ARIAN LEKA

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM KOŠULJOM

         

O autoru

Rođen u Draču, Arian Leka je autor brojnih knjiga poezije, eseja, pripovijedaka. Glavni urednik časopisa Poeteka, dobitnik je brojnh nagrada, kao i one "Srebreno pero ", za zbirku Strabizam (2004), koja je ujedno i njegova treća zbirka poezije.


U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM KOŠULJOM


I: Majica sa portretima atentatora Franca Ferdinanda, Josipa Broz Tito i Envera Hodže

Ouvertire/Agitato

Duga istorija iste harmonije. Komunisti sa visoko zasukanim rukavima, sa košuljama zakopčanim do kragne, ali bez kravate; antikomunisti sa tako loše vezanom kravatom da ih čovjek može smatrat/i razočaranim intelektualcima iz svake partije; birači i zaštitnici izbora, sa zlatnom prugom od znoja na kragni od košulje; činovnici u dalekim pokrajinama zemlje, koja se kompletno pretvorila u provinciju i činovnici, koji su dobili lokalne izbore u napuštenim gradovima. To znači – svi. Ex-lijevi, ex-desni, ex-vlasnici i ex-politički progonjeni, ex –osuđeni, ex-kolaboranti režima, pokajnici i oni koji se ne kaju, koji su se sjurili u religiju i vjeru s nadom da riječ „oprosti mi“ donosi olakšanje i milost; ex-pisci, koji neće da prihvate da je njihova umjetnost bila neka vrsta oružja za masovno uništenje; odlikovani, koji vraćaju svoje ordenje i odužuju kredite; Jednom riječju – svi.
Heroji antifašističkog rata, sa pravom na besplatnu vožnju; prognani u klasnom ratu sa komunističkom zavjerom; baklje demokratije; pisci svakodnevnih uvodnih rubrika, zajedno sa analizama, koje svake noći uljuljkuju publiku u san; elegantni voditelji uglađenih televizijskih emisija koji u slučaju neke nesreće apeluju na prikupljanje novca; krijumčari, teroristi, strpljivi ljudi (oni nisu mogli biti svjedoci obećanog socijalističkog raja, ali su mogli golim okom vidjeti raspad logora, masovna iseljavanja, stvaranje novih država, ogroman rast interneta, oživljavanje lokalnih nacionalizama, uništavanje i prodaju javne imovine, otuđivanja javnog prostora), u potrazi za alibijem, uspostavljanjem reda i pravde u životu i dalje tražiti Boga. To znači da su se svi ili gotovo svi odjednom sporazumjeli.
Kao što su se nekada očevi okupili oko Internacionale, tako se mi ujedinjujemo oko jedne prave ose: oko povratka tradiciji naših predaka, ali i oko najnovijeg trenda. Trenutak je, u kojem postkomunističke zemlje, najsiromašnije među siromašnima, vade iz škrinja klišee i stereotipe, upravo onda kad provale krize i konflikti. Sa starih kolekcionarskih fotografija, obučeni u bijele košulje i bez kravate, ležerno nas posmatraju naši djedovi. Što nam je činiti? Ha! Haha! Hahaha! Opet su se vratili tradiciji. Kako vam se sviđaju lideri, vođe, šefovi, mislioci i bosovi na mediteranskom prostoru, na Balkanu - u kolijevci u kojoj su, kako kažu, nastale anarhija i demokratija, na kojem su se igrale drame i komedije? Senza giacca e cravatta ...? Without suit jacket? No tie?
Sirotinja je jadna i u slučaju kad nekog imitira. Kao na modnim pistama,sa kojih se širi visoka moda, bili su međunarodni sastanci onih globalnih lidera, koji su nam ponudili rješenje - model za ublažavanje krize. Uz vesele, bijele boje, kad god je moguće bez kravate. Jesi li napokon shvatio nešto o teoriji uspjeha u javnosti? Make up? To se ne zove tako. Caraoke culture? To da. To nam se svima sviđa. Čak i onima koji ni za vjenčanja niti na sprovodima nisu imali tu sreću da obuku košulju i vežu kravatu oko vrata.
No, to nije bio razlog što sam sa košuljama bio na distanci. Radi se o jednom vremenski udaljenom odnosu. Zbog toga bi se i Ti morao štititi. Uči iz moje sreće. Naročito kad vrijeme postaje blaže, gotovo kao domaća životinja kojoj oblačimo košulju. Posebno ako dan nije jednako dug koliko i noć, nego ona dominira, pokriva, primorava, kao što puder sakriva trag rane na vratu. Naročito kad te nađe daleko, u tuđoj zemlji. Kao što se dogodilo sa mnom u Sarajevu! Ha! Haha! Hahaha! Pomislio bi čovjek da je to bilo srce ljeta. Ni april, ni maj, nego juni. A ja mislim da vi znate da je juni u Sarajevu mart za Albance, a april za Britance: - loš mjesec, koji miješa uspomene sa zadovoljstvom, plaši krhko korijenje, tjera jorgovan na zemlju mrtvaca. Zbog toga pozavršavam poslove, spakujem nešto kao za uspomenu i odem ne osvrćući se! Ne patrone – hemijske olovke, trofeje međunacionalnih ratova. Ne ni bakarni kotao, majstorski iskovan, na čijem se horizontu vide džamija i crkva. Nađi košulju. Košulju, koja te makar štiti, ako ti već ne može dati slobodu. Ne od onih sa kojima se trgovalo kod čvora koji povezuje Pašinu džamiju sa Fehradia ulicom, koja dalje vodi u pravcu rijeke Miljacke i Latinskog mosta. Tamo, gdje je 28. juna 1914. ... Sjećaš li se? Uzmi košulju i brzo prođi zid sa obješenim majicama. Ali nemoj čitati, šta na njima piše. Naći čistu košulju u Sarajevu nije ni neki posao, ni zadovoljstvo, ni igra. Rat onih, koji zaboravljaju, sa onima, koji se sjećaju.
U Sarajevo-bazaru odjeća je od riječi toliko zaprljana, kao da je krvlju poprskana. Dva svijeta nasuprot jedno drugome. Ovog vidljivog i onog nevidljivog. Hranimo se jezičkim konstrukcijama i leševima sjećanja. "Who is the Boss? - Josip Broz Tito "(Ali mi pjesma albanskog Juga, „Jasaman moj Lule e verdhë", jednom reče da smo kao prvorazrednog imali Envera. A kao drugorazrednog Mehmeta Šehua. To su bili naši bosovi. Ne Tito. Josip Broz. Jedan pogođen od dijabetesa i gubitka pamćenja. Drugi metkom u srce ili u glavi. Idi! Idi dalje! Ne kupuj košulje na kojima su naštampani diktatori sa osmjehom na licu, koji miluju djecu ili mašu rukom).
"Cevapi is my drug!" (Za ovu košulju ne dam ni cent. Albanska droga, naš brend sa sigurnim autorskim pravima, naš dar za svijet da se Evropa malo odmori nakon Balkanskog rata, nakon Prvog svjetskog rata, nakon Drugog svjetskog rata i poslije Hladnog rata (hladnijeg od piva i Coca-Cole?); naša droga se zove kanabis sativa: zdrava, naša zelena zvijezda! Melem za umornu, nihilističku, narcisoidnu Evropu. Idi dalje! Još neku. Pronađi još neku košulju.)
"Yugo-car was made in Bosnia!“ (Zar smo mi Albanci, kad je industrija u pitanju, bili zaostali u odnosu na Bosnu? Ne. I mi smo, i to baš na dan 16. oktobra, godine1978. kao poklon za rođendan komandanta Envera Hodže, ali i iz inata, posebno prema kineskim revizionistima, proizveli u glavnom gradu, u našoj herojskoj Tirani, prvi traktor. Svojim snagama. Sami – bez ikoga. Bez Jugoslovena, bez Rusa, bez Kineza, bez evropskih kapitalista i američkih imperijalista! Proleteri Albanije ujedinite se oko prvog albanskog traktora, koji je kompletno samo našim snagama proizveden! Živjeli!)
"Rakija correcting people". "Do not make war - Make burek". Ha! Haha! Hahaha! Mrvice od ideoloških snova. Ti, koji probijaš zidove od košulja u Sarajevo-Bazaru, nemoj doći u iskušenje! Čak iako je "vrijeme toplo i lijepo." Iako smo "ja i majka dobro i zdravo". Nisu to slogani, koji se mogu naći na bluzama, koje se prodaju turistima. Niti je to uspomena koja se čuva. To je telegram nadvojvode Austrije njegovoj kćeri, napisan onoga dana kada je u njega pucao Gavrilo Princip. Ispalio je kao da je dao znak za početak neke konjičke trke. Goootovo! Kreni! Pali! Haha! Hahaha!
A on je bio tako blizu Franca Ferdinanda da na njega nije morao pucati, nego mu je npr. mogao opaliti šamar. Mogao mu je reći: "Zašto dolaziš u ovaj izgubljeni ugao imperijalizma, gospodine stari?“ Šamar. Šamar umjesto metka. Kiss for Peace! Rat na umornom kontinentu može izbiti odmah, svakog časa. Sa ili bez poljupca, svejedno da li će ili neće austrijska košulja biti umrljana krvlju.
Zbog toga nemoj u Sarajevu uzeti za uspomenu patrone koje imaju izgled hemijske olovke. Svako nanijeto zlo se negdje zapiše. Na nebu ili u tijelu, sve se zapisuje. Ali nemoj kupiti ni košulju. Košulje imaju zarazne osobine. Okužiće te pesimizmom… One uđu u meso. Više ili manje kao što je ostala prilijepljena krvava košulja Kentaurs Nesosa na tijelu Heraklea, evropskog mitološkog heroja. Od toga vremena, izgleda, počinje zamaranje glavnog junaka, zaboravljanje cilja.
Međutim, ni kupovina neke majice sa likom zlovoljnog ubice nadvojvode nije dobar savjet. Ni bluze s profilom prekrasne Sofije, koja je s rukom na ustima u obliku lijevka viče: "Fraaaanc Ferdinaaand! Fraaaanc Ferdinaaand!" Priče su sastavili majstori za preinačavanje istorije. The neverending story. Kao košulje.Više ili manje.

