Jasna Šamić

ISLAMSKI MEDITERAN

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat nagrade Stendhal za književnost i nagrade Gauchez-Philippot za 2014.


ISLAMSKI MEDITERAN


Nakon što je postao egzotika, a potom mit, Mediteran i teme oko njega postale su vrsta literarne haute couture. A svaka moda, pa i ova, nadilazi svojim glamurom i frivolnošću rasprave o temi. O njoj i njenom « akteru », moru, može se, dakle, reći mnogo štošta, a posebno ponoviti ono što se govorilo u okviru drugih disciplina, oivičenih različitim terminološkim zaprekama. Zato Mediran istovremeno i jeste i nije tema, zato on može biti i osjećanje, prvenstvno patetičko, zato on i jeste i « nije historija », i nije i « jeste sudbina ». Ove milozvučne definicije, međutim, ne objašnjavaju mnogo fenomen. A rasprave koje su nam bile dostupne, plutaju i ljuljaju se kao lađja na površini ove « velike bare ». Postoji li, prema tome, « islamski Mediteran » ? Koliko odgovor može biti pozitivan toliko može biti i negativan. Ako postoji više islama, može se dalje reći da ima i više mediteranskih islama. Ako se složimo, ako ništa a ono djelimično, da ovo posljednje takođe postoji, mislimo li pri tome samo na priobalne zemlje, ili i one kontinentalne, čija religija, civilizacija i kultura dopiru s mora, tačnije : i s mora ? Ako, dalje, osvojene zemlje od strane Osmana, imaju veze ne samo s islamom, nego i « morskom » i « primorskom kulturom » koja se širila od centra Carstva, iz kog ugla možemo posmatrati « islamski Mediteran » ? S kopna, ili s mora ? S koje obale? Zapadne ili istočne ? Okom stranca, ili okom autohtonog stanovnika ? … Pitanja bi se mogla redati u nedogled.
Posljednjih nekoliko godina u Francuskoj ne samo da se štampaju knjige, nego se i održavaju skupovi i debate o ovoj temi : Mediteran. Podsjetimo se da je i Bosna sa svojom šarolikom kulturom, a posebno islamskom, našla ponekad mjesto među tim raspravama koje su se odnosile na Mediteran i njegovu povijest, civilizaciju i kulturu.
To što Mediteran fascinira i zaokuplja istraživače, diskutante, ogranizatore skupova, esejiste, historičare, pjesnike i umjetnike, nije naravno čudno: more je uvijek bilo predmet pažnje svakojakih profesija, uvijek zavodljiva tema. I da li samo zato što su na obalama voda nastajale najveće civilizacije ? Ipak, složimo se da je razlika između ostalih voda i morskih prilično velika. I ni malo manje zavodljiva od mediteranske, ne bi bila tema koja bi govorila o rijekama i civilizacijama koje su nastajale na njenim obalama. Ne zaboravimo da su nacionalnim, državnim, kulturnim i drugim identitetima uvijek prethodili geografski. Uloga riječnih voda vjerovatno je važnija od morske u stvaranju gradova, država i sveg što oni dalje podrazumijevaju. Ali i ta tema, « riječne civilizacije i kulture », bila bi isto toliko široka, dubiozna, kao i mediteranska. Ništa manje zanimljive od ove posljednje ne bi, nadalje, bile teme poput « okeanskih », « transokenaskih », potom « planiskih », « tropskih »… Teme bi tako stalno porađale nove termine, termini nove teme. Geografske discipline bi se prožimale s historijskim, antropološkim, sociološkim, religiozne s ideološkim i političko-historijskim, književne sa povijesnim i geografskim, prije no što bi postale zasebne discipline. Ili moda! Poput ove, mediteranske. … Pitanja će se dakle i dalje redati, rađati nova i ponavljati stara.
No, ostanimo na obalama mora, prvenstveno Mediterana. Da li mistika ima veze s njim, poput mnogih drugih disciplina koje su ušle u njegovo okrilje, s manje ili više uspjeha?
Svaki pozitivan odgovor, povlačio bi za sobom još niz pitanja.
Uprkos skliskosti teme, pa i opasnosti njene promašenosti, odlučila sam se da u vezi sa Mediteranom, odnosno « islamskim Mediteranom », govorm o mistici. I to onoj koja je nastala u okviru islama: sufizmu. Da li je sufizam mistika, pokušala sam odgovoriti u jednom od svojih tekstova, i ne bih željela da se ponavljam (Cf. J.S. « Da li je sufizam mistika », Dijalog, Sarajevo , 2001 I knjigu Mistika i mistika, Plima,2011, Mistika I 3mistika, Plima, 2011. i Bubook 2014.). Ako je sufizam mistika, kao što sam pokušala pokazati u pomenutim tekstu i knjizi, kakve on ima veze s morem općenito, a posebno s Mediteranom?
Pokušacu na to pitanje odgovoriti prvenstveno na primijeru jednog bosanskog autora iz 17. vijeka: Hasana Kaimi Babe, rodom iz Sarajeva koji je bio šejh (duhovni vođa) Sinanove tekije (vrsta manastira), u Sarajevu, i pripadnik kadirijskog derviškog (mističkog/sufijskog) reda.
Evo kako on pjeva u jednoj od svojih pjesama, pisanoj u formi zvanoj « gazel » :
«Ušlo si u arenu, o srce, danas !
Nastoj, sa smjelošću, doseći Jedinstvo , već danas !

