Jasna Šamić

Sjećanje na MAJ ‘68

         

O autoru

Jasna Šamić, rođena u Sarajevu gdje je profesor Filozofskog fakulteta do 1992; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.


Sjećanje na MAJ ‘68


Kad pogledam u nebo, znam da istorija ne postoji, pisao je Cioran. Nažalost, mnogi ljudi gotovo nikad ne dižu pogled dalje od svojih mobitela i nekih medijskih zvijezda, nesposobni da relativiziraju, ne gledaju u nebu, nego u svoj novčanik, i ne zanima ih što čovjek nije ništa u pogledu na nebeska prostranstva, na vječnost.

A šta su mislili francuski studenti kad su se 1968. pobunili protiv autoriteta svih vrsta, pa i protiv svojih profesora, i konformizma općenito ?

U to doba sam bila gimnazijalka, i ne samo da nisam imala pojma šta taj pokret znači, iako mi je otac bio dekan na Filozofskom fakultetu u Sarajevu u tom času i pokušavao umiriti sarajevske studente koji su se takođe pobunili, nego me takve stvari tada nisu uopšte zanimale. Ono što me je zanimalo, bila je općenito literatura i poezija, i gledanje u nebo. Od djetinjstva sam slušala majčinu majku koja je čitala mnoge, pa čak i filozofske knjige, i neprestano ponavljala: „čovjek nije ništa“; tu mudrost, kao jedinu istinu sam zapamtila i usvojila, prije nego što sam zavoljela Ciorana, i druge filozofe. Većina mojih vršnjaka, naime, bila je poput mene - apolitična. Kad su izbile pobune, na ulice Sarajeva sam ipak izašla iz radoznalosti, a ne iz solidarnosti sa studentima, i jedva sam izbjegla batine milicije.

Godine 2008, ukazala mi se prilika da za Sarajevsku zimu, koja je obilježavala četrdesetgodišnjicu Maja 68, i bosansku Federalnu TV , napravim film o ovim studentskim pobunama 1968, i to sam i uradila. Jednočasovni dokumentarac sam nazvala Quo Vadis 68 Pariz Sarajevo. U njemu sam pokazala paralelno zbivanja te, 1968., i u Parizu i u Sarajevu i ono što se desilo kasnje.

Sve do tada, danas ipak manje, ovaj pokret bio je i dalje aktuelan u Francuskoj. Godine 2007. Nicolas Sarkozy je izjavio u medijima da treba okončati jednom za svagda sa Majem 68. U tom času štrajkovi studenata i željeznica paralizovali su zemlju.

Ono što sam ja kasnije znala o tom pokretu, bilo je da su mnogi šezdesetosmaši postali kasnije vrlo poznati u Francuskoj, i zauzeli vrlo važna mjesta u društvu, postavši neizbježan dio establišmenta. Ali ono što mi je bila potpuna nepoznanica, bio je razlog studentskih pobuna u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u Sarajevu. O tome, do moga filma QUO VADIS 68, niko nije nikad ništa ni pisao, niti je istraživao taj period.

I još više od uzroka, zanimale su me posljedice koje su, i u Francuskoj i u bivšoj Jugoslaviji, posebno u Bosni, ostavili ovi događaji. U mom filmu su mi sagovornici bili brojni intelektualci, bilo da su oni bili direktni učesnici, ili pasivni svjedoci tih događaja. Sa onim najvažnijim šezdesetosmašima, kao i samim vođom pobune, Danielom Cohn- Benditom, napravila sam intervjue za svoj film. Od naših ljudi tu su bili Zdravko Grebo, Predrag Matvejević, Stevan Tontić, Zdravko Đuričić, Marko Vešović, i mnogi drugi.

Šetajući se ulicama Pariza mnogo godina nakon Maja 68, mjestima koja simboliziraju taj događaj, mislila sam i dalje, poput većine mojih sugrađana, da su se Francuzi pobunili protiv raja. A raj, kao što se zna, ravan je dosadi.

U vezi sa dosadom, i Majski grafiti su nas upozoravali da je „Dosada kontrarevolucionarna“ , pa su francuski studenti skandirali : „Ne želimo svijet u kojoj je sigurnost da ne umremo od gladi zamijenjena rizikom da umremo oda dosade… Radnici svih zemalja, zabavljajte se! „

Mnogo više razloga za pobunu bilo je kod nas, u toj „kasarni bez slobode“, kako bi rekli studenti Sorbone. (Da ne pominjemo sadašnju situaciju.) A pokret se desio upravo u trenutku kada nije uopšte bila loša situacija u zemljama u kojima do njega došlo, naročito u Francuskoj.

