O MIRKU

O Mirku:
Mirko Kovač (1938 -2013), najveći dio života proveo je u Beogradu, Zagrebu, i Rovinju; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

Jasna Šamić
Čarobnjak riječi

Mirko Kovač nas je napustio augusta 2013. godine. Bio je jedan od najvećih jugoslovenskih, i ex-jugoslovenskih pisaca, a meni jedan od najdražih autora uopšte. Ali Mirko nije bio samo veliki pisac, nego i veliki čovjek. On je bio jedan od najvjernijih saradnika ove Sehare od samog njenog postanka. U povodu smrti ovog “čarobnjaka riječi”, kako ga je nazvala Bahra Engel, mnogi su izrekli mnoge lijepe riječi, napomenuvši da sa Mirkom odlazi cijela jedna epoha, „odlazi posljednji pisac potonule Jugoslavije". Mirko se sam nikad nije izješnjavao nacionalno, podjednako je bio i ostao blizak svim bivšim jugoslovenskim republikama, tojest svim novim državama nastalim na tom tlu, inspirišući svojim djelima mnoge mlade pisce iz tog dijela svijeta. Bio je bosanski pisac po mjestu rođenja i temama o kojima je pisao, po krajoliku čije slike nalazimo u njegovim djelima, bio je crnogorski pisac po majci, hrvatski po ocu, i mjestu življenja, kao i po jeziku na kome je od devedesetih godina pisao, bio je srpski pisac po jeziku kojim je pisao do devedesetih godina i po mjestu stanovanja do tog doba…. Za mene je bio svjetski pisac u čijim djelima sam uživala, i potpuno mi je svejedno, kao i svima onima koji su voljeli njegove knjige, za sve te podjele i klasificiranja (ili odsustvo klasificiranja), pa i pohvale koje su izrečene njegovoj “multikulturalnosti”, “multinacionalnosti”, višestrukoj pripadnosti, toliko puta naglašavane od dana njegove smrti na ovamo. Posebno mi se dopada Mirkov odgovor jednoj stranoj novinarki, koja ga je pitala o njegovoj nacionalnoj pripadnosti i porijeklu (ovu anegdotu mi je ispričao Josip Osti): “Da li ste vi srpski ili hrvatski pisac?” pitala ga je novinarka, na što je Mirko odgovorio “Jesam”.

Mirko i ja smo vodili prepisku nekoliko godina, takorekuć do njegovog posljednjeg dana života; razgovarali smo o svemu i svačemu, ali nikada o pripadnosti pisca nečijoj literaturi, nekoj naciji. Mirkovi dragi pisci bili su najčešće i “moji” pisci, kao što su Nabokov, Singer, Canetti, i mnogi drugi. Svi oni bili su jednostavno “naši” pisci. Kao što su to bile i sve ostale lijepe stvari koje je Mirko volio, a na prvom mjestu tu je spadala poezija, pa onda sva lijepa umjetnost, slikarstvo, muzika, arhitektura

Mirka sam upoznala davno, ne sjećam se kako, kada i gdje (možda u Beogradu na Sajmu knjiga), ali me njemu prvenstveno približila njegova knjiga “Pisanje ili nostalgija”. Kao jako mlada, moram priznati, nisam mogla “ući” u njegovu slavnu knjigu “Vrata od utrobe”. Nju sam najzad pročitala posljednju od svih Mirkovih knjiga (koje mi je on sam slao, jednu po jednu), otkrivši u njoj neiscrpno blago, pogotovo za one koji se bave izučavanjem bosanskog jezika, kao i za sve jezikoslovce u Regiji, za etnologe, antropologe, a naravno i za historičare književnosti, za sve koji se bave poviješću kultura, jednostavno za sve zaljubljenike riječi. Tu ima moćnih i nezaboravnih scena, izuzetnih portreta. Ova knjiga, ipak, meni i dalje ostaje najmanje bliska i najmanje mi draga iz cjelokupnog Mirkovog književnog opusa. Neka njegova djela pročitala sam i više puta, a mnoge njegove tekstove objavila i u “Sehari”, dok sam neke njegove stihove prevela na francuski jezik.

