Predrag Finci

SJEĆANJE NA FILOZOFIJU

         

O autoru

Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London (UCL). Član PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.


SJEĆANJE NA FILOZOFIJU


Ne pamtim, a ništa nisam zaboravio…
Što to više ne pamtim i što nisam zaboravio? Znam da bi mnoga učena glava iskazala prezir prema onome što kanim da ispričam. Htio bih, naime, da kažem nešto o filozofiji, o Ludwigu Wittgensteinu prije svega, a bez uobičajenog metodskog izlaganja i sistematskog citiranja relevantnih pasusa iz lektire majstora filozofiranja, ne samo zato što već godinama živim daleko od svoje biblioteke, već i zato što bih da, zajednički, pokušamo “slobodno filozofirati”, što bih da govorimo o nekim pitanjima bez podrške slavnih autoriteta, a opet sa sviješću da ih svi manje-više imamo na umu. To kažem jer sam svjestan da smo pod utjecajem drugih (filozofa) čak i onda kada za njih ne znamo. Svi smo u situaciji kada je malo kome do uobičajene Schulphilosophie, ali se naš razgovor ne bi smio pretvoriti u smjesu, rječnikom umjetničke kritike rečeno, impresionizma i ekspresionizma, u nekakve naše utiske o svijetu, niti bi trebalo da bude zbirka “općih mjesta” u pejorativnom značenju te sintagme, premda svakako moramo težiti da upravo dođemo do neke vrste “općih mjesta”, ukoliko se pod tim sada podrazumijeva moguća zajednička suglasnost oko nekih temeljnih pitanja. Polazim, dakle, od pretpostavke da smo svi u jednoj istinskoj filozofskoj, ili, ako hoćete, ako to bolje zvuči, misaonoj situaciji, u situaciji u kojoj je mislilac sam sa svojim mišljenjem, bez ikakvih unaprijed zadatih temelja. Situacija je tim teža što mi svi znamo za neke temelje i što ih se sada nastojimo osloboditi e da bi ih nanovo uspostavili na poetozofski način, u kome se prožimaju čulnost i refleksija u liku djela.

Kada je osnovana prva akademija u njoj je vremenom uspostavljena hijerarhija i počeo se prometati duh nadmetanja, što je za samu stvar mišljenja često neumjesno, jer istinsko filozofiranje nije nadmudrivanje, nego potraga za zajedničkim važenjem. Današnje filozofsko okupljanje bi moralo izrastati iz potrebe za dijalogom koji je s onu stranu svakog oblika autoritativnog govora, a ne iz težnje ka nekakvoj pobjedonosnoj istini. Svi smo na neki način neiskusni u odnosu na istinito i samo zajedničkim naporom možemo dokučiti što jest: i istinito i naša stvarnost i mi sami. Što se pak tiče prethodnih uvida u filozofsku baštinu, meni nema druge do da se služim prisjećanjem, pomažem onim što mi je pri ruci i onim što sačuvah. Znam da na taj način mnoga velika misao može biti oskrnavljena, pojednostavljena kao u kakvom školskom udžbeniku, u kome se djela velikih mislilaca svode na jednu ili dvije rečenice. Ali i to ima svoje prednosti, jer dokazuje da nam je često dovoljna jedna temeljna ideja pa da izgradimo misaonu građevinu, da nam je dovoljna jedna pa da se naše životno stajalište uspostavi i održi. Uostalom, na taj način može biti načinjena neka vrsta filozofske bilježnice, u kojoj bi sve bilo izlagano bez ikakve prethodne namjere, još manje sa nekakvom pretpostavljenom tezom. Ako je methodos put kojim se ponovo ide, dakle jedna utabana, sigurna staza, naša nova situacija nagovara na hermesologiju, na umijeće putovanja i misaono lutanje, na što nas pozivaju sami izazovi stvarnosti. A ima li boljeg putnika od onog što ostade bez puta?

Odlučujem se, dakle, na filozofsku skitnju. Mogu li, međutim, vjerovati u nježne metafore o putovanju poslije grubog iskustva koje me zadesi? Možda i ne mogu – mnoga su moja putovanja bila traumatična – ali ne smijem prestati misliti o putovanju. I samo pisanje o putovanju je putovanje. I ono je tok. I ono je proces. U Heraklitovim Fragmentima stoji: “Sve teče, sve se mijenja”. I život je tok. Ideja putovanja je ideja kretanja, nestabilnosti, prolaznosti. Kao metafora života, ona u sebi ima traga religijskog uvjerenja koje govori o trenutačnosti ovog, a vječnosti onog svijeta. Putovati se, naravno, može na različite načine; kao dobrovoljno ili prinudno putovanje ono je i pitanje čovjekove slobode, jednako kao što može biti fizičko i duhovno; jedni ne maknu putujući, drugi ne odu nigdje a stalno na putu. Nema putovanja ako i u sebi ne putuješ. Za takve, samo put završava: putovanju nije kraja. Kao kretanje ka krajnjem odredištu, ono je istovremeno ideja potpunog ostvarenja Bića i dosezanja Ništavila.

Duhovno putovanje je saznanje. Putujući spoznajem sebe i od sebe različito. Putovanje je stjecanje novog iskustva, učenje i formiranje ličnosti – obrazovanje. (Bilješka: ne vidim pejzaž jer čitam u autobusu. Ili je najljepši pejzaž u onome što čitam?). Putovanje je kretanje ka horizontu. Daljina je ovdje ono mjesto na kome nismo, ali mjesto ka kome je upućen naš pogled. Znamo da u daljini nešto jest, iako ga ne možemo ni opisati ni imenovati. U usmjerenosti ka daljini urezana je naša čežnja. Ono što je udaljeno – kao i neostvarena ljubav – katkada je veoma blizu. Taj pojam daljine jest koncept svijeta kao slike/predstave i u osnovi je estetičke prirode. Ovdje je ujedno riječ o prisustvu u kome je utkano ono što jesi ti, što sam ja, što smo mi, kao što je riječ i o odsustvu u koje je upisano traženje, nada i slutnja.

Rekoh već da sam ostao bez svoje biblioteke. Pod tim podrazumijevam bez svojih knjiga, bez knjiga iz kojih sam studirao i u kojima sam godinama označavao mjesta što sam ih smatrao relevantnim za vlastita istraživanja. Što, dakle, kada filozofski pisac ostane bez svoje biblioteke? U stvaralačkom smislu ništa bolje, jer napokon mora reći ono što zaista misli, u istraživačkom ništa gore, jer je sva filozofija duga diskusija oko nekoliko temeljnih pitanja. Većina filozofskih pisaca ima nekakav siguran pravac ili bar pouzdanu metodu, koju su naslijedili od svojih prethodnika. Otuda se ujedno smatra da jedan od uobičajenih postupaka treba da bude i obnavljanje, odnosno obuhvaćanja svega što im je u diskusiji o nekom problemu prethodilo, pa da tek onda kada se osvrnu na vlastitu tradiciju imaju pravo da štogod i sami zucnu. Postupak pošten, svakako znak odgovornosti, ali ne baš uvijek i neophodan, jer nije stvar u tome da ponovimo, već da ponovo i – ako je moguće – drugačije mislimo iste probleme. Da ih nanovo mislimo i kroz sjećanje obnavljamo.

Wittgenstein, ljeto

Mogao bih sada o Ludwigu Wittgensteinu. Tractatus logico-philosophicusbijaše knjiga od koje se nisam odvajao. I preko raspusta sam je vukao naokolo. Listao je, čitao, nisam shvaćao. “ Die Welt ist alles, was der Fall ist “. Rečenica me je budila po noći, slijedila po danu. “Tko shvati ovu knjigu, shvatio je filozofiju” – rekao mi je stariji kolega. Na osamdesetak stranica – sve što je filozofija! Velika djela se mjere dubinom uvida, ne brojem stranica. Na dubrovačku vrućinu sam se već navikao, ali mi ona rečenica, stav prvi, nije dala mira. “Svijet je…”. Najednom mi sinu. Skočih iz kreveta, bez “doviđenja” izjurih iz sobe, strmoglavih se u prvu kavanu – “Pivo”! – i počeh pisati. Nekako sam pogrešno shvatio značenje riječi der Fall, vjerojatno zbog zvučne asocijacije pobrkao slučaj i slučajnost i stao raspredati o svijetu koji nije nužnost, nego akcidentalnost. Da li baš sasvim pogrešno? Predvečer otiđoh do Milice. Imala je brata pjesnika, studirala filozofiju, a i mnogo mi se dopadala. Ona, međutim, na moje izlaganje o Wittgensteinu ni ne trepnu. To isto večer sretoh i Rajka, ali ni na njega, pjesnika, moja priča – sada o Wittgensteinu i Milici – ne ostavi neki utisak. Samo nešto reče o tome da je ljudima našeg kova nesretno zaljubljivanje sudbina. Svijet je skup različitih slučajeva – pomislih.

Slučaj Tractatusa, naravno, ni dalje mi nije dao mira. Ono što mi je uTractatusu bilo jasno, odbijalo me, što nisam razumio, privlačilo me. Stajališta o jeziku i logici fascinirala su anglosaksonce, ono mistično u njemu nas kontinentalce. Ponekad sam se čudio zašto veliki čitalac Borges nije nigdje, u svojim sjećanjima na Biblioteku, spomenuo ovu tajnovitu knjigu, ali me tješilo da je vjerojatno imao na umu da su najtajanstvenije knjige, kakva su i one Svete, knjige za koje svi misle da su im znane, a ipak ih nitko do kraja ne spozna. I Tractatus je takva knjiga. Ni tada nisam mislio da u njoj ima bilo kakvog opskurnog misticizma ili petparačkog mistificiranja, kao što nisam vjerovao da ovdje ima ma i traga od tradicionalne metafizike. Pokušaj da se dokaže da je Wittgenstein metafizičar jest nastojanje da se jedno autentično mišljenje udjene u kodove znane tradicije, da se i ono različito učini istim, da se jedno novo nastojanje ugradi u trošnu građevinu školske filozofije. Ono što me opčinjavalo u Tractausu bila je njegova poetska lapidarnost (Tractatuspoetico-philosophicus?); ono što me zanosilo bila je njegova muzikalna kompozicija (“Moj stil je poput loše kompozicije” – veli Wittgenstein) u kojoj se misaoni tok razvijao kao po muzičkoj ljestvici, od prvog do sedmog stava u violinskom, od sedmog do prvog u bas ključu; ono što me osvajalo bila je preciznost iskaza u kome je bio sapet sukus jednog umovanja. Plijenila me u Tractatusu na matematskoj preciznosti sazdana logika, a time ontologija i sva filozofija. Da li je ovo izjednačavanje logike i ontologije u osnovi hegelijansko razumijevanje Tractatusa? Da li bi se Wittgenstein opirao ovakvoj interpretaciji? Sudeći po onome što se desilo sa njegovom knjigom o logici (interpretaciji koju je radio sa von Wigelom), sam nikada nije bio zadovoljan tumačenjima svoga djela. Ali, kako se ovdje i nije radilo o tumačenju, već o utisku o njegovom djelu, onda je tautološki stav mogao biti sasvim primjeren: ono što je Wittgenstein zaista rekao jest ono što je rekao Wittgenstein. Takvom, naizgled praznom tvrdnjom, potvrđuje se fasciniranost ljepotom djela, tvrdnjom koja kaže da

Tractatus = Trasctatus

i tako svaki stav redom.