II. Plašt, posteljica i kokon od svilene bube

Allemande / Allegretto Grazioso

Hodao sam okolo po Sarajevu, u potrazi za tim suvenirom, ne sluteći, da će me tri godine kasnije, u martu 2014. na 100. jubilej Velikog rata, upravo grad Grac pozvati da napišem tekst sa naslovom „Košulja – Këmisha“. Nebeski most. Nadvojvoda Franc Ferdinand rođen je u Gracu. Tamo su mu obukli i prvu košulju. Grad u kojem su mu skinuli poslednju košulju sa već sleđenog tijela, bilo je Sarajevo. Ali zašto sam morao biti osjetljiv prema takvom odjevnom predmetu? Zašto su me slova i dugmad morali podsjetiti na patrone i prskanje krvi? Haha. Hahaha. Prvu košulju mi nisu oblačili. Imao sam je na tijelu. Je li mi poklonjena? Jesam li je ukrao? Od koga? Povređujemo samo ljude koje volimo. To tako mora biti, ako sam i ja to uradio. Trgnuo sam je za sebe. Ukrao sam je kada se moja majka borila da mi donese život. Haha! Donijeti život! Zar ne zvuči kao „donijeti na pijacu“? Hahaha! Nije bilo loše u stomaku moje majke, imao sam čak i pravo da se krećem, ali mi je bilo tijesno, nisam bio slobodan. Zbog toga je ona, jednog toplog zimskog dana 1966. godine mislila da je dobro da me baci u pravcu nekog novog svijeta. Mundus Novus. I ja sam bio takav. Novi čovjek. Imao sam pravo da plačem, ali ne i da govorim. Hahaha! Došao sam u život. Vjerujem da je to jasno. Ja sam jedan od onih koji su se rodili sa košuljom - u posteljici.
U to vrijeme, svi su u to vjerovali. Krvava košulja, u koju sam bio umotan, će me štititi. Od zla svake vrste. Od svake opasnosti. Vjerovalo se čak da smo mi „srećnici, koji smo rođeni u košulji“. Haha! Hahaha! Fatum. Sudbina. Franc Ferdinand nije bio rođen kao ja. Košulja, koju je on nosio, mogla mu je čuvati toplotu, ali mu nije mogla spasiti život.
Ali ni moja magična posteljica, koja, kažu, donosi sreću, nije bila takva. Bila je kao tanka kožica. Nije bila prava. Masno đubre, koje je, nakon što mi je sve dalo, trebalo baciti, kao što je to i učinjeno, iako onaj koji ju je na moje tijelo obukao, Bog, nije bio potpuno beznačajno biće u vrijeme kad sam se rodio. To je, čini se, bilo pravilo života, u koji sam došao: Niko ništa nije poklanjao! Čak i ono što ti je poklonjeno, nekome je oduzeto. Kako imovina, tako i život, prava. Skoro uvijek. Skidajući mi košulju sa tijela, babice su se pobunile protiv Božijeg klišea. Koji posao ti radiš, Bože? Da li tkaš kožice? Pleteš li na razboju djevičanske himene? Tkaš li i dalje posteljice i placente? Je li to tvoj božanski proizvod, o, Oče-Gospode-Bože? Godinu dana nakon što sam se rodio, tačno u februaru 1967. godine, zabranjena je ova vrsta agnostičke vjere. Mi, u košulji rođeni, nismo više uživali poseban status. Čak smo to morali sakrivati. Zašto nas je Bog umotao ovom kožicom? Da nas time obilježi nekim znakom? Da nam pokaže da smo bili odabrani u onom društvu Jakobinaca? Kažnjeni anđeli? Gabriel! Gavril. Haha! Haha! Ili Bombiks Mori umotan u svoj mjehur od svilene bube? Hahaha! Crv! Drugim riječima, pao je i sam Bog, tkač nonsensa. Crkve, džamije, vakëfet1 i Teke2 su ispražnjeni iznutra kao što se tijelo prazni radi balzamovanja. Mi smo bili dio istog tima. Bog je postao smrtnik, kao što smo mi postali ateisti. Uključujući mene. Koji sam u košulji rođen. Neposredno prije nego što me je pustila da padnem u ruke majke, jedna od babica je nada mnom izrekla želju: „Neka bude kralj i neka kao kralj vlada!“ Kralj!? Haha! Hahaha! Rođen sam kasno. Albanija je bila proglašena republikom. Narodna Republika. Vaši ljudi se nisu oblačili kao nekad: u odijela, u brekushe3, sa bijelom kapom od filca, sa kravatom. Ne u frak, u košulju sa manžetnama, čak ne sa kapela republike4. Oblačili smo se unisex. U radnu i ratnu odjeću. Dim i metal. Voda i znoj. Svijetlo. Oblačili smo se u ideale budućnosti. Isto tako kao sebe, oblačili smo i svoju djecu. Uključujući mene - novog čovjeka. U košulji rođenog...

