te neprijatnosti, tako što je rekao: »Budite bez brige! Samo se slobodno rukujte. Talenat nije zarazan.« I led se je, jer su se tome svi srdačno nasmijali, tako na njegovom licu, kao, sigurni, i u njegovom srcu, počeo brzo topiti.
Odveo ih je u Dom, koji je bio u neposrednoj blizini autobuske stanice. Prišči su, kroz veliku praznu dvoranu, za njim, do njegove kancelarije, koja je bila iza scene, negdje na kraju tamnih labirintnih hodnika i upitno pogledavali jedni druge, uvjereni, da će, opet, kao toliko puta do tad, čitati šačici slušatelja. Broj kojih veličina dvorane još dodatno smanji.
Ponudio im je kavu i piće, a oni su, krišom, pogledavali na sat i s pola uha slušali ono što im je govorio o prirodnim ljepotama tog kraja, o povijesti mjesta i njegovom brzom ekonomskom razvoju… Pet minuta poslije sedam sati, kad je trebala večer početi, službenica Doma pokucala je na vrata, potom ih otškrinula i direktoru kimnula glavom, te ih zatvorila. On im je rekao, da sada mogu ići u dvoranu. Kada su došli na scenu i sjeli za stol, bili su više nego iznenađeni, jer je dvorana bila puna do posljednjeg sjedišta. Čak je nekoliko mlađih stajalo pored zidova.
Istina je, da ih je direktor, u pozdravnom govoru, predstavio kao najpoznatije bosansko-hercegovačke knjigovođe, a ne književnike, pravili su se, kao da su to prečuli, jer su bili više nego zadovoljni, ne samo, jer je tome dodao: čak izvan republičkih granica, nego, prije svega, prepunom dvoranom, pažljivim slušanjem njihovog čitanja i dugim pljeskom po svemu što su pročitali.
Tako posjećene večeri, pažljivog slušanja čitanja i oduševljenja pročitanim se Trifrković, kao što je naglašavao, uvijek kad je o tome pričao, ne sjeća, ni prije, ni poslije toga. Sumnja, da se toga sjeća bilo tko od pisaca, koji su te večeri čitali. Istina, primijetio je, jer je sjedio pored njega, kako je direkoru, poslije čitanja svakog od njih, poskočila desna ruka malo gore, potom se čulo dugo i glasno pljeskanje. Tome nije posvećao mnogo pažnje, jer i njemu je, baš desna ruka, povremeno, sama od sebe poskakivala, još od vremena, kada su ga, na Golom otoku, o čemu nikada nije rekao jednu jedinu riječ, kao ni napisao jednu jedinu rečenicu, jako tukli. I po rukama. Možda po njima najjače. Posebno po desnoj, kojom je pisao. I prije toga, čak, nešto od napisanog objavio. Zadovoljan posjetom i prijemom, kao i svi ostali, što nijedan od njih nije krio, veću pažnju nije posvetio ni tome, da je vidio, kad se je direktorova desna ruka, što je imao za tik, iz nepoznatih razloga, digla i prije nego su prisutni počeli napuštati dvoranu. A književnike je direktor odveo u svoju kancelariju.
Ponovno su popili kavu i poslije nje ne samo po jednu čašicu pića, kao prije početka večeri. Šalili su se i smijali. Sve dok nije Meša Selimović rekao direktoru:
»Iskreno rečeno, iznenađen sam, tako masovnom posjetom večeri, kao i pažljivim slušanjem čitanja. Pa i kako su primili ono što smo čitali.«
I tome dodao:
»Recite mi, molim vas, kako vam je uspjelo dovesti toliko posjetitelja?«
Direktor je odgovorio:
»Veoma jednostavno. Pošto stanovnici našeg mjestašca ne dolaz rado na književne večeri, dovedemo, kao što smo i noćas doveli, one iz doma za gluhonijeme, koji je u našoj neposrednoj blizini.«
Dugu šutnju prekinuo je Hromadžić, koji je pogledao na sat i rekao:
»Požurimo, da ne zakasnimo na autobus.«
I otrčali su.
U autobusu su do Sarajeva šutjeli.
A kasnije, kada su se sretali, te večeri nisu pominjali.


Iz romana Duhovi hiše Heinricha Bölla / Duhovi kuće Heinricha Bölla, sazdanog od priča prevashodno o piscima