Za ovu priliku, posudila sam nekoliko zapisa o velikom piscu iz pera njegovih kolega i prijatelja, objavljenih u raznim glasilima, istovremeno mu odajući hommage, posvećujući, makar i na ovaj šturi način, ovo izdanje Sehare. Ovo je istovremeno i izraz moje zahvalnosti prema prijatelju i piscu koji me je neumorno ohrabrivao u vlastitom pisanju, koji mi je pomogao svojim primjedbama i prijateljskim savjetima. S njegovom smrću, ova Sehara za mene ostaje kao imputirana, izgubivši time dobar dio svoje duše.

Filip David
POSLEDNJE PISMO MIRKU KOVAČU
izgovoreno nad njegovim grobom

Dragi Mirko,

Nikako ne mogu da se pomirim sa neverovatnom i zastrašujućom činjenicom da si nas napustio, da si otišao zauvek. Naš dijalog traje dugo, veoma dugo.
Dopisivali smo se i svih ratnih godina i začudo pisma koja smo slali poštom redovno su stizala na odredište putujući preko ratišta, preko rovova, zapaljenih kuća i zgarišta, sitizala su uvek i na vreme. Baš svako. Ali ovo pismo, koje ti šaljem, poslednje pismo, neće ti biti uručeno jer se isprečilo nešto jače, moćnije i strašnije od svake ljudske volje i želje. Ipak, ja ti ga šaljem, pa makar bilo zaustavljeno na nekoj neprelaznoj granici.
Dragi Mirko,
Naša sudbina odvijala se u jednom tragičnom vremenu, između velikog svetskog rata kada smo bila deca i ovih poslednjih, krvavih i zločinačkih ratova kada smo bili odrasli ljudi. Živeli smo u dobu sa mnogo nepravde, licemerja, zločina, kada su u rukama najgorih često bili i nož i pogača.
Dragi Mirko,
Teško je podnošljiva praznina koju osećam, praznina koja se više ničim ne može popuniti. Ne znam kako ću se privići na ovu tišinu koja nastupa. Čitavih pedeset godina razgovaramo na ovaj ili onaj način, razmenjujemo misli, komentare, utiske, razmenjujemo tekstove, knjige i filmove. Sa tobom ću ubuduće, kao i svi tvoji čitaoci i poštovaoci razgovarati samo preko tvojih knjiga, sjajnih pripovedaka, romana i eseja. Gubim tu privilegiju da čujem tvoj glas, tvoje duhovite opaske, inteligentne komentare.
Bio si u pravu kada si govorio da smo poslednji dinosaurusi jednog shvatanja i razumevanja književnosti, poslednji koji veruju u isceliteljsku moć reči. Reči jesu izgubile svoja značenja, zavladala je inflacija reči, ali koji nam je drugi način preostao u suprotstavljanju bezumlju, histeriji, masovnom ludilu, svemu onome što je pratilo naše živote? Uostalom, dokazao si na svom primeru kako ništa nije izgubljeno dogod se čuje onaj snažan glas protiv, makar to bio glas vapijućeg u pustinji.
Tvoja ironija je uvek bila spasonosna. Sada kada je naš razgovor pretvoren u monolog, osećam gotovo fizički bol dok ti pišem ovo, poslednje pismo, osećam nedostatak te spasonosne ironije.
Znam koliko si značio Bobi i Boba tebi, koliko su izgubili Irina, Milena, Miodrag,tvoji bliski rođaci, koliko su izgubili tvoji mnogobrojni prijatelji.
Sa tobom, dragi Mirko, sa tvojim odlaskom, odlazi čitava jedna epoha, ti si poslednji veliki pisac nestale, potonule velike Jugoslavije. Sada si se pridružio našim prijateljima iz književne „grupe“ Danilu Kišu i Borislavu Pekiću.
Neka ti je laka ova istarska zemlja, večno počivalište u Rovinju gradu koji si toliko voleo.
Poslednji pozdrav Mirku Kovaču, drugu i prijatelju, divnom čoveku i divnom pIscu.
Počivaj u miru, dragi moj Mirko.