Russell je bio prvi koji je Tractatus nazvao pričom. Uvjetno bi se moglo reći da je sva filozofija priča o idejama. Sa pozitivističkog stajališta, međutim, filozofija nipošto ne bi smjela biti priča, nego stajati u skladu sa činjenicama; ortodoksni marksisti su svoju filozofiju čak nastojali uskladiti sa objektivnom stvarnošću, koja je njima neosporno bila znana. Sve druge tvrdnje su za takve bile subjektivne priče. No, Kant, a i Husserl, pokazuju da asertorički sudovi (tvrdnje) ne moraju – baš naprotiv! – da se odnose na empirijske činjenice, već da moraju da budu u skladu sa činjenicama umovanja i da su čak neovisne o iskustvu. Kada bi svaka tvrdnja bila isključivo istina datih činjenica (fakata) naš svijet bi bio savršen.

Iskazi su u Tractatusu za Wittgensteina bili evidencije i zato ih nije trebalo dalje dokazivati. Sve što je u djelu rečeno trebalo je biti po sebi jasno i razgovijetno, napokon neporecivo. A ako postoji bilo kakva elementarna izvjesnost, onda je moguća i meta-istina, onda je moguća neporecivost krajnjih tvrdnji, koje se zasnivaju i izvode iz pouzdanog znanja o elementarnom. Otuda bi bilo moguće izvesti svaku disciplinu kao “strogu nauku”, što naravno nije potraga za nekim misaonim 2+2=4 (ovo je istina samo unutar podvojenog područja aritmetike) već za jednim na logici zasnovanom, uvjetno rečeno ontološkom simbolizmu. Uvjetno, jerTractatus jest “pozitivistička” knjiga, ali samo utoliko što se mnogo ili nikako ne upušta u velike “metafizičke teme”, u teme kao što su Bitak, Suština, Smisao, Istina, u teme o kojima nema smisla govoriti. Da li je time iskazana, ili barem u Wittgensteinovom nastojanju prepoznata, ona arogancija koja tako često odlikuje mladost? Genije je uvjeren u ono što tvrdi. Njegovo uvjerenje je njegov lični dogmatizam. Sve činjenice su iznesene, sve je dokazano, sve je rečeno. Dixi. Tractatus je skica za filozofski sistem. Jedina knjiga koju je Wittgenstein dovršio. I dovršavajući je ukazao na Mistično: Nije mistično kako je svijet, već da on uopće jest (6. 44); Gledati svijet sub spetie aeterni jest vidjeti ga kao cjelinu-ograničenu cjelinu. Osjetiti svijet kao ograničenu cjelinu-jest ono što je mistično. (6. 45); Ima, zaista, stvari koje se ne mogu iskazati. One same sebeobjašnjavaju. One su ono što jest mistično (6. 522).

Ovi stavovi se navode kao dokazi Wittgensteinovog misticizma. Istraživači njegovog djela tvrde da nisu, kao ni stavovi o etici, estetici i Bogu, postojali u prvoj verziji Tractatusa. Wittgenstein je ove stavove ugradio naknadno, u doba svog bojevanja u Prvom svjetskom ratu. Da li ga je na to nagnalo njegovo suočenje sa smrću? (Bilješka: A onda, u ratu, ponovo: Ima li Boga? Sjećam se da sam davno, u Njemačkoj, rekao Johnu Dawneyu: “Gott exist, aber Ich glaube nicht“. Sada me, međutim, pitanje Božje egzistencije počelo više interesirati nego mnoga druga; u pitanju o Bogu počivalo je pitanje o smislu egzistencije; odgovor na sve ono čemu više nisam vidio smisla. Ako ništa drugo, u vjeri još vjeru imaš). Da li je ukazivanje na Mistično trebalo da pruži odgovore na ona pitanja kojima odgovora nema? Ili je u pravu bio Russell, koji je mislio da je Wittgenstein “prodro duboko u mistične načine mišljenja i osjećanja” jer mu se u misticizmu dopadala “njegova snaga da ga zaustavi u razmišljanju” (Russell u pismu Ottoline Morell, 20. XII 1919.).

Za laika je mistično ono što je neobjašnjivo. Za filozofa ono posljednje do čega je umovanjem dosegao i što tek valja objasniti. Za Wittgensteina je teškoća bila u tome da se baš ono, što jest Mistično, pokaže. Wittgenstein je to učinio tako što ga je najprije konstatirao. Za razliku od Wittgensteinovog “prirodnog misticizma”, tradicionalni misticizam se u sebe zatvara, jer se unutarnje iskustvo ne dade pokazati, niti se o njemu na zadovoljavajući način može govoriti. Da je takvo što učinio, Wittgenstein bi proturječio samom sebi, ako uopće treba govoriti o dosljednosti neurotika i kreativnih mislilaca. Wittgenstein je dakle htio pokazati što je mistično. Tada je stao pred pretežak zadatak: da bjelodano pokaže ono o čemu se nije dalo ni misliti. Ali se moglo konstatirati: nešto mistično postoji. Ono je sama činjenica postojanja svijeta, spoznaja svijeta kao ograničene cjeline i postojanja stvari koje same sebe iskazuju i same sebe objašnjavaju. Objava?

Svako vjerovanje je po sebi mistično. Da bismo se obratili vječnosti, dovoljna je molitva. Filozofiji je pak potreban dijalog, ma bio i mislioca sa samim sobom. Namjenjujem ipak, na trenutak, Wittgensteinu ulogu proroka, onog filozofskog isposnika koji pokazuje istinu, onog koji ukazuje na Mistično, onog koji zna da ga on objavljuje a da se ono samo sobom mora pokazati. Ono “posljednje”, ono najviše se ne izmišlja: ono samo mora doći. Ali, ovdje se Wittgensteinova misija i završava. Mistično jest ono što je zagonetno. Ono jest cjelina, ali prije srodna Kantovom Ding en sich ili Husserlovom epoché nego nekom obnovljenom holističkom uvjerenju. Naprotiv: ono ukazuje samo na još jednu mogućnost stanja stvari, a time i mogućnost mišljenja. A ono što je mišljivo – da li je i ovdje u pitanju mistična veza između riječi i čina? – “ujedno je i moguće” (3.02). Uvijek, dakle, govorimo o jednom mogućem postojanju, čak i kada govorimo o postojanju koje ne smatramo mogućim. I u riječi o Mističnom govori se o “stanju stvari”.

Misticizam je češće i prije potaknut stanjem duše nego stvarnim uvidom u poredak stvari. Misaono iskustvo nije toliko potaknuto izvanjskim događajima, koliko unutarnjom elaboracijom pojma. Svijet je predstava za moju volju. Još od pitagorejaca, koji su gonetali tajnu brojeva i unutarnjeg poretka stvari, od Platona, koji je na geometrijskom poučku dokazivao postojanje urođenih ideja, preko Spinoze i Descartesa, do Husserla i Wittgensteina, oni koji su na matematskoj izvjesnosti nastojali zasnovati filozofiju morali su se napokon upitati o pouzdanim kriterijima, o Ideji, Bogu, Apsolutu, o nekoj neporecivosti koja se ne dâ sasvim točno opisati, ali mora postojati kao garant svake druge izvjesnosti. Mistik hoće da svoju vjeru racionalizira; racionalizam završava, ako ne drugačijom, ono mistifikacijom ratia. Da li je i za Wittgensteina morao postojati određeni a priori koji vodi do Mističnog? Ili je naprosto svaka težnja ka sintezi već po sebi težnja ka unio mystica?

Wittgenstein nije htio da ga nazivaju filozofom, već “istinskim misliocem” (u pismu sestri, 22. IV 1917.). Na taj način on se vraća izvornom zadatku filozofiranja, onom izvornom čuđenju, onom prvobitnom stajalištu mislilaca, koji su pojmili da sve jest čudo, da sve jest tajna. Wittgenstein je pokazao da objekti jesu jednostavni, ali da su u svojoj jednostavnosti složeni. Wittgenstein nam je pokazao čudo običnog. I njegovo tretiranje objekta (2.02 i d.) u osnovi može biti shvaćeno kao mistično, ukoliko je svako jedinstvo zagonetno. Kada pokažem svijet, pokazao sam što on jest. Na taj način se izmiče onom idealizmu samosvijesti, koja ne vidi “stanje stvari”, već vlastito stanje svijesti, ali nakon ovog uvida u svijet kao skup činjenica opet izbija pitanje što i kako to da svijet uopće jest. A upravo to jest ono što je mistično. Ovo pitanje Wittgensteina definitivno odvaja od pozitivističkog svjetonazora. Činjenica je u svojoj jednostavnosti složena. Tautološki stav nam pokazuje da stvar jest ono što jest, ali nas stav identiteta upozorava da ona nije jednaka sebi, jer se ne objašnjava sobom i ne dokazuje po sebi.

Mistično svijeta vraća pitanju života: Svijet i život jesu jedno (5.62); Ja sam moj svijet (mikrokozmos). (5.63). Otuda bismo mogli polučiti da onoliko koliko je zagonetno postojanje svijeta, toliko je zagonetno i pitanje života. Ali, ako sam ja mikrokozmos, onda su svi problemi života i svijeta rješivi na unutarnjem planu. Moj svijet postaje zatvoreni svijet. Kao mikrokozmos, taj svijet ima svoj poredak stvari i svoju potpunost. U njemu se obnavlja unio mystica i to na onaj način na koji je iskazana u držanju koje tvrdi da sam Ja u Bogu i Bog u meni. Kroz jezik ću iskazati granice svoga svijeta. A svijet će sam pokazati što jest. Tu više nema pitanja. I upravo to jest odgovor. Ono što je mistično, samo je po sebi. Samo sebe objašnjava i nikakva mu hermeneutika nije potrebna, jer bi takva samo još više zamutila stvari, vodeći nas ka nekakvom mistificiranju “prvobitnog početka” ili onog “izvornog smisla stvari” koga u stvarima nema. Jer stvari jesu ono što jesu. Riječ o njihovom transcendentalnom karakteru jest riječ o onome što se ne može izgovoriti, ali na što se može ukazati. Da li je time mislilac već doveden u situaciju onog djeteta koje Wittgenstein spominje u Filozofskim istraživanjima (32), djeteta koje zna misliti, ali još ne umije govoriti? Ništa od toga nisam rekao Milici. Pričao sam joj samo o Wittgensteinovom burnom životu. Ona je klimala glavom i govorila da ja baš volim filozofiju. A Rajko mislio da je Milica moja nesretna ljubav.

