Anis Bajrektarević

Bliski istok i još bliži Brisel

         

O autoru

Anis H. Bajrektarević (1964, Sarajevo), je diplomata, istraživač, sudski savjetnik i stalni predstavnik pri UN-u Beču. Predaje na University IMC u Austriji kao profesor za Intenrnacionalni zakon i globalne političke studije. Anis Bajrektarević je autor brojnih knjiga ; živi u Beču, Austrija.


Bliski istok i još bliži Brisel


Diljem EU stalno kruži jedna te ista tvrdnja: ‘multikulturalizam je mrtav u Europi’. Je li umro ili ga se možda boje?...Toliko za sve nas od zbirnog skupa europskih nacional-država koje vole romantizirati svoju pojavnost – u jednog meganaraciji dogmatskog univerzalizma prikazujući nam se kao koherentna unija,kao da je taj skupa država sam od sebe živio dugu, harmoničnu i vjerodostojnu povjest multikulturalizma.
Pa je tako ova gornja tvrdnja, naravno, netočna. Uz to je i cinična, jer namjerno obmanjuje. Nije ni čudno, jer je taj konglomerat država-nacija/EU, tiho kapitulirao budući je ćutke predao jednu od svojih najvažnijih debata – onu o evropskom antifašističkom identitetu, ili drukčijatosti – strankama ektremne desnice. Ovu kapitulaciju je pratio cijeli niz selektivnih i kontraproduktivnih spoljnopolitičkih akcija Unije tijekom dugog niza godina.
Ponovljena Pariška i ova nova, Briselska umorstva, koja je teško pojmiti, još će više potaknuti i podgrijati ovakve tvrdnje. Ipak, ovakove diskusije pate od iste bolesti, jer se od početka zasnivaju na posve pogrešnim i zavaravajućim premisama. Terorizam, teror, terorizam! - Ali, teror je taktika, a ne ideologija. Kako bi netko mogao započeti i pobijediti u ratu koji se vodi protiv taktike – to je teška glupost. (U tako postavljenim uvjetima jedino što se može osvojiti jesu uvećani budžeti obavještajnog aparata – naravno na uštrb elementarnih prava i sloboda, kao i u sličnim slučajevima u prošlosti do sada.) Atentatori na pariški satirički magazin (i talačka kriza koja je zatim uslijedila), krvavi petak u novembru (gdje su nasumice ubijani pretezito mladi sa glazbenog koncerta), kao i crni Briselski utorak smatraju se tzv. islamofašistima. Činjenica da su ove osobe (ponovo!) arapsko-muslimanskih korjena, te očito klero-indoktrinirane, ne čini ih manje fašistima, manje Europljanima, niti može osloboditi/lišiti Europu glavne odgovornosti koju ona snosi ovdje. Način na koji definiramo ovaj izazov dati će nam ujedno i odgovor na pitanje da li živimo istinskoj demokratiji ili smo samo zaslijepljeni njenim formaliziranim prividom.
Fašizam i njegov zli blizanac, nacizam, 100% su evropske ideologije. Također, neo-nacizam koji nesmetano buja danas diljem Starog kontinenta, izvorno je Europski koncept. Našu bi današnjicu mnogi čak opisali kao: jedna über-ekonomija u centru kontinenta, sa svih strana okružena neo-fašizmom u porastu.
Kako drugačije objasniti promjenu pomozite-našuobnovu/ dobrodošli-gastarbajteri slogana nakon II S.R. do stašnog pokliča Auslander raus/stranci-napolje, obrta koji se desio u zadnje dvije i pol decenije – od vremena totalnog ‘triumfa slobodne volje’ – pada Berlinskog zida. Odjednom, Europski očistivači nacio-nalnih mrlja pojačavaju glas: ‘prestanite poganiti našu krv, treba nam de-ciganizacija’ naših društava, kao da se to povjesno nije svaki puta završilo na jednom jedinom mogućem ishodištu – samo-barbarizaciji. Kao odgovor, socijalno marginalizirani i getoizirani ‘stranci’ pozivaju na stvaranje gastarbajterskih partija. I zbilja, prve takve političke stranke stranaca već su stvorene u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Njihov prirodni koalicioni partner nikada neće biti netko od velikih partija centra. Do sada smo trebali naučiti kako se kanalisanje socio-ekonomskog nezadovoljstva I generacijskog razdora uz pomoć etničkog inženjeringa ima završiti, zar ne?
Stari kontinent nastojao je usporiti i odgoditi svoju duboku gospodarsku i demografsku kontrakciju stalnim pritiskom/ometanjem na svojim perfirijama. Posebice se grubo i dugotrajno mješajući u unutrarnje stvari Balkana, Crnog mora/Kavkaza te MENA (Bliski istok – Sjeverna Afrika). Šta je sada epilog toga? Ozbiljna demokratska recesija. Koga okriviti za to strukturalno, trajno civilizacijsko nazadovanje Europe? Je li činjenično točno ili je samo zgodno optužiti gomilu korisnih idiota koji su se vratili kući s borbenim navikama, naoružani puškama i gnjevom europske proizvodnje, te tako zloupotrebljeni?
