Predag Finci

Stvar ukusa

         

O autoru

Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) bio redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu do 1993, na predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London (UCL). Član PEN BiH, Društvo pisaca BiH, i Exile Writers Ink (London). Autor velikog broja filozofskih djela.



Stvar ukusa
(Odlomak iz knjige Priroda umjetnosti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2006.)


2.

O nogometu, politici i umjetnosti svi sve znaju i svatko ima neopozivo, a najtočnije stajalište. Svatko smatra da je u stanju sastaviti bolji tim od selektora reprezentacije, da je ispravna politika ona koja mu ide u prilog, a dobro djelo ono koje mu se dopada. Idealističko stajalište prema kome je stvar ono što je svijest o stvari uveliko vlada i u domenu ukusa. Umjetnost jest ono što ja tvrdim da je umjetnost – oglašava ovaj subjektivizam. U sudu “to mi se ne sviđa” subjektivizam smatra da je iznad onoga o čemu sudi i da to čak nije vrijedno pažnje ako se toj osobi “ne sviđa”. Nitko ne tvrdi da je moralno ili istinito ono što njemu takvim izgleda. O ukusima se, međutim, ne raspravlja. Ova ideja je često na različite načine iskazivana i parafrazirana, od Cicerona, preko Montaignea do danas. De gustibus non est disputandum. Tom izjavom se rješavaju svi estetički sporovi. Rješavaju tako da se ukidaju. Ukidaju kvalifikacijom u kojoj se ništa ne nastoji obrazložiti, a ipak se dokazuje da je ona neopozivo i u potpunosti točna. Dis-puto je diskutirati, ispitivati, istraživati, propovijedati. Ne može biti plodonosne rasprave tamo gdje je na djelu ukus, u čijim tvrdnjama nema i ne treba biti argumenata. O tome nećemo, jer se ne možemo sporazumjeti. Svatko će ostati pri svome. Svatko štititi svoje. Takvo stajalište je srodno onoj subjektivnosti koja vjeruje u ispravnost svojih stavova i kada joj ništa ne daje za pravo. Ukus je deklariranje. Različitost stajališta u sudu ukusa upozorava: da o objektivno postojećem imamo suprotna stajališta, da svaki subjekt ima svoje Jest. U pogledu umjetnosti takvo stajalište postaje još rezolutnije, jer umjetnost ni na što ne obavezuje, a svatko po vlastitoj prirodi ima pravo na određeni ukus i otuda i pravo na svoje individualno stajalište o umjetnosti. Hegel u Fenomenologiji duha na sličan način veli za filozofiju: da svatko misli da mu je prirodno dana, a pri tom nitko ne misli da po prirodi može da pravi cipele, iako mjerilo za cipelu posjeduje u svom stopalu. Ne mogu da poričem ničije pravo na afinitet prema ovome ili onome, jer je u takvoj sklonosti na djelu odsustvo odstojanja, prisnost i saživljavanje s objektom dopadanja, a nikom ne treba i ne smije biti nametan izvanjski nazor, niti smije biti utjerivan u kalup konvencija, ali mogu dokazivati da on/a nije u pravu u ocjeni djela o kome kroz iskazivanje afiniteta ujedno iznosi i svoje stajalište prema djelu. Kant, za koga je sud ukusa subjektivan a univerzalno važeći, ovakva stajališta - da svatko ima svoj vlastiti ukus i da se o ukusima ne raspravlja - naziva otrcanim frazama. Sud ukusa odnosi se na predmete osjetila i nije spoznajni sud, a kao stav je neispravan - stoji u Kritici moći suđenja1.