Misaona situacija

Školovan sam u tradiciji u kojoj se smatralo da je život ideja važniji od života njihovih autora i da je ideja uvijek iznad onoga tko je ideju izrekao. Ilustracije radi, navodim anegdotu koju je volio ispričati Vladimir Filipović: Svojevremeno je otišao u Njemačku da studira kod Maxa Schellera. Jedne noći naleti u nekoj krčmi na svog profesora, dobro pripitog, prostitutka mu u krilu. “Profesore,” drznu se Filipović, “pa to je potpuno protivno vašem učenju o moralnim vrijednostima…”. “Mladi kolega, a jest li vi ikada vidjeli putokaz koji točno pokazuje put…”. Lični životopis baš nije nužno u skladu sa autorovim djelom. Pa zašto sada govorim o Wittgensteinu? Tuđi život razumijem tek ukoliko shvaćam njegovu različitost (posebnost) u odnosu na mene samog i u odnosu na neko drugo biće. U razumijevanju različitosti razabirem i ono što bi moglo biti nazvano zajedničkost ili bar sličnost ljudskih sudbina. Svaki život je Isto i Razlika. Od najsličnijeg se razlikujemo, sa različitim smo slični na osnovu srodnosti ljudskih određenja. Gdje govori Drugi, gdje o njemu ja? I više ne znam da li ga razumijevam ili u njemu sebe otkrivam. Drugog razumijem tek ukoliko na sebe preuzmem njegova pitanja. Ali, u ovom apokrifnom pismu neću da se uživljavam u život Drugog, već da u sebi oživim, da kroz Drugog shvatim što i moj život jest. Poistovjećivanje s osobama iz prošlosti je uzmicanje pred stvarnošću vlastitog Ja i njegovom stvarnom situacijom a istovremeno prikrivanje vlastitog iza Drugog, poturanje osobnog nekoj autoritativnoj ličnosti. Kada sebe tražim u drugom, stojim pred opasnošću od identifikacije i projekcije. Jaspers nas zato upozorava da veliki mislioci mogu biti uzori i mjerila, ali ne i ljudi koje valja imitirati; s njima se ne smijemo identificirati, iako oni jesu primjeri s kojima se možemo uspoređivati, a njihovi životi našim životima mogu biti ispravak. Nije, naravno, u prirodi filozofskog mišljenja da se uživljava: da s Heideggerom bude fundamentalno, s Buberom religiozno, sa Sartreom angažirano… Filozofija svoju nedogmatičnost dokazuje i potvrđuje i obrušavanjem na djela velikih prethodnika. U promišljanju djela majstora filozofiranja ne smije biti fasciniranosti, nema mjesta idolopoklonstvu. Oni, koji su tome skloni, poput raznih “neo….”-filozofa, najčešće bivaju brzo zaboravljeni. I Marx bi bio zaboravljen da nije “raskinuo s Hegelom”. Bio bi, međutim, potpuno i zaista zaboravljen da je s Hegelom potpuno raskinuo, da nije bio odgovoran prema svojoj duhovnoj tradiciji. Ali, bez obzira da li misli o svom vremenu (u domenu socijalne filozofije) ili o nekom dubljem zasnivanju (u domenu fundamentalne ontologije), filozof uvijek hoće da ima u vidu jedno jest(kao stvarni događaj ili ono što događaj proizvodi ili nadilazi), koje je opet, u krajnjem slučaju, mišljenje vlastite situacije. Ta situacija je pak nadasve situacija onoga koji filozofira i mi možemo pokušati rekonstruirati, ali ne i ponovo oživjeti/doživjeti što je ta situacija bila i do kraja shvatiti što je filozof o/u njoj mislio. Heraklitov govor za nas ostaje mitopoietski i svaki naš pokušaj “razbijanja šifri” tek je način našeg prodiranja u smisao njegovog teksta. Njegov tekst u bitnom smislu postaje tekst za nas. Heraklit nam ostaje Tamni. Svaki bi se filozof, poput Hegela, mogao potužiti da ga je samo jedan razumio, a da ga ni on nije razumio. To ipak nikako ne znači da je filozofija nekakva posebna vrsta simboličkog govora, niti da je u potpunosti neprozirna, već da uz svu potrebu za definiranjem pojmova i univerzalnim jezikom kojim bi bilo moguće iskazati opće, filozofija nužno vraća na svog autora i njegovu misaonu situaciju.

Da li, međutim, svijest o vlastitoj situaciji nužno rezultira prevagom ličnih motiva? Da li je Hannah Arendt raskidala sa filozofijom ili sa Heideggerom? Da li bi Hegel pisao protiv Friedricha Schleiermachera da se ovaj nije usprotivio da filozofa prime u berlinsku Kraljevsku akademiju znanosti? Da li je i moje promišljanje o Anaksimanderu – sada uplićem i vlastito iskustvo – bilo protkano elementarnom oskudicom u opkoljenom Sarajevu? Ili, prije, povjerenjem da na dnu bića postoji jedna nerazoriva supstancija, sukladna samom utemeljenju našeg postojanja. A na izazove takve mogućnosti odgovorili su predsokratovci čije mišljenje – ta sveza slike, poietskog i refleksije – ostaje trajno prisutna i kada mnogo drugog biva prepušteno zaboravu… Filozofija, međutim, nije samo posljedica filozofove situacije. Isključivo insistiranje na utjecaju okolnosti je sofisticirana “teorija odraza”. Ne, okolnosti nisu samo ono što nas okružuje; one se useljavaju u nas, postaju konstitutivni dio bića i bitno utiču na naše činjenje. Ali, tek kada učinjeno nadraste ono što ga je uvjetovalo sam čin postaje više od dnevnog govora, političkog žargona ili modnog trenda. Događaj je povod, ali ne i uzrok filozofiranja, i to u istom onom smislu u kome historičari razlikuju povod i uzrok. I Wittgensteina su pratili neobični životni događaji.

Tuđinac

U svojoj opsežnoj biografiji o Wittgensteinu (Ludwig Wittgenstein: The Duty of Genius, London 1990) Ray Monk (Borgesovski: jednog dana će životopis sveca nove filozofije ispisati čovjek imenom Monk) veli da su mnogi koji su jedva poznavali Wittgensteina obznanili svoja sjećanja na slavnog filozofa. I čovjek koji mu je donosio mlijeko, i onaj koji je načinio njegovu posljednju fotografiju, pa čak i jedna gospođa koja je mislila da je Wittgenstein Rus! A da li je bio Rus? Govorio je stranim akcentom, bio ćutljiv, zamišljen, zatvoren. Visok, koščat. Znao se satima moliti Bogu, pričao o nerazumljivim temama, čitao i često citirao Tolstoja i Dostojevskog, ratovao na ruskom frontu u I svjetskom ratu, kasnije učio ruski, putovao u Rusiju, čak se htio tamo nastaniti i zaposliti kao radnik, a u kuću njegove porodice u Beču – u kuću koju je sam projektirao – iza II svjetskog rata se smjestila ruska vojska i od kuće napravila štalu. Dovoljno da se sklopi slika o nekom ruskom emigrantu… Ispravljam se: Wittgenstein nije bio Rus. Bio je Englez. Bio je Englez na isti onaj način na koji je Karl Marx bio Rus. Marx, doduše, nikada nije postao ruski državljanin, kao što je Wittgenstein postao britanski, ali su ga mnogi zbog njegove filozofije dovodili u vezu sa “prvom zemljom socijalizma”. Wittgensteinovo pravo duhovno udomljenje je anglosaksonski svijet. Wittgenstein je ponos anglosaksonske filozofije.

Sam se, međutim, svuda znao osjetiti strancem. Da li filozof uopće ima domovinu i svoju naciju? Ili je takva osoba neka vrsta duhovnog proletera, čija je zemlja svijet ideja, svijet u kome nema granica, ali ni sigurna tla? Biografski podatci kažu da se Wittgenstein rodio u nekadašnjoj Austrougarskoj. Za mnoge Austrijance raspad monarhije bio je tragičan događaj; za druge zemlje koje su joj pripadale dan oslobođenja od centralističke dominacije. Nije zabilježeno da je Wittgenstein mnogo žalio zbog propasti carevine. Veći dio života je proveo u Engleskoj. Prvi put je došao sa devetnaest godina, a poslije “drugog povratka” trajno ostao u Engleskoj. Drugog povratka? Sada cjepidlačim: u stranu zemlju čovjek može, ma bilo to ne znam koji put, otići, može doći, ali se samo u domovinu može vratiti.

U Wittgensteinovoj Bilježnici (16. II 1938.) čitamo da je, u trenutku kada su se Njemačka i Austrija počele ideološki približavati, uveliko razmišljao o promjeni svog državljanstva, ali konačnu odluku još nije donosio. Kada se napokon odlučio, razlozi su prije bili praktični nego patriotski. Piše: “Ranije mi je pala na um misao o traženju britanskog državljanstva, ali sam oduvijek odbijao da to bude na ovom osnovu: nisam htio postati patvoreni Englez. (…) Situacija se za mene sada potpuno promijenila. Sada mogu da biram između dvije nacionalnosti, jedne koja me lišava svega, dok mi druga barem dozvoljava da radim u zemlji u kojoj sam proveo tu i tamo veliki dio mog zrelog života, imao najviše prijatelja i načinio moje najbolje djelo”. (Monk, p. 395). Wittgenstein je potražio udomljenje tamo gdje je proživio najbolji dio svog života, tamo gdje se osjećao sigurnim, gdje je mogao ostvariti, koliko su mu to okolnosti dozvoljavale, svoj životni koncept. O nekakvom nedostatku patriotskih osjećanja nije moglo biti ni govora. Godine1938. u njegovoj domovini se nad svim ljudima židovskog porijekla nadvila smrtna opasnost. I Wittgensteinove sestre su u Austriji iskusile silne nedaće.

