Mirko Kovač

I Bog je ljubavnik

         

O autoru:
Mirko Kovač (rođen kod Bileća, 1938), veći dio života proveo je u Beogradu, ali je za vrijeme rata, s dolaskom Miloševića na vlast, početkom devedesetih, seli u Rovinj, gdje i sada živi; autor je brojnih romana (Vrata od utrobe, Gubilište, Uvod u drugi život, Malvina, Kristalne rešetke, Grad u zrcalu, itd.), pripovijedaka, dramskih tekstova, scenarija za filmove; dobitnik mnogih književnih nagrada (između ostalih i Herder Prize, 1995.)

 

 

I Bog je ljubavnik

Književni znalci, ponajprije pisci koji ne čekaju da im teoretičari i esejisti objašnjavaju njihove vlastite postupke, gotovo bez dvojbi ističu da je erotsko skliska zemlja proznog ili poetskog djela; u njoj se lako može zaglibiti u vulgarnost ili moraliziranje, a dovoljan je samo jedan pasus u kojemu se opisuje spoj ljubavnika i inzistira na ševi, pa da se umjetnik razotkrije i pokaže svoje umijeće i svoj alat, bilo kao čovjek od stila i zanata, bilo kao onaj koji ne mari za glađenje seksualnih partija u svojoj tvorevini. Naravski, to ne znači da grubijan koji odbija “finoću u opisima seksa” nije dobar pisac; o tome ovdje neće biti riječi, nećemo se uopće zapitkivati može li jedno djelo proći bez erotskih pasaža, jer svaki autor ima neke razloge za uvođenje ili izbjegavanje seksualnosti u svome djelu. Osobno su mi dragi erotski pasusi u jednom romanu, jer razotkrivaju intimu pisca, čine ga glupim ili lucidnim, neznalicom ili pronicavim promatračem, nepoštenim autorom koji misli na zaradu ili iskrenim poetom u “carstvu čula”. Manje su mi dragi buntovnici koji su prkosili Crkvi ili malograđanskom licemjerju, premda su takvi pisci imali znatnog udjela u osvajanju sloboda, ali se bojim da je taj posao katkad traljavo obavljen, te da je išao nauštrb umjetnosti. Pa ipak su zabranjivane erotske knjige pripomogle “širenju područja književnosti”.

Ako se pisac kroz erotsko uspije približiti autobiografskom žanru, ma koliko se bavio društvenim ili povijesnim temama, ako ispriča u prvom licu seksualne zgode, to će navući više kritičara i polemika, više bijesa i osporavanja, nego da je zadržao objektivni pristup. Pripovjedačko ja koje preuzima na sebe sve posljedice svoga pripovijedanja, lakše je uloviti i poistovjetiti s likom u romanu, jer pisac je postojeća živa osoba kojoj se može dobacivati na javnom mjestu ili skresati u lice da je upravo on taj razvratnik iz romana, da je on preljubnik, zavodnik maloljetnica, erotoman, perverznjak, peško, onanist - dakle, sve ono što se opisuje u knjigama. Još i danas, nakon seksualnih revolucija, Vladimira Nabokova zamjenjuju s njegovim likom iz romana Lolita, a u posljednje vrijeme izlaze “pouzdani dokazi” i drljotine vajnih psihoanalitičara kako je Nabokov bio pedofil, jer da je iz toga tjeskobnog stanja moglo i nastati remek-djelo kao što je Lolita. Takve “trube i glasnici” ignoriraju ono što je bit jednog djela, a to je imaginacija i njezina dubina. Slučajno je baš Nabokov zanijekao “fantastiku stvarnosti” i tvrdio da stvarnost nikad ne može biti toliko maštovita da bi nadmašila imaginaciju. Da je Nabokov doista bio pedofil, vjerujem da nikad ne bi napisao tako genijalno djelo, jer ono jest “djelo žudnje”. Sam je autor predvidio što će se i u budućnosti zbivati, pa je u pogovoru Lolite napisao da “ništa većma ne uveseljava od malograđanskog prostaštva”.