U rečenoj tvrdnji o ukusima prikriva se neodgovornost prema umjetničkom djelu, jer dokazuje da je u pravu svatko kome pripadne napamet da štogod o njemu obznani. U njoj je ma i nesvjesno rečeno da o djelu nema suda (ocjene vrijednosti), nego samo dojam, što je unekoliko blisko Hutchesonovom stajalištu, prema kome unutrašnji osjećaj ljepote ne uključuje u sebe suđenje, s tom razlikom da je u riječi o različitim ukusima iskazano stajalište koje ne dokazuje da je apsolutno važeće, a istodobno kazuje da ono što se od njega razlikuje nije važeće. Postoje stvari o kojima ljudi s lakoćom zauzimaju jasno stajalište. Uz stajalište obično ide i prijek, nepokolebljiv sud. O takvim pitanjima, na koje može biti odgovoreno prije no što diskusija uistinu započne, ne vrijedi raspravljati. U takva spada i ono o umjetnosti, o kojoj svatko sve zna što treba da zna, a posebno onda kada ništa ne zna. Ljudi rado iskazuju svoja stajališta o djelu koje razumiju, još odlučnije o onom koje ne razumiju. Svatko, naravno, može tvrditi da umjetnost jest ono što jest. Tako je za onoga koji je slavi, tako i onome koji je kudi. Sigurnost popusti kada se potraži obrazloženje za iskazani tautološko sud, kada se osoba upita: što jest umjetnost?, jer se brzo razabere da lakog odgovora nema i ne može biti. Nema jednostavnih rješenja za kompleksna pitanja. Naravno, dovoljno je da se neko djelo dopada, pa da se cijeni, da se “voli umjetnost”. Ali, takvo stajalište od neposredne, često odveć impulzivne reakcije prema djelu i voluntarističke neobaveznosti prema vrijednostima lako može skliznuti u potpuno nihilističko odbacivanje bilo kakve vrijednosti, a sve pod izgovorom o osobnoj averziji prema onome o čemu se govori. Relativiziranje uvodi svakojaku pretjeranost i sve češće namjerno pravljeni kič u domenu umjetnosti - točno je, to se mnogima sviđa - čime se područje umjetnosti htjelo izbaviti iz izolacije elitnog i prihvatiti demokratiziranje estetičkih kriterija, ali je time vrednovanje umjetničkog djela u potpunosti podleglo čarima “dopadanja” i nehtijući svojim egalitarističkim, nivelirajućim stajalištem obezvrijedilo i najbolja djela, jer se vrednovanje našlo u situaciji nemogućeg izmirenja u kome sve može biti umjetničko djelo, a više ni jedno takvim ne mora biti smatrano. Dok se stvaralački čin mistificira (i apsolutizira kao nešto Jedinstveno), samo djelo se u aktu recepcije relativizira. Subjektivnost kaže da je Bog u načinu mog vjerovanja, filozofija u onome što je u skladu s mojim osobnim svjetonazorom, a djelo ono što je milo mom ukusu, pri čemu se sumnja može iskazati u odnosu na djelo, ali ne i u odnosu na vlastito stajalište o djelu, stajalište u koje je uključeno i osobno uvjerenje, jer je u svakom, pa i ovakvom sudu sadržana i vjera prosuditelja. Nietzsche veli da svi mi mislimo da se “vrijednost umjetničkog djela ili umjetnika dokazuje ako nas duboko dirnu. Ali vrijednost naših osobnih sudova i osjećanja mora najprije biti potvrđena, što nije slučaj”2. Sviđanje je, naravno, jedan od razloga kome umjetničko djelo - kao naizgled nekorisni, a dopadljivi objekt - može zahvaliti svoje postojanje. Ovome je nasuprot težnja k formiranju vrjednosnih kriterija, koja nisu sud nekog privilegiranog sudca, nego poznavaoca. Kada bi djelo, međutim, uistinu bilo samo ono što se nekom čini da ono jest, onda bi bilo sasvim legitimno neko remek-djelo nipodaštavati, a trivijalno i banalno slaviti. Ovakvo u potpunosti osobno stajalište nije dokaz demokratičnosti (rečeno suvremenim političkim žargonom, “zaštite individualnih prava”), nego proizvoljnosti, koja još nije dosegla Humeovo "mjerilo ukusa" (standard of taste), a još manje kriterij Kantovog suda “obrazovane svijesti”. Znalac lako može postati elitista, ali je znalac ipak i prije svega onaj koji ima širok uvid i zna načiniti i pokazati razliku i označiti specifičnu prirodu djela i artističkog koncepta. Naravno, ukus kao subjektivni doživljaj o djelu čini i da dva znalca, čak kada su potekla iz iste škole, mogu o istom djelu imati različita stajališta. U historijskom pak kontekstu nastanka izreke o nediskutabilnom karakteru ukusa vjerojatno je bilo otpora kanoniziranju ukusa, što se naziralo u tretmanu umjetnosti u staroj Grčkoj i Rimu (ni o Cezarovom ukusu se nije smjelo raspravljati), a i danas se ovo stajalište često podržava kao moguća protuteža svakoj diktaturi nametnutih “vrijednosti” i njihovom preskriptivnom karakteru. Piramida pripada vječnosti, portret kralja je znak moći. Oni su nediskutabilne vrijednosti. Kraljev dvor, lik svetca, slovo svetog... zahtijeva poštovanje i divljenje; od početka moderne do danas “umjetnička proizvodnja” je predana subjektivizmu ukusa3. Ukus je pak diktiran proizvedenim. Ukus se i nameće, jednom kao diktat ideologije, drugi put kao iskaz dnevne politike i/ili mode. Nitko nije obavezan da mu se nešto dopada, nego po svom treba da za sebe izabere. O ukusu ovisi i moda (a u to spada i artistički trend), koja je pomak akcenta na skali osjetilnosti, a kao iskaz Zeitgeista često diktira tretiranje umjetničkih djela, što se očituje u prodajnom uspjehu djela. Historija ukusa je istodobno historija njegove promjenjivosti i konstantnosti: promjenjivosti dopadanja i konstantnosti vrijednosti. “Idealno” se pojavljuje u različitim oblicima, pa otuda možemo voljeti raznovrsna, potpuno različita djela, Turnera i Kleea, Forda i Antonionia, Mozarta i Schönberga... Upravo je ovdje djelatna Gadamerova opaska da “fenomen ukusa…treba odrediti kao duhovnu moć razlikovanja”4. I ukus je, veli ovaj filozof, način spoznaje. U svojoj karikaturalnoj varijanti pak subjektiviziranje ukusa završava dogmatiziranim stavom “to jest tako”, završava isključivošću koja u tvrdnji da je nešto “za mene lijepo i vrijedno” odbacuje i nipodaštava sve što nije po volji ovakve subjektivnosti5. Ovaj na ukusu zasnovani sud (koji u osnovi i nije sud nego presuda zasnovana na osobnom dojmu) svojom tvrdoglavom subjektivnošću ukida ili bar poriče svaku mogućnost preciziranja, kao da u estetskim pitanjima nije moguća ne samo točnost, nego ni refleksija. Ovdje je na djelu potpuna isključivost, koja i mimo svoje namjere postaje priznanje da mi je svijet Drugog nedostupan ili bar da ne postoji zajednički ukus, što nikako ne dokazuje da ne postoji ni djelo kao takvo. U ovom stajalištu/uvjerenju ne odnosim se prema objektu o kome kazujem nego nadasve prema samom sebi. Objekt moje pažnje i interesa je za mene zanimljiv samo kao objekt za mene. U izjavi “dopada mi se” samo se kaže da percipirani objekt korespondira s mojim osjećajem stvari, ništa o samom estetskom objektu.