Wittgenstein je dakle bio Židov. Ili se tako nije osjećao do 1938.? Njegovi su odavno prešli na kršćanstvo. Otac mu je čak bio pomalo i antisemita, a i on sam je usvojio mnoge od antisemitskih predrasuda. Ray Monk veli da ono što je bilo “najšokantnije u Wittgensteinovim opaskama o židovstvu jest njegova upotreba jezika – u stvari krilatica – o rasnom antisemitizmu. Odjek koji uznemiruje nije onaj iz Seksa i karaktera, već onaj iz Mein Kampfa” (Monk, Op. cit., p. 313). Prvom djelu je autor bio Weininger, drugi autor je postao tako slavan da mu uz naslov djela ime ne moram ni spomenuti. Kao i kod Karla Marxa, i kod Wittgensteina porijeklo njegovih antisemitizmu bliskih stajališta vjerojatno izbija iz tipičnog držanja mnogih koji su se nastojali adaptirati: da obezvrjeđivanjem svog porijekla dokažu privrženost svom usvojenom identitetu i da raskidanjem sa vlastitom tradicijom potvrde prihvaćanje novog poretka vrijednosti. Ni kada je o sebi mislio kao o Židovu nije izmakao uobičajenim antisemitskim predrasudama: “Među Židovima ‘genij’ je iznađen samo u svetom čovjeku. Čak ni najveći od židovskih mislilaca nisu više no talentirani (Ja na primjer). Mislim da ima istine u mojoj ideji da ja uistinu mislim samo reproduktivno. Ne vjerujem da sam ikada išta izumio. Uvijek sam nešto uzimao od nekog drugog” (Culture and Value, str. 18-19). Ipak, i ovakvo Wittgensteinovo grubo ocrtavanje vlastitih mana, što ih je mogao “zahvaliti” svome porijeklu, pripada nadasve njegovoj strogosti prema sebi samom, a ne nekom goropadnom rasizmu. Rijetko je bio zadovoljan sobom, svojim radom nikada do kraja, pa nije mogao biti ni svojim porijeklom: nezadovoljstvo, sumnjičavost i kritičnost česte su osobine onih stvaralačkih individualnosti, koje znaju i o samima sebi misliti na kritički način, baš zato što su svjesne veličine svog vlastitog zadatka. Uostalom, Wittgenstein je već u školi zanijekao da pripada svojoj slavnoj bečkoj porodici i tada, u osnovi, prvi put rekao da hoće da bude samo ono što jest – Ludwig Wittgenstein. Ludwig Wittgenstein, mislilac. Porijeklo mislioca je mišljenje samo. Zar na svakog mislioca ne utiče više njegov izbor, nego njegovo prirodno porijeklo? Svi filozofi na svoj individualistički način imaju “porodičnu sličnost”.

A opet, svaki nešto duguje svom porijeklu. Jeziku, ako ničemu drugom. U potpunosti se možemo iskazati samo na jednom jeziku. Naša se duhovnost u tom jeziku udomljuje. Wittgenstein je izvrsno poznavao engleski, ali ipak – možda baš zato – nije na engleskom pisao. Dešavalo mu se da osjeti silnu potrebu da s nekim ponovo razgovara na njemačkom, na svom jeziku, na jeziku na kome je jedino s potpunim pouzdanjem mogao iskazati sve svoje zapretene misli i osjećanja. (Bilješka: da mi je opet popričati s onim kolegom koji me iz nekih razloga podsjeća na Wittgensteina, da mi je o onome što me mori na mom jeziku – jeziku u kome osjećam riječ i znam da to ja govorim – a ne na engleskom, ne na jeziku koji je za me tehničko sredstvo sporazumijevanja, jeziku u kome je sve što kažem samo prijevod onoga što hoću reći, jeziku u kome čak i sebe iskazujem na ravnodušan način). U jeziku se otkriva porijeklo; u njemu su prisutne sve naslage tradicije i kulture; u njemu se iskazuje identitet jedne osobe.

Iako je mislio da filozof nema zemlje, Wittgenstein je mnogo puta tražio “svoju zemlju”. Austrougarska, Engleska, Norveška, Austrija, ponovo Engleska, Irska. Razmišljao je i o Rusiji i o Izraelu. Kada je već obolio zadesio se u Americi. Nije htio da tu sačeka svoje posljednje dane: “Ja sam Europljanin – Hoću da umrem u Evropi”. Piše sestri u nadi da će mu povratak u Beč i boravak u njihovoj porodičnoj kući donijeti mir. Odlazi u rodni grad, ali ni tu više ne uspijeva da piše. Ni tamo više nije bio njegov dom. Pred kraj života još jednom, ponovo želi da vidi Beč, ali se ne usuđuje “poslije svega što se desilo”. Umro je daleko od rodnog grada iz koga je davno otišao. Nije mario do slave, do svog židovskog porijekla, čak nije htio ni da ga nazivaju filozofom. Enciklopedije ga bilježe kao filozofa židovskog porijekla, rođenog u Beču.

Ex Ponto

Sigurno je da nema smisla generalizirati situaciju koja je snašla mislioca u ratu, izgnanstvu ili izbjeglištvu. Svako je imao svoje iskustvo. Na svakoga je njegova muka ostavila onaj trag koji je katkada utisnut u njegovo djelo. Možda ih sve ipak u biti udružuje jedan zajednički razlog izbjeglištva: bijeg od egzistencijalnog, fizičkog ili duhovnog tlačenja. Platon je jedva izvukao živu glavu sa Sirakuze, Spinoza bio proklet od dogmatskog svećenstva, Rousseau i Voltaire utekli pred navalom malograđanskog mentaliteta, mnogobrojni ruski mislioci bježali pred nadolazećom plimom prevratničkog kolektivizma, njemački pred pošašću nacizma… Svaki od njih je iskusio što jest ugroženost ljudskog bića. I svaki za sebe, ako ne radikalno, ono bar u značajnim detaljima modificirao svoje misaono stajalište u suočavanju sa novom životnom situacijom.

Najčešći razlog emigriranja filozofa u XX stoljeću jest bijeg pred političkim totalitarizmom. Filozofi nisu po prirodi pustolovi i nerado se odlučuju na traženje “kruha nad pogačom”. Često i radije ostaju vezani za svoj zavičaj, jer znaju da samo u situaciji životne komocije (zar filozofija nije porod robovlasničkog društvenog uređenja?) mogu u potpunosti ostvariti svoj misaoni projekt. U tom smislu je Kantov život uzor filozofskog života: točan raspored sati, vrijeme pisanja, čitanja, spavanja… (Bilješka: Negdje s dvadesetak godina odmetnuh se od kuće, iznajmih sobu u mahali. Zveket monotone, jednolične muzike, miris pržene kave, šum ocvalog bagrema. Želja da pustim brkove i da nikada, nigdje ne odem. Proveo u Londonu godine). Wittgensteinova nemirna priroda i u tom pogledu predstavlja izuzetak. Da li ga je i često suočavanje sa novim životnim okolnostima poticalo da filozofske probleme vidi u drugačijem svjetlu? Da li svi filozofi, koji u izbjeglištvu ostanu bez svojih biblioteka, bivaju prinuđeni da sve “nanovo misle”, da često citiraju po sjećanju, da se pozivaju samo na ona mjesta iz filozofske baštine koja su im trajno urezana u sjećanju? Čak i pod uvjetom da se nisu udaljili od “svojih” knjiga, svaki od njih poslije novog, drastičnog iskustva počinje na drugačiji način čitati stara štiva. Samo glupak nikada ne mijenja stajalište. Misaonom biću pripada da mnogo toga preispita. Drastični životni događaj često uzrokuje i misaoni prelom. U naše vrijeme mnogi od izbjeglih pred političkom ili vojnom represijom suprotstavljaju svoje kritičko mišljenje svakojakom ideološkom dogmatizmu. K. R. Popper bilježi u predgovoru drugog izdanja svog kapitalnog djela Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji da “iako je mnogo od onoga što se nalazi u ovoj knjizi bilo ranije uobličeno, konačna odluka da je napišem donesena je u martu 1938., na dan kada sam primio vijesti o invaziji na Austriju”. Nije mnogo drugačiji ni Adornov slučaj, koji je u izbjeglištvu pisao Dijalektiku prosvjetiteljstva i Minima moralia, iako se u njegovom slučaju mora napomenuti da se gotovo više ostrvio na američku kulturu nego na nacizam, što je dijelom uzrokovano njegovom nemogućnošću da se adaptira na život u Sjedinjenim Državama, a dijelom možda i time što je bar u izvjesnom pogledu ostao privržen marksističkoj ideji da je uzrok sve ljudske nesreće kapitalizam, pa bio ovaj totalitarnog ili liberalnog tipa. No, ono što ovdje također hoću konstatirati jest da je u izbjeglištvu Adornov stil postao izrazito rezak. Poslije iskustva kakva su imali, mnogi filozofi počnu da govore kao da se svete: filozofiranje postaje ruganje gluposti, kritičko mišljenje kompromitiranje laži i rastakanje iluzija. Ono u čemu je Adorno također bio srodan gotovo svim drugim filozofima-emigrantima bila je njegova privrženost materinjem jeziku. I beskućnik je u svom jeziku ponovo kod kuće.

Ono, međutim, što svakog filozofa zadesi jest odluka na iskazivanje svojih najdubljih intelektualnih poriva. Filozofija postaje neka vrsta višestrukog sjećanja. U takvom sjećanju ona je sučeljavanje sa “jučerašnjim svijetom”. Ovdje se ne radi o nekakvoj autobiografskoj reminiscenciji (Kada bih o tome govorio, mogao bih reći da mi je svaki detalj koga se mogu sjetiti odvratan, a ipak smatram da mi je život u cjelini bio lijep. Ili, možda, ovako: život mi je u cjelini bio naopak, a ipak se mogu prisjetiti mnogih lijepih momenata. I jedno i drugo je točno koliko i netočno, a za samu stvar mišljenja nedovoljno važno). U svojoj rekapitulaciji prevaljenog puta mislilac više nema kome polagati računa do sebi samom. U takvoj situaciji takav preispituje ono što je smatrao konstantom svoga mišljenja i ono što tu konstantu ugrožava ili još dublje zasniva. Intelektualno iskustvo postaje više no upoznavanje historije ideja. Postaje ideja stvarnog. Svako obrazovanje, naime, iz svijeta biblioteke nastoji dokučiti “život”, sve dok neki ključni moment života čitaoca na nov način ne vrati “biblioteci”. Možda ni tada mnogo ne biva izmijenjeno u shvaćanju lektire, ali ona napokon postaje “životno pitanje”, a ne imaginarni svijet misaonih konstrukcija. Naše obrazovanje nas otvara našem svijetu; naš svijet nas konačno obrazuje. Zašto, međutim, baš to znamo, a ne nešto drugo? Obrazovanje može biti doživljeno kao ortopedsko sredstvo uma, ali to iskustvo svijesti čini da mi njegovim posredstvom i posredstvom iskustva Drugog dokučimo što potencijalno može biti i naše vlastito. Duga rasprava, koja se stoljećima vodi na tlu filozofije, jest i priprema za sve koji bi i sami da nešto u ovom području udjenu.

