KOVAČEVA TESTAMENTARNA KNJIGA

         

O autorima:

Filip David, rođen u Kragujevcu, živi u Beogradu gdje je danas redovni profesor na fakutletu dramskih umjetnosti, a gdje je dugi niz godina obavljao dužnost urednika Dramskog programa Televizije Beograd. Jedan je od osnivača udruženja Nezavisnih pisaca (1989.), osnovanog u Sarajevu, osnivač udruženja nezavisnih intelektualaca, Beogradski krug (1990). Autor brojnih tv drama, scenarija, knjiga priča, eseja, romana; dobitnik više književnih nagrada, među kojima i Andrićeve.

Mirko Kovač (1938 -2013), najveći dio života proveo je u Beogradu, Zagrebu, i Rovinju; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

O posljednjoj, nedovršenoj knjizi Mirka Kovača, « Vrijeme koje se udaljava », svoj izuzetan tekst mi je poslao za Seharu književnik Filip David, dugogodišnji Mirkov prijatelj, jedan od najboljih poznavalaca djela Mirka Kovača, i ja ga sada sa najvećim zadovoljstvom ovdje objavljujem. J.Š.-

J.Š.


„Vrijeme koje se udaljava“ neobična je i izuzetna knjiga po mnogo čemu.

To je poslednja knjiga koju je Mirko Kovač napisao, sam je obeležio kao „testamentarnu“ knjigu. Pisao je sa namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije. Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta sa različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života. Pisao je o drugima ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo neozaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predoređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu soposobnost da iz priča iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje, pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti „književnih portreta“. U nekoliko svojih knjiga, kao što su „Evropska trulež“, „Pisanje i nostalgija“, „Elita gora od rulje“, „Cvetanje mase“ potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar. Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U „Vremenu koje se udaljava“ Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje da piše samo o „vlasititom životopisu“, „jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima“.
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i „prepoznatljivim inicijalima“. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret sa Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. „Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati“.
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman. Ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. „Vrijeme koje se udaljava“ neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene, memoare, autobigrafiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti sa kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil.
One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završna poglavlja. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u jednom od tih poglavlja želeo da opiše onaj hladni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Opis tog nedragovoljnog i sumornog rastanka sadržao bi pripovest o fantazmagoričnom putovanju u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina. O ovom bizarnom putovanju sačuvani su neki Kovačevi zapisi, građa za jedan pravi uzbudljiv roman sa kafkijanskim obrtima. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela. A i prvi susret sa Rovinjom doneo je nove potresne susrete sa izgnanicima iz različitih krajeva bivše zajedničke domovine. Sve ih je povezivala žalosna izbeglička sudbina.
„Vrijeme koje se udaljava“ ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačevog spisateljskog majstorstva.
Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu „Vijeme koje se udaljava“ osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu „Gublište“ i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinatnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.

Filip DAVID