U spomenutoj latinskoj izreci se pretpostavlja da ukus nije jedan, nije zajednički, nego različit do suprotnosti i međusobne isključivosti, da je u potpunosti stvar svoga nosioca i njegove subjektivnosti. U engleskom se “non disputandum” prevodi kao “not open to argument”. Ali, može li biti? Kao što je u predstavljanju svijeta predstavljen i predstavljač, tako se i u iskazivanju ukusa legitimira iskazivač suda ukusa. Svaka gorljivost iznosi svoje stajalište kao da je ono jedno i jedino moguće. Od toga Drugi može ponešto i da usvoji, “slažem se”, pa bez ustezanja doda “ali mi se ipak ne dopada...”. Zašto je pak za takvog nešto lijepo? Jedanput zato što ga na to nagovara njegov osjećaj za lijepo, drugi put zato što je to lijepo u skladu s usvojenom konvencijom, treći put zato što odgovara načelu ugodnosti, prema kome je lijepo ono što ne uznemirava, u čemu kiča nikada ne manjka. Tome ide u prilog i priroda estetskog, koje je po sebi hedonističko, vezano za užitak, ma to bio i užitak askeze. Načelo ugodnosti hoće da djelo bude sukladno njegovim zahtjevima, pa lako može odbaciti svako djelo koje ga uznemirava ili u bilo kom pogledu opterećuje. Pri tom se svakako treba prisjetiti i da su zapadnoevropske umjetnosti uveliko izrasle na načelu ugodnosti, dopadljivosti i užitka. Estetsko se iz domena umjetnosti pomjera u domenu užitka (kulinarstva, odijevanja, turističkih putovanja...), u hedonizam kao životno načelo, u lijepi život, kome je umjetnost potrebna samo ako je i sama “lijepa” (relaksirajuća). Tada je u pitanju ugodnost, a ne umjetnost. I tada djelo, kako bi to u nešto drukčijem kontekstu rekao U. Eco, nije interpretirano, nego upotrebljavano.

