Josip Osti je ex-jugoslovenski, bosanski i slovenački pisac o kome ćete pročitati više u ovom broju Sehare.
PJESNIK EKSTAZE SMRTI I ŽUDNJE ZA NOVIM ŽIVOTOM, KOJI JE I, ISTODOBNO, NIJE BIO AVANGARDIST
Srećko Kosovel
Poznavatelji života i djela Srečka Kosovela, poslije Prešerna nesumnjivo jednog od najznačajnijih slovenskih pjesnika, koji je bio rođen 18. marta 1904. u Sežani, znaju da je do prerane smrti, 27. maja 1926. u Tomaju, u listovima i časopisim objavio samo oko četrdeset pjesama, te nekoliko proznih, esejističkih i publicističkih tekstova. Mada je bio za pripremljenu zbirku ranih pjesama, koju je namjeravao nasloviti Zlatni čun, napisao i Predgovor, ta nije izašla prije njegove smrti i s tim naslovom, kao ni planirani izbor njegove konstruktivističke poezije Integrali. Prva njegova knjiga, Pjesme, izašla je 1927. godine, a Integrali tek četrdeset godina kasnije, 1967. Njegova skoro cjelokupna zaostavština postala je dostupna čitateljima tek pola stoljeća poslije smrti, 1967., kada je izašla i treća knjiga Sabranih djela u izdanju DZS-Državne založbe Slovenije iz Ljubljane, a uredio ih je, te napomene i pogovor napisao, dr. Anton Ocvirk (1908-1980). U njima je objavljeno više od tisuću pjesama, nekoliko stotina stranica proze, eseja, publicističkih tekstova, dnevničkih zapisa i preko dvjesto pisama. Sve to raskrilo nam ga je, usprkos mladosti, kao pjesnika veoma obuhvatnog, raznovrsnog i veoma kvalitetetnog književnog opusa. A istodobno, s do tada nepoznatim pjesničkim i drugim tekstovima, utjecalo na promjenu već oblikovane slike o njemu i njegovom životu. I u Kosovelovom slučaju je književna arheologija još jednom potvrdila da umjetničko djelo, ako i nije poznato u vrijeme autorovog života, nije nužno zauvijek izgubljeno, jer vrijeme, mada često nepredvidivo, radi u korist istinske umjetnosti. Kosovel je vjerovao u priznanje koje će donijeti budućnost i njegova se proročki kuražna vjera u nepotkupljivost suda vremena obistinila. O njemu mnogo znamo ne samo iz njegovih poznatih ili dugo nepoznatih završenih i nezavršenih tekstova, nego i iz njegovih dopisivanja, brojnih uspomena na njega i svjedočenja članova obitelji, prijatelja i poznanika, te iz objavljenih pisama njemu. Da je bio vema osjetljiv, a usprkos duševnosti i mekoj lirskoj prirodi močna ličnost, sklona melankoliji, istodobno u društvu živahan, temperamentan i duhovit, osjetljiv na socijalne razlike i nepravde, kritičan, svojeglav, polemičan… da ne nabrajam sve što pomaže dopuni mozaika njegove veoma složene, a i paradoksne ljudske i pjesničke višelike prirode.
Djetinjstvo je proživio na Krasu, a školovao se u Ljubljani, gdje je, po završenoj srednjoj školi, 1922. upisao studij slavistike, romanistike i filozofije. Iz Ljubljane je došao kući u Tomaj početkom proljeća 1926. jako bolestan i tamo, poslije dva mjeseca, umro. A svo vrijeme je bio vezan za Kras. Neprestano mu se, u mislima i poeziji, vraćajući. Zato ne iznenađuje što su bili upravo kraški motivi česti u njegovim pjesmama. Ne samo ranim. Ljepota tihog kraškog krajolika, selā okruženih ledinama i borovima, nad kojima su po modrem ili predvečer crvenom nebu plovili zlatni oblaci – koji su budili radost oku, a istodobno tugu u njegovom srcu. Kraj dana i kraj ljeta, odnosno jesenja atmosfera brzo su utjecali na promjenu njegovog raspoloženja i sve češće je bio svjestan da će sunce zaći, ugasnutiti njegov sjaj i žar, a on ostati poput usamljenog bora, sam, putnik na putu samotnih, koji ne zna kuda ide, a zna, jer osjeća neizlječivu bolest i smrt, da je kraj tog puta neizbježan. Iz samoće i osjećanja da će smrt ubrzo doći, često mu se rađaju pitanja – otkuda i kuda, koja ga podstiču na dublja razmišljanja o čovjekovom životu uopće. Znamo da je bila melankolija njegovo dominirajuće pjesničko raspoloženje. A ona za njega nije bila ništa drugo nego ljubav u drugom obliku. Ali, za razliku od prozirnom maglicom obgrljene blage kraške jeseni, ljubljanska, olovnosiva i neprozirno maglovita, ispunjavala ga je očajem. Time se u njegovoj poeziji kontrapunktno suočavaju selo i grad. Pastoralna ruralnost prouzrokovala je njegove snažne impresije, a infernalna urbanost još močnije depresije. Zbog toga se u njegovoj poeziji pastelna opisivanja krajolika, punog svjetlosti, izmjenjuju s pjesničkim meditacijama, na koje pada tamna i hladna sjena, koju je upjesmio ne samo melankoličnim, nego i elegičnim i baladnim tonom.
Motiv smrti je postao i ostao crno sjeme i mračno jezgro Kosovelove poezije, a neprestana slutnja smrti najčešće je određivala i mjeru njegovog odnosa prema životu, zato se njegov ekstatični doživljaj prirode i života mijenjao u ekstazu smrti, te ga zato smatramo ne samo tankoćutnim pjesnikom Krasa, nego istodobno i tamnim lirikom smrti. Pošto su se kod njega, poslije oduševljenja, pojavljivale malodušnosti, ta su međusobno suprotna osjećanja u njegovoj poeziji živjela usporedno. Često su se čak preplitala i prožimala, slijedeći njegova uzdizanja i spuštanja na valovima uzburkanog oceana života. Pri tom ne smijemo previdjeti da se je sjećanje na slike, zvuke i glasove odnosno pucnje i krike s soškog fronta duboko urezalo u njegovu mladalačku svijest i razraslo u viđenje rata kao najveće ljudske kataklizme. Kao ni to da nije pristajao na sivilo i ispraznjenost gradskog života, te da se suprotstavljao neumoljivoj diktaturi kapitala u građanskom društvu. Suosjećajem prema poniženim i uvrijeđenim izražavao je svoje pobunjeništvo i boj za Istinu i Pravdu, za novi svijet i novog čovjeka. Raskrivao je kaos u čovjeku i oko njega, ali nije gubio nadu, nego je mislio da život treba vidjeti i živjeti takav kakav je. Jednom mu se činio ljepši od snova, a drugi put je išao kroz njega s smrću u srcu, misleći kako je lijepo ležati mrtav. Ponovno se predavao sanjarenju o uspostavljanju moralnih vrijednosti i socijalne jednakosti, koji mogu vratiti smisao praznom i bijednom životu te s ljudskošću oplemeniti čovječanstvo. Svo vrijeme svog kratkog ali duhovno intenzivnog i stvaralački produktivnog života trepetao je poput osjetljive magnetne igle između krajnosti i suprotnosti. Očaran životom i smrću istodobno bio je jednom tih, suzdržan i ranjiv, drugi put glasan, čvrst i borben. Neprestano između idile i užasa. Možda je bio najusklađeniji sa svojom prirodom kada je govorio: »Ne mogu ni živjeti ni umrijeti.« I to možemo smatrati njegovim životnim i pjesničkim kredom. Svo vrijeme je čeznuo za toplinom i ljepotom kraškog djetinjstva i, istodobno, žudio za pravednim, čovjeka dostojnim novim životom. To ga je podsticalo da različitim pjesničkim putovima traži svojoj pjesničkoj prirodi i duhu doba najprimjerniji izraz. Nastojao je naći odgovarajuću, jednostavnu, istinitu, svježu, sugestivnu i pjesnički uvjerljivu riječ, kako za drage uspomene i teško preživljavanje, tako i za utopijske nade. A to je bila slovenska riječ kraškog čovjeka, koju je, kao poputbinu kroz život, nosio u sebi. Njenom svjetlošću nastavljao je traženje najprimjernijeg pjesničkog oblika, kojim bi obgrlio prošlost, sadašnjost i budućnost. Otuda kod njega za mnoge iznenađujuće brza i skokovita upotreba različitih oblika i postupaka, koje su mu nudili, kako literarna baština, tako i aktualna pjesnička eksperimentiranja. Pisao je impresionističke, ekspresionističke i konstruktivističke pjesme, okušao se u vezanom i slobodnom stihu, upotrebljavao tradicionalne obrasce i u svoju poeziju unosio mnogo inovacija, a, pri tom, ostajao samosvojan i prepoznatljiv, umjetnički svjež i trajno aktualan i moderan. Njegov impresionistički sentiment nije bio plačljivo sentimentalan, kao što ni njegov socijalni realizam nije bio nepoetičan, jednodimenzionalan i programski didaktičan ili njegov ekspresionizam religiozno-mističan, a njegov konstruktivizam samosvrhovita igra montiranja i demontiranja samosvrhovitih atrakcija, apstrakcija ili ideološka ortodoksija. Ne rijetko su se u istom pjesničkom tekstu preplitala i prožimala njegova vlastita iskustva s iskustvima prethodnika i suvremenika. Zato je svako razdvajanje i precizno razgraničavanje unutar njegovog opusa, mada moguće, prije svega uvjetno i, na koncu, beznačajno, jer je vrijednost njegovog pjesništv upravo u jedinstvu raznolikosti i potpunoj otvorenosti. Svijest o prolaznosti i smrtnosti krhkog ljudskog bića nije mu zamaglila spoznaju o trajnosti života uopće i osjećao je, usprkos sveopćem kaosu, da životu daje smisao harmonija. A prevashodno suglasje čovjeka s prirodom i samim sobom. U pjesmi Otvoreno kaže: »U vječnost je moje srce otvoreno: / iz kaosa u Kozmos«, i upravo zbog te otvorenosti i usmjerenja, posebno imamo li u mislima kratkoću čovjekovog života, njegova poezija je vječna.
