Dejan Đuričković

Ram za sliku mladoga Andrića

         

O autoru:
Dejan Đuričković, porijeklom iz Banjaluke, dugi niz godina živi i radi u Sarajevu, gdje je bio istraživač na Institutu za jezik i knjževnost, a potom profesor na Filozofskom fakultetu; bio je i dugogodišnji lektor za srpskohrvatski jezik u Strasbourgu (Université Marc Bloch); autor brojnih eseja i kritika posebno o srpskoj književnosti.

 

 

(isječak)

RAM ZA SLIKU MLADOGA ANDRIĆA
Sto godina od književnog početka Ive Andrića 
- dva eseja

Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neiz-          
brisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.
Ivo Andrić         

Andrić je rođen u sirotinjskoj porodici, otac mu je bio podvornik u školi, mati radnica u tvornici ćilima u Sarajevu. Rano je ostao bez oca, pa su ga, da majci olakšaju, uzeli tetka i tetak u Višegrad, gdje je završio osnovnu školu. 1903, dobivši stipendiju od hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ (200 kruna godišnje), vratio se majci u Sarajevo i upisao Veliku gimnaziju. Ali nisu sva sirotinjska djeca, kako se obično misli, dobri đaci. Nije to bio ni Andrić – padao je na popravni više puta (u II, V i VI razredu), a jedan je razred (VI) i ponavljao, pa će mu se stipendija, s njegovim sve slabijim uspjehom u školi, smanjivati, i na kraju biti sasvim ukinuta. Posljednja dva razreda gimnazije završio je bez ikakve stipendije, s dobrim i dovoljnim ocjenama, i na kraju maturirao, s istim ocjenama. Tih godina, pritisnut siromaštvom, patio je u duši, bio je ćutljiv, povučen, odsutan i u školi i u društvu, i nije mnogo mario za školu. Ali mnogo čita, pjesme najviše; to mu je nekakva utjeha i pribježište. Pošto je u VI razredu pao i na popravnom, iz matematike, i bio upućen na ponavljanje razreda, došao je kod tetke i tetka na ferije u Višegrad. „Kada sam rekao teči šta mi se desilo, upitao me je: pa zar si ti bio gori od svih? – to me je najviše pogodilo.“ – sjetiće se, mnogo godina kasnije, te bolne žaoke voljenog teče.
Ali koliko god da je bio loš iz matematike i nekih drugih predmeta, Andrić je bio dobar iz jezika: uči ih i brzo pamti, a jedan drug iz razreda sjeća se da je na času iz njemačkog, kada je profesor od đaka tražio da kažu sinonim za neku riječ, Andrić odmah naveo pet-šest sinonima. Tih godina on živi neki svoj unutrašnji, paralelni život, i već je toliko savladao nekoliko stranih jezika da na njima čita u originalu svjetske klasike – francuske, njemačke, grčke, latinske, slovenačke (kasnije će to znanje proširiti na još nekoliko jezika: poljski, ruski, engleski, italijanski, španski, a u zatvoru u Mariboru prekraćivaće vrijeme učeći i – finski!). Francuski je, na primjer, kasnije poznavao u tančine, i o tome ću ovdje iznijeti jedno usmeno svjedočanstvo francuskog profesora, slaviste i Andrićevog prevodioca, Jean-a Descat-a, kolege s kojim sam nekoliko godina radio na Univerzitetu u Bordeaux-u, često se s njim viđao i razgovarao o mnogim stvarima, pa i o Andriću. Descat je jedno vrijeme bio lektor francuskog jezika na Filozofskom fakultetu u Beogradu, tih godina upoznao je Andrića i jednom prilikom zamolio ga da mu donese na uvid svoj prevod jednog njegovog djela. „Bio sam fasciniran Andrićevim primjedbama na margini, – pamtim Descat-ovo sjećanje na taj susret – suptilnošću njegovih stilskih i leksičkih intervencija u mome prevodu.“
2
Od ranih gimnazijskih dana Andrić je, vidimo, imao poseban senzibilitet za jezik i bio usmjeren (darom predodređen) u pravcu osluškivanja njegovih oblika i značenja, „baštine djedova“ pohranjene u jeziku. To poznavanje jezika, delikatno vladanje njime, biće prepoznato već u njegovim prvim objavljenim pjesmama, i ono će ga, poduprto nagonom za stalnim učenjem, i ponovnom dodjelom stipendije od „Napretka“ (ovog puta u iznosu od 600 kruna) u jesen 1912. odvesti u Zagreb na studije,                                                                          gdje ga u omladinskim krugovima dočekuju kao već poznato ime. U Zagrebu, osim što pohađa nastavu, slobodno vrijeme provodi u „kavotočju“, kako se to onda u Zagrebu nazivalo ( u „kafiću“, rekli bismo danas, ili u „kahvi“ – po starobosanski), u već uzavreloj atmosferi vatrenih diskusija, pod namrgođenim nebom nad Balkanom, i vidi da su i tu, kao i u Sarajevu, koje je upravo napustio, na sceni neki novi ljudi – „prvi glasnici velikog sveta, otrovani širinom, velikim vidicima, novim i uznemirujućim znanjima“ (M. Karaulac: Rani Andrić, Bg. 1980,44). Andrić sve to pomno prati, budnog uha, kao što je i u