R. Ingarden veli da se tvrdnja o nediskutabilnom karakteru ukusa često shvaća “u tom smislu da uopće nema ljepote kao određenosti nekog predmeta” i da liči “na potpuno poricanje ljepote”, što je znak “skeptičnosti u vezi s spoznajnim učinkom sviđanja”. Prema ovom autoru sviđanje je doživljaj koji realizira promatrač, a estetske vrijednosti ono što se pojavljuje u nekom estetskom predmetu, koji je kao takav “fenomenalno dato”6. Interpretator prema rigidnom fenomenološkom stajalištu ne bi u interpretiranom trebalo da razumijeva samog sebe, nego samo i isključivo djelo. Ovo stajalište, u kome se pokazuje da djelo nije važeće samo u odnosu na svoju interpretaciju i svog receptora, nego i po samom sebi, zagovara postojanje vrijednosti djela po sebi, čime se u krajnjoj instanci tvrdi da je djelo važeće bez obzira na receptora i njegovo subjektivno stajalište i dokazuje da je djelo objekt po sebi, dakle zagovara postojanje djela kao samostalne vrijednosti. Ovakvo fenomenološko stajalište se ugleda na egzaktnost prirodnih znanosti i traga za njima srodnoj neporecivoj zasnovanosti, kakva u domenu osjetilnog nije moguća, osim u tragikomičnom shvaćanju da su umjetnici “inženjeri duša”, a receptori srodni automatima s unaprijed znanim reakcijama. U stavu De gustibus non est disputandum smatra se da je u pitanju relacija, određeni odnos između receptora i djela, koje postaje djelo (samo) s obzirom na receptorovo stajalište, stajalište koje u svom relativizmu implicite tvrdi da nije moguće znanje (poznavanje, uvid, razumijevanje), nego samo proizvoljno, a ipak na jednoj subjektivnosti neporecivo zasnovano dopadanje. Takvo stajalište je paraestetično. U njemu nema razumijevanja djela, u njemu nema mjesta moći suđenja. Ničije osjećanje stvari ne treba biti osporavano, ali takvo što ne važi kada se posegne za ocjenom, sudom i “presudom” o nekom djelu. U aktu recepcije djelo se ne uspostavlja, nego potvrđuje. U djelo ne treba učitavati, nego iz njega otčitavati.

Tvrdnja da je nešto najbolje nema relevantnosti ukoliko osoba koja iznosi takvu tvrdnju nema uvid u prirodu drugih srodnih fenomena. A ipak mi desetogodišnja curica tvrdi da je knjiga koju je pročitala najbolja knjiga svih vremena, čovjek koji najmanje pet godina nije vidio nijedan film - sam se time hvalio da pokaže koliko je važan i zauzet ozbiljnim poslovima - dokazuje da je onaj koji je neku noć gledao najbolji u protekloj deceniji. Oboje su uvjereni da su u pravu i oboje jesu u odnosu na svoje poznavanje stvari. Takva osoba bi s lakoćom mogla reći da joj se ne sviđa, recimo, kineska umjetnost, čime bi prije potvrdila svoju skučenost i neznanje, no što bi išta rekla o prirodi i vrijednosti kineske umjetnosti7. S neznalicom i glupanom ne vrijedi, a s mnogim tvrdoglavcem, dogmatom posebno, nije moguće raspravljati. Ukus je za svog nosioca subjektivno i neosporno, premda i sam može znati da je nevažeće i neutemeljeno uvjerenje. Upravo zato i kaže da se o ukusima ne diskutira, jer nema nikakvih argumenata, uvida, temeljitih znanja, jer ne može konceptualizirati svoj dojam o djelu, koje svakako nije samo onakvo kakvo jednom receptoru izgleda. Zato najprije mora shvatiti da njegov subjektivni stav ne može biti posljednja riječ, jer djelo nije samo za njega. I da je o različitim ukusima uzalud diskutirati, ali ne i o estetskim vrijednostima.