Kosovel je jedan od pjesnika kod kojih su mišljenje i pjevanje u nerazdvojivom spoju i suzvučju. Njegovu po-etiku, viđenje čovjeka, društva i umjetnosti, raskrivaju nam etička, estetska, filozofska i ideološka gledišta koja je izricao u esejima i člancima, a i u pismima, pisanim uglavnom u godinama neposredno prije prerane smrti, u kojima je uspoređivao sopstvenu pjesničku praksu s drugima ili je ocjenjivao. Njegova rana intelektualna zrelost plod je neutažive radoznalosti, raznovrsnog znanja i, za njegove godine, bogatih životnih iskustava, utjecaja raznorodne, ali za njegove potrebe i zahtjeve selekcionirane lektire, te kulturnog, društvenog i stvaralačkog angažiranja. Jednako sklon analizi i sintezi je, svojim zauzimanjem za Istinu, Pravdu i Ljepotu, nadnesen nad bezdan duše i kozmosa, a zagledan istodobno u prošlost, sadašnjost i budućnost, rješavao zagonetku Života i Umjetnosti, te za sobom ostavio trajan ljudski i pjesnički trag.
Nije zatvarao oči ni pred čim što se događalo u njemu i oko njega. Svaki njegov rukopis obilježen je duševnošću i suosjećanjem čovjeka i pjesnika koji je brižno suočen sa sopstvenom sudbinom i sudbinom čovječanstva. Vjerovao je da je moderna umjetnost rođena iz prestrašene i ustreptale čovjekove duše koja je prva naslutila užas rata, anarhiju i nihilizam te moralnu depresiju i poniženje etosa. Ekspresionistički, munchovski krik čovjeka, za Kosovela utjelovljenog etosa, došao je i do njegovog idiličnog kraškog krajolika, te zasjenio, dramatično i tragično, njegovu impresionističku pastelnost i konstruktivističku razigranost. S tamom u srcu, ne zaboravljajući duboku otvorenu ranu, čovjekov očaj, te krizu čovječnosti i čovječanstva, kao i znakove raspada društva i propast umjetnosti, opsjednut slutnjom sopstvene smrti, navijestio je smrt Europe, u to vrijeme simbola otuđenosti i nepravednosti. Vjerovao je da će doći vrijeme kad će biti čovjek čovjeku čovjek. Stao je u obranu poniženog čovjeka. Prije svega radnika – proletera i zagovarao proletersku kulturu. Činilo mu se da kultura može obnoviti i promijeniti čovjeka i da je pravi smisao u kulturi za čovjeka. U nekim njegovim mišljenjima prepoznatljivi su odjeci Spenglerovog proroštva propasti Zapada, Renanovog opisa Isusovog života, Carlylove optimističke filozofije rada, kao i istinoljublja Rabindranatha Tagore, Henrija Barbussa, Romaina Rollandsa, Selme Lagerlöf, Ernsta Tollera i, prevashodno, Ivana Cankara, jer su svi oni ukazivali na novi put u novi svijet, s predstavom dobrog čovjeka u pravednom društvu. Prepoznatljivi su izvori mnogih njegovih ideja, ali i kada ih doslovno preuzima naglašava ih na osoben način i obilježava pečatom izrazite individualnosti.
Slično kao Krleža, koji je ukazao na pedesetogodišnje zaostajanje hrvatske umjetnosti za europskom, i Kosovel je tvrdio da Slovenija zaostaje za svjetskim razvojem, jer se slovenska inteligencija otuđila od naroda, a njena umjetnost je ostala lokalna i epigonska. Pošto se od 1920. nadalje družio sa socijalistima i komunistima, prihvatio je ideje revolucionarne promjene društva. Smatrao je da dotadašnja revolucija u umjetnosti nije mogla pobijediti, jer je bila samo revolucija forme. To je bila svojevrsna replika njegovog suvremenog senzibiliteta i drugačijeg razumijevanja modernosti nego što su je razumijevali mnogi njegovi prethodnici i suvremenici. Već Baudelaire je smatrao da je romantizam povijesna točka preobrata, početak uistinu moderne poezije, koja je svoje oslobođenje ostvarila borbom za oslobođenje forme. Kod Kosovela, koji je bio naklonjen modernizaciji modernog i rekao da »moderni pjesnik ruši formu kako bi došao do živog neposrednog života«, prevladalo je uvjerenje o nerazdvojivosti forme i sadržaja. Ili njegovim riječima rečeno: »Razlika između sadržine i oblika u umjetnosti nestane zauvijek u muzej estetičara; estetika se izražavati u živom, slobodnom organskom obliku, hoće biti sadržina i oblik ujedno, otuda konstruktivizam.« Posebno oni, koji su čitali Ingardena, znaju da problem odnosa sadržine i oblika ostaje još uvijek višeznačna tajna, ipak to Kosovelovo mišljenje, koje je u suglasju sa suvremenim gledanjima na nerazdvojivost sadržine i oblika, kao i njemu slična, čitatelju mogu pomoći pri čitanju, prihvatanju, razumijevanju i tumačenju njegove književnosti. Da je bio u pravu potvrđuju njegovi konstruktivistički pjesnički tekstovi, ako ih proučavamo zajedno, a pri tom ne zaboravimo na razliku između konstruktivizma i konstruktivnosti, koju je pri istraživanju veza Kosovela, slovenske povijesne avangarde i zenitizma utvrdio Janez Vrečko, zasigurno jedan od najboljih poznavalaca Kosovelovog djela u Sloveniji. Integrali koji su ga otkrili kao pjesnika književno najrelevantnijih avangardnih tekstova u to vrijeme, ne samo u Sloveniji. Zato ne iznenađuje što su njegovu knjigu pjesama, koja je izašla u Parizu 1965. (Editions Pierre Seghers), u kojoj je prevoditelj Marc Alyn uvrstio i nekoliko pjesama iz Integrala, u Francuskoj prihvatili s velikom pažnjom. Neki kritičari su ga čak uvrstili među najznačajnije pjesnike dvadesetog stoljeća. Integrali, u Sloveniji prvi put objavljeni tek 1967., svojim poetskim značajem i trajnom modernošću, najneposrednije su korespondirali s najvišim dosezima avangardizma dvadesetih godina XX stoljeća u Europi, a istodobno i sa središnim tokom pjesničkog modernizma u Sloveniji šezdesetih godina. Time su mnoge, i među dobrim poznavaocima njegovog djela, iznenadili. Tko zna kamo bi išla i kakva bi bila danas slovenska poezija, kad bi bili Integrali objavljeni ranije. Posebno u vrijeme kada su nastali. Nesumnjivo su, značajnim obogaćenjem i još jednom dimenzijom njegovog opusa, dopunili i promijenili njegov pjesnički lik. Kosovelove ráne, impresionističke, a posebno kasnije, ekspresionističke pjesme, socijalnog i egzistencijalnog usmjerenja, usprkos određenoj konvencionalnosti, obilježile slovensko pjesništvo prve četvrtine XX stoljeća. Teško je i pretpostavljati kuda bi se i sam uputio u svom daljem stvaranju, kao i što bi, kasnije, sam mislio o svom konstruktivističkom spoju poetsko avangardnih i idejno revolucionarnih nastojanja. Ili kako bi ocjenjivao svoje dotadašnje pjesničke rezultate. Poznato je, naime, da se svojom pripremljenom zbirkom Zlatni čun namjeravao oprostiti od svoje takozvane baršunaste mladalačke poezije, jer je imao sluha za puls vremena i već imao pred sobom vizije budućnosti. Mada se smatrao rođenim pjesnikom, bio je kritičan, možda čak previše, prema vlastitoj poeziji, što je, vjerojatno, uzrok za to da za života nije objavio više pjesama iz svog obimnog opusa. Čini se da ga je više privlačilo stvaralačko tragalaštvo od potvrđivanja kvaliteta već urađenog. I planiranje, tako kao što je pisao Baudelaire, više od ostvarenja planova.
