Nedžad S. Hadžimusić

Kuga se vraća - ima ili nema prolaza

         

O autoru

Nedžad Hadžimusić, vodi međunarodnu agenciju “NHTZAR Consultancy - Image&Style&Business Solutions. Bio je potpredsjednik za međunarodne odnose na Američkom univerzitetu (AUBiH) u Sarajevu; kao karijerni diplomata bivše SFRJ, obnašao i.a. funkciju ambasadora/direktora Centra za sigurnosnu saradnju (RACVIAC), bio šef Misije BiH pri EU i NATO u Briselu, i diplomatski predstavnik Republike BiH akreditovan u Vijeću Evrope, i Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Den Haagu. Njegove intervjue i editorijale o sigurnosnim i političko-ekonomskim kretanjima u BiH, regionu i svijetu, objavljivali su bh i svjetski mediji...


Kuga se vraća - ima ili nema prolaza

Oni koji su na vrijeme znali i čitati i pisati, ali se svejedno još uvijek ne snalaze u ovoj, iz dana u dan sve opskurnijoj zbilji, vraćaju se literaturi iz doba tzv. 'ponoći 20. vijeka', tražeći odgovore kroz paralele sa najgorim konvulzijama čovjećanstva u blizoj i daljoj prošlosti.
Srećom u nesreći, u razdoblju 1930te-1950te, književne gromade poput, Georga Orwella, Alberta Camusa, Maria Vargas Ljosa-e i dr., bili su svjedoci i precizni hroničari istorijskih karambola imperijalizma, fašizma i staljinizma. Njihova djela ostaju pokoljenjima trajna opomena, kojoj n e m a zaborava.
Riječ je o vremenima u kojima su proizvedena dva svjetska rata, potom jedan hladni, plus bezbroj vručih, ili zamrznutih sukoba - sto lokalnih, sto regionalnih.
U tom svijetlu, ugledni pozorišni reditelj Neil Bartlett nedavno je u londonskom The Gardianu preporučio roman 'Kuga' francuskog nobelovca Alberta Camusa (1957) kao posebno inspirativan. 'Kuga' je zapravo maestralna alegorija na temu nacističke opsade Pariza u Drugom svjetskom ratu. Radnja romana se odvija u alžirskom Oranu, toj bivšoj francuskoj koloniji gdje se pojavljuju pouzdani simptomi kuge - prvo idu scene sa pomorenim štakorima, da bi se epidemija ubrzo prenijela na ljude. Iz dana u dan se neceremonijalno pokapaju stotine mrtvih, caruju bezakonje, pljačke, ubistva. Medjutim, glavni junak knjige, ljekar (Dr. Rieux) odbija ponudjenu evakuaciju iz smrtno oboljelog grada, preventivno pod karantinom, odsječenog od ostatka svijeta. Da bi na kraju - i on i Oran/Pariz/Civilizacija preživjeli i pobjedili Zlo, do nove epidemije...
Nažalost, mnoge dubinski upečatljivo opisane scene iz 'Kuge' u međuvremenu su desetinama puta reprizirane tokom Drugog svijetskog, kao i nedavnog Trećeg Balkanskog rata, prije i poslije pada Berlinskog zida, usred Evrope, ali i u ostatku svijeta. U sličnoj, blažoj ili daleko crnjoj verziji, epidemija Zla je zadesila stanovnike beskrajnog niza 'Orana' - Lenjingrada, Dresdena, Berlina, Vukovara, Prijedora, Ahmica, SARAJEVA, Srebrenice, Dubrovnika, Mostara, Pristine, Beograda, Betlehema, Jerusalema, Groznog, Kabula, Bejruta, Bagdada, Halepa...
Istina, čitanje romana 'Kuga' danas, 70 godina nakon objavljivanja(!), savršeno se rimuje sa onim što nadalje gledamo iz dana u dan na udarnim vijestima globalnih, regionalnih i lokalnih medija. A to su: zastrašujuća plima ratobornog nacionalizma i ksenofobije nakon narandžaste revolucije u Ukrajini, pa ruske aneksije Krima i intervencije u Siriji; eskalacije međunarodnog terorizma nakon razarajućih ratova za naftu u Zalivu, dodatno potaknuta abortusom Arapskog proljeća i sirijskim Chernobilom (Nica, Pariz, Brisel, London, Berlin, Barselona...). Na sve pobrojane belaje treba dodati 'najduži rat' SAD i zapadnih saveznika u Avganistanu; nezapamćenu invazija izbjeglica iz pakla Bliskog/Srednjeg Istoka, dijelova Azije i Afrike na Evropu; Brexit, pa ulazak 'kontroverznog' Donalda Trumpa u Bijelu kuću na krilima antiglobalizma i viralnog neokonzervatizma.