Postoji li ipak osnova pouzdanog suda o estetskom, koje je “suđenje bez suda” (Kant)? Na osnovu kojeg uvida poričem nečiji ukus? Kriterij bi morao biti bar privremeno neopoziv kao zakonodavstvo ukusa. Naravno, ne postoji neko pravilo kojim bi moglo biti propisano što pripada dobrom ukusu, osim kao usvojena društvena konvencija. U stvari ukusa ne postoji neospornost, osim kao iskaz despotskog autoriteta. Pouzdano suđenje u stvarima ukusa bi bilo moguće kao konsenzus o različitom na osnovu razumijevanja cjelokupne osjetilnosti i dokaza o vrijednosti djela, koju iskazuje njegova ukupnost, od vještine izvedbe do istinitosti djela. I oni koji sebe nazivaju stručnjacima ne tvrde da znaju što je umjetnost, premda u svakom sudu o pojedinačnom djelu implicite stoji neiskazana tvrdnja da kazivač zna i što Umjetnost jest. Obrazovana svijest doduše zna da artikulira i obrazloži zašto nešto voli ili ne voli, da usporedi, precizira i kontekstualizira stajalište svog ukusa, zna da demonstrira dosege svoje subjektivnosti, koja tada više nije samo pojedinačna, nego pretendira na zajedničko važenje, na “objektivni sud”. U stvarima ukusa nije potreban samo sudac koji zna “zakon”, nego onaj koji može ocijeniti što je “pravo”. Uostalom, već bi u “sudu za mene” po logici takve tvrdnje trebala biti prisutna i svijest o mogućnosti drukčijeg suda, suda koji je različit od osobnog i koji može biti usvojeni kulturni standard, ali potpuni subjektivizam ostaje zatvoren svakom uvidu koji ne smatra sebi primjerenim.

Ukus je prije svega gastronomski pojam. Ukus se dovodi u vezu s mogućnošću da se osjeti (sense) i kuša (gustatory). Zar se često ne čuje izjava da netko “ne može da svari” određeno djelo, da je djelo neprobavljivo, teško, a neko drugo lagano, pikantno, pitko, gdje se - ne slučajno - želudac pojavljuje kao metaforični kriterij u konzumiranju (potrošnji i upotrebi) djela. A o stvarima želuca je zaista bespredmetno diskutirati. Ali, dok jelo nekom može biti ukusno ili neukusno, djelo može biti samo ono što je urađeno s obzirom na ukus. Ukus se prvenstveno odnosi na osjetilo ukusa, a tek potom na promatračko stajalište o djelu. Premda osjetilo ukusa ne može biti relevantno za duhovna postignuća, neke paralele su ipak i svakako moguće. “Treba da jedeš borovnice da bi popravio krvnu sliku; ubojstvo je vjerojatno onako ogoljeno mučno kao što je prikazano u Kratkom filmu o ubijanju Krzysztofa Kieslowskog...”. Ako odbijam, u prvom slučaju ne marim za sebe, u drugom bježim - baš me briga, neću da znam, dosta mi je drugih briga... - od stvarnosti u kojoj nema mjesta poetiziranju. U prvom mi moj ukus ne da da pomognem sam sebi, u drugom da se suočim sa zbiljom jednog okrutnog događaja. U prvom može biti oštećeno fizičko, u drugom nastojim da mi ne bude oštećeno mentalno zdravlje ili uzdrman spokoj. Ukus nas izbavlja od neugodnosti. I zalaže se za načelo ugodnosti. Za “dobar tek”.