Ipak stvari nisu tako jednostavne. Ljudsko biće uvijek ima razloga da se pobuni u društvu.

Zato je važno da se opet podsjetimo :

Početak godine 1968. izgleda vrlo banalan u Francuskoj. Nova godina je najavila glamurozan i frivolan period, otjelovljen cvrkutom najnovije boginje: Brigitte Bardot. Njoj je posvećen cjelovečernji novogodišnji program.

A ipak, samo nekoliko mjeseci nakon toga, dolazi do haosa. Stanovnici su nezadovoljni, a to nezadovoljstvo će prvo izraziti studenti pri kraju školske godine.

Studentska pobuna je u stvari počela prije toga u Americi, a u Evropi , u Pragu i Berlinu. I ako su češki studenti zahtijevali više slobode, šta su tražili pariški ? Pretvoriti san u stvarnost? San je stvarnost, odgovarali su studenti.

Povod za pobunu u Parizu bio je univerzitet u Nanteru. Paris Match će pisati:

„Dvadeset drugog marta, grupa obijesnih studenata, okupira amfiteatar da bi izvijestila o svom revolucionarnom programu. Na čelu: mladi sociolog njemačkog porijekla, Daniel Cohn-Bendit.“ Povodom otvaranja novog sportskog centra, ministar za mlade i za sport posjetio je Univerzitet. Daniel Cohn-Bendit ga dočekuje sa pedesetak „obijesnih“ i izjavljuje:

„Izgradnja sportskog centra je hitlerovska metoda, namijenjena da usmjeri mlade prema sportu da bi ih odvratila od stvarnih problema, dok je najvažnije obezbijediti zdrav seksualni život studenata.“

Predavanja u Nanteru su obustavljena. Studenti se sele na Sorbonu.

Sutradan će komunistički list Humanité napasti „njemačkog anarhistu Cohn-Bendita“, ismijavajući „revolucionarne buržujske sinove koji će ubrzo uspavati svoj plamen da bi upravljali preduzećima svojih tatica i eksploatisali radnike“.

Policija je evakuisala Sorbonu. Neki očevici su tvrdili da je za opšti haos u zemlji upravo kriva policija koja je intervenisala, i to na najgrublji način.

Dolazi do demonstracija u Latinskoj četvrti, do barikada, hapšenja, ranjenih. Studentima će se napokon pridružiti i komunisti i radnici. Dolazi do generalnog štrajka.

Događaji 68. obilježiće ne samo Francusku nego i cijelu Evropu.

Za taj period se kaže da je to sklop okolnosti, više nego što je bio neki program. Zanimljivo je da je taj pokret odjeknuo u cijelom svijetu, i da se nikad sličan nije više ponovio.

Neki od mojih sagovornika za film „Quo Vadis 68 Pariz Sarajevo“, koji su bili i učesnici pobune, tvrdili su da su znali za Praško proljeće i pobunu u Pragu, iako se informacije nisu tako brzo se prenosile kao danas. Ono što je njima prvenstveno smetalo, jeste što je De Gaulle ostao toliko dugo na vlasti. „Deset godina – što je previše, previše je !„ Bernard Lambert, pisac, u to doba student, nije znao odgovoriti, kao niko drugi, zašto je taj pokret imao uspjeha na cijeloj Zemaljskoj kugli, ali je mislio da su Francuzi bili politizirani posebno događajima koji su se prije toga zbili u Alžiru, i to putem najvećeg sindikata UNEFa.

Cohn-Bendit tvrdi da je već u to doba bio u kontaktu sa studentima iz Berlina, znao je šta se dešava u Varšavi, kao i u SADu. Po njemu je Maj 68 bio revolt cijele jedne generacije nakon Drugog svjetskog rata, s vizijom i konceptom života različitom od generacije koja je prethodno ratovala.