III. Moj deda je izgradio Checkpoint Charlie i Berlinski zid

Courante / Grave

Košulja u kojoj sam rođen nije bila jedina sa kojom sam se u životu sreo. U uglu hodnika, sa ramenima naslonjen na zid, kao da je u pitanju neka osoba, stajao je najveći dio namještaja u našoj kući. Tu je bio anhein, koji, kao da se zaustavio, među oblacima, tu negdje između temelja i krovnih greda koje nisu bile dobro isklesane. Bio je to ormar iz austro-ugarske epohe, ali je ovaj ormar izgledao kao neka katedrala. Moglo se misliti i da je tu bio neki zaglavljeni brod. Bio je to jedan od džinovskih komada namještaja, koji se danas više ne proizvode. Haha! Hahaha! Male porodice. Planiranje porodice. Puno računanja. Malo zadovoljstva. Sada svako može imati ormar u svojoj sobi. Katedrale-ormari, brodovi-ormari više nisu potrebni. Baš kao kao ni imperije. Radi mode.
Gladak, bez mišića, ali sa čvorovima i žilama, ormar je ličio na neku srušenu prirodnu silu, kao vazduh, kad ne duva vjetar. On se nije mogao sakriti. Ali ni otvoren pokazivati. Poluge od bronze, upadljive šarke, metalni ukrasi, a posebno veliki ključ brave na vratima davali su mu neprijateljski izgled. Kupio ga je moj djed u pograničnom gradu Skadru, u nekoj specijalnoj trgovini, u kojoj nije svako imao pravo da kupuje. Bila je to prodavnica za one koji su dobili rat. Naravno, i za njihove pristalice. Tamo su na aukcijama prodavani komadi namještaja koji je bio oduzet od trgovaca i onih koji su zajedno sa okupatorima napustili Albaniju. Ormar je kupljen takav kakav je bio. Zajedno sa polugama, ogledalima, rezbarijama i zlatnim listićima, koji su pokušavali da mu daju krhkost. Ali on je bio ratni plijen. Nakon svega. Niko to nije znao. Ormar nije bio prazan sanduk. Na dan kada je kupljen, u njemu je bila odjeća. Kao što živo tijelo nosi organe važne za život i kao što glava nosi misli, a san košmare i snove. To je priča o tome kako je ovaj komad namještaja dospio do nas. Za mene je to bilo pozorište, kino, dok je za druge on ostao samo ormar.
Djed ga je volio kao nekog čovjeka. Nosio bi ga sa sobom gdje god ga je vodio posao za odbranu albanske granice. Deda je bio veteran. Snažan čovjek. Ranjen u Drugom svjetskom ratu. Čak mu je u tijelu zaostao dio nekog metka, negdje u jagodičnoj kosti lijevog obraza. Mogao ga je izvaditi jednostavnim postupkom sa lokalnom anestezijom. Svi su znali ovu fatalnu priču. Ali samo bismo mi, djeca, smjeli to dodirnuti. Čak ne svi. Samo oni koji su u školi dobili desetku. Odabrani.
To se događalo jednom godišnje. Tada, kada su na Dan mučenika, kao i svakog 5. maja, pozvali djeda u školu, da priča o svojim sjećanjima. Govorio je o italijanskim zarobljenicima, o Njemcima obučenim u željezo, o prijateljima koji su krvarili na (kao košulja) bijelom snijegu; pričao je priče o pobjeđenim izdajnicima i diverzantima. Stajali smo u redu, tako da bismo prstima mogli dodirnuti komad nacističkog metka koji je drijemao u djedovom mlitavom obrazu. Činilo nam se kao da dodirujemo komadić nekog meteorita, koji je bijesno udario u površinu planete Marsa. Drugi veterani su na grudima nosili ordenje od metala. Ali nije djed. On je na lijevom obrazu nosio parče metka...
Za razliku od djeda, ormar na sebi nije imao ništa herojsko, iako je u njegovom tijelu bilo metala – poluge na vratima su bile od metala. I pored svoje raskoši, on je u svom tijelu imao nešto mlohavo, razmaženo, kao invalid. Izgledao je trom kad ga gledamo u tišini. Sa svojim polugama od pozlaćene bronze, sa ogledalima koja su postala slijepa i tankim izrezbarenim okvirom, posebno sa odjećom koju je u sebi nosio, ormar je izgledao kao stranac među mojim ljudima koji su bili čisto ali jednostavno obučeni. Činilo se kao da je stigao iz nekog vanbračnog odnosa. Kao od ljubavi koja nešto odaje.
Kao iz nekog incesta, iz iskorijenjene krvi što se opet negdje ujedinjuje, a zatim ponovo razdvaja. Osjećali smo njegovo neprijateljstvo i neobazrivost, ne kroz snagu već kroz eleganciju njegovih tankih nogu, koje su bile slične štiklama, koje uspijevaju da drže uspravno neko snažno tijelo. To se odmah moglo primijetiti. To nije imalo nikakve veze s nama ljudima. Ni s drugim namještajem u kući. Izgledao je kao prirodni rođak stabala, uključujući i voćke koje su rasle svuda naokolo u djedovoj bašti. Nije imao usta da govori. Niti da bira. Niko ga nije mogao zaštititi i preuzeti. Njegovi gospodari su nestali. Sa okupatorom. Oni su pobjegli sa neprijateljima.
Mi smo bili njegova nova porodica. Voleli smo ga, ali smo ga se i plašili. Od njegove gracije. Ovaj osjećaj je bio prirodan i uopšte nije bio nepoznat i ostao je u nama kao oklijevanje, ljutnja, koji nisu nikad prelazili u potpunu mržnju. Ali i pored te svoje magične strane, ne može se reći da je ormar bio jedno tako jednostavno stvorenje. Imao je svoje svijetle i tamne strane. Kao i svaka stvar u životu toga vremena nije ni orman mogao ostati zaštićen – napale su ga naše bolesti - podjela na dva dijela, sindrom samoizolacije.
Ako biste zavirili u njega, kao što sam to ja činio, primjetili biste da je jedna tanka drvena lajsna, koja se protezala poprečno, dijelila ormar na dva dijela. Postavio ju je moj djed. Nije to bilo loše zamišljeno. Podijelivši ormar na dvije zone - dio za našu odjeću i dio za odjeću koje je u našu kuću došla zajedno sa ormarom - moj djed je podigao kontrolni punkt Čarli, Berlinski zid. Drvena lajsna je bila klon, granica, koja ni u kom slučaju ne bi smjela biti prekoračena. Jasna poruka od čovjeka, koji je 1949. godine branio južne granice. Ne samo mi ljudi, nego ni naša odjeća ne bi trebalo da komunicira s onim što nismo bili mi, s onim što nije bilo naše.
Istok se sa Zapadom susreo preko zatvorene odjeće unutar tog ormara, koji je bio podijeljen po sredini. U njemu nije moglo biti mira. Naša odjeća, odjeća naše kuće - na jednoj strani. S druge strane, neprijateljska odjeća. Modeli jednostavnih radnih košulja suprotstavljeni razmetljivosti tanko tkane vune i nježnosti i mekoti svile. Komadi s mirisom na muškarce nasuprot ispeglanim odijelima sa faltnom i košuljama s uštirkanim kragnama. Šaptalo se da je u njemu poput crne magije i kao prokletstvo živio zao duh gospodara ormara, skriven u rupicama kragni, u rupicama za dugmad. Naredba je bila jasna i nedvosmislena. Te haljine ne treba ni dodirnuti. Ni rukama niti očima.
Budući da sam poznavao svoje rođake, ne bi me iznenadilo da, kad se jednog dana u zoru probudim, na krilima od orahovog drveta nađem naslikanu lobanju sa natpisom „Visoki napon! Smrtna opasnost!“. Kasno, čak vrlo kasno, shvatio bih da između ormara i moga djeda postoji neka čvrsta veza, koja se i okovom može nazvati, ali koja je bila tajna ljubav. To smo saznali nakon njegove smrti. Ormar je bio čvor, koji je djeda držao vezanog za svoju porodicu. On je ostavio svoju krv, napustio pleme, porodicu, kada je otišao u planine, postao partizan, a kasnije i komunista. I sâm je pisao o svom porijeklu svaki put kada je podnosio molbu za prijem djece u školu. Ali čak i ako je navodno zaboravio, ona su ga podsjećala da on omalovažava samog sebe i da je samokritičan. Radio je to tako, želeći možda „da i sam drvo postane” (kao onaj ormar?)
Čudim se! Kako to da nije kao svoju posljednju volju dao da, kad ode sa ovoga svijeta, rastave ormar i od njegovih krila naprave kovčeg od orahovine sa otmenim polugama i ogledalima koji bi ga štitili od zlih duhova i protivnika. Djed je umro povrijeđen. Nedostatak poštovanja, rečeno je. Od razočaranja. Ali u to vrijeme, to se nije smatralo bolešću. Bilo je napisano: „Preminuo od crne žutice“. Kada su podigli kovčeg, vidjeli su da je vrlo lak. Djed je bio težak i krupan čovjek. Kako se to dogodilo da je, kad je umro, iznenada postao toliko lakši? „Kako, zašto?“, rekao je moj veliki ujak, kad je podigao kovčeg. „Izašla je velika prdnjava, koja je, dok je još bio živ, činila njegovo tijelo teškim“. Ona je iz njegove unutrašnjosti sve isisala: mržnju, ljutnju i dileme o nonsensu klasne borbe i permanentne revolucije, za čije je dalje postojanje i sam doprinio. Sve je odletjelo. Zajedno sa djedom. U nebo komunističkog raja? Možda. Dovoljno, da je to bio raj.
Dakle, razumije se, zašto je onaj ormar, a ne neko drugo mjesto, za mene, kao dijete, bilo omiljeno mjesto za igru. Ostajao sam u njemu sve dok mi ne kažu: „Izlazi! Ti si odrastao! Postao si čovjek!“ Od tog dana, a da ni sam nisam dobro razumio, izgledalo je kao da je ormar napustio svijet katedrale, broda, pozorišta i bioskopa i sišao na zemlju. Noge, koje su ga nosile, nisam više vidio kao potpetice na cipelama.
Od mjesta za zabavu, ovaj džinovski komad namještaja se za mene odjednom pretvorio u sklonište. Zatvorio sam se u njega. Izolovao sam se. Pobjegao sam. Nisam znao. Nisam mogao znati da je prostor unutar ormara najnaivniji oblik samoodbrane protiv kolektivizacije, protiv masovnosti, protiv uniformnosti misli i jednosmjernosti donošenja suda.

