Jasna Šamić
Mustafa Mustafić Pujdo

SARAJEVO FILM FESTIVAL 2017

         

O autorima:

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014, kao i još nekih literarnih nagrada.

Mustafa Mustafić Pujdo je završio gimnaziju u Sarajevu, a studirao na AKFU/ Akademija kazalisnih i filmskih umjetnosti/ u Zagrebu. U srednjoj školi sa grupom filmskih entuzijasta i zaljubljenika sedme umjetnosti pokreće Kino klub Sarajevo. Godine 1965. postaje profesionalni član Asocijacije filmskih radnika Bosne i Hercegovine. Snimatelj u brojnim jugoslovneskim filmovima, radio sa najvećim režiserima bivše Jugoslavije i svijeta; dobinik brojnih nagrada.


Mustafa Mustafić Pujdo
« SARAJEVO », SSF


Ovo je jedno rijetko ostvarenje bosanske i ex-yugoslovenske kinematografije, jedan od meni najdražih filmova koju su prikazani u okviru Sarajevo Film Festivala 2017. godine. Film se doima kao snoviđenje, i imam namjeru o njemu reći nekoliko riječi u vidu pisma autoru, i prijatelju Mustafi Mustafiću, poznatijim kao Pujdo :

Dragi Pujdo,
Nisam uspjela da ti kažem svoje utiske nakon odgledanog filma « Sarajevo ». U momentu kad sam te vidjela i čestitala ti, po malo ošamućena filmom, počela sam od onog što sam mislila reći na kraju. Rekla sam, dakle, da je film možda za nijansu predug, što ipak nije smetalo njegovom kvalitetu, sjetila sam se da si pokazao gotovo sva lica grada i sve što se u njemu zbiva, osim derviša (koji ti svakako ne bi dali da ih snimaš), i najzad, i nažalost, u gradu ima mogo više zamotanih ženskih glava i sakrevene ženske kose, kao i nikaba, nego što si sam vidio svojim unutrašnjim okom. Počela sam s kritikom, i upravo kad sam pošla da kažem ono što je bilo za mene mnogo važnije, jedna egzaltirana dama me je prekinula svojom euforijom. Bila je toliko oduševljena i ponesena filmom, da nije više bilo mjesta ni za jedan i niti i za čiji komentar. Njene riječi bile su iskrene i svakako dobrodošle tvom ostvarenju.
Zato ti na ovaj način želim izraziti svoje čestitke, ali i divljenje koje nisam stigla usmeno.
Prvo, veoma mi je drago da mi se pružila prilika vidjeti ovakav jedan film, jer je takvih uopšte malo, a posebno na Balkanu.
Ipak neću uspjeti oslikati riječima ono što je uhvatilo oko tvoje kamere, koja je slijedila tvoje unutrašnje oko. Makar zvučalo prilično trivijalno, moram gotovo uzviknuti da su planovi prekrasni, da je grad koji si snimao pet godina, tvoje Sarajevo, izgledalo čarobno, kao izašlo iz bajke. Tako nešto mogao je samo onaj koji voli grad u kome živi i u kome je rođen. Crno-bijela tehnika za koju si se opredijelio doprinosi tom snoviđenju. Psiholozi , ali ne samo oni, to djelo bi nazvali San u budnosti. Svi događaji kojima je prisustvoalo oko tvoje kamere, krajnje su zavodljivi. A efekat filma u boji koji se javlja na kraju, ne mrsi ni malo spleen, melankoliju, i san koji je trajao sve vrijeme. Ta boja u stvari ne razbuđuje gledaoca, nego izoštrava sve gore rečeno, i još mogo toga.
Nisam te pitala čime si film snimao, ali djeluje kao da je bila u pitanju filmska traka. Uostalom, to uopšte nije važno. Kvalitet je tu.
Uradio si odličan posao, koji nije bio lak. Pokazao si gotovo sve aspekte grada, a ono što je najvažnije, njegova lica, u svim njihovim « bojama ». Ta šarolikost upravo je sve vrijeme bila prisutna, bez obzira na pomenutu tehniku. Bacio si pogled na sve događaje, na sve što je drevno u njemu i što je novo, pokazao spoj to dvoje koje živi stoljećima u harmoniji, bacio pogled na sve praznike i proslave, na sve hramove i religije, na sve molitve i balove. Ljudi tu izgledaju lijepi, srećni, iako potonuli u sjetu i maglu, onu metaforčiku i onu fizičku , a obje su ovdje čest gost.
Jedino se bojim da je to tvoje Sarajevo mnogo bliže stvarnom snu, nego javi. Ali, ponavljam, nema razloga da jedno djelo pa i kinematografsko ne bude upravo to : san o jednom gradu. Takvi nestaju na isti način kao i neke rijetke vrste na Planeti. Govoreći krajnje profanim jezikom, rekli bismo da ovaj film istovremeno može biti i izvrsna reklama i može privući turiste svih dijelova svijeta.
Njegova vrijednost jeste što je to dokument, kako si sam rekao, istorijski dokument koja će s vremenom samo rasti, ali se ne slažem s tobom da je to najveća vrijednost tog filma kako si naglasio. Najveća vrijednost po meni leži u šarolikosti koju si uspio uhvatiti i ritmično nam « ispričati » svojom kamerom, ona je u harmoniji koja je gotovo imanentna toj šarolikosti i uopšte gradu, a nadasve jeste u estici koja je na krajnje zavidnom novou. Ne sjećam se da je i jedan jugoslovenski, pa ni bosanski film, bio tako lijep. Po meni je upravo to najveće blago tvog filma, koji, ponavljam, pripada Umjetnosti s velikim U. On ima svoju unutrašnju priču, ima svoj ritam i svoju muziku, i nije mu potrebna bilo kakva jeftina intriga..
Djelo « Sarajevo » postaje čak sve bolje i ljepše kako se udaljavaš fizički od njega. A to je, svak će se složiti sa mnom, svojstvo svakog velikog djela.

Još jednom iskrene čestitke,
Jasna Šamić