Sineast Romain Goupil bio je veoma mlad u to doba, ali je ipak uzeo učešća u događajima 68. „Kad kažem 68a, ja mislima na 1966, na cijelu jednu generaciju koja je već bila mobilisana u školi oko svega što se tada događalo. Drugim riječima, to je generacija koja je nasljednik mnogih istorijskih događaja tog doba, a prvenstveno rata u Alžiru, tortura, pitanja kolaboracije za vrijeme Drugog svjetskog rata, i sličnih događaja moderne istorije. Mi smo nasljednici svih tih rasprava koje su se vodile od 1789… Naše protivljenje ratu u Vijetnamu dovodi nas do radikalizacije, naša deviza postaje da će oslobodilački rat u Alžiru (FNL) pobijediti, da će Vijetnam pobijediti… Radikalni smo u vezi sa revolucijom. Mi smo za revoluciju! Željeli smo promijeniti svijet, ostvariti ono o čemu su sanjali boljševici a nisu ostvarili. Pripadali smo trocističkoj struji i bili netolerantni, mislili smo da smo vlasnici istine“, rekao mi je u mikrofon ovaj francuski sineast koji je takođe napomenuo da je Maj 68. bio za njih idealna prilika da ostvare svoje snove. Dosta im je bilo one „vertikale“ koju su nazivali „3 P“ : patron papa police (Tri P : Poslodavac, Pater familijas, Policija).

Stavovi onih starijih učesnika u majskim događajima bili su manje radikalni, a takva je bila i partija SPU Michela Rocarda, koji je inače bio pristalica jugoslovenske samouprave. Maurice Lazar, u to vrijeme četrdestogodišnjak, član SPUa, koji je napustio Socijalističku partiju zbog neslaganja s njenim stavom u vezi s ratom u Alžiru, kaže da je majska pobuna bila heterogen pokret, a da bi se on razumio, treba znati da je njemu prethodio pokret protiv vijetnamskog i alžirskog rata. Trockisti, kao Alain Krivin, i danas aktivan, sa dogmatskim pogledom na svijet, vidjeli su te događaje kao novu revoluciju, i vjerovali da je riječ o revoluciji. Na studentski pokret, nakalemio se radnički sa svojim štrajkovima, i to je bio razlog njegove masivnosti, misli Lazar koji dalje tvrdi : „Sanjajući o ostvarenju svojih ciljeva, pokretu su se pridružili i komunisti, a njihovi zahtijevi su bili tradicionalni zahtijevi radnika za povećanjem plata, dok su studenti htjeli mijenjati svijet. Radilo se, prema tome o dva različita aspekta istog pokreta. A ono što se naglo desilo, jeste da je došlo do slobode govora; iako nismo živjeli u diktaturi, svima je već bilo dosta autoritativne De Gaulleove vlasti. Slobode su u stvari bile prigušene tom autoritativnom vlašću“.

Kad pogledamo arhivske snimke iz tog doba, vidjećemo i čućemo da mnogi svjedoci Maja 68. slično govore, dok će neki od njih istaći čak i to da su živjeli u „policijskoj državi“, koja se pokazala posebno neslavnom u ovim događanjima. Zato su i slogani koje su uzvikivali i nosili pobunjenici, glasili često: „Dolje policijski režim. Mi slavimo socijalizam, nastavimo sa borbom“.

I Cohn-Bedit misli da se pokret razvio kao odgovor na silu koju je policija upotrijebila protiv pobunjenika, što je izazvalo pobunu cijelog društva, a „sve se desilo spontano, bez programa. Niko tu ništa nije bio programirao“.

Između ostalih, pobunili su se i režiseri i glumci, i uopšte svi pozorišni i filmski radnici. Kanski festival je takođe otkazan, pretvoren u tribinu protiv konformizma i mnogih drugih nepravilnosti u tom domenu.

Na ulazi u Teatar Odeon pisalo je: „Kad narodna skupština postane buržujska, sva buržujska pozorišta treba da postanu narodna“.