IV. Cvece naslikano na zidovima državne bašte i cveće, biljke i voće iz privatnih vrtova

Sarabande / Allegretto

U tom ormaru je bilo dvije vrste tame. Jedna stvar je mrak koji se spuštao zatvaranjem krila. Druga stvar je bila tama koja je dolazila kad god zažmurim. Tamo, u tim tamama, namirisao sam po prvi put da zanimanja nisu zanati. Ali ona nisu bila ni zanatske tehnike. Zanimanja se ne uče u školama. Ona su tekla u krvi. Kao magnezijum, so i gvožđe, kao mržnja i osveta. Sa zanimanjem su se ljudi rađali, kao što sam ja rođen sa košuljicom, drugim riječima, umotan u posteljicu. Ali oni nisu bili nestvarni. Prije svega, zanimanja su imala jasan oblik: zanimanja - to je bila odjeća. Pantalone, jakne, cipele, kaljače, čizme, gumene navlake preko cipela, vojni kaputi i kabanice. Više od svega, zanimanja su bile košulje. U svakom slučaju, ona su bila opasna. Privlačila su pažnju.
Čim sam obukao djedovu jaknu ukrašenu činovima, naramenicama i zvijezdama, navukao na sebe plavu košulju i radno odijelo, rukavice i čizme, osjećao sam se kao neka druga osoba. To nije imalo nikakve veze sa mrakom, nije to bila ni crna magija niti neka kletva. Čim sam ga obukao, odjeća je dobila oblik moga tijela. Otela me je, za sebe pridobila, postao sam njen taoc. Potpuno. U to vrijeme, u tom ormaru, ja sam glumac, učitelj, mehaničar, ribar sa koso namještenom beretkom, oficir granične službe, koji je progonio neprijatelje Albanije. Tamo, i tim mrakovima, bio sam doktor; bio sam bravar, kuvar, pilot, policajac, poštar, koji donosi vijesti; bio sam nosač, monter, akrobat, upravljao dizalicom, vozovođa, skretničar sa fenjerom u ruci i vozač, kao i traktorista, koji je radio za 2040. godinu i čovjek koji je u mraku pisao rime. Na drugoj strani, na zabranjenoj strani, na pogrešnom ulazu u ormar, bile su sasvim druge profesije. Ta me je odjeća podsjećala na zanimanja koja se nisu dopadala mojoj porodici i koja država nije blagonaklono gledala. Advokat? (Koga brane, neprijatelje?) Trgovac? (Ahhh, prevarant?) Pripadnik vojske sa nekim činom? (To znači pučist?) Imam, sveštenik i derviš sa bradom? (Parazit, špijun, kolaborant, prodavac otrova za um i dušu našeg Novog Čovjeka?) Jesi li možda poludio?
Iz tog razloga, odjeća s druge strane mi više nije ličila na neku tkaninu i materijal po mjeri skrojen, nego na neke zamke od dronjaka, kao što su izvori bolesti i uzroci smrti. Ona je bila dio nekog srušenog svijeta. "Ako ih dodirneš, postaćeš dio buržoazije, neprijatelj, a ne partizan sa zvijezdom na čelu, kao tvoj djed!" zaprijetili bi mi roditelji ispruženim kažiprstom, koji je slučajno bio i prst za pušku.
Smrtna noćna mora od dodira zabranjene odjeće bi potrajala, da djed, koji je umro kao panteista, nije u jednom razgovoru, koji je kao u groznici vodio sa samim sobom, rekao da se svakome od nas na nebu skroji zanimanje po mjeri, koje mu najbolje pristaje, iako tom krojaču ne možemo prepoznati ni iglu, ni konac, ni prste. Iz tog razloga nije izbačena neprijateljska odjeća iz zabranjene strane ormara. O samom razlogu nije nikad bilo govora, iako je bio očigledan. „Oni bacaju . ..? Oni su bili tamo kada je ormar kupljen! Nisam na to imao pravo. Ono što je bilo u mojoj moći, učinio sam. Razdvojio sam ih. Vlasnici bi se jednog dana mogli vratiti i tražiti ih,“ rekao je jednom djed, kad se porodica preselila u pravcu južne granice Albanije, gdje je bio avgustovskih provokacija u Vidohovi.
Gdje su bili vlasnici te odjeće? Čime se oni bave? Koja su im sada zanimanja kad je njihova odjeća ostala s one strane granice? Da li bi se oni vratili da bi od djeda uzeli ormar? Ako bi došli, ko bi branio djeda zbog toga što sam skriven oblačio odjeću, kada sam potajno bio advokat? (Ne daj Bože!) Koje su bitke vidjela, koje naredbe izdavala odijela sa mesinganom dugmadi i zvijezdama na epoletama, koja su bila zaključana u ormaru? Da li se nakinđurena odjeće svađala s jednostavnom radnom odjećom? A šta je snilo fino damsko donje rublje, čipke, damske pantalone s rajferšlusom s prednje strane? Šta se krilo ispod uskih šavova na prsima djevojačkih košulja? Kako to da oni nisu ostali na tijelu svojih vlasnica? Da li su i one u rukavima krile ljubavne poruke? I da li je u tim džepovima još uvijek sjeme otreseno sa cvijeća? Bila su to pitanja, koja nikada nisu postavljena, u vrijeme kada su roditelji vodili oštru kampanju, koja je kao bomba razbila želju da uđe u ormar.
U periodu, u kojem roditelji odlaze i ti kao dijete ostaješ sam, vraća ti se kuća kao što se vraća neko pravo ili silom oteta imovina. Uprkos psovkama i strahu, nisam se mogao savladati i ostati izvan one usisavajuće rupe - materice i groba. Otišao sam u ormar, kao u neku magičnu pećinu, čim su odrasli otišli na posao.
Ni psovke, niti prijetnje, pa čak ni strah od smrti ili bolesti nisu imali tu težinu. Zbog toga, izumitelji kakvi su oni bili, smislili su moji roditelji trik, da bi ormar držali što je moguće dalje od mene. Oni su izmislili tajno hemijsko oružje, koje više zastrašuje od oružja koje je Prvi svjetski rat proizvodio za masovno uništenje. Odvratan smrad. Ovo oružje je smrdjelo kao neki insekticid. Kakav je bio izum roditelja? Hmmm! Haha! Hahaha! Ono što svijet poznaje od 1821. godine, oni su mi predložili 1970. Kasno? Izmišljamo ono što je već izmišljeno. Kasno otkrivamo. Tajno oružje je bio naftalin. Bijela supstanca sa odvratnim mirisom. C10H8. I to prozveden našim vlastitim snagama, domaća proizvodnja. Tutnute u džepove, skrivene u manžetama i kragnama, kuglice su bile efikasno sredstvo protiv moljaca, ali ne toliko i protiv radoznalosti. U svakom slučaju, djelovalo je. Od naftalina sam kihao. Stigli su roditelji. Izvukli su me iz ormara. Sa podignutim rukama. Kao diverzanta. Igra i snovi su se time završili. Ormar je povukao krila k sebi, kao što to čine ptice sa svojim velikim krilima. Sve se nekako smanjilo. Postalo je realno. Dok sam bio protjeran iz svijeta, koji sam volio – moje posteljice od drveta, iz ormara, on se, tamo u uglu hodnika, sa ramenima naslonjenim na zid, zaustavio u letu negdje ispod oblaka, između temelja i krovnih greda, a meni pozajmio svoja krila. Ja više nisam pripadao tom svijetu. Oni su me brojali. Oni su me primorali. "Da su makar to upotrijebili protiv imperijalista i revizionista, protiv klasnih neprijatelja i izdajnika svih boja“ - rekao sam u sebi, misleći na naftalin. "Barem to."