Filip DAVID

U povodu smrti Mirka Kovača
Damir Pilić
Mirko Kovač pisac koji je veći od Jugoslavije

Kad sam čuo da je Mirko Kovač umro, prva asocijacija mi nije bila literarna nego politička: sjetio sam se one TV-scene iz 1990. kad Mirko Kovač, obliven krvlju, napušta Dom omladine u Beogradu, pogođen fotoaparatom bačenim iz ruke Šešeljevog četnika. Iako je velikosrpski huligan gađao Vetona Surroia, albanskog publicista iz Prištine koji je stajao do Kovača, mag iz Bileće nije pogođen slučajno: Kovač je te 1990. u Beogradu poticao politički otpor Miloševiću i Šešelju.

Ta scena iz beogradskog Doma omladine arhetipska je slika iz koje se sluti blizina rata: krv na političkoj tribini, okrvavljena glava ponajboljeg književnika i jednog od najblistavijih umova tadašnjeg srpskog društva, koji upravo javno upozorava to društvo da klizi u fašizam i zauzvrat dobiva četnički udarac u glavu, bila je uznemirujući proročki znak za budućnost koja se uskoro počela odmotavati.

Vele da je Mirko Kovač bio znatiželjan i blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Zadnju đavolsku smicalicu priredio je u ponedjeljak, ne zato što je umro, nego jer je svojom smrću bacio u očaj novinare i urednike od Sutle do Šarplanine, darujući im nerješivu zagonetku kako da politički korektno i geografski točno odmjere naslove njegovih nekrologa, odnosno u koju nacionalnu književnost da ga smjeste.

Pa su urednici razmišljali: je li Mirko Kovač srpski pisac? Ha, moglo bi biti, u Beogradu je studirao i živio do 1991., objavivši veliki dio opusa na čistoj srpskoj ekavici. Ili je hrvatski pisac? Tja, i to bi moglo biti: 1991. doseljava u Rovinj – iz protesta prema Miloševićevu režimu i nacionalizmu tadašnje Srbije, birajući tim činom hrvatstvo kao moralnu kategoriju – gdje živi sve do smrti i gdje počinje pisati na hrvatskoj ijekavici, pa čak i stara srpska izdanja svojih naslova prerađuje u hrvatska. A je li možda crnogorski pisac?

Dođavola, ni to ne bi bilo pogrešno: rodio se i momčio u Crnoj Gori, pa mu je valjda materinski jezik crnogorski, a bio je i član Savjeta za standardiziranje crnogorskog jezika. Čiji je, kvragu? Sâm Mirko Kovač za života nije bio od pomoći klasifikatorima. Kad ga jednom pitaše kojem korpusu književnosti mu djelo pripada, on reče: “Nema potrebe da se priklanjam bilo kome; dovoljno mi je to što sam.” Kad ga drugom zgodom pitaše, reče ovako: “Ne razbijam glavu oko toga čiji sam pisac, ali najbolje plivam u hrvatskom moru”, posijavši đavolsku sumnju je li to rekao kao književnik ili kao plivač rekreativac.

I tako su urednici u više susjednih država jugoistočne Europe u ponedjeljak čupali kose, grickali olovke i u sebi psovali tipa koji je dovoljno velik da može jahati na čelu kolone bar triju nacionalnih književnosti, a nije dovoljno malen da stane u ijednu od njih bez ostatka. Taj ostatak, taj “višak pripadnosti” (ili “manjak”, kako tko gleda) zbunjivao je žurnaliste širom Balkana: što da stavimo u naslov, kako da ga “označimo”, čiji je on, do vraga, pisac? Što da radimo sa čovjekom koji je veći i od Hrvatske, i od Srbije, i od Crne Gore, i od Bosne i Hercegovine, i od svih njih zajedno?

Rješenja su bila raznovrsna: “jedan od najvećih pisaca našeg doba”, “posljednji veliki pisac epohe”, “pisac nadnacionalnog značenja”, “najdarovitiji književni emigrant”, “veliki regionalni pisac”… Glas Istre krenuo je putem Wikipedie: njima je umro “hrvatski, srpski i crnogorski pisac”.

Naravno, može i tako: različiti dijelovi identiteta glođu se samo kod nezrelih ljudi. No, zar smo iscrpili sve identitete Mirka Kovača? Što ćemo s faktom da se gro njegovih romana odvija u hercegovačkom kršu, koji ne pripada ni Hrvatskoj, ni Srbiji ni Crnoj Gori – iako od svake baštini dio identiteta i kulturnog nasljeđa – nego, avaj, Bosni i Hercegovini? Da nije Mirko Kovač onda bosanskohercegovački pisac?