U sentenciji da se o ukusima ne diskutira zaštičeno je individualno pravo i relativizam svakog vrijednosnog suda i estetičkog kriterija. Sigurno je da postoje i opća saznanja, bilo da je riječ o medicinskom poznavanju zdravlja, moralnim normama ili kulturnim konvencijama, a time i estetskim vrijednostima. U svakom aspektu - u odnosu na osjetila, te moralno i estetsko - ukus je pod izvjesnim uvjetima podložan diskusiji. U sudu ukusa iskazujem svoje stajalište prema životu i pravo da ga obranim. Svako, pa i kritičko razoružavanje takve subjektivnosti gradi svoje stajalište na jednoj okrutnosti argumenata i dokaznog postupka (inquisitio), kojima bi nasrtljivo, nasilno trebala biti razoružana moja “netočna osjećanja” (kako osjećanja mogu biti “netočna”?), pa nije čudo da se svo biće može osjetiti uvrijeđeno, čak ugroženo. Ovdje se pitanje “zašto” raspituje za privatnost. Ali, kada je iskazano, “intimno stajalište” postaje predmet “javne rasprave”. Tada se intimno izlaže objektiviziranju i može mu biti osporena relevantnost, pri čemu se intimnost povlači u sebe pred agresivnom uvjerljivošću sugovornika ili se pak pod utjecajem novih uvida transformira.

Sve ostaje na razini doživljaja bez razumijevanja. Neću da sjedim, ako baš ne moram, u fotelji koja mi nije ugodna, a ne bih ni da mi je iznad kreveta slika koja me iritira i suviše odudara od tona mog namještaja, neću ništa što mi remeti komfor - eto politike ukusa čije je načelo ugodnost! Takav užitak hoće umjetnost samo kao “razbibrigu”. Takav užitak je za račun većeg užitka uvijek spreman odbaciti djelo. Njegovo je načelo ugodnost, a ne estetsko iskustvo. O njemu se ne diskutira, jer u njemu nema mjesta razumijevanju djela. O njemu se ne raspravlja jer se ne može promijeniti. Ali možemo postati svjesni što je ovo načelo ugodnosti, kao što možemo shvatiti da neko nama drago jelo nije “dobro”, da nam šteti zdravlju, da se može na drukčiji i bolji način pripraviti... Načelo ugodnosti kao životno načelo, u kome se uživa u različitim osjetilnim senzacijama, dakle kao “umjetnosti življenja” jest šire od pojma umjetnosti, ali je takvo načelo suprotno katkada oporoj istini umjetnosti i drastičnoj iskrenosti. Nije slučajno da je od svih umjetnosti film najviše izložen proizvoljnosti ukusa, jer je od svih najčešće tretiran isključivo kao zabava. Svako ovakvo načelo ukusa je u osnovi ne samo selektivno, nego i diskvalifikatorsko, jer odbacuje sve što nije u skladu s njegovim hedonističkim držanjem, pa otuda u njemu često nema mjesta ničemu što naziva “teškom umjetnošću”, koju smatra neprijateljskom prema načelu ugodnosti i samog bića, čak kao neku provokaciju i opasnost po samu egzistenciju. Načelo ukusa nije samo estetsko, već i moralno, a u izvjesnom smislu, kao hedonizam ili asketizam, i široko shvaćeno životno načelo. Ovo stajalište je uveliko praktičnog (djelatnog) karaktera i odbacuje kao neumjetničko sve što ne služi ugodnosti i sreći bića, čime se sva umjetnost svodi na “lijepu” umjetnost. Načelo ugodnosti, kako je to pokazao Freud, udaljava od realnosti i vodi u svijet fantazija. Ovdje treba upozoriti da osoba koja voli djelo iz sentimentalnih, vjerskih, političkih ili ma kojih drugih razloga, brine prije svega o svojim razlozima, a ne o artističkom dometu djela. Poznavatelj umjetnosti može neko djelo da cijeni kao vrijedno, a da mu se intimno ne dopada, da mu “ne prija”. Načelu ugodnosti pak pripada početna svijest o prednostima ugodnijeg, dražeg, boljeg. Kada kaže da je nešto najbolje znači da zna i što je, ako baš ne najgore, ono bar manje dobro. U površnosti ovakvog suda je riječ o nečijoj sklonosti, o kojoj nas ukus osobe koja iskazuje svoje stajalište obavještava, ali takvo subjektivno stajalište nije nikada u pravu, jer se ne odnosi na objekt (“lijepo”), nego samo na sebe sama. Paradoks takvog uvjerenja bi se mogao ovako formulirati:

Lijepo je samo ono što mi se sviđa.

Ergo: Ono što je lijepo ne mora da mi se sviđa.