Pij mnogo vina ljubavi
Neka te smatraju pijanim, već danas !

Goreći u velikoj vatri ljubavi
Postani leptir, već danas !

Zaroni u more i uzmi perlu
Biser sto vrijedi cijeli svijet, već danas!

Želi sa strašću, napreduj (prema Njemu),
I mnoge stvari k tebi će doći, već danas !

Uroni u bol i budi bolan,
Naći će se lijek patnika, već danas . »

I u ovih nekoliko stihova, sadržana je gotovo cijela sufijska misao i filozofija, pa tako i odnos mistika prema moru.
Iako je sufizam (tasavvuf), kao put ka Bogu, jedinstvu Bića i univerzalnoj Istini, nastao prvenstveno u pustinji, mistički autori, za razliku od predislamskih, nisu bili zaokupljeni temom pješčanih prostanstava. Mnogo više od pijeska, sufije zanima more. A medju morima, prvenstveno okean.
Od okeana, mistici su stvorili ne samo temu, nego i znak, simbol, koncept. Okean je znak makrokosmosa, i kao i svi simboli/koncepti u sufizmu koji dolaze kao binarni par, i on, okean, nerazdovjiv je od mikrokosmosa: perle, bisera. More je Bog, perla je suština, Njegova bit, božanska spoznaja i znanje koje je ravno moru – derya. On je beskraj, kome čovjek teži, a u njemu je skupocjeno zrnce u kome je koncentrirana sva ljudska spoznaja, sveokupno, nedostižno, znanje (cevher, geuher, dûr - svevišnja substanca, suština, neuništiva substanca, božanska bit).
Kao i ostali mistički simboli/koncepti, i ovaj – more – u vezi je dalje sa ostalim simbolima/konceptima, istovremeno neodvojiv od njih: vino- pjanstvo, plamen-vatra-leptir, strast – ljubav, bol-patnja-bolest… Poput predislamskih pjesnika, koji su cijele tomove svoje poezije posvetili vinu (postoji i termin i žanr « vinska poezija »), i mistici su neprestano zaokupljeni njime, ali na drugi način. Vino (meyin), to je « sredstvo » koje pomaže mistiku da dosegne Istinu, pomoću kog će on postati pijan (mestane), dostojan pijanih i opijenih, što je još jedan od uslova da osjeti i vidi (unutrašnjim okom) i dopre do Njega.
Pošto se, dakle, opije na način koji je dostojan samo izabranim ljudima, mistik (sufi, derviš) gorjeće u vatri (ateş), i to ne u bilo kojoj, nego u velikoj vatri, vatri jedine, apsolute ljubavi, koja je i LJubav i Ljepota i Istina. I Okean i Perla.
Samo takav mistik ima srce, kalb, koje je sposobno da osjeti bol (derd : – sposobnost da doživi uzbuđenje, senzaciju, prvenstveno spiritualnu). A kada doživi takvu patnju, on će spoznati i tajnu i tačku u njoj. Suštinu. I more. Jer će sa strašću (şevk), koja je nalik na bič, ići, « napredovati » ka toj spoznaji, s ciljem da doživi najljepše, najdublje i jedine istinske doživljaje, one unutrašnje - spiritualne, na ovom svijetu – « već danas ».
Analiza samo jedne lekseme, simobla, može nas odvesti do niza filozofskih pitanja u mistici. A sva ta pitanja, kao i sve gore pobrojani simboli/ termini, dio su cjelokupne « filozofije » osjećanja, prvenstveno Ljubavi koju je čovjek u stanju spoznati tek na trenutke, u izuzetnim časovima, nakon dugotrajnih i dugotrpnih duhovno-duševnih vježbi, i izolacije. U tim časovima, najčešće u tekiji, koju ponekad pjesnici nazivaju i « arenom » (jer derviši za vrijeme rituala zvanog « zikr » sjede , ili stoje u krugu), spašće veo s Njegovog lica, On će postati Lice, Ljubav, a čovjek će nestati , doživjevši « smrt prije smrti » (fenâ), utopljen u Njemu , ili u njoj, ljubavi, kao u more.
Vulgarizirajući je, dakle, tu « filozofiju » bismo ukratko mogli opisati i sa ovih nekoliko, pomenutih leksema - simbola.
Drugim riječima, poput svih svjetskih, orijentalnih mistika, i bosanski, pod uticajem osmanske poezije koja je imala monopol nad svim drugim žanrovima u Osmanskom carstvu, inspirišu se, dakle, istim temama, stvarajući svoja djela na turskom osmanskom, ali i persijskom, rjeđe arapskom jeziku. Ti pjesnici, poput gore pomenutog, Kaimi Babe ( « baba » je titula visokog derviškog ranga), inspirisani su u svojim poetskim djelima sufijskom idejom o Jednoći Bića ( Vahdet-i Vudjud), ideji da je On jedan, i da je sve On. Ova stvarnost i život koji živimo samo su privid, a sve što se kreće i što je nepokretno, odsjaj su (jedine) Stvarnosti, ka kojoj čovjek/mistik samo teži i nikad je do kraja neće spoznati. Za dosezanje te Ljubavi, za koju je uslov srce -kalb, u kome je skriveno drugo srce, fuad, u njima skriveno, u skrivenom tajna (sirr), a u tajni , druga tajna i u njoj tačka – suveyda -, sustina svega, uslov su i izolacija i vino, pjanstvo, i bol, patnja, i strast, i napokon odricanje od sveg ovozemaljskog. Filozofija mistike, dakle, u njenoj je prividnoj kontradikciji: da bi se odrekao strasti, treba imati strast; da bi se živjelo dobro na ovom svijetu treba ga se odreći; da bi bio zdrav, treba da budeš bolestan; da bi bio veseo treba da patiš; da bi živio, treba da nestaneš, poput leptira što kruži oko svijeće; da bi gorio treba ti voda - more i vino, a da bi bio pijan treba da izgoriš pijan u vatri ljubavi; da bi postao lucidan, moraš biti pijan; da bi ugledao Istinu, moraš zaroniti u nepreglednu vodeno prostranstvo ….