V: U istom ormaru sa profesijama i odećom neprijatelja Marcel Prust, Adam Mihnik i politički Eros

Bourrée / Lento Moderato

Izvukoše me iz takvog svijeta; odlazak se ne događa sam po sebi. Baš kao što su me izvukli iz košulje, s kojom sam se rodio. Imao sam šest godina kada su roditelji odlučili da moje dalje vaspitanje preuzmu novi nastavnici. Dosta je djeda i babe i starih ljudi!, govorili su. Ja nisam bio vlasništvo djeda i babe. Ni ormarovo. Ni kuće. Ja nisam bio imovina. Nisam imao pravo na imovinu. Rođen sam bez zlatnog lanca kojim je kapitalizam obmanjivao narode svijeta. Bio sam slobodan čovjek. Nisam mogao da glasam. Čak ni za dedu i babu, protiv roditelja, novih učitelja i škole. Morao sam se vratiti u grad. Tamo, gdje sam se rodio. Da me ponovo usvoje roditelji. Da postanem građanin. Dobar građanin. „Hrabar, odan partiji i pametan kao čika Enver“'- „sedmogodišnji, savršen čovjek, koji ubija“. Kako sam se mogao zaštititi? Da opet nađem košulju? Posteljicu? Morao sam! Morao sam! Morao sam! Preživjeti. U novom svijetu. Djed i baba su smatrali da je nepošteno što me odvode iz bašte i od kuće. Naravno, nisu na to gledali kao na prinudu. Međutim, moj povratak roditeljima ih je ipak podsjećao na oduzimanja vlasništva. Podsjetio ih je na agrarnu reformu 1946. godine, koja im je oduzela zemlju i stoku i učinila sirotinjom, ali ih nije ojadila, kao što su se jadno osjećali nakon mog odlaska – „kućnog jagnjeta koje je slobodno raslo u bašti među drvećem i žbunjem“. Praznih ruku su otišli iz onog života.
Iako su bašta i dvorište sada bili mnogo manji i u njima više nije bilo životinja i ptica, oni su za mene bili kao košulja na kojoj je neko nacrtao kućne ptice, slobodne ptice, voće i drveće. Priroda je bila dvorište moga djeda i babe. O
na je nadoknađivala sve što je u kući nedostajalo. Ali priroda nije bila kao mi. Priroda je poludjela. Imala je na to pravo. Skoro svakog dana. Kora, pupoljci, korijenje, okca, cvijeće i lišće su pomahnitali čim bi osjetili toplotu zraka i dolazak kiša. Kad bi sjemenje upilo sunčeve zrake, pukotine sakupile smolu, drveće sokove koji su tajno tekli, kada su plodovi mijenjali boju, potpuno su se zanosili za mjesečinom i oblacima.
Drveće, žbunje i sjemenje su bili slobodni, biljke oduševljene, zanesene i za nas, ljude iz kuće, koji nisu mogli poludjeti. Mi na to nismo imali pravo. A ponekad mi je to je padalo na pamet. Ako se dogodi da se jednog dana čuje strašna buka, ako se kuća nekad razdvoji od temelja do krova, što se ne bi desilo zbog zemljotresa, niti od nekog tajnog prokletstva ili gnjeva susjeda. Uništavanje bi došlo po pravilu, od normalnosti i revnosti, da treba biti pažljiv i dobar čovjek. Tako je bašta, a naročito u proljeće, bila ništa drugo nego mjesto u kojem sam potonuo, posebno sa takvim mislima; bio je to predio svih predjela, gdje sam se sakrio od života bez grešaka, mučnog reda, gdje nisam ni sa kim govorio i sâm sa sobom i bez optimizma mogao misliti o tome da vjetar koji duva može biti uzdah, a kiša, koja je sa neba oticala kroz odvodne cijevi, može biti suza.
Ja nisam bio izuzetak. Moji vršnjaci su takođe imali svoje bašte. Ali u njihovim baštama nije bilo drveća, biljke nisu zasijane. Nisu rasle iz zemlje. One nisu ni poludjele. Nikada. Drveće i cvijeća u drugim baštama je živim bojama naslikano na zidu. Moglo se dodirnuti, ali se nije moglo ubrati.
Sve što sam naučio iz mog vrta, bilo je iskustvo. Cvjetovi su ljudi, govorili su djed i baba. Od mlečike peku usne. Od divljeg maka se spava. Od žuke se dobijaju arome. Origano, ruzmarin, nana su zaduženi za bolji ukus jela. Tamo u bašti sam naučio da razlikujem vrste ruža, one koje su pogodne da se nose u ruci i one od čijih se latica dobija sirup. Kozlac i magareći trn uzalud rastu. Od prodaje sljeza i kamilice mogli smo zaraditi džeparac za školu. Luk je bio puška, suzavac-bomba, ali i komplet prve pomoći za izgrebane laktove i koljena u igri na polju.
Kada sam napustio baštu mog djetinjstva, činilo mi se kao da su se pokrenule ne samo moje iščupane granice, nego i granice moje zemlje. Izgledalo mi je kao da se promijenio cijeli geo-emocionalni krajolik. Granice mog svijeta, granice naroda, i uz nasilje, promijenjene su i granice svijeta.
Postojala je još jedna razlika. Moji vršnjaci su nosili bijele uniforme. A ja nisam. Haha! Hahaha! Jesam li ja ili nisam rođen u košulji ...? Sjećate li se početka? Rekao sam vam tada. Iako to danas ne mogu posvjedočiti ...
U međuvremenu su došle sedamdesete godine. Sirota baba je sve češće ispravljana pošto se zaklinjala u Boga, pošto je govorila insAllah i kada se nije uklapalo mrmljala je orijentalne riječi kad je sasvim dobro umjesto riječi prozor mogla upotrijebiti penxheredritare, ili umjesto dijete evlat i axhamifëmijë ili bir za sina. Šta bi trebalo da razumijem? Od čega bi trebalo da se zaštitim? Kako sam se mogao braniti? Ćutnjom. Niko mi nije ništa rekao. Nisam pitao i nisam dobio nikakav odgovor. Djed i baka, učitelji, roditelji, su se sporazumjevali znacima i dugo su ćutali. Strpljenje je dobro, ćutanje je zlato, napisano je u svetim knjigama konformizma.
Više nije bilo povratka. Nisam se mogao zaštiti od svijeta time što bih se ponovo vratio u ormar. Ni u bašti više nisam mogao ostati. Moraš ući u život, rekli su mi. Njihova želja i volja su se obistinile, kao što sam i ja od intimnog postao javni čovjek. Prema onima koje sam volio, morao sam okrenuti leđa. Uključujući Karkankšola - moga vršnjaka, stvorenje iz basne, koje je živjelo u vrtu, u sred drveća koje je ludjelo.
Svaki put kad je želio da bude nevidljiv, kada se borio ili neko čudo činio, Karkankšol je oblačio košulju od lanaca. Nestao je, ali su njegova djela bila vidljiva. Bio je kao vjetar koji pokreće lišće i potresa, kao vjetar, čije prisustvo osjećamo, ali ga ne možemo vidjeti. Iako ga nikada nisam mogao savladati, sanjao sam o njegovoj sreći. Da postanem nevidljiv, pogotovo kad sam se morao pokazati, kada su me morali vidjeti.
Izašao sam i iz ove prirodne košulje. Na dan smo se opraštali, djed mi je za uspomenu poklonio loptu. Bila je napravljena od kože. Više nema takvih vrsta lopti sa mjehurom, cjevčicom za naduvavanje i vrpcom. Djed je nije naduvao sa pumpom. Naduo je svoje obraze da bi svojim dahom napunio mjehur. Čuvao sam je koliko se god može sačuvati lopta. Kad bi omekšala, stavljao sam je na sunce. Ponekad bih primakao svojim ustima cjevčicu za naduvavanje i pod izgovorom da hoću da naduvam loptu, udahnuo sam iz lopte sakupljeni dah moga djeda. Do dana kada smo se preselili, loptu smo držali na ormaru. Onda se izgubila. Kao što se to sa precima dešava. I sa svim tim što ti od ljudi kao poklon dođe.
No, to se nije na tome završilo. Kao da su se pokajali što su mi oteli košulju kad sam se rodio, moji roditelji i učitelj mi pokloniše novu košulju. Upravo sam postao muškarac - drugim riječima, imao sam deset godina. Povodom davanja košulje na poklon organizovali su ceremoniju na groblju mučenika u mom gradu. Svi su bili tamo. I oni, koji me nisu poznavali. I djed takođe. Tamo mi obukoše čistu bijelu košulju. Na vratu su mi stavili crvenu maramu. Nikoga nisam razočarao. Jasno sam rekao. Kao što je to ovaj slučaj zahtijevao. Bez greške. "Kunem se pred zastavom i svojim prijateljima pionirima da ću raditi, učiti i biti dostojan sin učenja partije i Čika Envera. Ja ću biti spreman da prolijem i posljednju kap krvi za odbranu socijalističke domovine." I prije mene su svi tako činili. Ovu zakletvu su poslije mene i drugi polagali. Da li smo održali zakletvu koju smo položili pred komunističkom zastavom? Da li ćemo biti kažnjeni zbog lažne zakletve? Ko bi mogao napisati ovaj djelić istorije u kojem su žrtve i heroji istovremeno bili tako krhki i neistiniti? Bijela košulja. Crvena marama. Ne kao zastava – crveno-crna. Crveno i bijelo. Je li to bio znak da bi moja generacija za razliku od generacije moga djeda, prolila više znoja nego krvi i bila spremnija na kompromise nego na prigovore?