Svako se mišljenje u krajnjem slučaju odnosi na jedno moguće postojanje ili promišljanje onoga na čemu se naša stvarnost temelji. Filozofsko suočenje sa realnošću nije pitanje nekog dnevnog odnošenja prema postojanju. Mislilac mora biti potaknut i izazvan cjelokupnim čudom postojanja da bi mogao na zadovoljavajući način odgovoriti pitanjima vlastitog vremena. Takva pitanja se danas često simplificiraju i svode na dva: pitanje morala i pitanje politike. Sigurno je da se može tvrditi da je i svako filozofiranje vrsta, ako nikakve druge, a ono misaone politike, ali samo ukoliko se tvrdnjom da je sve politički tekst donekle ne želi reći da je i filozofija također “dnevna laž”, da u filozofskoj istini nema trajnije zasnovanosti. Pitanja politike i morala, iako neosporno važna, nikako ne mogu ispuniti sav filozofski zadatak. Čak ni onda kada se mislilac s njima suoči na drastičan način. Čak ni onda kada je lišen svega što je nazivao svojim udomljenjem, kada je zatečen netraženom slobodom u izgnanstvu. Iskusili su to i Benjamin i Bloch. I tada su odgovarali na izazove neispisanog smisla, tvoreći tekst teksta radi. U krajnjoj liniji, mislilac i nema ništa drugo do mišljenje samo.

Ne želim time zanemariti mogući utjecaj okolnosti. Svjedoci smo jedne nove političke situacije u mnogim zemljama Istočne Evrope, situacije u kojoj je pad jedne ideologije temeljno uzdrmao mnoga filozofska uvjerenja. Nije srušena samo jedna politička praksa, već je doveden u pitanje cijeli jedan pogled na svijet. Što se, pitam se, desilo sa mnogim “pravovjernim”, ortodoksnim marksistima? Njihova djela su često prije imala političku, pa ako hoćete i ideološku, nego filozofsku relevantnost. Više je nemaju. Neki su od takvih “mislilaca prakse”, razočarani, u potpunosti ušutjeli. Neki su se opet priklonili – sada govorim o bivšoj Jugoslaviji – novom, nacionalističkom totalitarizmu, često zasnovanom na klerikalnim premisama. Svoju novu pravovjernost takvi potvrđuju i osionim napadom na svoja nekadašnja uvjerenja, a za sebe tvrde da su se protiv bivših režima “iznutra borili” i da su bili sve sami Ketmeni. Izgleda da su to umjeli tako dobro prikriti da do nedavno to nisu ni sami primijetili. Čak i rječnik mijenjaju, ali u biti ostaju ono što su bili – ljubitelji totalitarizma. Samo su sada politički zamijenili nacionalnim. Dogmata može promijeniti vjeru, ali ne i način vjerovanja. Kao konvertit čak postaje militantniji. Svaki oblik dogmatizma je misaono nasilje. U njegovoj prirodi je laž, jer slijepo štiti jednu ideju čak i kada ovu sve demantira. Oni pak kojima je uistinu bilo do misaone slobode ponovo su ostali na margini. U materijalnom pogledu sada su i u težoj situaciji, jer su suočeni sa drastičnim smanjenjem subvencija i odsustvom nekadašnjeg interesa za filozofiju, pa ne bi bilo nikakvo čudo ako neka vrsta niskotiražnih “samizdata” postane način njihovog oglašavanja, a “intelektualna gerila” ostane njihova duhovna pozicija. Takvo što je posebno bolno ako se ima u vidu da se i filozofski pisci uvijek i prije svega obraćaju jednom konkretnom, svom vlastitom svijetu, da vode dijalog sa stajalištima koja imaju u vidu, da se obraćaju svojoj publici, da se dakle najprije hoće i mogu iskazati u svojoj zemlji, na svom jeziku.

U suočavanju sa svojim dobom mislioci često daju prednost pitanjima praktične filozofije. Non omnia circulo meo je samo samrtni krik. U obuhvaćanju vlastitog vremena pojmovima (Hegel) mislioci često napuštaju svoja okoštala znanja ili prethodna uvjerenja i vraćaju se filozofiranju u prvobitnom smislu ovog pojma. Filozofiranje, doduše, ni tada nije nikakva ljubav ka mudrosti, već potreba za meditacijom. Paradoks takvog filozofskog poduhvata jest u tome da sve dublje uranjanje u svijet filozofa čini sve daljim od svijeta. Recimo: ono što čovjek sklon mišljenju shvati u dramatičnim životnim okolnostima, u situaciji kada se – kao u ratu – pređe granica, ne bi nikome više da kaže, ne samo zato što ne bi drugima da nanese onu muku “koju je jednom sam proživio” (Nietzsche), već i zato što bi i sebi mogao osporiti razloge za život, ili bi se, poput Kanta, mogao zastidjeti što je uopće ljudsko biće. A tada više ni filozofiranju nema mjesta. I s tim jednom treba prestati…

Adio filozofijo!

Tko krči put filozofiranja, taj bi i da ga dovrši.

Wittgenstein je govorio o granicama jezika. Rekao svoje i o granici govora. Čak je kazivao da i s filozofiranjem jednom treba stati.

“Sigurno da treba stati” – odobravali smo – “Adio filozofijo!” – derali se naokolo. U kavani koju smo prozvali Metafizičkim podrumom konačno smo zadobili simpatije pripitih gostiju i trijeznih doušnika: “I ovi došli pameti…”. Jednima od nas je bilo na umu da filozofija ne može da kaže ono što joj je osnovni zadatak: što jest? Drugi su bili razočarani njenom nepraktičnošću i nedostatkom neporecive izvjesnosti, treći povlađivali Marxovoj tezi da su “filozofi do sada različito interpretirali svijet, a radi se o tome da se on izmijeni”, nasuprot Hegelovim sljedbenicima koji su tvrdili da je filozofija završena u Apsolutu, četvrti optuživali filozofiju za učmalost i odlučili da “žive stvarnim životom”….

I Wittgenstein je raskidao sa filozofijom. Raskidao u svom djelu, a napuštao je i kao profesiju. Ili možda nije? Kada je napustio svoje učiteljsko mjesto, bio je vrtlar u manastiru. Zar i to nije bio povratak samotnoj kontemplaciji? Bio je i arhitekta. U svojim bilješkama uspoređuje filozofiju sa gradnjom. U svemu što je činio nastojao je biti u skladu sa svojim misaonim konceptom. Do misaonog svjetonazora dolazi se različitim putovima, jednako kao što se i do odgovora može na različite načine. U tome Wittgenstein nije bio izuzetak. Interes za matematiku (točnije: aeronautiku) uvede ga je u filozofiju. A u filozofiji nastojao reći i što ona sama jest. Svako pitanje o prirodi filozofije unutar jednog filozofskog nastojanja je unekoliko metafilozofsko. U njemu se vrednuje važenje i nanovo utemeljuje filozofiranje. O tome Wittgenstein kazuje već u Tractatusu: Tamo veli da većina propozicija i pitanja izlaze iz naše nesposobnosti da shvatimo logiku našeg jezika, pa nije iznenađujuće da najdublji problemi u osnovi nisu nikakvi problemi (4.003); kaže da je sva filozofija ‘kritika jezika’ (4.0031); da propozicije predstavljaju egzistenciju i ne-egzistenciju stanja stvari (4.1); da filozofija nije prirodna znanost (4.111); da cilja ka logičkom rasvjetljenju mišljenja; da nije korpus doktrina već aktivnost; da se filozofska djelatnost u biti sastoji od razjašnjenja (4.112); da se moraju postaviti granice onoga što može, i time i onoga što ne može biti mišljeno (4.114); a da sve što može biti mišljeno mora biti mišljeno jasno (4.116) i da jedina ispravna metoda u filozofiji jest ne reći ništa o onome što ne može biti rečeno, čime je cijeli pređeni misaoni put uTractausu postao pokušaj da se transcendira ono što je u njemu rečeno kako bi se svijet uistinu vidio (6.54). Putovanje je završeno; put više nije potreban. Filozofija je za Wittgensteina u svojoj biti deskriptivna. U njoj se ništa ne želi reducirati. Ona je “čista deskripcija” (Braun Book, str. 18), opis u kome se pokazuje što – u osnovi jednostavne – stvari jesu. Filozofska djelatnost se sastoji u pokazivanju i razjašnjavanju, ne u promišljanju. Samo tako može biti shvaćeno što stvar uistinu jest, samo tako možemo izmaći zamci pripisivanja, projiciranja, fantaziranja. Ako pokažem što jedna stvar jest, znat ću i što je ona. A kada pokazujem što ona jest, pokazujem što jest njena funkcija i “porodična sličnost”.

Filozofija je, dakle, djelatnost. Ona nije nauk o promatranju (theoris), ali nipraxis koji bi da “mijenja svijet”, već aktivnost pokazivanja: stvari su ono što jesu. One se same pokazuju a filozof na njih ukazuje. I ostavlja sve onakvo kakvo jest (Filozofska istraživanja, 124). Filozofija naprosto stavlja stvari pred nas i niti što objašnjava, niti što zaključuje (Filozofska istraživanja, 126). “Ne bih htio biti ništa više do ogledalo, u kome moj čitalac može vidjeti vlastite misli sa svim njihovim deformacijama, tako da ih, pomognut na taj način, može pravilno postaviti” (Culture and Value, str. 18c). “Ono što je skriveno, nije ni od kakvog interesa za nas” (Philosoophical Remarks, str. 2). “Teškoća u filozofiji je da se ne kaže više no što se zna” (Braun Book, str. 45).

Filozofija, kao i istinska umjetnost, treba da nas oslobodi iluzija. Ona je samotna djelatnost (“Filozof nije stanovnik ni jedne zajednice ideja. To je ono što ga čini filozofom” – stoji u Zettelu (455). Filozofija se oslobađa iz svog nosioca, ali ujedno oslobađa i nosioca. Posljednja sumnja u filozofiju jest uvjerenje da je sama filozofija nepotrebna, da je napor, koga se valja osloboditi. Ali, filozofija ne može, kao kuća, biti dovršena. Ona ne oslobađa problema, nego ih produbljuje. Ni Wittgenstein nije uspio u svom naporu da prekine s filozofiranjem kada hoće. Wittgenstein veli da se filozofska pitanja mogu tretirati na isti način kao bolesti (Možda baš i nije u nekoj vezi, ali se prisjetih da je Wittgenstein jedno vrijeme radio u bolnici i htio studirati medicinu) i da ih se na koncu moramo osloboditi. Filozofija nije jedino, već jedno od mišljenja. I samom mi se čini da je moguće zamisliti dan kada filozofija uistinu više neće biti potrebna, kada će – poput mitologije – biti dovršena i označena kao “prošlo” i da će joj uslijediti mišljenje koje nam tek predstoji. Zar, uostalom, već tada Wittgensteinu nije bilo jasno da postoje stvari o kojima se ne može govoriti, pitanja o kojima treba šutjeti, pitanja o kojima školska filozofija ništa ne može reći?