Više nema nikakve dvojbe, živimo u doba renesanse hladnog rata inoviranog kibernetskim i drugim alatima. Na globalnoj sceni se 'upražnjava' tzv. proxi i hibridno ratovanje u tekućoj preraspodjeli moći i uz nju dijelova planete medju svjetskim igracima - starim, novim i/ili novim-starim. Upravo je u toku otvorena catch-as-catch-can borba velikih za prevagu na notorno ranjivom i zapaljivom Balkanu, gdje se podastiru nove geopolitičke mape, postećije i salvete. U tom svijetlu, kao pozitivan kontrapunkt svakako treba pozdraviti, ali ne i precijeniti rezultate izbora u Holandiji, Austriji i nedavno u Francuskoj. Zato, onaj najbolji šampanjac, votku, himber ili šta-ko-već-pije, treba staviti na hladno i ne otvarati/ne služiti ovdje u staroj Evropi, sve dok ne budu poznati rezultati predstojećih, malo je sto puta reći - istorijskih izbora u Njemackoj.
Nota bene, galop ekstremne desnice u Holandiji, Austriji i Francuskoj zaustavio je (ne znamo do kada) realan strah od domaćih favorita & klonova predsjednika Donalda Trumpa i njegove političke filozofije. Koja je stravićno demonstrirana na pokaznoj vježbi prošle nedelje u Charlottesvillu (Virginija), Trumpovom najtvrdjem ultra-desničarskom uporištu tokom prošlih izbora. Ovaj dogadjaj je ujedno presnažan budilnik, da bi se nazvao samo ružnom epizodom. Isti je, za sada nakratko, 'vratio' Ameriku u najcrnja vremena krvavog gradjanskog rata za ujedinjenje progresivnog Sjevera i konzervativnog Juga, a Evropu u vremena koja su prethodila Holocaustu. Za ultra-rasistički KKK i alt-right (Ku Klux Clan & Ekstremna desnica), taj rat nije završen jer „bijela Amerika neće nikad vise dozvoliti supremaciju Crne Amerike (citaj: Barraka Obame) i Jevrejskog lobbya“. Rječju, tog i tog dana u Charlottesvillu oni najgori zombiji, avangarda tzv. 'bijele supremacije' ponovno su pušteni iz dubokog političkog podzemlja na površinu da bi odnijeli tri ljudska života, ponovimo - za sada.
Vidjeli smo, KKK falange, braću i sestre ultra-desničare koji su u tom sukobu sa normalnim američkim gradjanima, bili bukvalno naoružani i zakićeni svim rekvizitima klasične nacističke ikonografije - svastike, heil-hitlerish-shit i ostalo. Plus, preko-nekoliko desetina njih nosili su majice i transparente sa fotografijama najnovijeg vanjskog idola - Bashara al-Assada(!?).
Tek dva dana poslije ovog događaja, pročitali smo komentare i poruke predsjednika SAD - naravno, prvo putem twittera pa uživo - u kojima prvo jeste, pa nije, pa opet jeste podjelio krivicu na ravne časti, na obadvije 'sukobljene strane'. Ali je izgleda ipak morao otpustiti (i) Steve Bennona, svog glavnog stratega do i nakon ulaska u Bijelu kuću. Inace, Bennon je više nego zasluženo ponio nadimak 'Trumpov privatni Mefisto', jer je uspješno podbadao najniže instinkte Poslodavca, da bi se u finalu potvrdio Trumpovom izbornom pobjedom.
Zbog svega rečenog i unatoč sezoni ljetnih odmora, u Washingtonu i dalje planetarno, odmah je uključen 'kombinovani' crveno-crni Alarm/Achtung, dvojezični da ne bude zabune. Ponadajmo se, ovoga puta na vrijeme - da se zaustavi povratak epidemije Kuge. U međuvremenu, ostanimo uvjereni da će institucije SAD nadalje štititi interese i prestiž te zemlje u svijetu (uključivo namjenski oformljena Velika porota), sukladno Ustavu, zakonima i najboljoj tradiciji najveće planetarne sile. Koja je svojevremeno, skupa sa bivšm SSSR-om u Drugom svjetskom ratu - uz ogromne zrtve - istrgla Evropu i ostatak svijeta iz nacističkih ralja. A potom, masivno pomogla istoj toj Evropi da, ekonomski oporavljena i moralno uspravljena, krene putem pomirenja i nezapamčenog progresa u okviru svekolikih transatlantskih integracija - Vijeće Evrope, NATO, EU, OSCE i dr.