VI: Gigue / Andante

Pojavljuju mi se u snovima. Letjeće košulje. Košulje za posao. Prinudne košulje za ludake. Pocijepane, krvave, odbačene posteljice, kao këmisha - košulja ubijenog prijestolonasljednika u Sarajevu. Raširenih rukava, kao da žele da me otmu da bi me odnijele na neko drugo mjesto. U predjele gdje se svaki događaj i svaka istorija ispravno pišu.Tamo, gdje ništa nije pogrešno napisano. Reciklaža istorije. Vijek nasilja. Hoće li me one košulje oteti? Hoće li se one zalijepiti za moje tijelo? Ili su to košulje, koje sam pokušavao da u životu izbjegnem? Zanimanja koja mi nisu uspjela? Ja sam ...? Naši životi ionako liče jedan na drugoga. Kao što starost djetinjstvu nalikuje. Kao što poslednji poljubac liči na onaj prvi, liči i ovaj današnji život onome, koji smo ostavili za sobom. Svijet se ujedinjuje. Opet. Kao što su u doba kolektivizacije, mom djedu oduzeli osjećaj ličnog i intimnog oni koji su mu ličili i oni koji mu nisu bili slični. Povratak na Pangeu (superkontinent).
Sve što je oko mene stvoreno da bi me zaštitilo, nije me moglo zaštititi. Koja to košulja može biti, koja može da zaštiti ono lično, što se krije iza ekrana, novine i prijevoda? Otvaranje ili zatvaranje pred društvom? Tržište kultura, razmjene? Vjerska tolerancija? Dobra sloga sa drugima, sličnima, susjedima? Haha! Hahaha! Nomadi. Opet. Emigrirati. Egzil. Pokucaj sa unutrašnje strane tvojih vrata. Nađi utočište u sebi samom. Ante portas. Povratak u Termopile. Velki protiv malih. Jaki protiv slabog. Privatno. Javno. Nova dilema. To be or not to be na TV? To be or not to be in the screen? Društvene mreže. Vijesti u pravo vrijeme. Dovoljan je smartfon da se uz sebe imaju sva zanimanja: reporter, fotograf, komentator, očevidac, zaštitnik građana. Big brother is watching you! Brother and sister! Globalizacija osjećanja. Ponovna kolektivizacija. Panidea. Moj deda o tome nije ništa znao. On je prerano umro.
A da biste se prebacili od mog djeda, partizana VIII jurišne brigade do mitološkog Heraklea, potrebno je nešto - kao prelazak preko plitke rijeke. Obojica su bili ratnici, ali nisu umrli u ratu, kao što to zahtijevaju patetika i epika. Nisu bili pesimisti. Umrli od lojalnosti koja truje. Prema nekoj košulji. Umrli su zbog ljubavi. Umrli su zbog političkog Erosa. Erosa obučenog u košulju i sa kravatom. Naoružani krvavim vojnim šinjelom i radnim pantalonama punim znoja i nafte. Bili su rođeni kao junaci na kraju herojske epohe, kao što sam ja rođen u košulji u vrijeme malograđanskih ateista. Najveći podvig Heraklea? Čišćenje Augijevih štala. Moj deda nije bio uspješan. On čak nije uspio ni da potpuno očisti svoju vlastitu baštu. Nije mu pošlo za rukom da (za komunizam) napravi tako čudesna djela kao što su bila ona Herakleova. Ni tok istorije nije mogao promijeniti. Čak nijednom nije mogao oprati košulju. Da li i ti imaš, kao svakog jutra, potrebu za prekomjernom dozom pozitivizma? Zar nemaš nikoga sa kim bi mogao podijeliti ljubav koja ti preostaje? Nema optimističke vijesti. Čudo da to što se riječju ne stvori, ne može se ni djelom stvoriti. Haha! Hahaha! Od blagoslova, koje su mi drugi dali, samo mi je jedan ispunjen. Da radim ono što mogu. Ili, ono što mi je dozvoljeno, to je da radim. A kviz? Savjet za dug život? Budi strpljiv, nevidljiv. Bavi se stvarima koje ne prave buku, koja ne padaju tako mnogo u oči, a prije svega budi oprezan kad nešto kupuješ ili kad ti neko nešto poklanja. Naročito ako je u pitanju košulja. Od svih košulja koje sam usput video, odabrao sam jednu. Napokon. Iako uopšte ne liči na one koje sam ovdje pominjao, ta košulja ipak ostaje sklonište, utočište. Pravo? Novo razočaranje? Čak i ako je slično koži, nudi toliko kao košulja od papira koja se, kao što su to nekad učinile babice, može pocijepati pred tvojim očima punim mržnje.
Život liči na hodanje kroz lavirint događaja, koji, izgleda, imaju smisla samo ako vode ka ostvarivanju nekog cilja. Neko još uvijek vjeruje na Prustovo estetsko čulo i kreće u potragu za izgubljenim vremenom. Neko drugi je izabrao teži put - one koje je izabrao Adam Mihnik, kada je krenuo da sazna uzroke koji nas vode k tome da izgubimo smisao, značenje, biće svoje, kad imamo više slobode, više odgovornih institucija i za što, kao što je poznato, završavamo kao disidenti sa promijenjenom vjerom, umorni, obeshrabreni, kao što su naše zemlje, naš kontinent, Evropa.
U međuvremenu je promijenjeno pravilo, „Niko ništa ne poklanja!“ Nezavisno od toga da li živite u Gracu, Tirani ili Sarajevu, važi pravilo da je onaj koji se rodi sa košuljom, a ne sa novcem ni posteljicom, nego sa sedam koža, će morati platiti za ono što je samo njemu dato, dok je svima drugima uskraćeno.