Kosovelov izabranik među slovenskim piscim bio je, prije svega, Ivan Cankar (1876-1918). Više puta ga pominje u svojim crticama, od kojih su neke i napisane po ugledu na njegove, odnosno pod njegovim prepoznatljivim utjecajem. I kada ga ne pominje, Cankar je često prisutan, kao, recimo, kada govori o ropskom plemenu ili doslovno obnavlja njegove društvenokritičke i socijalne poglede i ocjene, s kojima je suglasan. To ne iznenađuje, jer mu je, kao što je često naglašavao, bio uzor. Bio je za njega »borac moderne, nedogmatične slobodne misli«, koji mu je, kao Romain Rolland i Tagore, pokazao nove putove. Prihvatio je, naime, štošta od onoga što je Cankar u svojim političkim, polemičkim, kritičkim i satiričkim spisima, odnosno člancima i govorima rekao o vodećoj ulozi radnika-proletera, koji je bio rob, dok nije počeo biti svjestan »da je iskorišten i neslobodan« i slagao se s njegovim mišljenjem da je »sva kultura … postala građanska i kapitalistička«, da su »radnik i umjetnik u službi kapitala«, da je nužna »borba za potpuno socijalno i političko oslobođenje« te sveta dužnost slovenske inteligencije, »da masu našeg slovenskog naroda dovedu najvišoj duševnoj svijesti, dovedu je u svjetsku kulturu«. Ne na kraju, uvjeren je, kao što kaže u članku Pjesnikovo poslanstvo, da »narod, koji je rodio Prešerna i Cankara, neće umrijeti«.
Kosovel nije slijedio Cankara samo u njegovim kritičkim pogledima na kapitalističko društvo i njegovim nastojanjima za promjenom, borbom, iskorištavanih i siromašnih za svoja ljudska prava i ravnopravnost s onima koji se bogate upravo njihovim radom, nego i njegove stvaralačke, umjetničke nazore. To nam se dodatno raskrije u svjetlu razmatranja u knjizi Ivan Cankar i europska kultura (1964) u kojoj Dušan Pirjevec (1921-1977) govori i o tome »što je sve Cankar od europske književnosti stvarno preuzeo … koje opće europske elemente je Cankar uključio u svoj sopstveni svijet i kako se ta Cankarova integracija u opće europsko gibanje pokazala u njegovom književnom djelu, kakve pomake je prouzrokovala u njegovom misaono-osjećajnom svijetu, te kako i u kolikoj mjeri je odredila i stilsku strukturu pjesama, crtica, novela i drama.« Pri tom od svojstava, koja oblikuju slovensku modernu, pribraja »i činjenicu da su njeni predstavnici prevladali slovensku provincijalnost, raširili obzore, provjetrili zagušljivu atmosferu samozadovoljstva i stagnacije, našli živu vezu s tadašnjim općim europskim književnim i kulturnim događanjem, počeli uvažavati opća europska mjerila, razbili uskost kvazirodoljubske misaonosti te tako prouzrokovali da se je počela slovenska svijest europeizirati«. Osobine novog, odnosno modernog, postojećeg u Europi krajem devetnaestog stoljeća, najćešće nazvanog dekadenca i simbolizam, koje je prihvatila moderna, bile su neposredno i za Kosovela podsticajno književno nasljeđe, prije svega, upravo po zasluzi Cankara. Jer Kosovel je poslije njegove smrti jednako »težio za modernošću« i jednako »zainteresirano tražio nova izražajna sredstva«. Za prethodnika i inicijatora dekadence i simbolizma, kao sinonima za poeziju koja odgovara modernom čovjeku, važi Baudelaire, koji je u svojim tekstovima prvi izražavao za književnost dekadence karakteristična osjećanja, motive, snove i ideje, u estetsko visoko vrijednom književnom obliku.
Kosovel se s poezijom Charlesa Baudelairea (1821-1867) sigurno najprije upoznao posredno, preko njegovih utjecaja na pjesnike slovenske moderne, posebno na Cankara, a potom i neposredno, čitanjem francuskih originala, kao i slovenskog prevoda njegovih pjesama u prozi, s kojima je taj pjesnički oblik zaživio ne samo u francuskoj, nego i u svjetskoj poeziji. Zato nije moguće govoriti o toj vrsti Kosovelovih pjesama, a pri tom previdjeti Baudelairea. I zbog toga što su njegove Pjesme u prozi izašle na slovenskom jeziku 1923, u prevodu Pavela Karlina (1899-1965), a Kosovel, kao što sve kaže, većinu svojih, takvih i drugačijih, kao i prozu, potom. Upravo to da se je istodobno bavio različitim književnim vrstama i usmjerenjima, uz količinu napisanog u posljednje tri godine svoga života i visokom kvalitetu većeg dijela toga, sigurno najviše iznenađuje.
Baudelaire je u uvodu knjizi Male pjesme u prozi napisao da je ideju za njih dobio više puta čitajući Noćnog Gašpara Aloysiusa Bertranda 1807-1841), koji je prauzor pjesme u prozi. A zanimljivo je da je Kosovel, za potrebe svoje sestre pianistkinje Karmele, preveo sa francuskog upravo tri Bertrandove pjesme, koje je uglazbio Ravel. Po Ocvirkovom nagađanju krajem 1924. ili na početku 1925. godine, mada bi to moglo, možda, biti i ranije, jer Kosovel u pismu Fanici Obid, 29.07.1922, piše: »Sada prevodim neke francuske pjesme, pa mi ne ide najbolje od ruke i ljuti me.« i možda se upravo radi o tim pjesmama, jer u njegovoj zaostavštini nisu nađeni drugi prevodi. Bilo kako bilo to znači da je Kosovel bio upoznat s Baudelairovim pjesmama u prozi i da je tu vrstu pjesama pisao prije nego je došlo do njegovog ideološkog obrata u drugoj polovini 1925. godine.