Christian Baltauss, glumac teatra Chaillot u to doba, govorio mi je da je sam bio vrlo zbunjen svim događajima, koje je smatrao nadasve nadrealističnim, ali i romantičnim. „Kao umjetnik, ja se nisam osjećao lišen slobode, naprotiv. Lično sam se bio izborio za slobode, ali je ovaj pokret otvorio prostora za slobode i na nacionalnom, a ne samo na individualnom nivou. Odnosi među ljudima više nikad nisu bili isti kao ranije, kao ni hijerarhija koja je do tada vladala. Za mene je teatar Odeon bio nešto posebno jer je imao veze s mojom profesijom glumca. Bilo je tu i razbijanja, krađe kostima … Jean-Louis Barreaut , direktor tog pozorišta, dobio je otkaz. Za mene ništa od tog što se desilo nije bilo lako, jer sam upravo bio dobio posao, igrao sam u predstavi Romeo i Julija, a odjednom je sve stalo. „

„Život u Francuskoj je bio lagodan“, kaže Vinca Vumans, koja je porijeklom iz Kotora a na Sorboni je u to doba upisala doktorat iz sociologije kod slavnog filozofa i sociologa Remona Arona, koga je smatrala intelektualno hrabrijim od ostalih. „U Francuskoj su svi lako dobivali posao nakon studija, kao i stanove. Sve je bilo pristupačno, ali ljudi nisu bili zanimljivi. Navikla u Jugoslaviji na velike kontraste, na grubijane i bahate osobe, s jedne strane, i izvanredne ljude, prave aristokrate duha, s druge strane, u Francuskoj mi se sve činilo osrednje i dosadno. Odlazeći na Sorbonu, vidjela sam povorku koja se kreće. Ušla sam u dvorište Sorbone, i šta sam ugledala : portrete Marxa, Che GeVare, Mao Ce Tunga… Tad sam shvatila koji su to studentski idoli. Pa to su bili kriminalci, koji su izazvali toliko stradanja u svijetu! Pobunjenici 68. su za mene bili ljudi koji su bili za destrukciju i ni za šta drugo. To su bili nezadovoljnici i nasilnici. Pokušali su uvući u svoj pokret komuniste i radnike, ali nisu uspjeli jer su ovi posljednji bili potpuno dezorijentisani. Oni su čekali naredbe iz Moskve, koje nisu stizale. „

Da, i Cohn-Beditu su zamijerali da je bio buržujski sin, što on nikad nije ni krio, pa ni meni pred kamerama. To je tačno, rekao mi je. „Ali ja sam bio sin onih koji su morali bježati iz Njemačke 1933. godine, i mene se ne tiču te marksističke i pseudo-marksističke priče. Ja sam bio jedan među hiljadama onih koji je prije ostalih vidio šta se događa, što mi je pomoglo da postanem „razglas“. Tačno je i to da sam nakon nekoliko sedmica postao poznat svuda, a još i danas moje ime je ikona. Pitate me da li mi je to zavrtilo mozak?

Sigurno je da nije lako za nekog dvadesetogodišnjaka da odjednom ispliva iz anonimnosti i nađe se pred reflektorima uperenim u njega. Bilo je teško i trebalo je vremena. Činjenica da sam bio protjeran u Njemačku gdje je trebalo početi novi život, bilo je nešto ipak korisno. Ali ja sam od tih događaja na ovamo mnogo toga radio. Ono što je fascinantno jeste da su mnogi ljudi u zrelim godinama u meni vidjeli događaje iz Maja, a drugi, poslanika u Evropskom parlamentu, predstavnika Zelenih, nekog ko je branio Bosnu… Ja sam mješavina raznoraznih sjećanja“.

Krajem maja 68, došlo je do masovnih demonstracija na Jelisejskim poljima za podršku De Gaullu. Tu su bili i intelektualci na čelu sa André Malrauxom. Da Gaulle je obećao izvjesne promjene, ali one su za bivše pobunjenike bile isto što i „ obećanje ludom radovanje“.

Pobune su time jednom za sva vremena okončane.