1 vakëf - vakif (na turskom): sveto mjesto (neka vrsta islamskog kultnog mjesta)
2 Teke – kultno mjesto za bektaši-vjernike
3 Brekushe – vrsta nošnje, neka vrsta pantalona za jahanje: široke pantalone, koje se dolje sužavaju
4 Kapele republikë – doslovno – republički šešir: neka vrsta šešira kojeg je do tada nosila samo buržoazija, koji je služio za označavanje razlike između Zapada i Istoka
5 gjaku i shprishur – odnosi se na fenomen emigracije bez izgleda na povratak. Krv naroda, koja je iskorijenjena i razasuta po svijetu. Sasvim specifično se ovaj izraz odnosi na Albance, koji su za vrijeme okupacije Otomanskog carstva napustili zemlju, otišli za Italiju i više se nisu vraćali
6 Godine 1972. održan je Kongres za pravopis albanskog jezika s ciljem da se utvrde principi i pravopisna pravila jedinstvenog nacionalnog književnog jezika

JEDANAEST
AKUSTIČNIH ESEJA


Prijevod sa engleskog jezika GORAN DRINČIC

Kamion s Istoka u dvorištu ambasade Zapadne Njemačke

Do kasnih 1980-ih, brend ŠKODA-LIAZ ni- kad nije povezivan s elegancijom, tim prije što su njihovi kamioni stekli reputaciju ponašanja poput prgave tvrdoglave mazge – što je nadimak koji će gotovo preko noći evoluirati u Kamion slobode. Ipak, istoriju čine iznenađenja a ona sama je često više sarkastični paradoks negoli obrazac i okvir. Jedan od mnogih paradoksa je i horizont za koji su se Albanci nadali da će im donijeti spasitelja, barjaktara koji će se pojaviti da donese slobodu.
Skoro jedan vijek prije biblijske priče o eg- zodusu iz 1990. godine, Naim Frašeri, vjerovat- no najznačajniji pjesnik albanskog romantizma, simbolično je zapisao da sunce izlazi sa zapada. Ali, parabolično sunce je uporno izlazilo s istoka.
Tokom ere diktature ljudi su okretali TV an- tene prema našim najbližim zapadnim susjedima, ali kako to istorija zna da kreira, prvi udarac koji će zatresti temelje komunističkog režima nije došao sa zapada već s istoka, i to u vidu raspalog istočnjačkog kamiona.
Niko u to vrijeme nije mogao ni pomisliti da je bakar od kojeg smo pravili improvizovane antene, postavljajući ih na krovove kako bismo neko vri- jeme mogli gledati kroz svoj zapadni prozor, bio isti onaj bakar izvađen iz najstrašnijih zatvorskih rudnika komunističke Albanije: iskopan iz vlažnih tunela zloglasnih rudnika u Spaču, u kojima su među političkim zatvorenicima pjesnici, prevo- dioci i umjetnici bili sasvim uobičajeni stanovnici.
Zahvaljujući tim ručno rađenim antenama, vijesti sa zapada postepeno su prodirale preko naših granica kao potvrda druge stvarnosti, znat- no drugačije od našeg svijeta, u kojoj je sloboda značila biti slobodan. Ironično, čak i cinično, prvu poruku slobode emitovao je izvor od kojeg se to najmanje očekivalo – ne zapad ka kojem smo okretali antene, već neuništivo komunističko vozilo.
Možda je veza između zatvoreničkog vađenja bakra i antena, koje su trebale da nam omoguće pogled izvan granica, u jedan drugi otvoreni svi- jet, mogla biti specifični metafizički argument koji nam je objašnjavao zašto smo na TV ekranu povre- meno viđali trake poput onih sa zatvorske odjeće i zašto smo čuli neobičnu buku nalik na ljudski krik.
Bio je 2. jul 1990. godine, osam mjeseci nakon pada Berlinskog zida. Za zemlju koja je navikla na „kašnjenje i zaostajanje“, distanca od osam mjese- ci u odnosu na zajedničku istoriju nije bila tragično nedopustiva. Tokom vjekova, fenomen kašnjenja u vremenu postao je naša specifičnost.
Ali, u tom konkretnom slučaju, kad se radilo o rušenju zidova, odjednom smo postali savre- meni. Baš poput Istočne Njemačke. Albanija je poslala svoj moćan signal neposlušnosti rušenjem sopstvenog zida. Puka je slučajnost bila to što se radilo o zidu koji je okruživao ambasadu Zapadne Njemačke – najnoviju ambasadu neke od zapad- noevropskih zemalja otvorenu u glavnom gradu, Tirani.
Pogrešna meta? Ne! S tim zidom srušen je i tabu, zastrašujući totem nepobjedivog komunizma. Što je simbolično predstavljao prodor tog vozila u dvorište ambasade Zapadne Njemačke, koja je imala pomalo ovalan oblik poput jajeta – ulaz u dvorište evropskih zemalja? Ponovni susret s tim dijelom kontinenta od kojeg smo bili odvojeni de- cenijama? Ili smo možda samo pomogli stvaranju još jednog paradoksa, jednog od mnogih koje je Albanija stalno kreirala kroz sopstvenu istoriju.
Govoreći o tim danima napetosti neko je rekao da je sve što se u stvari desilo bila realizacija dobro pripremljenog skrivenog plana disidenata iz albanske dijaspore, koji su živjeli u zapadnim zemljama, da demokratizuju najizolovaniju zemlju Evrope. Zvučalo je to herojski. Drugi su iskreno držali da je u pitanju bila zavjera komunista, koji su pokušali da ubrizgaju malo svježeg i čistog marksizma u umorne evropske vene.
Gledano s distance, polu-ulazak tog kamiona u dvorište ambasade podsjeća na ona objašnjenja u crtanim filmovima kojima se djeci pokušava ob- jasniti delikatan i složen proces trudnoće, u kojem samo jedan vrlo srećni spermatozoid udara glavom o zid jajne ćelije i ulazi unutra. Tih dana, neka od obavještajnih službi možda je čak i poslala faks ili kodiranu poruku koja je zasluživala naslovnice:
Kamion je upravo udario u zid koji okružuje njemačku ambasadu u Tirani, narušavajući integ- ritet zida. Kao rezultat, hiljade muškaraca, žena i djece ušlo je u prostor ambasade, protestujući po prvi put protiv komunističke diktature bez straha od odmazde jedne od najtotalitarnijih vlada u svi- jetu. Deset dana kasnije, 3199 lica zatražilo je azil u ambasadi. Bilo je i glasina koje su iza tih zidova širili nostalgičari koji su još uvijek vrebali po uli- cama grada, a kojima se aludiralo na to da ono što se dogodilo nije bilo ni fer ni hrabro jer je udarac komunizmu zadat u leđa, ispod struka, umjesto da se to uradi u lice. Štoviše, urađeno je to uz pomoć i kapital globalnog imperijalizma. Odgovor alban- ske vlade bio je ukidanje vode i zaustavljanje za- liha hrane na putu do ambasade. Isto je primijen- jeno i na italijansku i francusku ambasadu, koje su takođe pružale utočište Albancima u svojim pros- torijama. Jedine ambasade u koje ljudi nijesu ni pokušavali da uđu bile su kineska i kubanska.
Razgovori su uslijedili nakon duge pat pozici- je. Dana 11. jula 1990. godine, gdin Verner Daum – njemački ambasador u to vrijeme – najavio je obezbjeđivanje sigurnog prolaza za albanske izb- jeglice nakon što napuste ambasadu.
12. jula izbjeglice su prebačene u luku Drač, odakle su potom napustile zemlju na nekom od trajekata. 13. jula ljudi su se našli na drugoj strani svijeta, na strani koja im je uskraćivana 45 dugih godina.
Ja međutim ne mogu zanemariti indikativnu činjenicu da je kamion koji je srušio albanski zid našeg „zapadnog Berlina“ na revolucionaran način bio tek jedan obični ŠKODA-LIAZ, proizveden u komunističkoj Čehoslovačkoj, skromni komu- nalni kamion koji se u to vrijeme nipošto nije smatrao slavnim. Kakva je tu još simbolika? U Albaniji nije bilo zapadnih sredstava informisanja. Ipak, ne bih želio ići dalje, praveći loše metaforu, rekavši jasno da smo oborili svoj lokalni komuni- zam koristeći istočni radni alat te da je to razlog zbog kojeg je naša demokratija tako kombinovana, teška za imenovati, i zašto je naša tranzicija tako zamarajuća i duga. Praško proljeće je stiglo dosta kasno, kroz Plišanu revoluciju jedne vrste, kao i kroz umorni spermatozoid, koji je plodeći jajnu ćeliju istu istovremeno i zarazio. Međutim, uprkos nesigurnosti trudnoće i doprinosa dijaspore tom činu, ovaj hronološki trenutak ostaje prekretnica i hrabar čin.
Danas ne postoji spomenik u Tirani koji bi nas podsjećao na ovaj carski rez kroz koji je udahnut život demokratiji u Albaniji, koja je ostala krhka čak i do današnjeg dana. Poslije pola vijeka pot- pune segregacije od svijeta, Albanci su još jednom pretrpjeli napornu odiseju migracija. Priče iselje- nika koji često nijesu stigli tamo gdje su krenuli, ne mogavši se vratiti ni kući. Bilo je i utopljenika, nestalih, ali ne i izbrisanih iz sjećanja. Ali ovo bjekstvo, iako iz drugih razloga, nastavlja se i da- nas.
Kad god bi se desila tragedija na moru, ljudi su izbjegavali da kupuju morsku so (kako smrt ne bi ulazila u njihove dnevne obroke).
Mjesecima potom se izbjegavala i svježa morska riba (kao da je bilo moguće da se ta riba hranila našim najmilijima izgubljenim u moru). A more opet u sredini, prepreka koliko i prilika! Plu- ralizam. Tri mogućnosti: To be or not to be! (Kla- sika). Let it be! (Balada). Should I Stay Or Should I Go! (Hard rok).
To oklijevanje ima svoj početak u tom i dalje nejasnom danu, kad je Kamion slobode, instru- ment s Istoka, kojim smo sami upravljali, srušio zid ambasade jedne zapadne zemlje. Promjene se naravno traže tek kad postoji svijest i priprem- ljenost, a mi smo samo htjeli da se infiltriramo u obećanu nebesku evropsku baštu ili da omogućimo novi vid života, ali ne i nove ideje u našem životu, zakasnivši još jednom u svojoj uskogrudosti, parohijalnom načinu razmišljanja i neurednoj de- mokratiji.