Baudelairove i Kosovelove pjesme u prozi, usprkos brojnim sadržinskim razlikama, čine srodnim slična srčanost i duševnost, ljubav prema Ljepoti, socijalna osjetljivost… Pored ostalog i melankolična atmosfera njihovih pjesama, jer su sumračnost, nježnost i mekoća, koje srećemo kod Baudelairea, karakteristični i za veći dio Kosovelovih pjesama, pa i onih u prozi, koje se, s jedne strane, približavaju njegovoj baršunastoj lirici, a s druge odaljuju od integrala i konsa, koje je pisao u to vrijeme. Ne na koncu, i tragično osjećanje života i često pominjanje smrti. Kosovel je toliko pominje da ga, pored ostalog, možemo smatrati njenim ljubavnikom ili zaručnikom.
Kod Kosovela je, prevashodno zbog jake vezanosti za Kras, u cjelokupnoj poeziji, a i u pjesmama u prozi, više prisutna priroda, nego kod Baudelairea, koji često opisuje spleen velegrada odnosno Pariza. Ali svojevrsnog spleena ima i u Kosovelovim opisima u pravilu maglovite i zagušljive Ljubljane, u kojoj čezne za vedrim kraškim nebom i sunčevom pozlatom, te njegovom toplinom.
Rečeno, kao i mnogo drugog, kaže da je Kosovel bio upoznat s izvorom pjesama u prozi i njihovim najvišim dosezima u europskoj, i ne samo europskoj poeziji, jer Baudelaire je bio i ostao kultni pjesnik, koji je najviše utjecao na moderno svjetsko pjesništvo. Kao što je bio upoznat i sa Tagoreovom poezijom. Zanimljivo je da je Tagore, koji je neko vrijeme živio u Engleskoj, i sam prevodio svoje pjesme na engleski, ali ne u vezanom stihu, kao što su bile napisane u bengalskom originalu, nego u prozi, a tako su bile prevođene i na druge jezike. I na slovenski. I u takvom obliku su, naime kao pjesme u prozi, utjecale i na Kosovela. Čini mi se mnogo više nego Baudelairove.
Za Kosovela pjesnika sve u čovjeku i izvan njega bilo je prije svega tajanstveno. Upravo u toj njegovoj »otvorenosti prema tajanstvenosti«, koja ukazuje na »potrebu za apsolutnim«, Alojz Rebula, u eseju Srečko Kosovel – »rudar tajanstvenosti« (1986), za razliku od mnogih koji su Kosovela prevashodno smatrali pjesnikom-pejzažistom, a pri tom previdjeli da kod njega mikrokozmos Krasa prerasta u makrokozmos, vidi transcendentne dimenzije njegove poezije. Kaže da nam »Kosovel nudi dovoljno građe da bi ga mogli odrediti kako marksistom, tako i kršćaninom«, što potvrđuje mnogo toga u njegovoj poeziji, pa i njegov »socializam srca«. U pravu je kada utvrđuje da njegovo djelo »nudi transcendentnu mogućnost unutar vječnosti«, ali ta, usprkos tome da je Kosovel ukorijenjen u kršćanskoj kulturi Zapada, ima dimenzije i istočnjačke kozmičnosti. Zato iznenađuje da Rebula u određenju njegovog »duhovnog svemira« previdi ili prešuti utjecaj Rabindranatha Tagore (1861-1941), jer Kosovel svoju vezanost za njega nije krio i primjetili su je mnogi dosad, mada mi se čini da ona nije bila razmatrana srazmjerno njegovom zanimanju za tog bengalskog pjesnika, koji je bio po prijemu Nobelove nagrade za književnost, 1913., mnogo prevođen svuda po svijetu, a od 1917. i u Sloveniji. Posebno jer je na njega mnogo i utjecao, kao pjesnik i mislilac, što potvrđuju kako Kosovelove pjesme u prozi, tako i neke druge, te eseji i članci iz kojih je, kao i iz njegovih pisama i dnevnika više nego vidljivo. Tagore, kojeg je Kosovel čitao u njemačkim i slovenskim prevodima je, naime, pisac kojeg često, ako možda ne i najviše, pominje, na njega se često poziva i citira ga.
Za Kosovela je Tagore bio prvi u nizu onih koji su imali »glas proroka«, borili se za Pravdu, protiv nepravdi i nasilja i pokazao »nove putove«. Za moto eseja Narodnost i odgoj izabrao je Tagoreove riječi: Povijest čovječanstva oblikuje se od teškoća koje ljudi sreću, a skoro polovina teksta su citati iz Tagoreove knjige o nacionalizmu, koju je, dijelom, preveo Kosovelom prijatelj Martelanc. Štošta iz te knjige, te iz Tagoreovih eseja i pjesama, bilo da se radi o »čovjeku s dušom«, kao »etičnim bićem«, o dobrom i lijepom, kao njegovim ciljevima, o »višem svijetu«, o neposrednijem kontaktu s prirodom, kozmičnim dimenzijama, duševnosti i drugom prepoznatljivo je u njegovim tekstovima kao odjek Tagoreovih misli i nastojanja, bilo da se radi o stremljenju ka harmoniji, zagovaranju »jedinstva po duhu i ljubavi« i »hodočašća k vječnosti« te »vječnog života«… (čak je pripremao u klubu predavanje na temu Tagore i Ghandi: dva rješenja nacionalnog pitanja) i po uzoru na njega i pod njegovim utjecajem, koje je prepoznatljivije od utjecaja Baudelairea, prije svega pisao pjesme u prozi. A i neke druge. Da pomenem samo onu s naslovom U zelenoj Indiji, u kojoj govori o zemlji koja je za njega značajna jer u njoj »domuje Tagore«. Zanimljivo je da je Kosovel više puta pisao o Gradnikovoj poeziji, a nigdje ga ne pominje kao prevoditelja Tagorea, mada u pjesmama u prozi katkada naletimo ne samo na slične misli i čak riječi, nego i na odjek intonacije tih prevoda. S druge strane, u pismima najčešće one kojima piše pita jesu li čitali ili čitaju Tagorea, te ga preporučuje za čitanje. Čak kada ga i ne pominje osjeća se njegova prisutnost u riječima kao što su s nirvanskim mirom u duši i slične, koje srećemo ne samo u njegovim pismima, nego i u esejističkim, pjesničkim i proznim tekstovima. Čak za njegov odnos prema životu i cjelokupno njegovo djelo veoma značajna sintagma, kojom je i naslovio jednu od svojih odličnih pjesama napisanih u posljednjoj godini prije smrti, ekstaza smrti, načinjena je pod utjecajem Tagorea. Tagore, naime, u knjizi Žetev, govori o ekstazama života. Ali tu se ne radi samo o obrnjenom značenju, kao svojevrsnoj pjesničkoj replici, jer Tagore u knjizi Gotandžali kaže: »Trepeta poput poslednjeg odgovora života u ekstazi boli pri posljednjem udarcu smrti.« Kosovel je Fanici Obid pisao, iz Tomaja 1. septembra 1925., da uređuje i ima namjeru objaviti svoju prvu knjigu pjesama, koju će nasloviti Zlatni čun. Prije toga, 31. augusta iste godine, također u pismu iz Tomaja, piše prijatelju Ivu Grahoru da će knjigu nasloviti Zlatni čun i čak ga pita je li s tim suglasan. A čini mi se da mnogi koji su pisali o njemu i pominjali tu knjigu, koja, nažalost, zbog njegove smrti, nije izašla, nisu znali, kao što ni mnogi danas ne znaju da je taj naslov posudio od Tagorea. Naime, Tagore je još 1894. objavio knjigu s tim naslovom i mnogi je smatraju početkom njegovog zrelog i stvaralački najznačajnijeg perioda, u kojem je nastala i knjiga Gitandžali, za koju je dobio Nobelovu nagradu. Mada vezanost Kosovela za Tagorea, koji mu je, kao što sam kaže, svojim prividno jednostavnim ljubavnim pjesmama, iz kojih diše cijeli svemir, otkrio kozmičke perspektive života, kao i njegovi utjecaji na njega zaslužuju obuhvatnije i produbljenije istraživanje i tumačenje, da još pomenem samo rečenicu iz Kosovelovog dnevnika iz 1925. godine: »Tagore je onaj koji je pokazao put velegrada Europe preko svih krovova, put duše u vječnost«. Da je za Kosovela bila i ostala u središtu trojstva srce-duša-duh upravo duša uvjerava nas sam, jer u pismu sestri Karmeli, 19. februara 1923., nesumnjivo pod utjecajem Tagorea, koji je za njega bio »pun jednostavne veličine, koji je dijete i čovjek«, što je vidljivo iz šireg konteksta tog pisma, kaže da si moramo stvoriti svoje središte; jeste, i to središte je čovjek, je: duša«.