Evropom se širi zakon džungle, krvi i tla:
Da li se genocid i zločin protiv čovječnosti ipak isplate?!


Na apokaliptične scene iz alegorijskog romana 'Kuga' Alberta Camusa iz prvog dijela ovog teksta neumoljivo se nadovezuju nedavna upozorenja latino-američkog revolucionara peruanskih korijena i laureata Nobelove nagrade za književnost (2010), Velikog Marija Vargasa Llose: „Kada su mnogi od nas mislili su da će nestanak komunizma ojačati liberalnu demokratiju i raširiti je po svijetu, pojavila se prijetnja u vidu populizma. Nije riječ o ideologiji već o virusnoj epidemiji - u najtoksičnijem smislu riječi. Ova jednako napada razvijene i zaostale zemlje, prilagođavajući svakom slučaju drugačiju masku: ljevičarstva u nerazvijenom Trećem, a desne struje u tzv. Prvom svijetu.“
Ponovimo, oni koji su na vrijeme znali čitati i pisati, dobro znaju i to da je krajnje Desno jednako Zlo kao i krajnje Lijevo. Invazija na Evropu stotina hiljada izbjeglica iz sirijskog Chernobila, uz one koji bježe od jada i bijede iz bivših kolonija evropskih sila po Africi i Aziji podstiče samarićanske ali i pećinske nagone ljudskih bića: tribalizam, nepovjerenje i strah od drugoga, onoga koji se razlikuje po rasi, jeziku ili religiji. Ovo je 'odlično' razumjela nova politička klasa na Starom kontinentu, gdje upravo cvjetaju islamofobija i najprizemniji populizam, kao avangarda neofašizma, poput zastrašujućeg preludija za pogrom Jevreja u Drugom svjetskom ratu.
Pri tome, posebno zabrinjava činjenica da se najglasniji i najcrnji populizam najbolje 'primio' u tzv. novoj Evropi, tim bivšim članicama sovjetskog lagera gdje u prvom eshalonu marširaju Mađarska i naročito Poljska, na samom čelu neofašističke kolone. Da se ne zaboravi, tu negdje uslovno spada i bivša 'DDR' u vidu poznatih rezultata parlamentarnih izbora u Njemačkoj septembra o.g. koji su otvorili vrata Bundestaga krajnjoj desnici - AfD, partiji Alternativa za Njemačku sa prejasnim sloganom 'Njemačka Nijemcima'. Ovo sugeriše da ujedinjenje dvije Njemačke zapravo nije završeno kako se to činilo u očima posmatrača, obzirom da je AfD dobila najviše glasova birača na istoku zemlje - dakle sa one strane bivše 'gvozdene zavjese'.
Tako je, po prvi put nakon sloma Trećeg Reicha, krajnja desnica dobila cca 13 posto biračkog tijela i oko stotinu poslaničkih mjesta u saveznom parlamentu. Podsjetimo se, u 19. saziv Bundestaga ušlo je sedam političkih grupacija: CDU-CSU sa 32,8 posto glasova, SPD 20,7, AfD 13,2, FDP 10,4, Zeleni 9,1, i Ljevica sa 9 posto glasova. Angela Merkel kao pobjednica izbora u svom četvrtom vezanom mandatu na poziciji kancelarke, sada se našla u čemu nije bila, te nadalje ima ozbiljne poteškoce u formiranju vladajuće koalicije, odnosno u promicanju evropske agende.
Kakogod, imponiraju i zvuče ohrabrujuće njene mudre, državničke poruke, u kojima apostrofira prevashodni zadatak pobjedničkog tandema CDU & CSU sa budućom vladajućom koalicijom - konsolidaciju sopstvenog biračkog tijela kako bi se preduprijedio dalji prodor neonacista. Recimo, nakon pobjede Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima u Francuskoj u maju o.g. nad ultra-desničarskom rivalkom Marine Le Pen (nije šala, favoritkinjom i Bijele kuće i Kremlja), ovo je druga kapitalna vijest za budućnost svekolikog projekta evropske integracije.
Treća takva vijest je najnoviji razvoj i postupno smirivanje špansko-španskog unutrašnjeg konflikta oko - i legalno i legitimno - problematičnog katalonskog 'hljeba-nad-pogačom-referenduma'. Četvrta bi mogla biti eventualno odustajanje od Brexita iz niza dobrih razloga koji su u međuvremenu postali razvidni kako u Londonu, tako i u Bruxellesu, mada sa Englezima nikad niste načisto (!). O tome će biti riječi u nekom narednom tekstu...
Utoliko više zabrinjava marš poljskih neonacističkih falangi prošle subote u Varšavi u povodu Dana nezavisnosti te velike zemlje. Desetine hiljada Poljaka su ovom prigodom poplavile varšavske ulice sa zastavama dvije neonacističke organizacije. Njihov službeni urbi et orbi slogan glasio je “We want God” („Hoćemo Boga“), a prepisan je iz stare himne koju je predsjednik SAD Donald Trump citirao u njegovom zanosnom govoru Poljacima prilikom posjete Varšavi u julu o.g. Plus, da ne bude zabune, nosili su simbole 'Bijela snaga', te transparente Ku Klux Clan, “Sieg Heil!”, 'No Islam' i sl. Odmah su žandarski napali i rastjerali grupicu izuzetno hrabrih žena i sa zombi-merakom poderali njihove „stop fascism“ transparente.