Moj je glas bio jedan od mnogih koji je uključivao i opće znana imena poput Umberto Eco, Bono Vox i Kishore Mahbubani – prakticirajmo umjerenost i dijalog; ohrabrimo snage tolerancije, mudrosti i razumijevanja; prestanimo podržavati i promovirati etno-fašizam u bivšoj Jugoslaviji i Ukrajini. Ovi su savjeti bili i ostali najćešće ismijavani i prešućivani, ili u najboljem slučaju, ignorirani. I tako se zbiva upravo obrnuto; ono što EU konstantno hrani i hvali putem svojih vijeća, vojne čizme i humanitarne pomoći počevši od Bosne prije 25 godina, zatim Bliskog istoka, te trenutno Ukrajine, daleko je od strategije konstruktivnog angažmana i dijaloga, a mnogo je bliže prekrajanju povjesti, te kultu smrti, destrukcije, podjela, isključivosti i fašizma u ovoj vožnji u rikverc.
Neki od najozloglašenijih režima na ovoj planeti promovirani su i glorificirani diljem EU – uključivši velike sportske događaje i neke od najpopularnijih sportova. To sve unatoč činjenici da neke od ovih nasljednih teokracija navode kao krivično dijelo – te brutalno to nameću baš poput europskih nacista 1930- tih – ukoliko se cijelokupno pučanstvo ne pokorava jednoj jedinoj propisanoj religiji – onoj državnoj. Sa druge strane, europski bedem multikulturalnosti – Sarajevo, biva pod barbarskom opsadom i bombama 1.000 dana – a sve to na svega sat leta od Brusselsa. Štoviše, i 20 godina nakon što je bila žrtvom nezamislivog genocida, Bosna ostaje jedina država u svijetu, članica UN-a, koja ne može ostvariti svoj suverenitet. Ona je pod administrativnom okupacijom od strane mlitave i nazadne međunarodne birokracije (čiji učinak i odgovornost nitko ne provjerava, niti ta tjela podvodi pod demokratsku kontrolu). To su uglavnom nesrazmjerno visoko placeni europski, isluženi aparatčici, koji su institucionalizirali segregaciju u ovoj, prvo žrtvovanoj a zatim kriminaliziranoj, zemlji.
Uzvišene kolijevke milenijski dugog multikulturalizma – neke od najsvjetlijih vertikala cijekupne ljudske civilizacije kao što su Jeruzalem, Bagdad i Damask, još uvijek trpe neizdrživi horor izvana nametnutih, protupovjesnih razaranja materijalnog i duhovnog, mržnju i čistke. Sa tako mršavim ‘izvoznim’ rezultatom, tzv. Uuniverzalizam Europskog političkog sustava, čak i njegove povjesne perspektive više ne privlače nikoga. Europa još uvijek prkosi očitom. Nema trajnog mira u kući ako je unaokolo sve uzburkano. Je li tako, upitajte Amerikance koji žive na granici s Meksikom, ili Turke koji žive uz sirijsku granicu. Tako je strašni masakr u Parizu (i pucnjava po gradu koja se nije ni nakon par dana stišavala) samo jedno bolno podsjećanje na to koliko je EU uistinu samu sebe već izolirala. Već nerazumno dugi period Europa je na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi promovirala sve I svašta, osim stabilnosti i prosperiteta koji je Europi donio njen postratni socio-gospodarski model. Nije stoga čudno da je Europa danas, umjesto naprednim susjedima, okružena pojasom političko-vojne nestabilnosti, te socijalno-gospodarskim očajem – od Ukrajine, Balkana do Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, otkuda nadiru bezbrojne izbjeglice. (Koliko se puta povjest treba ponoviti? Kolonijalna sveprisutnost i gospodarski šovinizam jučer u inozemstvu – predstavlja moralno samoubojstvo danas kod kuće. U tom smislu treba promatrati i nedavnu Oxfamovu studiju ‘Wealth: Having it All and Wanting More’, iz Januara 2015, koja dokumentirano govori o enormnom bogatstvu 1% za posljednjih 25 godina, te njihovom daljnjem ubrzanom bogaćenju. Situacija u kojoj će se onih 99% posve pogrešno žaliti kao žrtve, mada su oni primarni, sustavni i dugogodišnji krivci za takvo stanje.) Međutim, gdje nema prilike, treba dati barem (lažnu, Proljećnu) nadu. I to je ono čime je Europa oduševljeno pomagala na Bliskom istoku: Oblik islama kojeg je Europa podupirala na Bliskom istoku jučer, jeste oblik islama (ili bolje rečeno, fašizma), koju smo dobili danas i u kršćanskoj Europi…