Nisu me nikad zanimali specijalisti za erotiku, pisci koji spajaju seksualne klišeje u neke svoje produkte, a posebice su mi odbojne spisateljice i njihove tvorevine za razbibrigu malograđanki, pa makar bile inteligentno pisane poput ispovijesti Catherine Millet koja je u bajoslovnoj nakladi prodala žvaku o svim svojim ševama, ali držim dragocjenim kada u jednom umjetničkom djelu segmenti seksualnosti zrcale stanje u društvu i upleću se u njegove proturječnosti i gibanja, a istodobno pokazuju da “prcanje nije obična razonoda”, kako veli Henry Miller, nego važna stavka emocionalnog života, dio ljubavne cjeline koji ispunjava svaku egzistenciju, uzbudljiva i razorna sila u nama koja pokreće “uzlete duše” prema sreći, a počesto i prema zločinu. Erotsko, seksualno je tabuizirano, jer je dio tajne i uvijek nešto što se želi još više zamagliti i držati na lancu, a onda se pojavi pisac ili neki drugi umjetnik i počne kopkati ispod kože, uznemiravati zabran, pa je to odmah znak za uzbunu, palica u ruke svećenstvu uvijek ornom za hajke. A hajke žele plijen, krv i smrt, veli Canetti i “sačinjene su od tkiva mržnje i sektaštva”. Mržnja prema seksu jest nijekanje ljudskosti i emocija; uklapa se u mizantropiju. Mrzitelji “seksualnih osjećaja” zapravo su pornografi. D. H. Lawrence veli da je “seks nešto prefinjeno i ranjivo, nešto što je od životnog značaja i čime se ne treba igrati”.

Kad je tako, onda se i pisac ne smije igrati s nečim što je prefinjeno, pa bi morao brinuti o svakom detalju, o svakoj riječi koja se koristi u građi djela. Erotski su pasusi zahtjevni, dobro je kad ih pisac uređuje i dotjeruje, kad umije ljubavni čin opjevati kao božanski, pronalaziti dražesne usporedbe, ostajati više u naznakama, suspregnuti se u uporabi “skarednih glagola” i odstraniti svaki dašak banalnosti. Erotsko je, kao i fantastika, provjera majstorstva jednog autora. Oba su žanra sklona pretjerivanju, a posebice nizu proizvoljnosti, jer su zavodljivi i mame maštu na svakovrsne ludosti. Borges je podržavao cenzuru, makar bila i državna, kad već pisac nije u stanju “kontrolirati svoje instikte”, jer cenzura je korisna samo ako ograničava “estetsku prekomjernost” i potiče autora da se dovija i nadmudri cenzora, vuče ga na neizravni govor, a “literatura jest neizravni govor”. Raskalašenost u opscenom dovodi u pitanje “misterij seksa”, čak navlači na antiseks, pa mi se čini da bi “Borgesova cenzura” pripomogla sređivanju zapuštenih polja erotike, posebice što tabui više nisu neosvojiva planina, što su šokovi prošli, te tako još možemo zanijemjeti jedino pred izvedbom, pred suptilnošću koja se suprotstavlja razuzdanom gomilanju nepotrebnih opisa.

Traljav erotski komadić nekog djela može značiti nebrigu autora, lijenost, ali i nedostatak književne kulture. Rijetko sam kad naišao na uspjelu usporedbu muškog ili ženskog spolovila, ali sam čak i kod dobrih pisaca nailazio na nemar i poetizaciju koja prelazi u banalnost, na redanje katkad posve nedostojnih zamjena za postojeći naziv. Bolje je izbjegnuti metonimije, osim ako nisu sretno pronađene, nego gnjaviti sa širenjem značenja, jer to najčešće vodi u sramoćenje stilistike, a još je bolje erotske prizore dozirati tek u nagovještajima, budući da je “jezik seksualnosti uvijek jači u onome što se ne kaže”. Još je kako-tako podnošljivo kad je žensko spolovilo “cvijetak”, “ruža”, “ptičica”, “breskva” ili bilo koja druga voćka; prolaze i pristojni sinonimi kao primjerice “stidnica”, “rodnica” ili u istočnjačkoj poeziji “lotosov cvijet”, ali kad je “napuklina”, “šumarak”, “nezasitna životinjica”, “runo”, itd., onda je to nemaštovito, antiženstveno i vodi uništenju metafore. Baš za ovu prigodu otvorih jednog iz plejade latinskoameričke književnosti, Jorgea Amada, koji dobro piše i ugledno je ime, ali tako sirovo mlati spisateljskom “batinom”, pa je jedan njegov junak u romanu Velika zasjeda obdaren “tvrdom nogom od stola” koju će “muški šiknuti u njezinu oblapornu vlažnicu”. Ne znam je li tomu kumovao prijevod, ali slika penisa kao noge od stola, naprosto ne valja, a nisu bolje ni ostale figure kao “buzdovan”, “koplje”, “batina” i druga oruđa valjda za ponižavanje žena. Rekao bih da se u slangu lakše prima seksualna terminologija, jer je to mahom jezik mlađih, pa je u njemu više veselja i otkačenosti. Kada, primjerice, Hubert Selby, u svom nekoć kultnom romanu Posljednje skretanje za Brooklyn, koristi u erotskim scenama zgodne igrarije kao “šašava kita” ili “miomirisna pica”, onda tu ima neke ležernosti i literarne lakoće.