U prvom stavu se tvrdi da je nešto lijepo jer je za mene lijepo i da je lijepo čak i ako nije takvo za bilo koga drugog, u drugom da ni ono što je usvojeno od mnogih kao lijepo to nije i za mene ako ga takvim ne smatram. Centralna točka ovakvih tvrdnji nije djelo, nego osoba koja tvrdnje iznosi. Za razliku od subjektivnog stajališta koje ima svijest o dometu svojih tvrdnji, ovakvo pretendira iz potpuno neopravdanih razloga na opće važenje, premda to rijetko i eksplicitno potvrđuju.

Ukus ovisi o mnogo čemu: obrazovanju, emocionalnom stanju, situaciji, a sigurno je da se mijenja i s godinama, pa nije rijetkost da ono što je u mladosti fasciniralo, u starosti iritira. U djelu uvijek prepoznajemo naše prethodno iskustvo, bili toga svjesni ili ne. U razumijevanju djela ne razumijevamo toliko što je djelo bilo, koliko što je ono postalo. Gledatelj i/ili kritičar zauzima poziciju umjetnika prema estetskom aktu, ali ne da bi stvarao, nego da bi opservirao, prosuđivao djelo. Ako je vrednovanje vezano za receptora, onda se estetski objekt u sviđanju (dis)kvalificira. Što mi se dopada samo iz vlastitih razloga ostaje samo “moje”. Kraj u Foremanovom Ragtimeu volim jer me podsjeća na dvorište moga djetinjstva, a ne zato što je u pitanju “grand finale”. Naravno, česta je podudarnost između životnog i estetskog iskustva (iz mnogih razloga volim platno/instalaciju Kellner des… Martina Kippenbergera), a često i ne znamo što sve ulazi u iskustvo, što se sve uselilo u našu podsvijest, u naš ukus, ne znamo koliko su “nebitne sitnice” formirale naša stajališta. Kontekst je naš vlastiti, onaj u kome se prepoznajemo, koji nam je srodan. Na razini dojma, umjetničko djelo za nas najčešće jest ono što nam je blisko, intimno, ono što mi sami jesmo, ono u čemu moŽemo otčitati vlastita značenja. Zato dubokim smatramo ono što je saobrazno našem vlastitom, našem "suštinskom", onome što pripada našem temeljnom osjećanju stvari.

Kao estetsko iskustvo umjetnost je način spoznaje (Gadamer) ili, nasuprot ovom stajalištu, isključivo užitak. U tom iskustvu je katkada oboje, pa estetsko iskustvo biva spoznavanje užitka, a užitak obogaćivanje spoznavanja. Za razliku od neposrednog, prostog iskustva, estetsko iskustvo je posredovano u stvaralačkom aktu. U recepciji djela uvijek je uključeno cjelokupno iskustvo receptora. Djelo je za svog receptora ono što u sebi kao kulturni kod nosi, što vidi, potom ono što vidi u djelu, pomoću djela, poslije i iza njega. Svijest o nedostatnost odveć osobnog stajališta u procjenjivanju djela poziva da shvatimo djelo bez obzira ili usprkos osobnom iskustvu. Prosuđivanje djela ne pripada samo osjećajima, nego i razumu.