Ocvirk u napomenama u Sabranim djelima priznaje da tekstovi koje je uvrstio među pjesme u prozi prvo nisu skrenuli njegovu veću pažnju, jer ih je smatrao više skicama nekih većih cjelina. Njegovim riječima rečeno: »Tek postupno se, kada ih je pažljivije pogledao i dokučio njihov pravi oblik, u uredniku učvrstilo uvjerenje, da, ustvari, u rukama ima punokrvne pjesničke cjeline, zanimljive po strukturi i izrazu, umjetnine u malom, koje spadaju u posebnu vrstu, nazvanu pjesme u prozi.« Utvrdio je da su za njih najčešće karakteristična »autorova unutrašnja doživljavanja« odnosno da je u njihovom »uzdignutom, ritmiziranom govoru« »posebna atmosfera osjećajne nasićenosti i doživljajne napetosti« te da se čitatelja najviše »dojme tekstovi koji već usput djeluju na nas lirski svojom ritmičnom skladnošću i prefinjenom osjećajnom metaforikom«. S tim se ne samo slažem, nego sam već duže vrijeme uvjeren da Kosovelove pjesme u prozi zaslužuju veću pažnju od one koju su skrenule dosad. To potvrđuje i pogovor Janeza Vrečka, kojim je popratio to prvo samostalno knjižno izdanje te vrste Kosovelove poezije u Sloveniji, 1991., s naslovom Pjesme u prozi. (Dvije godine poslije mog prevoda Kosovelovih pjesama u prozi na tadašnji srpsko-hrvatski jezik u knjizi Čovjek iza brda, koju je objavio Glas iz Banjaluke 1989.)
Nažalost i Kosovelove pjesme u prozi bile su dostupne čitateljima tek pola stoljeća nakon što su napisane i, naravno, nisu mogle utjecati na sticanje ugleda te vrste poezije u Sloveniji. A taj je, međutim, u njoj nastajao pod drugim utjecajima i već ima lijepu tradiciju, što potvrđuje i prva antologija slovenskih pjesama u prozi, Bez stihova, bez rima, koju je priredio Andrej Brvar, a izašla je 2011.
Veoma je zanimljiv Kosovelov odnos prema sredstvima i načinima artikuliranja pjesama. Naizmjenično i usporedno pisao je u slobodnom stihu i u najstrožem pjesničkom obliku – sonetu, rimovao je i odupirao se rimi, smatrajući, čak, da je bez vrijednosti i neuvjerljiva, a potom joj se ponovno vraćao, s jednakom stvaralačkom strašću i energijom prepuštao se gradnji i razgradnji, destrukciji i konstrukciji. Ali bilo bi pogrešno u tome vidjeti nedosljednost, jer se radi o dubljoj dosljednosti njegove radoznale i tragalačke prirode, što potvrđuju i njegove pjesme u prozi.
Pjesme u prozi su poetsko-prozni tekstovi iz Kosovelove zaostavštine, koji, izuzev malog broja, nisu bili objavljeni prije izlaska druge knjige Sabranih djela (1974). Već se do tada, posebno po mogućnosti uvida u Integrale, činilo da egzistencijalni položaj njegove poezije više određuje »arena života« nego samoća, poslije objavljivanja pjesama u prozi, usprkos njegovom znanom estetskom, moralnom, socijalnom i ideološkom angažiranju, pred nama se pojavi Kosovel, kakav je bio – čini mi se svo vrijeme, usprkos promjenama – pjesnik osamljenosti i otuđenosti, između života i smrti, jer u njegovoj poeziji preovlađuje tragično osjećanje života i svijeta, viđeno kao negativni total. (Za razliku od Tagorea, koji je total prije svega vidio kao nešto pozitivno.)
U pjesmama u prozi, u tom lirsko-epskom žanru, koji je usprkos kvaliteta kod njega donekle previđen, moguće je manje ili više uočiti tragove romantičkog i simbolističkog naslijeđa svjetske i europske tradicije te vrste, jer nije skrivao svoje simpatije i vezanosti za djela Tagorea i Wilda, te Bertranda i Baudelairea, tako kao što je u slovenskoj književnosti poštovao i dijelom slijedio Prešerna, Gregorčića, Kettea, Murna i Cankara, a od sebe i nekoliko godina starijeg avangardnog suvremenika Podbevška.
Rezultat toga je kod Kosovela bio novi tip poezije, kakvu predstavljaju njegovi Integrali. Ujedno je Kosovel pisao i pjesme u prozi. U to vrijeme je doživio svoje političko skretanje izrazitijim pomakom u lijevo. To potvrđuje njegova korespondencija, a i građa za roman Kraševci. Ali njegove pjesme u prozi, koje su po Vrečkovom mišljenju »kao prelazni period ka socijalno-revolucionarnoj poeziji«, nisu »odgovarale tadašnjem lijevom frontu«, odnosno nisu bile pomak ka »služenju revoluciji«. To nisu pjesme s političkom tezom, a ni one, u kojima je, izuzev u pojedinačnim tekstovima, posebno naglašeno socijalno osjećanje, nego su, uglavnom, povratak intimi čovjeka s smrću u srcu, suočenog s misterijem života i kozmosa.
Mada je bio tekst U proljeće odjedrimo! uvodnik u prvi broj đačkog lista Lijepa Vida, 1922., Ocvirk smatra da su Kosovelove pjesme u prozi nastajale od 1924, poslije već pomenutih prevoda Bertrandovih pjesama, ali i to rano objavljivanje kaže da je svo vrijeme bio svjestan posebnosti, a i značaja pjesama u prozi, koje je Ocvirk u Sabranim djelima opravdano odvojio od njegovih kratkih proznih crtica.
U pjesmama u prozi, koje su jezički jednako svježe i raskošne, s živahnom melodijom melankolične duše i ritmom damarajućeg srca, te s mediteranskom atmosferom i kozmičkim zagrljajem, nježnim sfumatom maglica i gorkim okusom teškog života, varirani su mnogi motivi njegove impresionističke, ekspresionističke, a i konstruktivističke poezije. Time nas, usprkos vanjskim strukturnim razlikama, uvjerava u unutarnje jedinstvo njegovog cjelokupnog opusa. O konzistentnosti, koju ne ugrožava, nego čak i snaži njegov višesmjerni pjesnički život. U njima se ponovno srećemo sa jakom intimnom vezanošću za Kras. Koji je pleneristična mizanscena ne samo njegove ljubavi prema rodnom kraju i obitelji, posebno prema majci, glas koji ga neprestano zove i uvjerava da će samo tu naći lijek za svoju neozdravljivu ranu, nego i ljubavi prema sanjanoj, nedosegljivoj dragani, koju zove Lijepa Vida. Kao i njegove svemirske ljubavi. Kraški krajolik je pozadina na kojoj se, najčešće kontrastno, jasno pokazuju njegova žalost i bol, osjećanje napuštenosti i samoće, ljepota i radost života, sivo lice svakodnevice i beskonačnost užasa, praznina i obilje, očaj kaosa i sjaj reda, ropstvo i sloboda, unutrašnja i vanjska zatamnjenja i prosvjetljenja, osoje i prisoje… Kako da bude drugačije kada je, kao što kaže, bila polovina zemlje u suncu, a polovina sanjala o njemu. Dakle, raskrivao je dvojno lice svega, i samoga sebe. Taj njegov višestrani pogled nije moguće doživljavati i tumačiti jednostrano, odnosno jednoznačno. Pod kraškim podnebljem i pred njegovim obzorjem postavlja prva i posljednja pitanja: »tko sam, što sam?«, te ponavlja hamletovsko »Biti ili ne biti?«. I ta poezija upitanosti o sebi, o čovjeku uopće, smislu života, granicama svijeta i tajni kozmosa, o svom ljudskom i pjesničkom poslanstvu i potrebi da ljudima kaže lijepu, dobru i svijetlu riječ šareno je tkanje duha, duše i razuma, u kojem se ističe boja smrti.