Prof. dr.

“Kakav je profesor bio?”. “Grozan”. Iskolačih se. Rekoh da je važio za dobrog govornika. “Govornik možda, ali je kao profesor bio slab. Uđe na čas, nešto sam sa sobom raspravlja, čas mrmlja, čas galami i kada sebi odgovori na vlastita pitanja – izađe. Eto kakav vam je Martin Buber bio profesor” – reče moj sugovornik ljutito. Rezignirano klimnuh glavom. Prisjetih se mog profesora, koji je s uvažavanjem govorio o Buberovoj filozofiji. Taj moj profesor je govorio jednoličnim glasom i gledao zamišljeno kroz prozor. Držao je predavanja o Kantu, o Husserlu, Wittgensteinu, i uvijek imao isti, odsutni pogled u daljinu. I Wittgenstein je bio profesor.

Profesori su uvaženi, ozbiljni ljudi. Uzorni. Lijepo se ponašaju, govore odmjereno, drže se nastavnog i životnog programa i strpljivo prenose tuđe znanje drugima. Htjeli bi da znaju “sve”, jer često nemaju mnogo svojih ideja. Skloni su pisanju debelih knjiga. Loši kompilatori su ljudi koji se ničemu sami ne dosjete. Ponekad takvi mogu lančano fabricirati tekstove baš zato što sami nemaju mnogo što reći. A tuđe se može dugo, veoma dugo ponavljati. Za takve je filozofija skup metodskih jedinki. More koje treba isušiti. Wittgenstein nije nosio kravatu. Nije mu naročito ni bilo do toga da bude profesor. Jedno vrijeme je u Austriji, u nekom zabačenom selu bio učitelj. I tada se trudio da svojim učenicima na zoran, demonstrativan način predoči ono što im je predavao. U osnovi je ponavljao uporišnu tezu svoje filozofije: pokazati, ne misliti. Gledaj, i istinu ćeš ugledati… Tek kada pokažem što je nešto, mogu znati što jest. Nije slučajno da su riječi obrazovanje i obučavanje u Filozofskim istraživanjima sinonimi (npr. bilješka 189). Kroz obrazovanje se učenik vodi određenim putem; kroz ponavljanje i konstatiranje, percipiranje i usvajanje dolazi do znanja. Ovo je Pitagorina teorema, ovo je kostur mačke, ovo latinske deklinacije… Na univerzitetu je Wittgenstein bio u drugačijoj situaciji. Ili ipak nije? Wittgenstein je bio i profesor na Cambridgeu (Uzgred: na europskom kontinentu smo govorili da je prihvatio mjesto profesora (aktiv), u Engleskoj kažu da je bio postavljen za profesora (pasiv). Za nas je veliki Wittgenstein odao počast univerzitetu, za Engleze univerzitet Wittgensteinu). Upućeni tvrde da je bio jedini profesor na Cambridgeu koji nije predavao propisane metodske jedinke. Nije ni mogao, jer historiju filozofije nije znao. Nije se mnogo ni trudio da je temeljitije upozna. Govorio je da Aristotela nikada nije čitao. A i ono malo filozofije što je iščitao smatrao je da mu je odveć: “To vidim kada god čitam filozofsku knjigu: uopće ne unaprjeđuje moje misli, nego ih čini gorim” (27. VII 1947.). Nije toliko ni važno što je Wittgenstein čitao: filozof ne reproducira, već tek biva potaknut tuđim idejama. Wittgensteinovo neveliko filozofsko obrazovanje (a takav je bio i Husserlov slučaj) dokazuje da je važnije stvaralački misliti no arhivski pretresati tuđe ideje. Ne moram znati sve svece da bih znao šta je Vjera. Uostalom, već je za Wittgensteinovog života Tractatus bilo provokativnije djelo nego mnoga djela onih što ih je eventualno trebalo tumačiti studentima. Valjalo je dakle opet pokazati, ali ovaj put pokazati što je to filozofija. Filozofija profesora Wittgensteina.

Kant nikada nije predavao svoju filozofiju. Trudio se da i u tom pogledu bude pedant i disciplinirano izlagao školsko gradivo. Wittgenstein je izlagao svoje misli. Kažu da se na časovima mučio, zamuckivao, zastajkivao. Birao je male sale, nije volio da časovima prisustvuje više od desetak studenata. Nije volio ni filozofske skupove. Ponašao se kao čovjek koji iznosi neko konačno, intimno priznanje, ponašao kao onaj koji iskazuje svoju filozofiju. A kako govoriti o najintimnijim problemima – kao što su za Wittgensteina bili oni filozofski – nedovoljno bliskim kolegama ili studentima? Nije ovdje u pitanju samo neka emocionalna ranjivost (premda ni nju ne treba zanemariti), niti potreba za duhovnim suučesnikom, nego i intelektualno nezadovoljstvo vlastitim iskazom i njegovom recepcijom od strane Drugog. Filozofovo razočarenje recepcijom njegovog djela tim je dublje što filozof više teži preciznosti, a upravo preciznost lako može biti izvrgnuta proizvoljnim tumačenjima i zbrkanim utiscima receptora. Filozof bi u osnovi da neko nanovo misli njegove probleme na isti ili barem srodan način na koji ih je sam mislio. Paradoks je u tome što bi da svi shvate ono što je dosegao na način na koji je samo ili baš on dosegao. Wittgenstein se žalio da je među studentima imao mnogo imitatora, malo onih koji su ga istinski razumjeli.

A one koji su ga razumjeli nastojao je odgovoriti od daljnjeg bavljenja filozofijom. Nagovarao ih je da se okrenu nekoj praktičnoj djelatnosti. I da u toj djelatnosti iskušaju svoju sposobnost filozofskog mišljenja. Nije pedagoški? A zar je pedagoški podgrijavati nečije zablude? Upravo je time Wittgenstein dokazivao svoju brižnost. Poput odgovornog staratelja, odgovarao je svoje štićenike da krenu onim putem na kome je sam iskusio mnoge muke. Pri tome je doduše podsjećao i na one majstore koji s rezignacijom govore o vlastitoj profesiji. Mnogo puta je i sam pokušavao da napusti filozofiju, a u doba svoje univerzitetske karijere ozbiljno razmišljao da se okrene medicini kako bi izbjegao “mrtvilu akademske filozofije”. Filozofija je mnogo važnija od onoga što ona može, uz svu pompu, biti u glomaznim zdanjima univerziteta. Otpor prema akademskoj karijeri – kakav danas pokazuje i Derrida kada veli da se osjeća nelagodno na fakultetu – jest otpor prema jednoj uštogljenosti, prema onoj krutosti koja bi svojim shematizmom da optoči autentično mišljenje. Za stvaraoca filozofija ne može biti “posao”; takav neće da bude službenik tuđih ideja, niti pristaje da bude ograničen “nastavnim planom i programom”; hoće da bude odgovoran samo sebi samom. Otuda je razumljiva Wittgensteinova želja da bude što dalje od akademske filozofije, jer je udaljiti se od nje upravo značilo biti u filozofiji, biti kod sebe. Zato piše Normanu Malcolmu da je jedina “korist od učenja filozofije to što te osposobljava da govoriš sa dozom uvjerljivosti o nekim mutnim pitanjima logike itd. a ne pospješuje tvoje mišljenje o važnim pitanjima svakodnevnog života, i ne čini te svjesnijim od raznih piskarala o upotrebi OPASNIH rečenica kakve ti ljudi koriste u vlastite svrhe” (16. XI 1944.). Filozofija nije tek jedna disciplina, već životno stajalište. Aktivnost. Ona mora odgovarati i na izazove života – na životna pitanja i pitanja o životu – a takvo šta može samo ukoliko je i sama način života. A za Wittgensteina je to sigurno bila. Biti pak profesor filozofije sasvim je nešto drugo: “To je vrsta živog mrtvaca”, veli Wittgenstein u jednom drugom pismu N. Malcolmu (20. IX 1945.). Govorio je da ga na univerzitetu sve odbija; da mu se atmosfera ukočenosti, izvještačenosti i samozadovoljstva gadi. Još ranije je pisao Morizu Schliku da mu je iz dubine duše svejedno šta današnji filozofi o njemu misle, jer on nije za njih ni pisao (8. VIII 1932.). Onda nikakvo čudo da je s izvjesnom nelagodom izručio svoju knjigu javnosti, jer je strahovao da će pasti u ruke “filozofskih novinara”, a on je namijenio boljoj vrsti čitalaca (Culture and Value, str. 66). Nikakvo čudo, jer je sve što je Wittgenstein pisao, svo njegovo filozofiranje bilo “privatni razgovori sa sobom samim, stvari koje sam rekao sebi tête-a-tête” (Cultur and Value, p. 78).

Wittgensteinov individualizam je podjednako imao uporište u njegovoj vlastitoj prirodi i prirodi njegovog djela. Nisu mu bile potrebne spoljnje titule, koje su često oklop kojim se prikriva dublja nesigurnost. Čak i kada je iz formalnih razloga branio tezu na Cambridgeu (koja je u osnovi bila samo dopunski razgovor o njegovom Tractatusu) nije bio naročito uviđavan prema svojoj ljubaznoj komisiji. “Nikada vi to nećete shvatiti” – sprdao je uvažene profesore Russella i Moora (A da njih nije bilo, možda nikada ne bismo ni čuli za ovog austrijskog čudaka). Wittgenstein se nikako nije uklapao u uobičajenu predstavu o profesoru, a ipak su ga svi kao takvog uvažavali, jer ga je takvim činilo njegovo djelo. Podučavanje je i sam smatrao teškim poslom: “Podučavanje ne može sadržavati etički razvoj. Ako hoćete da nekoga etički razvijete dok ga učite takvoj doktrini, treba da ga tome učite pošto ste ga etički obrazovali, predstavljajući to kao način nerazumljive misterije” (Culture and Value, str. 81). Wittgensteinovo odricanje od akademske karijere je podjednako stvaralačko i etičko. Morao je napustiti univerzitet da bi se u potpunosti posvetio filozofiji. Bez “školske filozofije” ne bi bilo sistematskog znanja o filozofiji. Bez “univerzitetskih pisaca”, tih danas najčešćih autora koji još imaju i vremena i mogućnosti i volje i potrebe da pišu, ne bi bilo mnogih lijepih, a suzdržano i znalački napisanih literarnih konstrukcija. Profesori nisu stvaraoci, već, u najboljem slučaju, predani istraživači i znalci bez kojih bi filozofija postala neobavezna brbljarija. Ali, Wittgensteina ništa od ovoga ne bi utješilo. Nije slučajno da su ga i Schlick i Rusell smatrali umjetnikom: bio je to i po svojoj poetskoj lapidarnosti, i po muzikalnoj konstrukciji Tractatusa, i stvaralačkoj beskompromisnosti. Uostalom, njegovo djelo je već tada bilo predmet akademske brige. Autoru više tu nije bilo mjesta. Svoje djelo više nije htio da tumači; htio je da ga nanovo uobliči, da ga još jednom započne. Ostalo je prepustio interpretatorima. Onima koji i danas jednoličnim glasom ponavljaju njegove stavove i zamišljeno gledaju u daljinu. A u daljini, ustanovih kada sjedoh na mjesto svog nekadašnjeg profesora, zvonik crkve, na zvoniku sat: još petnaest minuta do kraja časa…

Stav sedmi

Da li je šutnja rezultat svakog filozofskog puta? Da li svako filozofiranje na kraju potone u tišinu? I da li baš ova riječ pripada završnom stavuTractatusa logico-philosophicusa?