Slična, prividna kontradikcija, i paradoks imanentni su općenito i Slavenima, ali i Bosni, kao naslijeđu niza kultura, pa i mediteranske. U brojne kulture Bosne moramo ubrojiti naravno osmansku, nastalu na obalama nekoliko mora, prenesenu na balkanske prostore, ali i jadransku, venecijansku, rimsku, dubrovačku, koje su, iako ne sa istim uspjehom, ipak obilježavale običaje i tradiciju naših krajeva, ispreplitali se sa starim, autohtonim, utičući na kulturu i civilizaciju gradova, prvenstveno Sarajeva, ako ništa a ono indirektno. Podsjetimo se, na primjer, da prema jednom turskom defteru, popisu stanovnistva, iz 1489. gdine, polovina stanovništva Sarajeva je u to vrijeme muslimanska, a druga plovina hrišćanska. Najveci broj hrišćana otpada na dubrovačke i mletačke trgovce. U 16. vijeku, broj muslimana se povećava, i penje se na 85% stanovništva grada u prvoj polovini tog vijeka; 15% stanovništva i dalje je dubrovačkog i mletačkog porijekla. U drugoj polovini 16. vijeka, pak, u gradu živi 98% muslimana, ostatak su i dalje Duvbrovčani i Mlečani . (Cf. Başbakanlik arşivi, M.M Defterler, br. 18, 24, 56). Može li se, prema tome, zaključiti da se broj muslimana povećava jer Dubrovčani i Mleci prelaze na islam ? Kao i to da dubrovačka i mletačka, to jest mediteranska kultura, prožimajući se sa postojećom, uvezenom, islamskom, utiču indirektno na ovu posljednju? Ako je dokaz za takvu vrstu fenomena govorni i pisani jezik (a on je u to vrijeme u Bosni zvan bosanski i u njemu je naravno sve više uticaja turskog- osmanskog, sa neznatnim, ili nepostojećim tragovima iz mediteranskog /morskog civilizacijskog kruga), onda možemo zaključiti da more, Jadran, Dubrovnik i Mleci ne utiču mnogo na Bosnu.
Trgovačke veze izmedju Dubrovnika i Osmanlija bile su, kao što je poznato, tijesne, pa je zato i status Dubrovnika bio privilegiran. Turci, međutim, često napadaju dalmatinske gradove, osvajaju ih, a ratovi između Mletaka i Osmana dešavaju se, posebno u sedamenastom vijeku, na dalmatiskoj obali i u Bosni. Dalmatinski gradovi prelaze iz ruku u ruku osvajača, čas su turski, čas mletački, čas austrijski. Rat za Kandiju, otok Krit, ili Kretu, sa najvećim gradom Heraklionom, zvanim i Kandija, koji se vodi između Osmanlija s jedne, i Mletaka i Austrijanaca s druge strane, koji traje nekoliko decenija (od 1645. do 1669.), i za vrijeme kog su Turci osvojili i Kotor (1657.), odvija se prvenstveno na Jadranskoj obali. I o tom ratu je u svom Divanu (zbirka poezije) pjevao gore pomenuti bosanski pjesnik, Hasan Kaimi Baba, koji se i proslavio upravo dugom poemom, zvanom « Kasida na âri », ili Kasida o Kandiji. Na osnovu tajne nauke, ilm džifr, vrste kabale, koju je očito poznavao, a koja je bazirana na brojčanim vrijednostima arapskih slova, pjesnik je pogodio datum kraja kandijskog rata (1669.g.). S dolaskom Autrije u Bosnu, u 19. vijeku, Bosanci frenetično prepisuju njegov Divan, zvani i « Božanske Inspiracije » (Varidât), u nadi da ce se i ostala pjesnikova predviđanja iz tog djela ostvariti: da će islam zavladati cijelim svijetom, prodrijevši sve do Rima, da će dalmatinski gradovi pripasti « zauvijek onima kojima i pripadaju » : Turcima, itd. ( Cf. J. S. Dîvân de Kâ’imî », ADPF, Recherche sur les civilisations, Paris, 1986). Uzevši u obzir i ovu temu o kojoj piše, more, to jest dalmatinske gradove i Jadran kao dio Mediterana, bosanski autor bi, ne samo svojim izričito mističkim pjesama, mogao biti i pjesnik mora, a jadranska/mediteranska povijest i kultura imale bi veze sa bosanskom. Po ovome kriteriju, i zahvaljujući prvenstveno dvjema komponentama svog djela, mistikom, gdje je , ponovimo, more simbol Boga, i historijskom, opisom turskih bitki, posebno opisom rata za otok Krit, pjesnik Kaimi bi eventualno mogao stati u red « mediteranskih pjesnika ».
Kako ovaj autor vidi more, vidjeli smo na primjeru nekoliko stihova jedne od njegovih pjesama. Kako on, međutim, vidi Dalmaciju i Mediteran , možemo takodje vidjeti na primjeru njegovih stihova. Umjesto njegove velike poeme, kaside, na turskom osmanskom jeziku, čija rima se završava na « arî » (otud i njeno ime), uzmimo nekoliko stihova iz njegove « alhamiado pjesme » u kojoj je na bosanskom jeziku, arapskim pismom, pjesnik opisao isti dogadjaj, kandijski rat :
« Ej vi vlasi mletački,
Odtiće vam Kandija
Budi sužanj turački
Kad vam ode Kandija