U poetsko-proznom tekstu Tri boje, Kosovel kaže da voli tri boje: bijelu, zelenu i plavu, jer te boje smiruju njegovo srce. Time je, s jedne strane, naglasio ljubav prema bojama, koje su često prisutne i višestrano poetsko-estetski djelotvorne u njegovoj poeziji, s druge, da je bio, prevshodno preko sestre Karmele i Čenigoja, koji je nekoliko semestara pohađao tečajeve kod Kandinskog, upoznat s njegovim razmišljanjem o duhovnosti u umjetnosti i »zvuku boja«, te imao uvid u nastojanja grupe slikara ekspresionista okupljenih u udruženju Blauer Reiter (među kojima su bili Kandinski, Klee, Marc i drugi), što potvrđuje i njegova pjesma Plavi konji.
Pored bjeline oblaka, zelenila travnjaka i plaveti neba, što pjesme u prozi približava pastelnim bojama njegove impresionističke lirike, u njima nalazimo crvenu, crnu, sivu, smeđu i zlatnu boju, s mnogim nijansama, kao što ih je upotrebljavao u ekspresionističkoj i konstruktivističkoj poeziji. Usklađene su njegovom divljenju prirodi i trepetu duše »pri otvorenim vratima kozmosa«, koja želi novom životu ususret. Imaju, dakle, pored konkretnog i psihološko, simbolično i metafizičko značenje. U tom spektru boja posebno su naglašene crna, crvena i siva. Crvena i crna su boje krvi i smrti u njegovoj ekspresionističkoj lirici, a u konstruktivističkim tekstovima su uglavnom sinonimi prošlog i budućeg života. Siva sjenči idiličnost njegovih kraških akvarela i temeljna je boja čovjekove praznine usred gradske močvare i bezlične svakodnevice, te mu zastire obzorje nade. Te i druge boje u pjesmama u prozi i njegovoj poeziji uopće upotrijebljene su u njihovoj realističkoj materijalnosti, kao i u ekspresionističkoj emocionalnosti i poduhovljenosti, te u konstruktivističkoj ideologiziranosti. Pokazuju, naime, promjenjljivost raspoloženja i duševnih stanja. Jednom svijetlo, drugi put tamno obojena viđenja i vizije čovjeka i pjesnika svoga vremena, okrenutog budućnosti. Zlatni čun bi ga trebao, kroz siva vrata, odvesti u zlatni dan. I tu boja zlata ukazuje na njegovo traženje zlatnog blaga, zakopanog ne u prošlosti, nego u budućnosti, kao blještave legure Istine, Pravde, Ljepote i Ljubavi neprocjenjive vrijednosti.
U pjesmama u prozi su suočeni tišina kraškog, tomajskog krajolika i buka gradskih, ljubljanskih ulica te se izmjenjuju bure i zatišja, sunčanost i sjenovitost u pjesniku i oko njega, atmosfera radosnog proljenog buđenja i »žalost septembra«, odnosno jeseni. Mada je, okružen stvarnom ili u sjećanje prizvanom lijepom kraškom prirodom, vidio da se tiho zlate sve boje budućnosti, često je intonacija njegovog govora u pjesmama u prozi mladalački pjev egzistencijalne tjeskobe, zbog umora od života i srca, prepunog boli. Najkraće rečeno, rekvijem životu, u kojem je sveopća noć pala u njegovu dušu. Mlad i žalostan osjećao je hlad groba i bio svjestan da je sve ništa. Ali pošto je vjerovao da je čovjek rođen da putuje u beskonačnost, o tome nije pisao pjesme patetično.
Poslije traženja smisla u često besmislenom životu, logika kojeg mu se raskrila kao nelogika, u posljednjem pismu Mirjam, nekoliko mjeseci prije smrti, napisao je: »A možda ipak živim radi jedne tople sunčeve zrake.« I usprkos mnogim protivriječjima i paradoksima pjesnika, koji je rado živio, a nije znao živjeti, ta rečenica je u suglasju s njegovom religijom sunca.
U eseju Kriza čovječanstva napisao je: »A ne znaju da ide tek preko smrti put u novi život.« I to je, možda, jedan od ključeva za dešifriranje i njegove ekstaze smrti i žudnje za novim životom, u njihovom užem i širem, egistencijalnom i esencijalnom značenju. Jer Kosovel se, naime, poslije smrti, kao pjesnik, vratio u život. I dalje živi s nama.
Kosovel je živio u vrijeme koje su obilježili tako Prvi svjetski rat u srcu Europe od 1914. do 1918. godine, koji nije poštedio ljude u njegovom rodnom kraju, nego čak obratno, kao i Oktobarska revolucija 1917. na njenom rubu, odjek koje se čuo u Sloveniji. Isto onako kao što je u djetinjstvu na Krasu, koji je bio pod Italijom, čuo odjeke Soškog fronta, tako su, preko prijatelja Ive Grahora, potom i Petra Martinca, doprli do njega, koji je kao italijanski državljan živio i školovao se u Ljubljani, odjeci događanja u Rusiji. U ruskom društvu i umjetnosti. Prije toga nesumnjivo štošta što se događalo u europskoj umjetnosti od polovine devetnaestog stoljeća nadalje. U poeziji od Baudelairea i Rimbauda do nadrealizma i drugih, na različite načine avangardnih gibanja.
Kosovel je bio upoznat s događanjima u italijanskoj kulturi i književnosti. Što znači i sa italijanskim futurizmom, koji je, poetikom dinamizma mehaniziranog svijeta, prije svega posredstvom Marinettijevih manifesta, utjecao na mnoga tadašnja pjesnička usmjerenja. I na dadaizam, koji se Kosovelu sviđao, što saznajemo ne samo iz njegove pjesme Smijeh kralja Dade. Ali futurizam, mada su ga neke njegove izražajne inovacije vjerojatno fascinirale, nije mu bio prihvatljiv, jer je u Marinettijevom izjednačavanju čovjeka i stroja vidio put koji čovjeka i čovječanstvo vodi u propast. A zasigurno nije mogao prihvatiti futuristički otklon u desno, posebno poslije 1919., kada je taj počeo podupirati fašizam, jer se tome, kao svjestan Slovenac, svo vrijeme odupirao. U to nas uvjerava i njegova pjesma naslovljena Italijanska kultura, u kojoj pominje spaljivanje Narodnog doma u Trstu 1920., koji su spalili italijanski fašisti, a završava se stihovima: »Edinost gori, gori, / naš narod guši, guši.« (Edinost/Sloga – ime društva primorskih/trščanskih Slovenaca.)