Wittgenstein je odgovorio na ovo pitanje. U predgovoru Tractatusu veli da se sav smisao njegove knjige može sumirati u sljedećim riječima: što uopće može biti rečeno, može biti rečeno jasno, a o čemu ne možemo govoriti, moramo šutjeti. Ono o čemu ne možemo govoriti došlo je na kraju. I baš zato isprovociralo pitanje: a što je iza ovog kraja, u ovoj šutnji? Da li je u onome što nije rečeno skriveno nešto čak više i dublje od svega što je moglo biti iskazano na jasan i razgovijetan način? Ili je šutnja samo završni dokaz o granicama jezika, o moći govora, napokon znak potpunog odustajanja? Sve što je trebalo biti rečeno – rečeno je; govoru više nema mjesta…

Ušutjeti.
Ako si rekao.
Ako ništa veliko ne možeš reći.
Ako ništa više nemaš reći.

Oni koji su skloni filozofskom i inom razočarenju skrušeno će potvrditi da više nema smisla govoriti. Zar je svijetu do mudrosti? Zar mi se i samom, u ratu, nije potvrdilo da se sve velike ideje rasprše kao magla što udari o hridi ogrubjelog života? Zar svaka riječ, pa i ova o šutnji, nije potaknuta nekim ličnim osjećanjem u sučeljavanju sa vlastitom stvarnošću, vlastitom nacionalnom ili regionalnom situacijom? (Zeitgeist: Wittgenstein objavljujeTractatus 1921. Kafka pred smrti (+1924.) zahtijeva da se njegova djela spale. Na Rilkeovom grobu (+1926.) stoji epitaf: “Ružo, čisto proturječje/ničiji san ne bila…”. Hermann Broch u Mjesečarima (1928-31.) raspreda o raspadu svih vrijednosti, a njegov Vergilije shvaća kada dođe “s onu stranu govora”. Stefan Zweig piše Jučerašnji svijet... Austrougarska se raspala 1918.). Zar svako lično nije potaknuto općim, zar ono uobličeno opće (Geltung) nije iskaz jednog mjerodavnog ličnog?

Različiti su razlozi šutnji: od puke lijenosti do mistificiranog saznanja. U psihološkom smislu ovi razlozi mogu biti objašnjeni malodušnošću, pomanjkanjem motiva ili emocionalnom ranjivošću. Mogu se odlučiti na šutnju, jer govoru više ne vidim svrhu, jer neću i ne mogu dalje da krčim pustaru nesporazuma. Sve sam rekao, a sve potonu u tišinu. Il faut s’abêtir!– otelo se u jednom trenutku Pascalu. Ili naprosto slutim da sam rekao svoje, da više ne umijem dalje i da je poštenije da odustanem. Da odustanem, jer više ne mogu da oblikujem u riječi ono što slutim i osjećam. Čak ni ono što sam vidio da jest ne mogu prenijeti na način kako jest bilo; niti ono što sam saznao reći Drugom da i sam sazna onako kako to ja znam. Ali sve i da sasvim ušutim, to bi samo značilo da više ne mogu sa drugima, ne da sam i u sebi zanijemio. I zato ipak pišem, pišem, iako znam da za takvo što više baš i nemam dobrih razloga. Jezik na kome sam dugo pisao više oficijelno ne postoji, zemlja u kojoj sam se rodio je razorena, tekstovi koje objavljujem mi ne trebaju ni za kakvu promociju, o tome da od honorara platim stanarinu ni govora, a čitaoci kojima sam se nekada obraćao odavno se razbježali po svijetu ili utučeni ratom. Ni jedan od vanjskih razloga ne ide mi na ruku – a oni su piscu, pa i onom sklonom filozofiji, potrebni kao nekakvo opravdanje, zaštita i utjeha – ali ne mogu a da još jednom ne poredam riječi, da pred sebe ne iznesem ono što se u meni iznutra izgrađivalo, a što ostvareno i sazdano tek može biti sagledano u svojoj punoj prirodi, pa i meni samom tek tada do kraja postati u potpunosti jasno. U tekstu se polažu računi. U njemu se obnavlja sjećanje na pređeni put, još jednom otvara svijetu i konačno zatvara jedan svijet. Tekst je mikrokozmos. U njemu se ponovo izgrađuje raspršena cjelina. U tekstu se ponovo uspostavlja biće.

Neodlučnost je česta osobina čovjeka koji misli: “Biti ili ne biti…”. Taj hamletovski sindrom zna biti golema prepreka, ali katkada upravo takvi kolebljivci znaju donijeti neprikosnovene odluke. Wittgenstein se odlučio na kraju Tractatusa. Na imperativan način pozvao na šutnju: “Wovon man nicht sprechen kann, daruber muss man schweigen“. Stav sedmi. (A sedam je dana, i sedmi je pečat, i sedmi ton u skali). Stav posljednji. Iza njega – bjelina papira. Što je preciznost govora prema mudrosti tišine? Nedjelatnost je nevina, neučinjeno savršeno, šutnja mudra. Ali, što ako je iza nijemosti “prazna dubina”, misaoni blef, tužno izigravanje mudrosti u kojoj je jedino mudro što ne iskazuje svoju ispraznost. Na šutnju s pravom može pozvati samo onaj koji je rekao; ono ima smisla samo kada je završna gesta onoga koji je spoznao ili učinio svoje. Da li je, međutim, i u Wittgensteinovom slučaju u pitanju misaono posustajanje, svijest o posljednjoj granici jezika, granici iza koje ono što je mišljeno više ne može biti jezički uobličeno? Ono što može biti rečeno i ono što može biti pokazano jesu ključni problemi filozofije – piše Wittgenstein Russellu. U završnom stavu Tractatusa čitamo o postojanju onoga što ne može biti ni rečeno ni pokazano. Šutnja je granica recivog. Svijest o granici jezika je ujedno uvjerenje da postoji mišljenje koje nadmašuje, koje je iznad mogućnosti kazivanja. S onu stranu jezika postoje stvari o kojima se ne može govoriti, postoje stvari o kojima “mudrost ni ne sanja” (Hamlet, čin I). Gramatika i logika ukazuju i vode do područja šutnje, nagovještavajući predjela one Tajne u kojoj same ne mogu mnogo. Kroz šutnju se izgovara ime Božje (kada ta riječ ne bi bila pogrešno shvaćena), izgovara ono Jedno koje se ne dade ni opisati, ni pokazati, ni izgovoriti. Kroz šutnju se iskazuje neiskazivo Ime, koje se ne može iskazati jer ni jednim imenom ne bi bila iskazana sva priroda imenovanog. U tom istom smislu i svaki pojedinac (mikrokozmos) biva označen ličnim imenom a da u tom imenu nije sadržana tajna ličnosti. Ako sam pak ja mikrokozmos, onda se svi problemi rješavaju u meni; ja sam svijet i jedno sam s Bogom. Tada čak više ne moram ni govoriti, jer istina ne mora biti iskazana da bi bila istinita. Što jest, jest po sebi samom. Ono se sobom objavljuje. Tajna je u Tajni samoj. Ali, zašto ipak hoćemo da kažemo i pokažemo prirodu šutnje? Zašto, ako i ona nije područje govora? Govora o neizrecivom? I ako baš govorom o neizrecivom ne pokazujemo i samu prirodu onoga što može biti rečeno? “…ima u tome nešto više nego prirodno, kada bi ga filozofija mogla otkriti ” (Hamlet, čin II).

Wittgensteinovo šutnja opet vodi govoru. Sada novom, sada drugačijem, ali govoru koji je opet ograničen najprije mikrokozmosom – govornikom samim, a zatim i samom prirodom govora. Od početka provijava pitanje o tome kako govoriti točno. Postoji li takav jezik? Ili stvari samo treba pokazivati i sve iskaze svesti na tautološke? Tautološki stav kazuje da stvar jest ono što jest, ne neka skrivena suština. Ukoliko takva “suština” stvar ne čini onim što jest. Tautologija je također način šutnje, jer kaže ono što je rekla, ono što je “sve” a “ništa”. Ni znanost ništa ne govori. Konstatira da stvari jesu onakve kakve jesu, ali ne kaže što jesu. Cijeli napor Tractatusa je bio da kaže neizrecivo, da izgovori šutnju, da pokaže nepredstavljeno i iskaže Mistično. Što jezikom hoću da kažem više nije jezičko, već transcendens naprosto. Jezik je put/prepreka do onoga što je centralno pitanje: pitanje ontološkog zasnivanja svijeta i njegovih modaliteta. Da bi se, međutim, do tog pitanja uopće doprlo, prvo valja riješiti problem jezika, koji nije samo sredstvo, već iskaz bića o kome i sam govori.