Klis hoćete graditi
Duvarove kratiti
Bosna će ga vratiti
Kad vam ode Kandija
….
Oduzte Perast i Kotor
Kamo đeneral Todor
Zagonte koze sve u tor
Kad vam ode Kandija

(I)z Dubrovnika u Omiš
Sve jalijom u Komiž
Iz Gabele u Omiš
Kad vam ode Kandija

Split povr ga ve Trogir
Ter činite s carom mir
Šibeniku ode vir
Kad vam ode Kandija » …

Nepotrebno je navoditi cijelu, dugačku poemu, koja od poezija ima možda samo rimu i koja je značajnija sa ovog drugog, « historijskog » gledišta, odnosno historijske komponente u djelu bosanskog pjesnika. Već na primjeru nekoliko stihova možemo se osvjedočiti da, kao dobar podanik Carstva, Kaimi iznosi zvanični, tursko-osmanski, ali i bosanski stav. Njegov identitet je takođe dvostruk: s jedne strane se osjeća stanovnikom Carstva, i muslimanom jer je to i religija i identitet Imperije, ali i Bosancem, prvenstveno Sarajlijom. U istovjetnoj pjesmi, mnogo dužoj, na osmanskom jeziku, on će pomenuti da veliko svjetlo, nur, stiže iz Sarajeva. Pored niza nerazumljivih « stihova », gdje se miješaju turski osmanski i bosanski slavenski jezik (na početku poeme brojni stihovi su direktno na turskom, a u pomenutim navodima, turska riječ « ve » znači veznik « i », « jalija » dolazi od turskog « yali » - obala », itd), tu je i pomen brojnih priobalnih gradova koje će « Turci osvojiti », kao i niz, manje ili više poznatih historijskih ličnosti. Pjesma je ne samo didaktička, nego je spjevana gotovo u prijetećem tonu. Jer « sve to tako stoji u ćitabu » (Knjizi, Kuranu):
« Kaimija o hodi
u Venedik dohodi
u Ćitabu nahodi
Otiće vam Kandija ».