Otkad je (2015) pobijedila na predsjedničkim i parlamentarnim izborima uglavnom na sijanju otpora 'eurokratiji koja ugrožava naš suverenitet', te na talasu islamofobije, vladajuća partija orvelijanskog imena 'Zakon i Pravda' povela je Poljsku u ovo danas. Prethodno, preotela je domaće medije koji se ne skidaju sa Fox Newsa i sl. post-istina glasila. Sve to je izvedeno vrlo učinkovito, tako da je Poljska do danas primila simboličnih, slovom i brojem 1.474 izbjeglice, uglavnom iz Rusije i Ukrajine (naspram Njemačke koja sa ‘politikom otvorenih ruku’, od 2013. godine do danas, primila gotovo jedan milion migranata iz arapskih zemalja, uglavnom iz Sirije i Iraka, plus...).
Pored svega gore izloženog, zaprepašćuje da su u međuvremenu članovi Evropskog parlamenta (EP) iz susjedne Hrvatske listom glasali (naknadno muljanje sa konvertovanjem nekih njihovih glasova u ‘suzdržane’, to samo potvrđuje) kontra Rezolucije o osudi subotnjeg neonacističkog divljanja u Varšavi koju je podnijela PPE, ta najmoćnija grupaciija konzervativnih pučkih partija u EP, kojoj pripada i sama, trenutno vladajuća HDZ (!?). Kako je tu ultra-ekstravagantnu bruku znakovito propratio jedan od hrvatskih portala - glasali su u maniru većih katolika od Pape - 'za Poljsku spremni'.
U ovom ozračju, UN Tribunal u Den Haagu (ICTY) završava sa radom, nakon što donese predstojeće kapitalne presude za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije u prošlom, Trećem balkanskom ratu: (a) 22. novembra/studenog 2017. godine ICTY izrečena je prvostepena presuda generalu Ratku Mladiću, po optužbi za genocid i ratne zločine protiv čovječnosti u svojstvu komandanta vojske Republike Srpske; i (b) dana 29. studenog slijedi drugostepena, pravomoćna presuda ‘Jadranku Prliću i ostalima’, tj. najvišim i visokim dužnosnicima samoproglašene Hrvatske republike ‘Herceg-Bosne’ i njenih oružanih postrojbi (“HVO”), za zločine nad muslimanskim stanovništvom u bivšoj Republici BiH, odnosno za ‘udruženi zločinački pothvat’.