Svaka riječ je fragment Govora. I sama šutnja je način govora, kao što je i govor način prešućivanja. U rečenom je i ono što nije rečeno. O onome što nije rečeno možemo misliti, ali ne i govoriti. (U tom istom smislu: potpuno shvatiti Wittgensteina značilo bi shvatiti i ono što on nije rekao, znati i ono što je utajio). Samo blesan rado govori o onome što ne zna. Bolje je šutjeti no govoriti pogrešno. O čemu ne možemo govoriti, to moramo prešutjeti. Prešutjeti! Wittgensteinova šutnja je promišljanje, mirovanje. Ono nije muk, nije zanijemjelost. Ono je priprema za novo kazivanje. Kazivanje o onome što više ne možemo reći, o onome što ne možemo ni iskazati ni saznati, ali možemo naslutiti. U šutnji je beskraj još nerečenog. Wittgensteinov stav sedmi je zatvaranje jednog puta. Taj stav ne oslobađa, nego nanovo zahtijeva muku filozofiranja. O čemu zaista možemo misliti, o tome moramo moći i šutjeti. Što možemo spoznati ili samo naslutiti, to katkada moramo prikriti. I samo za sebe čuvati. Ni takva šutnja nije kraj filozofiranja, već novi, unutarnji početak. Riječ o šutnji je istovremeno predostrožno povlačenje, kritičko distanciranje i pripremanje za Riječ. Tractatus je trebao biti govor o šutnji, ali takvo što ne bi moglo biti rečeno. Na kraju puta shvatimo da ne možemo nazad. Ljestve su odbačene. Poslije preobražaja nema povratka. Valja ići preko granice izgovorenog, transcendirati Riječ, uči s onu stranu jezika. Idealno je međutim neizrecivo. Možemo ga naslutiti, katkada osjetiti, nikada iskazati. Iako o tome ništa ne kaže, Wittgenstein ukazuje na ono što se ne može ni reći, ni objasniti. Jedva i misliti. Uostalom, da li bismo išta razumjeli kada bismo čuli glas s one strane “s koje se još ni jedan putnik vratio nije” (Hamlet, čin III). Zadnja rečenica Tractatusa jest riječ o onoj knjizi koja ne može biti napisana. Da li je riječ o onoj knjizi o etici, koja je pokušaj da se kaže ono što ne može biti rečeno, o onoj knjizi iza koje je Wittgenstein mislio da više ništa ne bi moglo biti napisano, knjizi koja bi obezvrijedila sve druge knjige? Ili o onoj Riječi koja ne može biti izgovorena, riječi zbog koje su tolike stranice ispisane, jer ona sama ne može biti napisana? Ili je uTractatusu pak riječ o neizrecivosti poetskog (a u Wittgensteinovom slučaju muzičkog), o onom artističkom porivu koji dokuči da je ljepota pjesme u onome što nije rečeno, ljepota muzike u onome što se ne može čuti? Ili o onom misaonom putu koji zna da sve izlazi iz šutnje i vraća se u muk, jer dosegne savršenstvo koje samo sebe ukida? Dok se to pitam ne smijem zaboraviti da razlozi šutnje mogu biti potaknuti i kakvim osobnim dramatičnim iskustvom. I mene je takvo zadesilo, zadesilo i onda kada sam čuo da se Rajko (“Grade, ako se naljutim zapaliću te”) stavio na stranu barbarstva uništenja, na stranu onih koji napadajući Dubrovnik ubiše i Milicinog brata, pjesnika, poslije čega se Milica potpuno zatvori u svijet sjena. I takva iskustva se upletu u bezimeno saznanje, koje nikada do kraja ne može biti rečeno. Kažem to jer, evo, već osluškujem kako i moje riječi tonu u tišinu. Čak kada bi ih neko, nekad, izvukao iz zaborava, ne bi to više bile moje riječi. Samo glasovi u kojima se skriva ono što je zaboravljeno, brujanje u kome nijemi riječ koja nije mogla biti rečena, znakovlje što se sklapa u knjigu koja nije mogla biti napisana. “The rest is silence” (Hamlet, čin posljednji). A onda, ponovo – bjelina papira. Istinski govor je dijete tišine. Ma kakvi da su bili razlozi šutnje, treba govoriti sve dok nijemost ne progovori.

Početi ponovo

Kako, dakle, nanovo započeti?

Zadatak nimalo lak. Čak može izgledati uzaludan ako se ima u vidu da je već Platon naznačio obrise filozofske građevine, a Aristotel je prvi pokušao i sazdati. Ali, već je u njihovo doba bilo jasno da je u pitanju građenje “kule Babilonske”, kule koja se u sebi beskonačno izgrađuje, osipa i nanovo gradi, zidanice koja se u sebi samoj temelji a pri tome ipak bez nekog temelja izvan sebe ne može, jer nije samo sebe radi, već i radi temelja. Htio bih, dakle, da krenemo od neke vrste filozofske naivnosti, ukoliko ova sintagma nije contadictio in adiecto, i ukoliko više itko ima pravo na naivnost u prvobitnom smislu te riječi. Od naivnosti, koja je osnova svakog stvaralačkog napora; naivnosti, koja je otvorenost svijetu bez ikakvog preduvjerenja. Od naivnosti, koja priziva čuđenje i ljubav (što se desi s ljubavlju koja se ne ostvari?), naivnosti koja rehabilitira izvorni smisao filozofiranja. Pri tome nipošto ne bih htio krenuti putem nekakvog do te mjere slobodnog filozofiranja koje bi nas napokon dovelo do filozofskog (ili bolje: filozofovog) toka svijesti, što bi mogao biti tek znak neuroze onoga koji filozofira. Moramo se, dakle, držati određenog plana, a ipak pokušati izbjeći metodu filozofske propedeutike, odbaciti preduvjerenja i unaprijed postavljene ciljeve da ne bismo završili u shematizmu nastavnog plana i programa za studij filozofije, kakvim raspolaže svaki fakultet u iole većoj varoši. Od čega onda započeti? Od pitanja o tome što treba da čini početak filozofiranja? Od problema početka? Od pitanja koje zaziva i riječ o kraju? Od onoga što jest? Možemo li krenuti od bilo čega, od nečeg nasumice izabranog i bez ikakvog prethodnog plana? Odakle god da kreneš, nećeš stići tamo gdje si naumio. Nema početka koji nudi siguran put umovanja. Početak filozofiranja je tamo gdje započne filozofiranje. Može se, velim, tvrditi da su svi filozofski problemi naznačeni sa Platonom, čak i da sve što čovjek zna može stati u nekoliko riječi, ali baš otuda, iz tih “nekoliko riječi” izvire ona silna, hiljade godina duga diskusija kojoj kao da kraja nema. Ako se pri tome nekom načinu filozofiranja štogod može spočitnuti, onda to nije toliko nedostatak odgovora – svako sebi primjerene ima – već nedostatak pitanja. A pitanje je u osnovi samo jedno, isto a uvijek drugačije: biće i nebiće. Sva druga otuda pridolaze. Otuda se i u onim najnaivnijim, dječjim pitanjima o onih “hiljadu zašto, hiljadu zato” prikriva muka filozofiranja i razabire proturječna priroda bitka. Već je u ovakvim pitanjima prisutna potreba za filozofskim odgovorima. Tko se usudi otvoriti takva pitanja, u ponavljanju upita vapi za smislom svoje sudbine. A koga jednom ova pitanja dohvate, nikada ga ne napuste.

Na mnoge načine smo početnici: i kao oni koji u filozofiji uvijek nanovo započinju; i kao oni koji se početku (počelu, arché) kroz refleksiju vraćaju; i kao oni koji su uvijek otvoreni drugom i drugačijem početku; i kao oni koji za početkom tragaju, jer nam nije do pouzdanog, a to će ovdje reći dogmatskog utemeljenja. Ako je umjetnost težnja ka savršenstvu, a vjera ka neporecivošću, onda je filozofija traganje za nikada do kraja osiguranom izvjesnošću, ukoliko i svaka potraga za izvjesnošću nije potraga za metaforički shvaćenim Bogom. Mislilac je onaj koji se upušta u ono što ne zna. Jedino loša akademska filozofija govori isključivo o onome što zna, jer sve svodi na zbir “metodskih jedinki” i provjerenih dogmi. Mišljenje – kako pokazuje Hegel – mora biti prvo u sebi ispunjeno i ostvareno da bi moglo biti stvarno. Iako se provjerava u odnosu na ono o čemu misli, prva izvjesnost mišljenja jest mišljenje samo, čin samog mišljenja. Mišljenje je dokaz mišljenog i onoga o čemu misli. Takvo mišljenje mora najprije u sebi biti istinito da bi bilo istinito i za neku moguću stvarnost. A kada je u sebi stvarno, onda je čak dopustivo reći da je i fakticitet u odnosu na njega nedostatan ili čak privid. U sjećanju na filozofiju mi se vraćamo onome što je u njoj istinito. Ako ništa drugo, na ono što je za nas u njoj istinito. A onoliko koliko smo u stanju da u njoj pronađemo istinitog, toliko smo kadri biti filozofi ili barem oni koji su filozofiji skloni.

Suočeni smo sa novom stvarnošću. Naravno, i kada bi sva filozofska pitanja bila riješena, u svijetu se ne bi mnogo promijenilo. Ništa zato. Filozofija i nije nekakav organon za mijenjanje stvarnosti, već je oduvijek bila i jest “u mediju pojma”: njena realnost je unutar realnosti mišljenja. Ako su neki zbog toga s njom raščistili, samo su dokazali da je nikada nisu ni shvaćali. Filozofija nije nikakav intelektualni mimesis svijeta. Ona je posebna građevina. Danas je često na pola puta između umjetnosti i nauke: po stvaralačkom principu umjetnost, po dokaznom postupku i želji za izvjesnošću znanost. Filozofija se pretvorila u filozofsku bajku, u kojoj je junak ideja sama. U tom spoju stvaralačke nesputanosti i želje za izvjesnošću, filozofija postaje nalik nekakvom racionalnom misticizmu, spoju snage uma i intuicije. Iz jednom osvojenog znanja kao temeljnog uvida o svijetu nastoji se stvaralačkom intuicijom i intelektualnom imaginacijom dokučiti ono što jest čovjek i njegov svijet. Pri tome se ne smije ništa uobražavati, već vidjeti što i kakvo jest ono što jest. Takvo “intelektualno gledanje” jest i slutnja neviđenog, i dosezanje nedostižnog, ali i ukazivanje na očigledno, koje duhovna komocija katkada olako previdi. Iz idealiteta i bezimenog iskustva, što stoje u osnovi filozofije, izrasta filozofsko sjećanje na stvarno i moguću transcendenciju. Takva filozofija može čak postati i dohvaćanje života, pred kojim smo uvijek početnici. Filozofija nije samo govor o stvarnosti. Ona je i sama stvarnost. Ona je to i kao misaona djelatnost i kao životna gesta. Na kraju filozofskog puta otvara se ona knjiga koja je drugo ime života samog. Samo u tom smislu filozofiji pripada mogućnost da samu sebe dovrši i da na taj način u samoj sebi bude preobličena ili usmjerena u neku drugu djelatnost. Ali, to više nije pitanje prirode same filozofije, već pitanje životne odluke onoga koji filozofira. Takav ostaje filozofiji odan i kada je napušta, jer filozofiranje nije samo privrženost jednoj duhovnoj disciplini. Ono je i životni stav. Ono je i odluka: odluka na riječ, odluka na muk…

(Iz knjige Predraga Fincija Poetozofski eseji, Sarajevo 2004.)