ŠEZDESETOSMAŠI I RAT U BOSNI

Mnogi francuski šezdesetosmaši nisu ostali ravnodušni prema „događajima„ u Bosni , kako Francuzi nazivaju agresiju na ovu zemlju. Nesumnjivo je da je najvažniji događaj u Evropi nakon studentskog pokreta 68, uz pad Berlinskog zida, rat na Balkanu, to jest, u Bosni. „Mi smo oduvijek bili osjetljivi na ratove, rekao je u mikrofon Bernard Lambert, a posebno na ratove na Balkanu. Prvi svjetski rat, počeo je tamo. Ali to naravno nema veze sa događajima 68. Tradicija intelektualaca u Francuskoj sastoji se već jedno stoljeće u tome da ljudi izađu na ulice, uzvikuju parole, a kasnije se vrate kućama i ništa time nisu promijenili. Jedino efikasno protiv nasilja u Bosni, vidio sam u tome da uzmem oružje i idem ratovati, kao što su radili naši preci u španskom građanskom ratu “. Pisac Bernard Lambert ipak nije otišao u rat da brani Bosnu, pa pošto nije vidio ništa efikasnije od toga, nije učestvovao ni na manifestacijama protiv rata u Bosni, niti prisustvovao mitinzima francuskih filozofa koji su često organizovani sve vrijeme trajanja rata i opsade Sarajeva devedesetih godina prošlog vijeka. „Danas su manifestacije nešto drugo, od onih u Maju 68, dodaće Bernard Lamber. To je danas pokret mišljenja, stava, a ne akcije… Demonstracije služe danas da bi se pripremili pregovori. „

Romain Goupil ne misli da odbrana Bosne ima veze sa senzibilitetom šezdesetosmaša.“Priča marksista bila je da treba spriječiti komadanje Jugoslavije, da je uzrok za sve što se desilo tamo, njemačka banka. Krajnja ljevica, kojom sam i ja pripadao 68, bila je protiv nezavisnosti i Slovenije, i Hrvatske, i Bosne. Mene je rat na Balkanu ganuo kad sam vidio šta se dešava u Vukovaru. U pitanju je, dakle, bila moja vlastita osjetljivost, to što sve dovodim u pitanje.

Bilo je srećom onih koji su pisali u Le Mondeu i drugdje o događajima u Vukovaru, analizirali su zbivanja, među njima Kundera, Finkielkraut, Glucksmann, B-H Levy. Ali to nije moja familija. Ja sam se ipak nalazio kasnije s njima i mi smo pokušali nešto da uradimo putem asocijacija, a prije svega smo pokušali promijeniti stav vlade o tom pitanju. To nije bilo lako.“

Mitterrandova izjava da „ne treba dodavati rat na rat“ , bila je za mnoge Francuze, koji su se protivili srpskoj agresiji u Bosni, znak da je tadašnji predsjednik Francuske, Mitterrand, dao otvorenu podršku ekstremnim Srbima. Njegov odlazak u Sarajevo, i to ne obavijestivši druge evropske državnike, smatra se za produžavanje sarajevske agonije.

Neki francuski šezdesetosmaši, pa i Goupil, shvatili su o čemu se zapravo radi naročito kad su otišli u okupirano Sarajevo. „Neintervencija UN i Mitterrandova politika, učinili su krizu nemogućom“.

Za ovog sineastu, kao i za druge , nema direktne veze između Maja 68. i onih koji su branili Bosnu, iako je bilo šezdesetosmaša među ovim posljednjim. Neki od bivših pobunjenika shvatili su, po njemu, odmah o čemu se tu radi, dok cijela politička klasa nije to razumjela, ili nije htjela da razumije.

Cohn-Bendit smatra da je pitanje učesnika u Maju 68. i onih koji su branili Bosnu komplikovano pitanje. Uvjeren je da je postojala jedna cijela frakcija šezdesetosmaša koji su bili spremni preispitati svoj odnos prema totalitarizmu (za razliku od Maoista i Torckista koji su bili učesnici pobuna i ostali totalitarci). „Ta slobodnjačka frakcija, koja nije bila samo za slobodu nego i za slobodnjaštvo, libértinage, našla se okupljena oko zajedničkog stava za odbranu Bosne. Drugim riječima, ta senzibilnost je postojala kod dijela pobunjenika Maja 68, i to nam je pomoglo da imamo vrlo određen i jasan stav o Bosni, da zauzmemo jasan stav prema srpskoj agresiji, prema hrvatskom nacionalizmu, kao što nam omogućava danas da budemo kritični prema Bošnjacima i bošnjačkom integrizmu“, kaže Cohn-Bendit koji smatra da je situacija u Bosni postala vrlo osjetljiva. „S obzirom na neizvjesnost ulaska u Evropu, budući da evropske perspektive nisu jasne, postoji zatvaranje u jednu integrističku školjku, muslimansku i nacionalističku u isto vrijeme. A to je nešto vrlo opasno“.

