Predrag Finci

ČITATELJ HEGELOVE ESTETIKE

         

O autoru:
Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London (UCL). Clan PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.

 

ČITATELJ HEGELOVE ESTETIKE


PREDGOVOR

O umjetnosti je mnogo rečeno. Rečeno je mnogo i u povijesti filozofije, rečeno i dobrog i lijepog, ali su najpoznatija dva negativna stajališta: Platonovo, da treba protjerati umjetnost iz idealne Države i ono, Hegelovo, da je umjetnost „nešto prošlo“.

1.

U uvodu, na samom početku svojih Predavanja iz estetike Hegel kaže: „Osebujni način proizvođenja umjetnosti i njezinih djela ne zadovoljava više našu najvišu potrebu; Misao i refleksija nadmašili su lijepu umjetnost. Po svim tim odnosima umjetnost jest i ostaje po svojoj najvišoj određenosti za nas nešto prošlo“.

Ne znam da li bi danas Hegelova stajališta o umjetnosti mnogi uopće spominjali da nema ove čuvene tvrdnje. Istrgnuta iz svog konteksta ova dramatična riječ zvuči gotovo senzacionalistički, kao da je naslov iz kakvih petparačkih novina, a odavno je u sebi imala prizvuk nekog turobnog proročanstva u kome se naviješta „kraj lijepog“. Filozofovu riječ da je umjetnost „nešto prošlo“ i danas spominju razočarani, ponavljaju oni koji su prema novim nastojanjima sumnjičavi, a navode je i sami umjetnici, ali s nekim posebnim gnjevom, kao da je u pitanju nadmena presuda o porazu umjetnosti, pa im Hegelova tvrdnja dokazuje da filozofija ne razumije umjetnost, jer je bila i ostala vanjski glas, bez istinskog iskustva o prirodi umjetničkog stvaralaštva. Njima su se znali pridružiti i filozofi, od kojih je najslavniji vjerojatno Benedetto Croce, koji je dokazivao da je Hegel oglasio „smrt umjetnosti“. Iako je kao konstatacija-tvrdnja odavno bila problematična, Hegelova riječ o umjetnosti kao prošlom je svakako pokrenula mnoga pitanja o sudbini djela i sveg stvaralaštva i zato još uvijek može prethoditi svakom govoru o estetici i umjetnosti. Jer ako je umjetnost zaista po svojoj najvišoj određenosti za nas „nešto prošlo“, ako današnja artistička produkcija neće da bude „lijepa umjetnost“, ako čak više i nije umjetnost, onda je svako pitanje o estetskom anulirano, suvišno, samo po sebi zastarjelo, onda je svako pitanje o estetskom i samo „postalo prošlo“.

Takvo što može biti rečeno i za svu Hegelovu filozofiju. Povijest filozofije je svjedočila o usponu i padu Hegelovog duhovnog carstva. U naše doba Hegela u potpunosti odbacuju, kritiziraju kao nerazumljivog (kažu da ga ne razumiju, a onda ga kritiziraju!) ili naprosto ignoriraju. Hegela često opisuju kao „metafizičara“, „idealistu“, ali i „propagatora kršćanstva“, političkog „reakcionara“ i oportunistu, čime bi njegovoj filozofiji trebala biti osporena relevantnost. Nesigurnost doba se uselila i u mišljenje, koje je danas sklono skepticizmu i relativizmu, jer je samo mišljenje postalo optočeno krizom o kojoj misli i naglašeno je sumnjičavo prema vlastitoj tradiciji. Ni mnoge od kategorije za koje se Hegel zalagao nemaju više velikog utjecaja ili su stekle novi sadržaj. Apsolutno se tumači („prevodi“) kao Bog, Bitak kao čovjek, sve što pripada Istini je relativizirano, napušten je i pojam objektivnosti, a gromko je oglašeno razočaranje u prosvjećenost, racionalizam, napredak, teleologiju, smisao, duh…

I Hegelovi estetski nazori su odavno podvrgnuti preispitivanju ili potpuno odbačeni. Ponekad iz opravdanih razloga. Jedna od takvih primjedbi je ona koja kaže da su Hegelova estetska stajališta konzervativna, a takva su postala prije svega zato što su bila vezana za vladajuću ideologiju njegovog doba, što se očituje i u Hegelovom shvaćanju religije i njene veze s umjetnošću. H. Althaus kaže da je Hegelovo isključivo filozofski opravdano stajalište o umjetnosti uveliko u dosluhu s tadašnjim, tradicionalističkim gledištem „umjetničkog razdoblja“ njemačke kulture, gledištem koje je formirano pod utjecajem Winckelmanna kada su u pitanju vizualne umjetnosti, a Herdera i Lessinga kada je riječ o pjesničkoj umjetnosti, dok je mjesto same umjetnosti u Hegelovom sistemu u dosluhu s Goetheovim nazorima, koji u jednoj svojoj pjesmi kaže da onaj koji posjeduje umjetnost i znanje ima i religiju, a onaj koji nema ni jedno ni drugo ima umjesto toga religiju. Neosporan je utjecaj spomenutih mislilaca na formiranje Hegelovih nazora, Goethea posebno, s kojim je filozof često razgovarao i razmjenjivao pisma, pa je to ostavilo traga i u njihovim razmišljanjima o teoriji boja, a ovom spisku bi svakako trebalo dodati i imena Kanta, Schillera, Schlegela, Novalisa, Schellinga, Jeana Paula, Ludwiga Hirta... i reći da je Hegel malo što u estetici „izumio“, ali je objedinio i nanovo promislio, sintetizirao iskustva svojih prethodnika i na taj način utemeljio filozofski shvaćenu estetiku.

...