Ljudi koji nose brodove i čamce

Treba reći da je malo kultura i primorskih ze- malja u Evropi kojima je tako očigledno ospora- vana i negirana veza s morem kao Albaniji. Postoji nekoliko teza i hipoteza Gustava Vajganda u odno- su na nedostatak albanskog primorskog pamćenja.
Posmatrajući odnos Albanaca prema primor- skoj leksici, prisustvo i odsustvo termina koji se tiču plovidbe i ribolova u albanskom jeziku, pokušava se objasniti autohtonost Albanaca (su- protstavljenost autohtonog ili alohtonog).
Tim tezama pokreće se ključno pitanje: da li primorski vokabular u albanskom jeziku ima au- tohton karakter ili je „uvezen“ iz stranih izvora (starogrčkog, mletačkog, slovenskog ili turskog)?
Tim jezičkim i kulturno-antropološkim teza- ma pokušava se objasniti etnogeneza Albanaca kroz jezik. U isto vrijeme, tezama se pokušava odgovoriti na pitanje da li su Albanci potomci Tračana; da li su Iliri ili ne. Drugim riječima, post- avlja se pitanje dolaze li Albanci iz unutrašnjosti kontinenta ili s obale mora?
To su svakako zanimljiva pitanja. Ali nije glavni cilj ovog simpozijuma da se razjasne tak- va konkretna pitanja. Problem s kojim se Evropa trenutno suočava najmanje je jezički ili kulturni. Pitanje s kojim se danas susrijećemo raskrsnica je gdje se kultura susrijeće s politikom, ekonomijom i društvom. Na taj način more postaje bojno polje, slika koju smo davno zaboravili.
Želim u tom kontekstu da podsjetim na pjesmu koju sam napisao prije dvadesetak godina a koja donosi prikaz albanskih egzodusa. Pjesma govori o egzodusu Albanaca nakon devedesetih, ali i o njihovim masovnim egzodusima i bježanju ka Za- padnoj Evropi tokom posljednjih pet vjekova.
Albanci u toj pjesmi metaforički nose čamce i brodove, kao da su brodovi i čamci njihove uk- lete cipele. Nose svoje cipele-brodove kako bi se domogli „blagoslovene“ Evrope...
Slika ljudi koji nose cipele-brodove je česta i prikazuje se na dnevnoj osnovi. Svaki put kad gledamo TV, kad god čitamo novine ili kad se sretnemo – na putu, poslu ili u kafiću – suočavamo se s egzodusom.
Današnje more više nije more s lijepe razgled- nice, kao što je nekada bilo. To više nije stari dragi prijatelj iz djetinjstva malog dječaka. To je krvava arena u kojoj se ljudi bore za život.
Izgleda da se tektonske ploče kreću ispod mora. Djeluje da se kontinenti i poluostrva na- glo približavaju. Afrika ide ka Evropi poput ve- likog vojnog bojnog broda. Balkan se povlači ka unutrašnjosti. Obale Grčke su napadnute. Kao i obale Italije. Od koga?
Ne, „rat“ još nije objavljen svijetu. Svakim danom sve više i više čujemo jedni druge kako izgovaramo riječi „MI“ i „ONI“. Odjednom, stvaraju se granice i jezički zidovi. Pojavljuju se istom brzinom kao i zidovi od bodljikave žice u Mađarskoj. Providni zid od bodljikave žice koji arogantno proglašava: „MI smo Evropljani! ONI su stranci, varvari!“
Granica je stvorena baš na Mediteranu, bukvalno na Sredozemnom moru. Moru koje smo uvijek smatrali mostom. I paradoksalno, eti- mologija imena Sredozemnog mora nema u sebi „Mi“ ili „Oni“. U svojoj etimologiji, Sredozemno more ima zamjenicu „Naš“ / „Nostrum“. To je bilo „Naše more“.
Danas vidimo kako se Mediteran transformiše u barijeru. Vidimo Evropu koja se pretvara u zamak. Slušamo evropske debate: one su još uvijek pune geopolitičkih stereotipa, predrasuda, netoler- ancije, rasizma i starih kompleksa, kao i plemen- skog i građanskog nacionalizma.
Ovih dana čujemo neprijateljske političke govore. Lideri Evrope govore o ljudskim pravi- ma i, paradoksalno, o ljudskim granicama. Nji- hove riječi pune su novih savjeta, upozorenja i isključivosti koje me podsjećaju na staru plutajuću burad na autokratskom moru mog djetinjstva.
Ali oštri odgovori nekih evropskih lidera iz EU ili Jugoistočne Evrope u vezi s mogućnostima prihvatanja izbjeglica iz Afrike ilustrativan su znak koji pokazuje lice autoritarnosti u našem de- mokratskom sistemu.
Veoma smo svjesni da se vrijednosti evrop- ske solidarnosti i tolerancije vidno ignorišu. Da idemo?