ŠTA JE OSTALO OD ŠEZDESETOSME
Naslijeđe i nasljednici

Mi iz socijalističe Jugoslavije, gdje su seksualne slobode bile potpune, a abortus bio banalnost, mislili smo da su Francuzi imali mnogo više sloboda, da su bili liberalniji nego što su bili. Svaki jugoslavenski muškarac znao je šta znači „ljubav na francuski način“.

Parole koje su se vidjele u Francuskoj bile su: „Budimo realni, tražimo nemoguće. Osnujmo komitete za sne. Zaboravite što ste naučili. Počinite sanjati!“

Često se kaže da nakon studentskih nemira ništa više nije bilo kao ranije.
A šta je stvarno ostalo od 68?
Je li san postao stvarnost ?

Jedan od učesnika u ovom pokretu, koji je i govorio u mom filmu, Maurice Lazar, smatra da su pobune 68. dovele do učvršćenja desnice, dok je cilj pobune bio sasvim suprotan: da se desnica potpuno uništi. „Desnica je odnijela pobjedu, jer je to što se desilo izazvalo strah kod malograđana, naročito u provinciji. Jedino je profitirala Mitterrandova ljevica, iako Mitterrand nije bio učesnik u Maju 68. On je odmah pokušao iskoristiti to, ali nije u tome uspio. „

Ipak ove pobune donose promjene u cijelom društvu. U kulturi je naprosto došlo do revolucije, u običajima, u pravima žene, u seksualnom moralu. To dakle nije bila socijalistička revolucija, nego revolucija koja je donijela promjenu u mentalitetima. O ovome se slažu većina mojih sagovornika, a vjerujem da se u tome slažu danas svi Francuzi.

Maurice Lazar smatra da je predsjednik Sakrozy govorio o skončavanju sa 68. jer je želio uspostaviti ponovo autoritet koji je sa majskim događajima bio uništen.

Neki drugi učesnici smatraju da je nakon događaja 68. došlo do prekida sa vertikalom odnosno da je došlo do različitog odnosa prema figuri oca. U vezi s tim Bernard Lambert će reći: „Iako je moj otac, mada buržuj, bio liberalan, ja sam se kod roditelja dosađivao, pa sam napustio roditeljski dom u svojoj dvadesetoj godini. U smislu autoriteta, nešto je naprosto eksplodiralo, i niko se više ubuduće neće moći nametnuti u politici kao što je to mogao De Gaulle. Odnos prema studijama takođe se od tada izmijenio, kao i odnos prema nastavnicima, kao i odnos prema seksualnosti koja je oslobođena svih stega živjela petnaestak godina tako, sve do pojave side. Najzad, pobuna na Univerzitetu u Nanteru i dolazi do toga što je bilo zabranjeno da studenti posjećuju studentkinje.“

Roman Goupil ne žali što se nije ostvarilo ono za što su se on i njegovi saborci borili. „Srećom, to se nije ostvarilo“, naglašava sineast. „Jer da jeste, mi ne bismo ovdje sada razgovarali. Ja sam bio za jednu partiju, za represije, za smrtnu kaznu. Ali 68. sa milionima onih koji su demonstrirali, uspjela je : postali smo punoljetni u 18.-oj godini, gimnazije se od tada mješovite, uloga žene se promijenila, abortus je legalizovan, ukinuta je smrtna kazna, ideja o antitotalitarizmu uspjela je u mnogim zemljama. Mi nismo promijenili svijet, ali smo porodili potrošačko društvo sa svim njegovim problemima, ali ipak društvo u kome se može izražavati slobodno: tako ja mogu slobodno intervenisati danas na televiziji u vezi sa mnogim događajima, a mogao sam i u vezi sa Bosnom i Irakom, a da nisam ni mučen ni uhapšen zbog toga. „

„Šta je ostalo od dvadesetogodišnjaka koji su postali lideri javnog mnijenja, a koji nikad nisu imali snage da preispitaju svoje stavove i da se približe stvarnosti ?“ pita se Vinca Vumans i odgovara da su oni dali pečat i ton cijeloj kulturi, kao i humanističkim naukama. Drugim riječima, „šezdesetosmaši koji su došli na mnoge položaje, monopolizirali su u potpunosti cijeli kulturni prostor Francuske. Rezultat je da je francuska kultura mrtva. U stvari ona je samo naizgled umrla 68, a počela je umirati već prije Drugog svjetskog rata.“

Cohn-Bendit, međutim, misli da je ostalo mnogo toga nakon događaja 68, jer se društvo, po njemu, u potpunosti promijenilo od tog trenutka. Prvenstveno treba reći da su marksističke i postamarskističke ideologije potpuno propale. „Ono što je ostalo, to je vizija autonomije pojedinca, njegova snaga, sloboda i slobodnjaštvo. Danas se ne može zamisliti demokratija bez individualne i kolektivne autonomnosti ljudi koji raspolažu potpuno svojim životima“, riječi su Cohn Bendita.