Jedan moj prijatelj rado citira, mislim Rousseaua, i veli da je uzbudljivo čitanje erotskog štiva ono kad se u jednoj ruci drži knjiga, dok je druga zauzeta, pa je i moja desnica počesto bila zaposlena, ali tako što je držala olovku podvlačeći erotske pasuse, svejedno jesu li iritirajući ili nadahnuti. Podvlačeći sam gotovo sačinio malu svojevrsnu antologiju erotskih citata. Iz te intimne zbirčice izdvajam scenu iz remek-djela Skitnice Knuta Hamsuna, objavljenog 1927. godine, premda je taj genij u svojim veličanstvenim knjigama dozirao erotsko uvijek kao začin na vrhu žličice. Ljubavnu scenu između udane žene Lovize i mlađahnog Edevarta, pisac je udjenuo kao međučin: majka je najprije uspavala djecu, a zatim je dječaku-ljubavniku najavila skori dolazak muža. Između te dvije točke oni su ležali šuteći, a onda ju je dječak počeo ljubiti i ona je to dopuštala. Zatim ga je i ona cjelivala, “a onda se predala iz majčinstva, iz sućuti, iz ljubavi, tko zna iz kojeg razloga. Ona ga je uvela u posvetu ljubavi i divna je luda radost trajala čitavih nekoliko sati, opojnost puna prirodnosti; on je bio nezasitan, a ona je ne jednom viknula za milost.”

Kada su pitali D. H. Lawrencea zašto baš mora opisivati spolni čin, slavni je autor odgovorio da to čini stoga “što se Englezi boje seksa”, dočim je pristup suvremenog francuskog pisca u modi M. Houellebecqa posve lišen potrebe da oslobađa sunarodnjake od seksualnih stresova, nego je opsjednut, kako sam kaže, “bijedom seksa s kraja dvadesetog stoljeća”, “ljubavnim tržištem”, “liberalnim seksualnim sustavima” u kojima “neki imaju raznovrstan i uzbudljiv erotski život, drugima preostaje masturbacija i samoća”. Oni koji se groze seksualnih pasusa u jednom romanu, zapravo su lažni moralisti, čistunci uvijek brzi za represiju i lomaču. Bijeg u crkvu neće pomoći, jer i ondje se odvija nešto od “erotične orgije” s Bogom, kao što u indijskoj erotskoj mitologiji Bog silazi među čobanice, i dok krave pasu, posvuda u šiblju i šumarcima, “jebe njih hiljadu odjednom”. Svrha te “faličke svetkovine” jest da sve pastirice “imaju Boga zajedno i svaka za sebe”, kako veli Marguerite Yourcenar. Erotsko i religijsko “imaju mnoge dodirne točke koje se ukrštaju”, kaže Georges Bataille, “mnoge podudarne značajke i simbole kao što su: tijelo, žrtva, sparivanje, kajanje, zabrana, kušnja, lizanje hostije, obrednost…” M. Yourcenar će reći: “Bog je mnogo više ljubavnik nego prijatelj.”

Feral, 2002.