Pjesnik nije po svom osjećanju samo Turčin i Bosanac, nego i panislamista. Bog je jedan, ali i religija: islam.
Daleko smo od egzotike koju će, posebno u 19.v, naći bilo u centru Osmanskog carstva, bilo na zapadnim obalama Mediterana, u Magrebu, pronaći zapadni autori. Za ovu fascinaciju vezan je i fenomen kolonizacije, različit od dotadašnjih imperijalističkih osvajanja, bilo osmankih bilo austrougarskih. Francuzi su, između ostalog, u Alžiru, Maroku i Tunisu. Iako se tu kulture miješaju, islamski čovjek ostaje nepristupačan za stranca, zatvoren među zidove svoje civilizacije i religije. Posebno žena. Žena, koja je još od pojave islama, dakle odmah s nestankom tema iz predislamske poezije, « izbačena » ne samo iz kulturnog i socijalnog života, nego i iz poezije, prvenstveno mističke. Simobl ljepote tu je efeb, dječak kome su tek počeli rasti brkovi. Neoplatonistički uticaj, ili slučajna podudarnost ? Status žene u to doba, ne dopušta joj čak ni da se digne do nivoa muze.
Ono što je, međutim, za orijentalnog, pa i bosanskog autora mistika, za Zapadnog je misterija.
Egzotika i misterija postaju jedno, kao sto su žena i harem, i haram za zapadnjaka jedno isto: nešto zabranjeno, fascinantno i misteriozno. Takva, skrivena žena opsjedaće brojne zapadne umjetnike. Jedna izložba u Arapskom institutu u Parizu izvanredno ilustrira tu fasciniranost zapadnog čovjeka i predjelima i ženom « islamskog Mediterana ». Ako je vjerovati specijalistima, slikar Delacroix je uspio čak prodrijeti u harem, otud njegove slavne « Alžirke », dok će Renoir, nekoliko decenija kasnije, prvo slikati Alžirke koristeći zapadne modele, a potom i autohtone stanovnice koje su otvorile vrata svojih domova prije svega slikarevoj supruzi, a onda i slikaru.
Pišući neprestano o ženi i ljubavi, zaljubljenik Istanbula, fracuski pisac Pierre Loti, prvenstveno je fasciniran mladim muškarcem. Prvo je Istanbul za Lotija postao mit, a potom je Loti postao mit za Istanbul čiji je jedan kvart Haliç (Zlatni rog) i danas neodvojiv od Pierrea Lotija.
I ako je tačno da « nostalgija » nastaje na obalama Mediterana, onda nostalgija za Carigradom i osmanskim carstvom vjerovatno živi svoj paroksizam sa Pierreom Lotijem: « …Prelazimo Zlatni rog, da bismo se popeli u samo srce Stambula, u četvrt Mehmeta Fatiha. U staroj kafani, u koju svraćaju svi imami džamije i koji me poznaju, kupujem sliku Istanbula koja je prethodno visila na zidu i koju mi nikad ranije nisu htjeli prodati. .. Veliki trg sa džamijom je prepun svijeta; čobani iz Anadolije doveli su na stotine ovaca, za kurban-bajram; tu su i grupe sa kamilama, dok večernje sunce pozlaćuje ogromnu džamiju. To je Orijent. Stari Orijent. I ponovo osjećam koliko sam vezan za ovu zemlju, od koje se nikad neću odvojiti ». (Lotijev pogled na Istanbul, Casterman, 1992).
Oh, da, moglo bi se reći jos bezbroj stvari o Mediteranu i islamu, o obalama tog mora i njegovoj zaleđini, duboko u kopnu, kao i njegovim okolnim morima. Ipak, ponovimo u zaključku sljedeće: dok je za mistike ono, more, bezimeno, i koncept, za Zapadnjaka je ono vezano za gradove, obale i luke, pijesak i ženu, misteriju, egzotiku i nostalgiju, bivajući i samo misterija, egzotika i nostalgija. A pomenuti ponovo i to da je Mediteran fascinirao autore; ponavljajući njihove riječi, značilo bi prvensveno zapetljati se u nerazriješivo klupko trivijalnosti.