Proizvoljnost ukusa je potaknuta afektivnošću. U tom potpuno neobavezujućem stavu, koji samo veli “meni je tako”, u stvari se tvrdi da je djelo nezasnovano, a ljepota nepostojeća i besmislena odredba koju svatko može određivati po svom nahođenju. Subjektivno uvjerenje je tvrdnja bez obrazloženja. U njemu su i samom nosiocu katkada prikriveni razlozi dopadanja. U stavu dopadanja osoba kazuje kako shvaća i što za nju jest lijepo. Ukus je i stvar konvencija, navikavanja i usvajanja, a usvojeni kodovi osobnog ukusa, koji se lako pretvore u predrasude, mogu spriječiti receptora da se otvori novom i neznanom. Formiranje ukusa je također jedan razvojni proces. Ukus je afektivnog podrijetla i odbacuje svaku argumentaciju refleksije, i premda je - srećom - podložan promjenjivosti s drukčijim uvidima, osjećanjima ili novim situacionim sklopom, ipak njegov zastupnik smatra da bi njegovo subjektivno stajalište trebalo biti važeće za sviju, da je objektivno tako. Iskazivač se legitimira u svom iskazu, u kome se može razabrati njegovo emocionalno, moralno i intelektualno držanje, čime kazuje što jest “svijet” (objektivno) za njega. U stavu dopadanja nije u pitanju još jedno stajalište (kao još jedan mogući teorijski otklon), nego način afektivnog odnošenja osobe prema djelu. Takva smatra da je njeno dokazano time što se - kao osobno osjećanje - ne da dokazati, jer nije demonstrativno niti racionalno obrazloživ. Pri tom se iskazuje paradoksalna tvrdnja: da nešto objektivno jest zato što je moje subjektivno stajalište. Za razliku od ovog neprosudbenog suda s jasnom presudom, razumijevajući uvid u djelo bi trebalo da korigira (ili argumentima podupre) moje subjektivno stajalište. Djelo je objektivno postojeće i ima važenje bez obzira na moje mnijenje. Autoritet estetičkog suda se temelji u iskustvu (znanju) o prirodi djela, a ne na afinitetu i načelu ugodnosti, koji više brinu o sebi nego o djelu. Ili čak brinu samo o sebi, a ni najmanje o djelu. U riječi da se o ukusima ne raspravlja osoba kazuje o sebi - njen ukus je otkriva i reprezentira, a što kompleksnija osoba, to složeniji ukus - ali ne i o prirodi, ne o egzistenciji i modalitetima djela. A oni su izvan “dopadanja” i “nedopadanja”, izvan “sviđanja”, izvan nediskutabilnog ukusa, u kome nema ni refleksije ni cjelovitog odnosa prema djelu, pa stoga ostaje relevantan sud samo za svog nosioca. O bezvrijednom ne želimo, o neospornom - ako je prethodno dokazano - teško da možemo diskutirati. Ni o ukusu se ne raspravlja, ali samo ako ostaje stvar privatnosti u striktnom smislu te riječi. Subjektivnost, naravno, nije nepomirljiva Razlika. Da jest, ne bi bilo moguće da se katkada potpuno različite osobe slože u pogledu ocjene određenog djela, da u produktivnom dijalogu ostvare konsenzus koji je moguć na osnovu srodnosti ljudske osjetilnosti, u čemu se nanovo reprezentira “društvo”. O vrijednostima se može i treba diskutirati. One nas - posebno kao diskutabilne vrijednosti otvorenog djela - same na to pozivaju. Djelo je objektiviziranje osjetilnog koje jednom završava u subjektivizmu ukusa, drugi put u naporu da bude shvaćeno primjereno svojoj vlastitoj prirodi. Iako je svaka interpretacija “prevođenje” i situiranje djela u skladu s osobnim stajalištima, jedno je od načela umjetnosti i očekivanje da djelo bude shvaćeno i sebi primjereno tumačeno, da u sebi adekvatnoj interpretaciji, koja je i sama srodna stvaralačkom procesu, bude nanovo otvoreno i produženo. Zato se u kritičkom pristupu i diskusiji o djelu teži odstranjivanju predrasuda i oslobađanju od subjektivnosti. Razumijevanje je otvaranje horizonta, koje nije samo razumijevanje djela, nego posredstvom djela razumijevanje sveg postojanja i njemu pripadajućeg Bića. Razumijevanje je djelu su-pripadna aktivnost, djelu korespondentni čin.

1I. Kant, Kritika moći suđenja, prev. V. Sonnenfeld, 1976, §§ 56 i 57
2F. Nietzsche, Ljudski, odveć ljudski, I, §161
3Luc Fery pokazuje da je i pojava kritike, koja je nerazlučivo povezana s pojavom estetike, i s kojom je okončana antička objektivna predstava lijepog, također jedan od simptoma subjektivizma ukusa. O tome u: Luc Fery, Homo Aestheticus. L’invention du goût à l’âge démocratique, 1990
4H. G. Gadamer, Istina i metoda. Osnovi filozofske hermeneutike, Prev. S. Novakov, 1978., str. 64.
5A kada je takav subjekt reprezentent despotske vlasti i moći, onda sve Različito može biti na dramatičan način dovedeno u pitanje...
6R. Ingarden, Untersuchungen zur Ontologie der Kunst, Musikwerk, Bild, Architektur, Film, 1962, str. 246-250
7A kao isključivo zanimanje za “našu” i “nama blisku” umjetnost čak može prerasti i u kolektivnu subjektivnost, odnosno obnevidjelost koja lako može završiti u fanatizmu “vlastitih a jedinih vrijednosti”