„Da li je moj život postao san, pitate me? Ne, moja stvarnost nije san.“ Conh Bendit je sasvim realan čovjek koji se bavi sasvim realnim stvarima danas, a naročito se od Maja 68. aktivno bavi politikom, i u Njemačkoj, i u Francuskoj, boreći se za Evropu. U posljednje vrijeme, on intenzivno podržava predsjednika Macrona, i za pedesetgodišnjicu ovog pokreta, nedavno je na francuskoj televiziji imao, skupa sa sineastom Goupilom emisiju, u kojoj je učestvovao i Macron, kao glumac. Emisija je bila toliko beznačajna i nezanimljiva, da se više uopšte ne sjećam ničega što je tu rečeno.

Što se tiče drugih učesnika, buržujskih sinova u ovom pokretu, neki od njih su ostali i bez njaslijeđa. Bernarda Lamberta otac nije, međutim, lišio naslijeđa, nego mu je čak i zahvalio na učešću u događajima Maja 68, jer je svima automatski bila povećana plata za deset posto, pa i njegova, iako je već prije toga bila ogromna, budući da je bio direktor nekog moćnog preduzeća.

Slogani koji su odjekivali u to doba, danas zvuče samo kao romantična poezija : „Na kraju ćete crknuti od konfora. Recite ne revoluciji u kravatama. Dole potrošačko društvo. Oslobođenje čovjeka će biti ili ga neće biti. Ne oslobađajte me, sam ću se pobrinuti za to. Poezija je na ulici.“

Jasno nam je da se danas čak ni dio stvari iz ovih slogana nije ostvario, a potrošačko društvo cvate više nego ikada, kao i konformizam, makar nešto manje inkraniran ljudima s kravatama.

Ono što sam sama mogla primijetiti, kad sam više godina nakon tih događaja došla u Pariz, posebno u univerzitetskoj sredini – a inače sam tu stigla radi izrade doktorske teze- , jeste da je pušenje bilo posvuda dozvoljeno na fakultetima, pa i na časovima, opušci su se vukli po podu hodnika i učionica, a zidovi, posebno na univerzitetu Jussieu , bili išarani grafitima. Većina profesora obraćala se svojim studentima na ti, a mnogi su dopuštali da i studenti njih tako oslovljavaju.
Ja sam sa nekim od njih i sama bila na ti, ali sam neke i persirala. Kako i oni mene.
U svakom slučaju, slobode su bile očite, i mnogo veće, naravno, nego tada u bivšoj Jugoslaviji.

POBUNA SARAJEVSKIH STUDENATA

Jedan od studentskih slogana 68. bio je i onaj : Vodite ljubav a ne rat.

Nažalost, dvije decenije skoro nakon ovih događaja, izbio je rat na Balkanu, a u Bosni je bio najsvirepiji i trajao gotovo pune četiri godine. Ono što je za mene bilo posebno zanimljivo, jeste da je većina učesnika studentskih pokreta te 1968. kasnije postala ili kriminalci ili čak zločinci protiv čovječnosti, ako nisu postali samo veliki nacionalisti, kako u Zagrebu, Beogradu, tako i u Sarajevu. U tim pobunama učestvovao je i Radovan Karadžić, a njegovu ulogu u ratu u Bosni devedestih, pa i današnju, nikome više ne treba napominjati.

Napokon, i zahtijevi naših studenata bili su potpuno različiti od francuskih, jer kako reče Zdravko Grebo, jedan od vođa pobune, oni su bili socijalistički mudžahedini i htjeli vratiti zemlju socijalističkim korjenima. Na krovu Filozofskog fakulteta studenti, ali i rektor Unverziteta u Sarajevu, pa i neki političari, cijeli jedan dan su se smijenjivali, držeći govoranicije. Tu je bio i Karadžić koji je pokušao smiriti studente da ne prave nešto „nedolično“. Pobuna je inače prvo počela u Beogradu, a onda se ubrzo prenijela i na studente Sarajevskog Univerziteta.