Naravno, svi na Balkanu, Evropi i u ostatku svijeta sa izuzetnom pažnjom već godinama očekuju ove, kapitalne haaške presude. Naročito u bivšoj Republici BiH koja je - rijekama bošnjačke, srpske i hrvatske krvi - platila najvišu cijenu raspada bivše SFR Jugoslavije: jedni kao najbrojnije-ciljane žrtve (Bošnjaci), sa samozatajnom zebnjom zbog notorno nedoraslih lidera i njihove atavističke političke filozofije od Daytona do danas; drugi kao samoprozvani ‘vječiti dobitnici u ratu & gubitnici u miru’ (Srbi); i treći (Hrvati) kao ‘najmalobrojniji i time dežurni najugroženiji konstitutivni narod’ sa podzemnom nadom da će kršćanska Europa (kako to danas čine probuđene i samosvjesne Poljska i Mađarska), znati 'o čemu se odlučuje u Den Haagu u ova zla vremena kada je Stari kontinent pod nevjerničkom, džihad-opsadom'.
Pri tome, beskrajno zabrinjava etatizacija (podržavljenje!) individualne krivice od strane vlasti u svim involviranim državicama nastalim raspadom bivše SFR Jugoslavije - suprotna definiciji, filozofiji, odnosno samom raison d'etre-u UN Tribunala u Den Haagu.
Nakon poznate prvostepene presude Ratku Mladiću (22.o.m.) koja glasi - „Kriv je“ - po optužbi za genocid i ratne zločine protiv čovječnosti u svojstvu komandanta vojske Republike Srpske, sa ove i one strane Drine odjekuju gnjevni izrazi podrške od strane najviših srpskih dužnosnika - 'nepravedno osuđenom srpskom Sokolu'. Konkretnije parafrazirano: '...dana 22. novembra 2017. godine u Den Haagu jeste izrečena prvostepena doživotna kazna zatvora Sokolu kojem treba svestrano pomoći u drugom poluvremenu, dok Gnijezdo (Republika Srpska) ostaje njegova nedodirljiva Zadužbina'. Vrijeme će pokazati da li je ovaj festival negacije najvećih zločina u Evropi nakon Holokausta samo izraz više nego utemeljene zabrinutosti za sudbinu 'Gnijezda', tog jedinog plijena u Trećem balkanskom ratu.
Zato, rečenom presudom, a potom onom koja slijedi prekosutra (29. o.m) UN Tribunal u Den Haagu presuđuje ne samo zločincima (ili herojima), sukladno pripadajućem svjetonazoru i prizemnoj, samoodrživoj propagandi vlasti bivših zaraćenih strana - uz časne izuzetke, da ostanemo politički korektni.
Zapravo, radi se o tome da li se - nakon Auschwitza, Dahaua, Treblinke, Varšavskog geta, Jasenovca, Jadovnog, Keroterma, Omarske, Ahmića, Trusine, Dretelja, Kazana, Vukovara, Prijedora, Višegrada, Tomašice, Srebrenice, Sarajeva, Groznog, Darfura, Halepa, Yemena, Myanmara... - genocid i zločin protiv čovječnosti isplate.
Ili, Evropa i svijet ipak imaju snage da se civilizacijski učinkovito suprotstave novoj epidemiji ‘Kuge’ koja se upravo širi u vidu zakona džungle, krvi i tla.