Mašala, ni to nije isključeno. Ne tako davno Društvo pisaca BiH dodijelilo mu je nagradu “Bosanski stećak”, s obrazloženjem da je Mirko Kovač “književnik koji svojim porijeklom, životom, velikim književnim djelom, svojim ukupnim ljudskim i intelektualnim angažmanom pripada svima nama”. Čuj, “svima nama”: kakvo je to heretičko obrazloženje? Tko smo točno “svi mi”? Ali, nismo još završili s Kovačevim identitetima. Vratimo se na scenu s početka, kad fotoaparat namijenjen glavi Albanca Vetona Surroia završava na glavi Mirka Kovača: okrvavljeni Kovač napušta Dom omladine u Beogradu, odvode ga kola Hitne pomoći.

Na novinarsko pitanje kako se osjeća nakon udarca u glavu, on odgovara: “Kao Albanac!” Je li onda Mirko Kovač albanski pisac? E, jebiga. Sad se već slamaju i najčeličniji žurnalistički nervi, ovdje po nacionalnim šavovima puca i najtvrdokorniji novinarski vuk. Na uredničkim deskovima od Sutle do Šarplanine, u nekoliko susjednih država jugoistočne Europe, postaje jasno da se mora upotrijebiti ona zabranjena riječ, jer barem u geografskom smislu nema pogodnije.

I tako su urednici i novinari u četiri susjedne države konačno odahnuli prije nego će na četiri jezika dati politički korektan i geografski barem približno točan naslov nekrologa Mirku Kovaču, naslov koji će – kao babilonska rugalica svakom nacionalizmu – na sva četiri jezika glasiti potpuno jednako: “Umro je veliki jugoslavenski pisac”.

MILE STOJIC

Nije li istina mjesto gdje je nekada stajao križ?
Mirko Kovač, posvećenik i prvosvećenik književnosti



Upoznali smo se početkom osamdesetih, kad sam tek ulazio u književni svijet, a on već bio na vrhuncima slave. Njegov roman Uvod u drugi život bijaše omiljeno štivo moje generacije, bio je to govor oslobađanja i slobode, koji je već kao moto imao upozoravajuće stihove: “Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače u očima onih koji ne znače ništa, žao mi je nesretnika koji su sami uzrok svoje nesreće.” Filmovi za koje je on pisao scenarije, prvenstveno Mali vojnici i Lisice, razlamali su crnobijelu vizuru jednog ideologiziranog svijeta, zapljuskujući nas vrištećim pitanjima o smislu “nove vjere”

U prvoj polovici srpnja putovao sam u Crnu Goru, gdje bijah gost na tribini festivala Grad teatar u Budvi. Vozili smo se preko Tjentišta i Čemerna za Gacko i Bileću, odakle smo skrenuli za Crnu Goru, prema Nikšiću. Nisam od početka ratnih devedesetih prolazio ovom maršrutom, za koju me vežu lijepe uspomene iz mladosti. Svijet od jučer, kako bi to rekao Zweig, polagano se pomalja iz ruševina: spomenici revoluciji i revolucionarnoj pjesmi zarasli su u korov i čkalj, a naše mladalačke zanose već je prekrila travuljina zaborava. Ali svejedno, uvijek iznova opija te bistrina krševitog krajolika, čije su slike i dalje oštre, kao u vremenu tvog djetinjeg blaženstva.

Kojih desetak kilometara od Bileće, tik nakon što smo prešli od kontejnera i dasaka sklepanu graničnu postaju, ulazimo u selo Petrovići, kršku naseobinu od stotinjak kuća, čiji crveni krovovi vrište u sivoj teksturi kamena. Moj vozač, Budvanin, objašnjava da Petrovići bijahu jedno od naprednijih crnogorskih sela sve do ukidanja uskotračne željezničke pruge Čapljina–Nikšić. “Kada je 1976. dignuta štreka, ljudi su počeli iseljavati, tako da danas u Petrovićima živi dvadesetak domaćinstava, uglavnom staraca. Selo vikendom malo živne, kad dođu mladi da obiđu stare”, kaže. Julska je žega, na horizontu trepti usijani zrak, na cesti satima ne prolazi nikakvo vozilo.