Jedina sličnost između pariške i sarajevske pobune bila je u ulozi koju je odigrala tupolicija, odnos milicija na ulicama Sarajeva koja je, slično francuskoj, na najgrublji način, sa pendrecima već na Marindvoru pokušala ugušiti pokret i rastjerati studente. A u tome je uspjela. Očevici tvrde da su ljudi bjesomučno bježali na sve strane, a da su ulice bile prepune njihovih predmeta : tašni, cipela, sveski, knjjiga… Jedan od glavnih učesnika u sarajevskim nemirima, bio je već pomenuti Zdravko Grebo, ali tu su bili i mnogi pjesnici, kao Stevan Tontić i Josip Osti, tu je bio i Gavrilo Grahovac, i već poznati maestro zla , Radovan Karadžić.

„Tito je tu odigrao demagošku ulogu i napokon se javio izjavivši : Naši studenti su dobri“ , kaže Stevan TOntić, koji potvrđuje da oni nisu željeli pad postojećeg režima, nego samo poboljšanje, želja im je bila da se izbore protiv birokratizma i mnogih drugih negativnih pojava, a neki od zahtijeva studenata odnosili su se na preskupu hranu u sudenstkom restoranu.

Nakon Titove intervencije i govora, pubuna, koja je bila uzela maha u svim republikama, a naročito glavnim gradovima tih republika bivše Jugoslavije, naglo je stala.

Ali u Jugoslaviji se ništa nije promijenilo, osim što su, kao i u Francuskoj, mnogi šezdesetosmaši dali ton jugoslavenskoj kulturi i postali vrlo poznati kulturni radnici, bilo da su postali univerzitetski profesori, urednici časopisa i izdavačkih kuća, pjesnici, pisci ovjenčani nagradama, kao što će primijetiti još jedan učesnik, Zdravo Đuričić.

Paradoks je da je Maj 68. svuda označio otvaranje prema svijetu, pjesma Internacionala je postala gotovo himna tog pokreta. Ali brojni su, nažalost, naši borci tog pokreta, koji su se zatvarali, a da mi to nismo odmah ni primijetili, u svoje nacionalne torove, sanjajući o povratku korjenima: pećinskom dobu. Mjesto tinte, Balkanom će opet poteći rijeke krvi.

Slično misle i francuski šezdesetosmaši koje sam intervjuisala, pa i Cohn Bendit koji će zaključiti u vezi s tim : „Postojao je, da, isti studentski pokret i u Sarajaevu, i u Beogradu… Dio tih ljudi će kasnije, u njihovom otporu prema titizmu, poći nacionalističkim stazama, i postati krvnici u bosanskom ratu“.

Za Bernarda Lamberta, u tome nema ništa paradoksalnog, niti čudnog. „Onaj koji je bio revolucionaran u svojoj 20.-oj godini, neće to biti u svojoj 40.-oj, i kasnije“.

Ali se ipak, eto, može pretvoriti u ratnog zločinca i zločinca protiv čovječnosti. Eto, tome nas između ostalog, uči iskustvo sa 68. u našim krajevima, i njihovim pobunjenicima, o našim sugrađanima, današnjim osuđenicima za genocid od strane Haškog međunarodnog tribunala.

Je li Vinca Vumans, koja je samo 1968. posmatrala događaje u Parizu,imala pravo kad je rekla da su ti ljudi bili jednostavno destruktvici, željni rušenja, a da ne znaju ni šta ruše. Danas ćemo čuti i veterane, borce u ratu devedesetih na Balkanu, da nisu znali za šta su se borili.

Može im se odgovoriti da su se borili da se neki bivši đezdesetosmaši proslave u svijetu kao majstori zla. Da su doprinijeli razvoju mafijaškog, pa i kleromafijaškog društva. To je odgovor na Quo vadis 68!

Quo Vadis 68 - YouTube
https://www.youtube.com/watch?v=dVSzIdodduI

https://alchetron.com/Jasna-Samic
Jasna Samic izmedu Pariza i Sarajeva BHT - YouTube
https://www.youtube.com/watch?v=KpTkQnI180A