Pošto je Kosovel bio prisutan pri nastupu zenitista u Ljubljani, to znači da je bio upoznat s njihovom djelatnošću. Kao i sa časopisom Zenit, koji je, između 1921. i 1926., u Zagrebu uređivao Ljubomir Micić, potom kao internacionalni časopis za umjetnost i kulturu u Beogradu. U tom časopisu su naime objavljivali mnogi značajni europski i jugoslavanski ekspresionisti, a Micićevi manifesti zenitizma izlazili su u Der Sturmu i drugim značajnim ekspresionističkim časopisima u godinama kada je Kosovel sam najviše čitao i pisao. Zanimljivo je da ga je, usprkos njegovog mišljenja o zenitizmu kao igrariji, po smrti, Poljanski čak proglasio najvećim zenitistom. Da je bio upoznat i sa nadrealizmom potvrđuje ono što je zapisao u Dnevniku: »Nadrealizam: ako se beskonačnost progresa slije s bezgraničnošću duše, nastane mistika.« Bilo kako bilo, nesumnjivo je da je imao dobar uvid u avangardna gibanja, kao i to da su mnoge pjesme iz Integrala, što potvrđuje i više njegovih članaka, nastale pod utjecajem, odnosno na podsticaj ruske avangarde, koja podstaknuta utopijskim obećanjima bitnih promjena, slobode i ljepše budućnosti, odnosno čovjeka dostojnog života, za relativno kratko vrijeme zadisala punim plućima. Zato ne iznenađuje da je na njegovo pjesništvo najviše utjecala upravo ruska avangarda, odnosno ruski konstruktivisti svojim nastojanjima da internacionalnim jezikom moderne umjetnosti prevaziđu tradicionalne umjetničke i, jer su stali u obranu proletarijata, također društvene konvencije.
Najveću pažnju unutar njegovog opusa svakako zaslužuju Integrali, zbog kojih ga mnogi smatraju avangardistom, a meni se čini da upravo oni potvrđuju da je Kosovel pjesnik koji je, mada zvuči paradoksalno, bio i, istodobno, nije bio avangardist. Prije svega zato što su bile njegove avangardističke i konstruktivističke pjesme dostupne čitateljima tek četrdeset godina poslije njegove smrti. Naime, do tada nisu bile poznate izuzev rijetkim pojedincima, među kojima je, naravno, bio Ocvirk, koji ih je prvi objavio tek 1967. godine u knjizi Integrali, koja je izašla u povodu pedesete obljetnice pjesnikove smrti (Cankarjeva založba, Ljubljana i Založništvo tržaškega tiska, Trst), a potom u drugoj knjizi Sabranih djela, 1974. Vjerojatno bi, ako bismo ih uspoređivali sa u isto vrijeme nastalim pjesmama najpoznatijih avangardnih pjesnika u Rusiji i Europi, utvrdili da taj dio njegovog opusa, po obimu i kvaliteti, spada u vrh avangardnog pjesništva u to vrijeme. Ali takvo uspoređivanje bilo bi neprimjereno. Iz sadašnjeg vremena, sa sviješću o tome što se u međuvremenu dogodilo u svjetskoj i slovenskoj poeziji, naime, ne možemo ih objektivno uspoređivati i prosuđivati mjerilima vremena u kojem su nastale, a nisu postojale za druge. Neprimjereno se je i pitati kakav bi bio Kosovelov opus, kada ne bi umro tako mlad ili kako bi pjesme, koje, usprkos razlikama, imenujemo integrali, utjecale na usmjerenje i razvoj slovenske poezije, kada bi bile objavljene tada, kada su bile napisane ili bar godinu dana prije Pokera Tomaža Šalamuna, koji je izašao 1966., jer na takva pitanja nema odgovora. Možemo samo nagađati. Ali znamo, recimo, da je usprkos avangardni poeziji u tadašnjoj Rusiji, tamo pobijedila poetika socrealizma, koji je, potom, postao središnje usmjerenje i slovenske književnosti čak desetljeće poslije završenog Drugog svjetskog rata. (U mislima imam period do značajnog referata Miroslava Krleže na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. godine.) A usprkos tome ili upravo zbog toga, Kosovelovi konsi i integrali podstiču na razgovor o avangardi, koja je za nama, kao što su za nama mnoga avangardna gibanja prije i poslije toga i najviša dostignuća kojih su već dio riznice takozvane klasične svjetske književnosti. Mogli bismo čak reći da je klasična književnost zbir djela koja su u svoje vrijeme bila na takav ili drugačiji način avangardno buntovnička, plod želje za eksperimentom, inovativna, odnosno drugačija od onih prije njih.
Kao što znamo, i ako se ne bavimo dublje sociologijom avangarde, pri avangardnim gibanjima radi se o grupi stvaralaca, koji svoj otpor protiv umjetničkom nasljeđu i sopstvenu, grupnu poetiku izriču manifestima. Kosovel nije stvarno pripadao nijednoj avangardnoj grupi, mada je bio neko vrijeme blizu onima okupljenim oko Antona Podbevška (1898-1981). Istina je da je vodio svoj kružok, ali taj nije bio avangardan. Napisao je manifest Mehaničarima, ali taj nije bio grupni, nego osobni. Iz njega, kao i iz njegovih drugih članaka, dnevnika i, ne na kraju, pjesama, saznajemo nešto više o njegovim avangardnim nastojanjima, odnosno o njegovoj po-etici. Mada su utjecaji na njegovu avangardnu poeziju manje ili više prepoznatljivi, jedan je od onih samotnih pjesnika, koji su htjeli ostati svoji, kao što su to bili mnogi dosad najznačajniji u povijesti poezije. U njegovom primjeru radilo se o suglasju umjetničke i društvene avangarde. Istina je da je društvena pokazala i svoju tamnu stranu, ali to se dogodilo poslije njegove smrti. Njegovu mladalački vatrenu i strasnu vezanost za avangardu, koju su podstakli futurizam i komunizam, koji su tada u Rusiji išli pod ruku, možemo razumjeti i kao reakciju na povezanost italijanskog futurizma sa fašizmom. I mada znamo u koju avangardu možemo uvrstiti Kosovelove konse i integrale, to nije lako, ako je uopće moguće naknadno, jer ih nije moguće vrednovati u njihovo vrijeme avangardnosti, danas, naravno, nisu više avangardni i ustanovaljavanje njihove avangardnosti bi bilo besmisleno, jer avangardnost u njima ne može više biti vrijednost po sebi. A možemo, s recepcijom koja vrijedi u ovo vrijeme, ustanovljavati njihovu vrijednost po njihovoj pjesničkoj suštini, koja nema više ništa ne sa avangardnim ili retrogradnim, ne sa klasičnim ili modernim, bar ne u značenju trenutne modernosti. S druge strane, posebno zbog toga što je umro mlad i nije se uspio pokazati u kakvom drugom svjetlu, i o njegovoj ličnosti sudimo samo po vrijednosti njegovog djela, koje sopstvenim diskontinuitetom, prevashodno zbog vanjskih razloga, ukazuje i na diskontinuitet slovenske i ne samo slovenske poezije.
Vjerojatno je Ocvirk dugo vremena bio u dilemi da li uopće objaviti Kosovelove Integrale, jer su bili, kao večina avangardnih djela u to vrijeme, zbog svojih formalnih i sadržajnih inovacija teže razumljivi ili čak nerazumljivi, a njihova umjetnička vrijednost za više konzervativniji nego avangardni duh upitna. Pri tom se treba sjetiti da djela mnogih umjetnika nisu bila razumljena i priznata u svoje vrijeme, nego tek kasnije. Kandinski, Picasso, Kafka… da ne nabrajam. Čak pastelna i topla djela impresionista bila su svojevremno skandal! To dijelom tumačimo i prenosom akcenta za kraće ili duže vrijeme na neprihvatljivu inovaciju. Sa sadržaja na oblik. A kasnije se pokaže, kao što se toliko puta dosad pokazalo, da umjetničko djelo nema samo jedan, nego više akcenata. U to nas uvjerava upravo Kosovelova poezija. I u Integralima nađemo sličnu tvrdnju kao što je ona Majakovskog: »Ja pišem nihil preko svega što je dosad urađeno.«, ali cjelokupna Kosovelova poezija, koja je, kao Ruski centar konstruktivizma, čuvala značenje, negacija je negacije, odnosno prevazilaženje bilo koje inovacije za sebe. Sudbina svake, i ruske avangarde, futurističko-konstruktivističke, koja je utjecala na Kosovelove konse i integrale, bila je ovisna prije svega od toga koliko i kakvih istinskih umjetničkih djela je ostalo poslije svakovrsnih ekspreimenata njenih zagovornika. Danas možemo utvrditi da je Kosovel bio u cjelokupnom svom pjesništvu, a i u Integralima, uistinu pjesnik novog senzibiliteta, samosvojne pjesničke imaginacije i jezičke igrivosti, koji je sve svoje pjesničke tekstove, i one impresionističke, ekspresionističke, avangardne, odnosno konstruktivističke i druge (u mislima imam prevashodno pjesme u prozi), obilježio vlastitom ljudskom i stvaralačkom egzistencijom. Bio je prije svega pjesnički kartograf Krasa, ali je samosvojom i prepoznatljivom pjesničkom tankoćutnošću istodobno obgrljivao cijeli svijet. Čak kozmos.