Zastajemo pod stoljetnim stablom hrasta pored druma, ali nam njegov hlad pruža rđavu zaštitu od nemilosne pripeke. Nigdje žive duše na vidiku, svud oko nas samo nesnosna vreva cvrčaka. Ovdje je, kažem svom suvozaču, rođen književnik Mirko Kovač, koji je na pitanje ima li išta gore od Bileće ljeti, ironično odgovorio: Ima. Bileća zimi. S Mirkom sam prijatelj već mnoge godine, ali sam prvi put ovdje. Mislim da ni on nije već dugo dolazio. Slične su naše zavičajne priče. Mene Petrovići podsjećaju na moje rodno mjesto, udaljeno svega kojih stotinjak kilometara zapadno. Isto obilje u škrtosti, ista prozračnost i ista muka. “Mi, ljudi sa sela, divimo se mekoputim gradskim gospođama…”, citirao sam po sjećanju.

Nedugo nakon povratka iz Crne Gore prijatelj mi javlja da je Mirko Kovač umro. Znao sam za njegovu dugogodišnju bolest, s kojom se hrabro nosio, ali me vijest presjekla do srži. Tepih uspomena prostro se ispred mene kao svila, na kojoj je bila narisana mapa jednog prohujalog vremena. Mirka Kovača prvi put sam “uživo” sreo još kao gimnazijalac u kavani imotskog hotela, mogla je to biti godina sedamdeset druga, sedamdeset treća – on i Danilo Kiš sjedili su tad za kavanskim stolom preko puta mojega i živo diskutirali, nesvjesni da jedan provincijski mladić u njima prepoznaje književne bogove. Ja tad nisam znao da je Mirko sudbonosno bio vezan za Imotski.

Upoznali smo se početkom osamdesetih, kad sam tek ulazio u književni svijet, a on već bio na vrhuncima slave. Njegov roman Uvod u drugi život bijaše omiljeno štivo moje generacije, bio je to govor oslobađanja i slobode, koji je već kao moto imao upozoravajuće stihove: “Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače u očima onih koji ne znače ništa, žao mi je nesretnika koji su sami uzrok svoje nesreće.” Filmovi za koje je on pisao scenarije, prvenstveno Mali vojnici i Lisice, razlamali su crnobijelu vizuru jednog ideologiziranog svijeta, zapljuskujući nas vrištećim pitanjima o smislu “nove vjere”.

Godine 1978. izišao je Kovačev roman Vrata od utrobe, i odmah nakon izlaska postao bestseler u Jugoslaviji. Hercegovina, zemlja lirskih pjesnika, dobila je ovim djelom svoju prvu epopeju. Uvodeći nas u čitanje zaviještanjem proroka Joba (“Zašto mi nisi zatvorila vrata od utrobe i sakrila muku od mojih očiju!”) Kovač izlaže jedan svijet nježnosti, nastao u hercegovačkoj grubosti i divljini. U njegovu pristupu prepoznao sam neke elemente vlastitog odnosa prema hercegovačkome iskonu. “Svijet zavičaja”, piše on u knjizi Evropska trulež, “u knjigu se unosi pažljivo i s odstojanjem, a preobražava se i tali postupkom alkemijskim, sve dok se ne dobije neka nova slika.” Takav odnos prema mjestu rođenja oslobađa zapretane slike, a lišava nas muke koju neprestano odašilje njegova uskogrudnost i bijeda.

U godinama koje su prethodile raspadu Jugoslavije Mirko se bio snažno angažirao, sluteći da će nas Milošević sve poslati dođavola. Na književnom simpoziju Balkanski intelektualac danas, koji se 1990. održavao u Grožnjanu u Istri, a na kome smo obojica sudjelovali, pokušavao sam nešto teoretizirati o primamljivosti Balkana, a on mi je u pauzi prišao, rekavši: “Pa jesi li ti lud! Mudruješ nešto o balkanskim uzvišenim stanjima, a Milošević oštri noževe!” U tekstu pod naslovom Rađa li se naše čudovište, objavljenom u zagrebačkom tjedniku Danas, gdje smo tih godina obojica pisali kolumne, on upozorava na Miloševićeve demagoške parole riječima da se diktatura najčeš¬će rađa u tim lažnim moralnim kategorijama, a ideologija ponosa i uspravne nacije nije ništa drugo do obmana i priprema za rat. “Vođu (Miloševića) je proizvela naša bijeda”, gorko zaključuje.