Sarajevu pratio sve što se govorilo i pisalo, ali se u to ne miješa. Njegov drug  Krešo Kovačić pamti ga iz tih godina: „Njegovo opsežno obrazovanje prelazilo je mogućnosti mladića od dvadeset godina. Bio je bljedolik i nježan poput djevojke, prijazan, duhovit, iako nikad nije učestvovao u burnim diskusijama, govorio je uvijek mirno i odmjereno... Iako je pripadao nacionalističkoj omladini, nikada nije padao u nazdravičarske i patriotske fraze... Bio je uvijek korektno odjeven i u ponešto razuzdanoj kavanskoj bohemiji isticao se finim i gotovo otmjenim ponašanjem, tako da su ga nacionalistički omladinci, koji su već tada dijelili položaje u budućoj državi, odredili za diplomata.“ (Sjećanje na I. A., VUS, Zg., 8. X 1952)
U Zagrebu se neće dugo zadržati, već sredinom naredne godine (1913) krenuće za Beč, da tamo nastavi studije (i dalje uz potporu „Napretka“, koji mu sada uvećava, udvostručuje stipendiju – na 1.200 kruna), pa će uskoro opet iz Beča produžiti za Krakov, da tamo nastavi studije (ne prija mu, bolesnih pluća, bečka klima, a ni antislovensko raspoloženje koje tamo osjeća). Tu, u Krakovu, zateći će ga vijest o sarajevskom atentatu i istog trena požuriće kući. Ali čim stigne u Split, biće osumnjičen za umiješanost u zavjeri, uhapšen i poslan u zatvor, u Maribor, pa, bez dokaza koji bi ga teretili, pušten i poslan u konfinaciju u zabačeno selo Ovčarevo, na Vlašiću, blizu rodnog Travnika.
Daljni Andrićev put u život i književnost poznat je, a i ovih nekoliko podataka navodim samo kao podsjećanje na biografski okvir njegovih prvih književnih koraka, okvir koji je u bitnome odredio njegov književni lik i njegovo trajno političko opredjeljenje.
Iako neupadljiv kao đak, Andrić je među omladinom u Sarajevu već upadljiv po svom političkom stavu, pa je u VII razredu gimnazije bio izabran za predsjednika Hrvatske napredne omladine i pokrenuo ideju i akciju za zbližavanje srpske i hrvatske organizacije, i one će se 1911. ujediniti, pod njegovim predsjedništvom. To je ujedno i godina njegove prve književne objave: u sarajevskom časopisu Bosan- ska vila objavljuje dvije pjesme (U sumrak, 1911, 18; Blaga i dobra mjesečina, 1911, 20), i u kasnijim godinama nastavlja saradnju sa časopisom: objavljuje još tri pjesme (Lanjska pjesma, 1912, 7; Tama, 1912, 8; Potonulo, 1912, 13-14) i brojne prevode – najviše slovenačkih pjesnika Murna, Župančiča, Vide Jerajeve, Antona Medveda, Vladimira Levstika (to njegovo prevođenje pjesama slovenačkih pjesnika, s tonovima tamnih raspoloženja, ostaviće vidnog traga na njegovim mladalačkim pjesmama, naročito
3
stihovi Josipa Murna Aleksandrova); a zatim, kao učenik VIII razreda, u Vili (1912) počinje objavljivati i svoje prevode poezije Walt-a Whitman-a, velikog američkog pjesnika univerzalne filozofije života, kojoj će i sam čitavog svog života i stvaranja težiti; iste godine  u časopisu u svom prevodu objavljuje i jedan karakterističan odlomak iz Strindbergovog romana Crne zastave – karakterističan po tome što se u njemu, u jednom monologu junakinje Jeni, iznosi kritičan stav prema pjesnicima („Vi pjesnici stojite izvan života i društva.“), stav koji se, osjeća to i mladi prevodilac Andrić, tiče i cjelokupne (s rijetkim izuzecima)                                                                              hrvatske moderne poezije, pune „umirujućih sutona, blagih lahora, praznih parkova...,  seoskih misa, angelusa, u predvečerje“, poezije pune „mirisa salonskijeh ruža crvenih i bijelih, mirta, akacija, rezeda, ciklama što od dosade ginu“, poezije koja će „do kraja ostati zatvorenih kapaka na prozorima, pod kojima je upravo počinjala da uzima zalet Istorija“ (Karaulac, op. cit., 125).
A ovim mladalačkim bavljenjem prevodima pjesnika koje u izvjesnom smislu osjeća duhovno srodnim i koji na njega vidno utiču, valja, kao posebno uticajan, dodati i Andrićev susret sa djelom velikog Danca S. Kierkegaard-a, filozofa egzistencijalne strepnje: u zavežljaju u kojem mu je u splitski zatvor poslala njegovu podstanarsku sirotinju, gazdarica mu je ubacila i  Kierkegaard-ovu knjigu Ili...ili, koju će on u zatvorskoj samoći i čamotinji pomno iščitavati. Knjiga počinje udarnim akordom: „Šta je pjesnik? To je nesretan čovjek. Može li se zamisliti išta nesretnije od toga?“ Taj akord biće zvučna zavjesa svemu onome što će Andrić varirati u zapisima pisanim dobrim  dijelom i u mariborskoj tamnici, kasnije sabranim i objavljenim pod naslovom Ex Ponto, u kojem sve one „koji su stradali i stradaju duše radi injenih velikih zahtjeva“ naziva „braćom u bolu“.