Uz pjesme u Integralima moguće se je s razlogom pitati kako naknadno istraživati i ustanovljavati njihovu istinsku avangardnost, jer kada ih je Kosovel napisao nisu bile poznate javnosti. Tada, naime, nisu mogle pokazati svoju avangardnost, što znači ostvarivati funkciju konfrontacije s književnom tradicijom i njenog prevrednovanja, koja je značajna za svaku avangardu. Pošto su tek poslije više od četrdeset godina izbile na površinu i tek tada postale dostupne čitateljima, možemo ih smatrati avangardnim ponornicama. U međuvremenu je bila povijesna avangarda, koja je na njih utjecala i s kojom su u svoje vrijeme korespondirale, već odavno iscrpljena, prevaziđena i postavljena u književnu povijest. Na sreću su se, u vrijeme objavljivanja, podudarale s nastojanjima zagovornika pjesničkog modernizma šezdesetih godina u Sloveniji, tako da su, bar dijeloma, pale na plodno i razumijevajuće tlo. Usprkos tome je bilo vrijeme njihovog rođenja u književnosti i izvan nje veoma drugačije. Zato se rađa niz novih pitanja. Ne samo kako čitati i tumačiti avangardna djela u takvim slučajevima – ako Kosovelu slične životne i pjesničke sudbine uopće postoje, kako ih uspoređivati s djelima njegovih, a kako s djelima naših suvremenika ili kako ih vrdnovati s toliko vremensko distanco i s mjerilima, koja su drugačija nego što su bila tada. Kao što znamo, u vrijeme kada su njegove pjesme nastale nisu utjecala na usmjerenje slovenske poezije. Pored toga, u naše vrijeme nije moguće previdjeti da su mnoge karakteristike tadašnjeg avangardizma postale kanonizirane, raskrivajući time paradoks svakog avangardizma.
Čini mi se posebno zanimljivim da Kosovel upravo u vrijeme kada stvara integrale i konse piše i pjesme u prozi, u kojima drugim sredstvima nastavlja svoju baršunastu liriku duboke vezanosti za Kras, u koji je ostao ukorijenjen i u velikom broju svojih avangardnih i konstruktivističkih pjesama. To ukazuje na više njegovih pjesničkih lica koja su samo jedno sāmo mozaično lice prerano umrlog i zato vječno mladog pjesnika, kroz pjesme kojega, usprkos njihovoj drugačijoj vanjštini, odnosno obliku, a i sadržini, teče jednako bistra izvorska voda njegove ljubavi prema slovenskom jeziku, koji i izvan »prešernovske strukture« potvrđuje svoj visoki stupanj pjesničke potentnosti. I zato sam uvjeren da su od pitanja avangardnosti Integrala, usprkos tome da su ta za književne istraživače i teoretičare zanimljiva, značajnija pitanja suštine njegove poezije, koju određuje prevazilaženje, kako tradicije, tako i avangarde, odnosno njene istinske vrijednosti, koje je čine aktualnom u svakom vremenu.
Danas je dio Kosovelove poezije, a i proze, aktualan i po svojoj društvenoj kritičnosti i socijalnom osjećanju prema drugom čovjeku. Kada bi, recimo, Društvo naroda u njegovoj poeziji zamijenili sa Ujedinjenim nacijama, na njih bi se, ako ne jednako, bar dijelom odnosila njegova nekadašnja kritika. Njegovu oštru kritiku Europe danas bi mogao potpisati mnogi od pjesnika – euroskeptika. Takvog stupnja socijalnog osjećanja, koje je imao Kosovel prema socijalno ugroženim, nažalost, ne srećemo često, odnosno dovoljno u suvremenoj slovenskoj poeziji.
Radi se istinu o jednom od rijetkih pjesnika koji su na poseban i prepoznatljiv način, i kada pišu pjesme o smrti, afirmirali život i udahnuli ga u slovensku riječ.
Suština njegove poezije, bilo da se radi o impresionističkoj, ekspresionističkoj ili avangardnoj, za pjesme u vezanom ili slobodnom stihu i u prozi, koju je vrijeme potvrdilo, vidim u Kosovelovoj duševnosti, kojom su prožete sve njegove pjesme. Dvadeseto stoljeće je nedvosmisleno, o tome nas uvjeravaju tako Freudova, kao i Jungova psihoanaliza, stoljeće čovjekovog traženja izgubljene duše. A Kosovel je upravo u kraški krajolik, obgrljen kozmičnim zagrljajem, što čini njegovu poeziju nacionalnom i, istodobno, univerzalnom, utisnuo dubok pečat svoje osjetljive duše. I čini mi se da je upravo ta pjesnička duševnost ono što povezuje sve vrste njegove književnosti, posebno njegovu na različite načine atikuliranu poeziju. A ona je njemu svojstvena i prepoznatljiva usprkos različitim licima i aktualna isto tako danas, kao što je bila jučer i bit će, vjerujem, i sutra. Ne na kraju, u crtici Lice bez duše rekao je »da je duša jača od tijela, da je slobodnija, da ima život koji prevazilazi grob«.
Iz poetske i prozne zaostvaštine Kosovel pred čitatelja iskrsava kakav je bio svo vrijeme, i pored brojnih preobražaja, u svega nekoliko stvaralačkih godina – pjesnik osamljenosti i otuđenosti, koji neprestano ekvilibrira na tankom užetu između života i smrti. U cjelokupnoj njegovoj poeziji, u kojoj se prepliću i prožimaju ekstaza života i ekstaza smrti naglašena je drama čovjekove suočenosti s smrću, odnosno tragično osjećanje života i svijeta, tako da su njegova životna i pjesnička sudbina u suglasju sa, samo na prvi pogled paradoksnim, riječima Edgara Morina, autora knjige Čovjek i smrt, u kojoj kaže: »put koji vodi u smrt treba nas uvesti dublje u život, kao što nas put koji vodi u život treba uvesti dublje u smrt«. A aktualnost njegove, usprkos raznovrsnosti, konzistentne poezije, u kojoj upjesmljuje smrt i istodobno, kozmičkim vitalizmom, afirmira život, nesumnjivo je svevremena. Zlatna nit koja povezije njegove pjesničke tekstove različitih oblika i sadržaja prevashodno je njihova duševnost. Njom su protkani kako njegovi upjesmljeni kraški krajolici, tako i kozmični zagrljaji, što njegovu poeziju čini istodobno nacionalnom i univerzalnom. Zato ne čudi da je iz dana u dan sve veće zanimanje za njegovu poeziju, tako u Sloveniji, kao i izvan nje, što potvrđuju sve brojniji prevodi njegovih pjesama i prijem na koji nailaze kod čitatelja, za koje su, najčešće, više nego prijatno otkriće. A kako bi i bilo drugačije, kad u te pjesme udahnuta njegova duša, i poslije smrti, nastavlja živjeti svojim vlastitim životom.
|
|