Kada su mu 1990. godine, na jednoj javnoj tribini pomahnitali šešeljevci u čelo hitnuli fotoaparat, na pitanje kako se osjeća, sav u krvi, odgovorio je: “Osjećam se kao Albanac!” U pariškom listu Liberation objavio je tekst Polja smrti, u kome ističe: “Milošević se kao vojskovođa pokazao isto tako jadan kao i političar. Njegov rat je slika i prilika njegove ‘nesređene duše’. To je rat bez junaka, bez smisla žrtvovanja. Njegovi ‘heroji’, umesto ordenja, kite se opljačkanim pršutima. Njegovi divlji vojnici vlastito su zlo prepoznali u drugome.” Beograd, gdje je dugo stolovao kao književni princ, napustio je kao renegat, zauvijek. U prvim mjesecima rata družili smo se u Zagrebu, najčeš¬će bismo se viđali u uredu našeg zajedničkog prijatelja Marune.

Boris mu je, kao i meni, pomogao oko dokumenata – nakon toga ja sam otišao u Beč, a on u Rovinj. Iako je i tad vrijedio kao najveći živući (post)jugoslavenski pisac, hrvatska službena kultura dočekala ga je mrzovoljno. Jednostavno, bio je, kao i Krleža, prevelik format za naše književne provincije. Premda je svoja djela lektorirao na hrvatski, Vlatko Pavletić, Tuđmanov gensek, odbio mu je tiskati knjige u nacionalnoj ediciji smiješnog naziva Stoljeća hrvatske književnosti. Tijekom i poslije rata obojica smo pisali u Feralu, pronašavši smiraj i utočište kod burlesknih i sjajnih splitskih “heretika”.

Za vrijeme mojega egzila, kad nisam znao ni kud ću ni što ću sa sobom i svojim životom, nagovarao me da dođem u Istru. Svaki dan je digitalnim aparatom fotografirao stare ruševne istarske kuće i pitao za cijenu, te mi slao te snimke, obično s preporukom. “Skromno a otmjeno, upravo za tebe.” Povremeno bismo se sretali u Beču, a pred kraj rata sam ga posjetio u Rovinju. Dao mi je tad svoju novu knjigu Kristalne rešetke, blistavi roman u kome opisuje nacionalizam kao kugu, kao rak koji izgriza sve stanice humanosti i čovjekova dostojanstva. Moja supruga i ja mjesecima smo u tamnim egzilantskim noćima čitali te magične stranice, pronalazeći u njima sjajne topose i opise naše zajedničke sudbine.

Prilikom jednog susreta u Zagrebu, početkom milenija, nagovarao sam ga da u posebnoj knjizi objavi svoje prozodijske stranice, koje često srećemo u njegovim knjigama. “Nisam ja pjesnik”, krzmao se, ali mi je nakon nekoliko mjeseci u Beč poslao zbirku tih tekstova, koje je ubrzo nakon toga tiskao naš zajednički prijatelj Pero Bunitić. Knjiga se zove Razvalina i objavljena je u nakladi Obzora iz Međugorja, 2002. godine.

Vijest o Mirkovoj smrti odjeknula je bolno kroz sve sfere mojega života. Nisam mogao prisustvovati sahrani, ali sam vidio da ga je najodaniji mu prijatelj i životni drug Filip David, na posljednjem oproštaju, nazvao velikanom s kojim je završila jedna epoha. Teško bih išta mogao dodati tim riječima. I sâm sam u Bijelome Polju i u Tuzli na književnim skupovima govorio o njemu, evocirajući drage, a sad bolne uspomene. Bio je genij, veliki posvećenik i prvosvećenik književnosti. Za kraj ovog osvrta izdvojit ću dva nasumična navoda, kojih se često sjećam i držim ih blizu sebe, takoreći na svom noćnom ormariću, kao kakav otajstveni vademecum:

“Teži da zadržiš mjeru u pisanju, nikamo ne žuri, ne pretjeruj s količinom, kad čovjek piše mnogo – manji dio zaslužuje visoku ocjenu. Posveti se pozivu pisanja, opravdaj onaj smisao u koji si bezbroj puta posumnjao. I nemoj da se brineš ako na tom putu ostaneš sam” … “Nastojao sam kroz to revolucionarno spoznati dubinu zla, kroz povijesno dosegnuti ono iskonsko, a sve to skupa promatrati s Biblijom u ruci. Možda je to bio način da se odškrinu vrata Istine. Ali što je istina? Nije li to ono mjesto gdje je nekada stajao križ?”

Mir nek je tvojoj lijepoj duši, Mirko.

GLAS ISTRE
Nedjelja,25.08.2013.Pula
U Rovinju pokopan Mirko Kovač


Na starom dijelu rovinjskog gradskog groblja Laste danas je pokopan Mirko Kovač, jedan od najvećih suvremenih književnika ovih prostora, koji je preminuo u ponedjeljak u Zagrebu u 75-oj godini života.

Od Kovača, koji je zadnje 22 godine živio u Rovinju, dirljivo se oprostio njegov najbolji prijatelj, književnik Filip David, pročitavši mu svoje posljednje pismo, za koje zna da na njega neće dobiti odgovor. "Često smo govorili da su pisci posljednji dinosauri koji vjeruju u iscjeliteljsku moć riječi. Ipak, to nam je jedino ostalo u ludnici koja je pratila naše živote. Između nas je sada ostao samo monolog, a s tobom odlazi posljednji pisac potonule Jugoslavije", poručio je svom prijatelju Filip David.

Jednako emocionalno od Kovača se oprostio Seid Serdarević, vlasnik izdavačke kuće Fraktura, koja je prvo izdala njegova sabrana djela, a potom i nove književne uratke, rekavši da mu je Mirko Kovač bio drugi otac. U ime feralovaca posljednji pozdrav piscu uputio je Predrag Lucić, koji je rekao da je Mirko Kovač jasnim riječima otpora bio feral prije Ferala.

Na sporovod Mirka Kovača došlo je mnoštvo književnika iz regije, potom režiseri Rajko Grlić, Veljko Bulajić i Lordan Zafranović, kojemu je Kovač napisao scenarije za filmove "Pad Italije" i "Okupacija u 24 slike", a iz Zagreba su došli i Antun Vujić te Vlaho Bogišić.

Prije pogreba održan je komemorativni skup u Multimedijalnom centru, na kojem se Milan Rakovac, prisjećajući se brojnih susreta, od Kovača oprostio stihovima njemu najdražeg pjesnika Tina Ujevića. "U inat sekretarima i novim žvercima bio si predvodnik naše spisateljske generacije. S jedne užarene tromeđe došao si na drugu, naš zavičaj, u kojemu si pronašao svoj konačan mir", poručio je svom prijatelju Rakovac.

Ministar kulture Crne Gore Branislav Mićunović je rekao da s Mirkom Kovačem odlazi još jedan iz epohalne književne četvorke, koju su uz njega činili Danilo Kiš, Borislav Pekić i Filip David. Mićunović je podsjetio da je Kovač uvijek govorio da ima dvije domovine - Crnu Goru i Hrvatsku, u kojoj je našao utočište i vječni dom.

U ime Ministarstva kulture od Kovača se oprostio pomoćnik ministrice Vladimir Stojsavljević. Govoreći o njegovom radu rekao je da je Kovač, pišući o prostorima nemirnog Balkana, na kojem se brzo mijenjaju zastave i vladari, bio izuzetan i nedostižan, o čemu će svjedočiti njegova proza i filmovi.

Prisjetivši se čestih susreta, Boris Biletić, predsjednik istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, kazao je da je Mirko Kovač bio u isto vrijeme uljudan i duhovit, erudit i pisac velikog stila i tema, uspješan u različitim žanrovima. "Istra i Hrvatska, napose Rovinj, mogu biti ponosni što je nakon Antuna Šoljana još jedan veliki pisac ovdje našao sredinu koja inspirira", zaključio je Biletić. (A. POKRAJAC, snimio M. MIJOŠEK)